Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XIII

Levin obuje velike čizme i prvi put ne uze bundu već sukneni haljinac te pođe po gospodarstvu kročeći preko potočića, što su parali oči svojim blijeskom na suncu, gazeći čas po tanku ledu, čas po ljepljivu blatu.

Proljeće – to je doba planova i nakana. Pa, izlazeći, napolje, poput drveta u proljeće koje još ne zna kamo će i kako će se razrasti njegove mladice i grane, skrivene u nabreklim pupovima, Levin ni sam nije bio načisto kakvih će se posala u svom voljenome gospodarstvu sada prihvatiti, ali je osjećao da je pun najboljih planova i nakana.

Ponajprije ode do stoke. Krave su bile puštene u obor i, sjajući obnovljenom glatkom dlakom te ogrijavši se na suncu, mukahu istući da ih puste u polje. Kad se nagledao krava poznatih mu do u najmanje tančine, Levin naredi da ih otjeraju u polje, a da se u obor pusti telad. Pastir veselo otrča da se pripremi za odlazak u polje.

Govedarice su pridižući prugaste vunene suknje, bosim, jošte bijelim, nepreplanulim nogama tapkale po blatu, s prućem jurile za telićima, koji su se uzmukali i uzjogunili se od proljetne radosti, izgoneći ih napolje. Pošto se nagledao ovogodišnjega priploda, a bio je neobično dobar – rana telad bijaše poput seljačkih krava, Pauničina tromjesečna kći rastom bijaše poput godišnjaka – Levin naredi da im se iznesu korita i metne sijena u jasle. Ali se pokaza da su u oboru, koji se zimi nije upotrebljavao, pod jesen napravljene jasle bile polomljene. On pošalje po drvodjelju koji je prema nagodbi morao izrađivati vršalicu. Ali se pokaza da je drvodjelja opravljao drljače koje su još o pokladama morale biti opravijene.

Levina to jako razljuti. Ljutilo ga što se ponavljao onaj vječni nered u gospodarstvu protiv kojega se toliko godina borio svim svojim silama. Jasle su, zimi nepotrebljive, kako saznade, bile prenesene u pomoćnu konjušnicu i ondje polomljene, jer su i bile krhko napravljene, za telad. Osim toga, ovo izbi na vidjelo, da drljače i sva ratarska oruđa, koje je još zimus trebalo pregledati i popraviti te za koja bijahu posebno uzeta tri drvodjelje, nisu bila popravljena, a drljače su jednako popravljali kad je trebalo ići zubiti. Levin pošalje po nadglednika, ali ga i sam odmah pođe tražiti. Sjajeći se kao i sve što je toga dana sjalo, nadglednik je išao s gumna u kožuhu opšivenu janjećom kožicom kidajući slamčicu u rukama.

– Zašto drvodjelja nije na vršilici?

– Baš vam jučer htjedoh javiti: valja drljače popraviti. Vrijeme je za oranje.

– A šta je zimus učinjeno?

– A poradi čega vam je, molim, potreban drvodjelja?

– Gdje su jasle iz telećeg obora?

– Naredio sam da ih odnesu na mjesto. Šta možete s ovim svijetom! – nadglednik će mašući rukom.

– Nije s ovim svijetom, nego s ovim nadglednikom! – reče Levin planuvši. – Pa zašto držim vas! – poviče. Ali sjetivši se da to ne pomaže, zastane u po riječi te samo uzdahne. – Nego, je l' se može sijati? – upita pošto je malo pošutio.

– Iza Turkina će se moći, sutra ili prekosutra.

– A djetelina?

– Poslao sam Vasilija i Mišku, zasijavaju. Ne znam samo hoće li uspjeti: glib je.

– Na koliko desetina?

– Na šest.

– A zašto ne na svima? – vikne Levin.

Što su djetelinu sijali samo na šest, a ne na dvadeset desetina, to ga još više razljuti. I po teoriji i po njegovu vlastitome iskustvu, sijanje je djeteline bilo utoliko bolje ukoliko je bilo ranije izvršeno, gotovo po snijegu. A Levin to nikad nije mogao postići.