Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XII

Kneginjici Kiti Ščerbackoj bijaše osamnaest godina. Izlazila je prvu zimu. Njeni uspjesi u društvu bjehu veći nego uspjesi njenih obiju starijih sestara, dapače i veći negoli je kneginja očekivala. Ne samo da su mladići što su plesali po moskovskim balovima gotovo svi bili zaljubljeni u Kiti, nego su se prve zime ukazale dvije ozbiljne prilike: Levin, i odmah po njegovu odlasku, grof Vronski.

Levinov dolazak u početku zime, njegovi česti pohodi i otvorena ljubav prema Kiti bijahu povodom prvim ozbiljnim razgovorima među Kitinim roditeljima o njenoj budućnosti i prepirkama među knezom i kneginjom. Knez bijaše na Levinovoj strani, govoraše da on za Kiti ne želi ništa bolje. Kneginja pak, ženama svojstvenom navikom da obilaze pitanje, govoraše da je Kiti premlada, da Levin ničim ne pokazuje, e da ima ozbiljne namjere, da Kiti nema naklonosti prema njemu i izmišljaše druge izlike; ali nije priznavala glavno, a to je da ona za kćer čeka bolju priliku te da joj je Levin nesimpatičan i da ga ona ne shvaća. Pa kad je Levin iznenada otputovao, kneginji bijaše drago te je slavodobitno govorila mužu: »Vidiš, imala sam pravo«. A kad se pojavio Vronski, bješe joj još draže jer se učvrstila u uvjerenju da Kiti mora naći ne samo dobru nego sjajnu partiju.

Za mater nikakve usporedbe među Vronskim i Levinom nije moglo biti. Materi se u Levina nisu sviđali ni njegov čudan i strog način mišljenja, ni njegova netaktičnost u društvu, zasnovana, kako je ona smatrala, na uznositosti, ni njegov, kako je ona zamišljala, nekakav divlji život na selu u poslu sa stokom i seljacima; nije joj se mnogo sviđalo ni to što je on, zaljubljen u njenu kćer, mjesec i po dana dolazio u kuću, nešto kao iščekivao, zagledao, kao da se bojao neće li biti prevelika čast ako im zaprosi kćer, i što nije shvaćao, kad već zalazi u kuću gdje je djevojka za udaju, da bi se valjalo izjasniti. Kad odjednom, ne izjasnivši se, otputova.

»Dobro je što je tako neprivlačan te se Kiti nije zaljubila u njega«, mišljaše mati.

Vronski je odgovarao svim materinim željama. Veoma je bogat, pametan, ugledan, na putu sjajne vojničke dvorske karijere i zanosan čovjek. Ništa se bolje nije moglo niti poželjeti. Vronski je na plesovima javno udvarao Kiti, plesao s njom i zalazio u kuću, prema tome nije moglo biti sumnje u ozbiljnost njegovih namjera. Ali unatoč tome, mati je svu tu zimu bila u vrlo veliku nemiru i uzbuđenju.

Sama kneginja bijaše se udala prije tredeset godina, tetkinim posredovanjem. Ženik je, o njemu je već unaprijed sve bilo poznato, došao, vidio djevojku, i sam bio viđen; tetka, provodadžika, saznala je i saopćila uzajamne dojmove; dojmovi bijahu dobri; zatim je urečenoga dana djevojka bila zaprošena i roditelji prihvatili očekivanu prošnju. Sve je proteklo vrlo lako i jednostavno. Tako se barem kneginji činilo. Ali je uza svoje kćeri iskusila da nije lako ni jednostavno ono što se čini običnim – udavati kćeri. Koliko straha bješe preživijeno, koliko misli premetnuto, koliko novaca potrošeno, koliko sukoba s mužem za udaje dviju starijih, Darje i Natalije!

Sada, kad se najmlađa uvodi u društvo, preživljava se onaj isti strah, one iste sumnje i još veće svađe s mužem negoli zbog starijih. Stari je knez, kao i svi očevi, bio naročito osjetljiv kad se radilo o časti i čistoći njegovih kćeri; bio je nerazumno ljubomoran na kćeri, a naročito na Kiti, jer mu je ona bila ljubimica, te je na svakom koraku pravio scene kneginji zbog toga što kompromitira kćer. Kneginja je bila navikla na to još uz prve kćeri, ali sada je osjećala da kneževa osjetljivost ima više osnova. Vidjela je da se u posljednje vrijeme mnogošta promijenilo u društvenim običajima, da su materinske dužnosti postale još teže.

Vidjela je da su Kitine vršnjakinje osnivale nekakva društva, polazile nekakve tečajeve, slobodno se vladale prema muškarcima, same se vozikale ulicama, mnoge nisu klecale pozdravljajući, a najglavnije, sve su bile čvrsto uvjerene da je birati sebi muža njihov posao, a ne roditeljski. »Danas se više ne udaje kao nekoć«, mislile su i govorile sve te mlade djevojke, pa i svi stariji ljudi. Ali kako se to danas udaje, kneginja nije ni od koga mogla saznati.

