Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XX

Vronski je živio osobito sretno zbog toga što je on imao zbir pravila koji je pouzdano određivao sve što se mora, i što ne mora činiti. Zbir tih pravila obuhvaćao je vrlo malen krug pogodbi, ali su zato pravila bila pouzdana sumnja te, nikad ne izlazeći iz toga kruga, Vronski se nikad ni na časak nije pokolebao da li da izvrši ono što mora. Ta su pravila svakako određivala – da se mora platiti varalici na kartama, a krojaču ne mora – da muškarci ne treba da lažu, a žene mogu – da se nikoga ne smije obmanjivati, a muža može – da se uvreda ne treba opraštati, a vrijeđati se smije itd. Sva su ta pravila mogla biti nerazumna, loša, ali ona su bila iznad svake sumnje, i Vronski je, držeći se njih, osjećao da je miran i da može ići uzdignute glave. Tek u posljednje vrijeme, u povodu svojih odnosa prema Ani, Vronski je počeo osjećati da zbir njegovih pravila nije u potpunosti određivao sve pogodbe, te su se u budućnosti javljale teškoće i sumnje u kojima Vronski više nije nalazio niti vodilje.

Sadašnji njegov odnos prema Ani i prema njenu mužu njemu je bio jednostavan i jasan. On je bio jasno i tačno određen u zbiru pravila po kojima se on ravnao. Ona je bila čestita žena koja mu je poklonila svoju ljubav, i on ju je volio te je ona za njega bila žena dostojna jednakog, pa i većeg poštovanja negoli zakonita žena. Prije bi dao sebi ruku odsjeći, nego što bi dopustio da riječju, primišlju nju ne samo uvrijedi nego i da joj ne iskaže poštovanje na koje jedino žena može računati.

Odnosi prema društvu isto tako bjehu jasni. Svi su to mogli znati, naslućivati, ali nitko se nije smio usuditi da govori. Inače on je bio spreman one koji bi govorili prisiliti da šute i da poštuju izgubljenu čast žene koju je on volio.

Odnosi prema mužu bili su najjasniji. Od onoga trenutka kad je Ana zavoljela Vronskoga, on je jedino svoje pravo na nju smatrao neotuđivim. Muž je bio tek suvišna osoba koja smeta. Iznad svake je sumnje da je on bio u žalosnu položaju, ali šta se tu moglo? Jedino na što je muž imao pravo bilo je to da zatraži zadovoljštinu s oružjem u ruci, a na to je Vronski bio spreman od prvoga časa.

Ali u posljednje vrijeme pojaviše se novi, duševni odnosi između njega i nje koji su plašili Vronskoga svojom neodređenošću. Tek mu je jučer očitovala da je trudna. I on osjeti da ova vijest i ono što je ona očekivala od njega nije u potpunosti određeno kodeksom pravila prema kojima se ravnao u životu. I odista, bio je zatečen, i srce mu je u prvi tren, kad mu je rekla za svoje stanje, šanulo da zatraži od nje neka ostavi muža. To je rekao, ali sada, premišljajući, jasno je vidio da bi bilo bolje kad bi se moglo bez toga proći; a ujedno se, govoreći to za sebe – bojao nije li to ružno.

»Ako sam rekao nek ostavi muža, to znači neka se sjedini sa mnom. Jesam li ja spreman na to? Kako ću je odvesti sada kad nemam novaca? Uzmimo, ja bih to mogao urediti... Ali kako ću je odvesti kad sam u službi? Ako sam to rekao, onda valja biti na to spreman, to jest imati novce i dati ostavku.«

I on se zamisli. Pitanje da li da dadne ili ne dadne ostavku, dovede ga do drugoga, tajnoga, jedino njemu poznata, gotovo glavnoga, premda prikrivena probitka cijeloga njegova života. Častoljubije bijaše davnašnja sanja njegova djetinjstva i mladosti, sanja koju on nije ni sebi priznavao, ali koja je bila toliko snažna da se i sad ta strast borila s njegovom ljubavlju. Njegovi prvi koraci u otmjenom društvu i u službi bijahu uspješni, ali je prije dvije godine načinio grubu pogrešku. Želeći pokazati svoju nezavisnost te se istaknuti, odbio je položaj koji mu je bio predložen nadajući se da će mu se to odbijanje više isplatiti: ali se pokazalo da je bio suviše smion te ga napustiše; i sada je, stvorivši sebi položaj nezavisna čovjeka, hoćeš-nećeš držao taj položaj, posve se dobro i pametno ponašao kao da se ni ni koga ne ljuti, kao da ne smatra da ga je tko uvrijedio i da želi samo to da ga puste u miru jer njemu je dobro.

U suštini pak mu je to prestalo goditi već od prošle godine kad je otputovao u Moskvu. Osjećao je da se taj nezavisni položaj čovjeka, koji bi sve mogao a ništa ne želi, počinje već gubiti, da mnogi počinju misliti da on ništa drugo i ne može biti nego pošten dobričina. Njegova veza s Karenjinom koja je podigla toliku buku i izazvala opću pažnju dala mu je nov sjaj, umirila je na neko vrijeme crva častoljublja što ga je podgrizao, ali pred nedjelju dana taj se crv probudio s novom snagom. Njegov drug iz djetinjstva, iz istoga kruga, istoga društva i drug iz korpusa, Serpuhovski, iz iste školske generacije i s kojim se nadmetao i u razredu, i u gimnastici, i u vragolijama, i u sanjama o častoljublju, ovih se dana vratio iz Srednje Azije pošto je ondje stekao dva čina i odlikovanje koje se rijetko daje mladim generalima.

Čim je on stigao u Petrograd, počelo se o njemu govoriti kao o zvijezdi prve veličine koja se uspinje. Iako vršnjak i školski drug Vronskoga, već je bio general i nadao se imenovanju koje bi moglo utjecati na vođenje državnih poslova, dok je Vronski, premda i nezavisan, i sjajan čovjek voljen od predivne žene, svejedno bio tek konjički kapetan kome su dopuštali da bude nezavisan koliko mu volja.

»Naravno, ja ne zaviđam niti mogu zaviđati Serpuhovskome; ali njegovo unapređenje kazuje meni da treba sačekati vrijeme i da karijeru čovjek kao što sam ja može postići vrlo brzo. Prije tri godine bio je na istom položaju kao i ja.  Ako dadnem ostavku, spalit ću svoje brodove. Ako ostanem u službi, ne gubim ništa. Ona je sama rekla da svoj položaj ne želi mijenjati. A ja, budući da me ona voli, ne zavidim Serpuhovskome.«

Pa sučući polagano brkove, on ustane od stola i pođe sobom. Oči su mu blistale osobito živo i on je osjećao ono čvrsto, mirno i radosno raspoloženje koje ga je zahvaćalo kad god bi sredio svoje poslove. Sve je bilo kao i nakon prijašnjih računa, čisto i jasno. On se obrijao, odjenuo, okupao u hladnoj vodi te izišao.