Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XI

Ono što je gotovo čitavu godinu dana Vronskome bila isključivo jedina želja
njegova života, što mu je zamijenila sve prijašnje želje; ono što se Ani činilo kao nedostiživ, neobičan i zbog toga to čarobniji san o sreći – ta želja bješe zadovoljena. Blijed, drhtave donje čeljusti, stajao je nad njom i preklinjao da se umiri, sam ne znajući zbog čega i kako.

– Ana! Ana! – govoraše drhtavim glasom. – Ana, zaboga!... Ali što je on
glasnije govorio, to je ona niže spuštala svoju nekoć gordu, veselu, sada pak posramljenu glavu i grčila se i padala s divana na kojem je sjedila, na pod do njegovih nogu; bila bi pala na sag da je nije zadržao.

– Bože moj! Oprosti mi! – jecajući je govorila pritišćući njegove ruke na svoje grudi.

Osjećala se toliko grešnom i krivom da joj je preostalo jedino da se ponizuje I moli za oproštenje; a osim njega sada u životu nikoga nije imala, pa je tako njemu i upravljala svoju molbu za oproštenje. Gledajući ga, ona je fizički osećala svoje poniženje i ništa više nije mogla govoriti. On je pak osjećao ono što mora da osjeća ubica kad ugleda tijelo kojemu je oduzeo život. To tijelo, kojemu je on
oduzeo život, bijaše njihova ljubav, prvo razdoblje njihove ljubavi. Bilo je nešto užasno i odvratno u sjećanju na ono što je bilo plaćeno tom strašnom cijenom srama. Sram pred svojom duhovnom nagotom morio je nju i prelazio na njega.

Međutim, unatoč svemu ubojičinu užasu pred tijelom ubijenoga, to tijelo treba sjeći na komadiće, skrivati to tijelo, treba se koristiti onim što je ubica stekao ubistvom.

I ogorčeno, nekako strastveno, baca se ubica na to tijelo i vuče ga, i siječe ga;
tako je i on poljupcima pokrivao njeno lice i ramena. Ona mu je držala ruke i nije se micala. Da, ovi su poljupci – ono što je kupljeno tim sramom. Da, pa i ta ruka što će uvijek biti moja – ruka je moga sukrivca. Podigla je tu ruku i poljubila je. On se spusti na koljena i htjede joj vidjeti lice; ali ona ga sakri i ništa ne kaza. Napokon, kao da se svladala, ona se digne i odgurne ga. Lice joj bješe jednako lijepo, ali uza sve to još jadnije.

– Sve je svršeno – reče ona. – Ja ništa nemam osim tebe. Upamti to.

– Ne mogu da ne pamtim ono što je moj život. Za časak ove sreće.

– Kakve sreće! – gadeći i užasavajući se reče ona, a užas nehotice prijeđe na
njega. – Zaboga, ni riječi, ni riječi više. Ona hitro ustade te se udalji od njega. – Ni riječi više – ponovi ona i s izrazom hladnog očaja, koji je njemu bio čudan, ona se rastane od njega.

Osjećala je da toga časa nije mogla riječima izraziti onaj osjećaj srama,
radosti i užasa koji se javlja kad stupe u novi život te nije htjela o tome govoriti da ne ukalja taj osjećaj neprikladnim riječima. Ali ni kasnije, ni sutradan, ni prekosutradan ona ne samo da nije našla riječi kojima bi mogla izraziti svu zamršenost tih osjećaja nego nije nalazila ni misli kojima bi mogla porazmisliti o svemu što joj bijaše na srcu.

Govorila je sebi: »Ne, sad ne mogu o tome misliti; kasnije ću, kad budem
mirnija.« Ali taj mir, potreban da sredi misli, nikad ne dođe; svaki put, kad joj se javljala misao o tome šta je uradila, te što će s njom biti, te šta mora učiniti, hvatao ju je užas, i ona je odgonila od sebe te misli.

– Kasnije, kasnije ću – govorila je – kad budem mirnija.

Zato joj se u snu, kad nije vladala svojim mislima, njen položaj prikazivao u svoj svojoj ružnoj nagoti. Jedan ju je san gotovo svake noći pohodio. Prisnivalo joj se da su joj obojica u isto vrijeme bili muževi, da su je obojica zasipali svojim nježnostima. Aleksej Aleksandrovič je plakao ljubeći joj ruke i govorio: kako je sada lijepo! I Aleksej Vronski je bio tu, i on joj je isto tako bio muž. A ona im je, čudeći se tome da joj se to prije činilo nemogućim, smijući se objašnjavala da je to kudikamo jednostavnije i da su obojica sada zadovoljni i sretni. Ali taj ju je san poput more gušio, i ona se užasnuta budila.