Francuski običaj – da roditelji odlučuju o djetetovoj sudbini – nije bio prihvaćen, osuđivan je. Engleski običaj – potpuna djevojčina sloboda – isto tako nije bio prihvaćen, niti je bio moguć u ruskom društvu. Ruski običaj provodadžiluka smatrao se nečim vrlo ružnim, svi su ga ismijavali, i kneginja sama. Ali kako treba udavati i kako se udavati, nitko nije znao. Svi oni s kojima bi kneginja došla u priliku da o tome razgovara govorahu joj jedno:

»Hajte molim vas, u naše je doba već vrijeme da napustimo tu starinu. Ta mladi stupaju u brak, a ne roditelji; dakle, njima i treba prepustiti da se brinu o sebi kako znaju.« Ali lako je bilo tako govoriti onima koji nisu imali kćeri; a kneginja je shvaćala da bi se kći u zbližavanju mogla zaljubiti, i to zaljubiti u nekoga kome neće biti do ženidbe, ili u nekoga tko nije za muža. I ma koliko da su kneginji dokazivali da u naše doba mladi sami moraju krojiti svoju sudbinu, ona u to nije mogla vjerovati, kao što ne bi mogla vjerovati u to da bi u bilo koje doba najbolje igračke za petogodišnju djecu imali biti nabijeni samokresi. I zato se kneginja zbog Kiti uznemirivala više negoli zbog starijih kćeri.

Sada se bojala da se Vronski ne ograniči samo na udvaranje njenoj kćeri. Vidjela je da je kći već zaljubljena u njega, ali se tješila time da je on pošten čovjek i da zato neće to uraditi. Ali ujedno je znala kako je uz današnje slobodno vladanje lako djevojci zavrtjeti glavom i kako uopće muškarci olako gledaju na taj prijestup. Prošlog tjedna Kiti je ispripovjedila majci svoj razgovor s Vronskim za vrijeme mazurke. Razgovor je taj djelimice umirio kneginju; ali posve mirna ona nije mogla biti. Vronski je rekao Kiti da su se njih dvojica braće tako navikli u svemu slušati svoju majku, da nikad ne odlučuju poduzimati štogod važno a da se s njome nisu svjetovali.

»I sada, kao osobitu sreću, čekam majčin dolazak iz Petrograda«, rekao je. Kiti je to ispripovjedila ne pridajući nikakva značenja tim riječima. Ali je mati to shvatila drukčije. Znala je da staricu s dana u dan iščekuju, znala je da će se starica radovati sinovu izboru, pa joj je bilo čudno da on, bojeći se da ne uvrijedi majku, ne dolazi u prosce; ipak joj je toliko bilo stalo do toga braka i, ponajviše, do smirenja njenih muka da je vjerovala u to. Ma kako da je kneginji bilo sada gorko gledati nesreću najstarije kćeri Doli, jer ona se spremala da ostavi muža, uzbuđenje zbog toga što treba odlučiti o sudbini najmlađe kćeri zaokupljalo je sva njena čuvstva.

Današnji Levinov dolazak još ju je više uznemirio. Bojala se da kći, budući da je, kako joj se činilo, neko vrijeme osjećala nešto prema Levinu, iz suvišne čestitosti ne odbije Vronskoga i uopće da Levinov dolazak ne zamrsi, ne zaustavi ono što je bilo tako blizu končanju.

– Kako, je li odavna doputovao? – reče kneginja o Levinu kad su se vratili kući.

– Danas, maman.

– Ja samo ovo hoću reći... – poče kneginja, i kako joj je lice ozbiljno živnulo, Kiti pogodi o čemu će biti govora.

– Mama – reče ona porumenjevši i hitro joj se okrećući – molim, molim, ne govorite ništa o tome. Znam, sve znam. Ona je željela isto što i mati, ali je pobude majčinih želja vrijeđahu.

– Hoću samo da kažem, kad se dadne nada jednome, onda...

– Mama, golubice, boga radi, ne govorite. Tako je strašno o tome govoriti.

– Neću, neću – reče mati ugledavši suze u kćerinim očima – samo jedno, dušo moja: obećala si mi da nećeš imati tajne preda mnom. Je li da nećeš?

– Nikada, mama, nikakve – odgovori Kiti pocrvenjevši i pravo pogledavši materi u lice. – Sad već i nema šta da kažem. Kad... kad bih i htjela, ne bih znala šta da kažem i kako... ne bih znala...

»Ne, neistinu ona ne može reći imajući takve oči«, pomisli mati smiješeći se njenu uzbuđenju i sreći. Kneginja se smiješila tome kako se golemo i važno čini njoj, jadnici, ono što se sada zbiva u njezinoj duši.