Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

VII

Jutarnjim vlakom doputovavši u Moskvu, Levin se svrati k svome starijem bratu po majci Kozniševu, pa pošto se presvukao, uđe k njemu u kabinet namjeravajući da mu odmah ispripovjedi zbog čega je došao i da ga moli za savjet; ali brat ne bijaše sam. Kod njega je sjedio poznati profesor filozofije koji je iz Harkova doputovao samo zato da razjasni nesporazum, što je među njima izbio u veoma važnu filozofijskom pitanju. Profesor je vodio žestoku polemiku s materijalistima, a Sergej Koznišev je sa zanimanjem pratio tu polemiku te mu je, pošto je pročitao posljednji profesorov članak, u pismu iznio svoje prigovore; prekoravao je profesora zbog prevelika popuštanja materijalistima. Tako profesor smjesta doputova da se sporazumiju. Riječ je bila o aktuelnom pitanju: ima li granice među psihičkim i fiziološkim pojavama u čovjekovu djelovanju i gdje je ona?

Sergej Ivanovič dočeka svoga brata prijaznim i hladnim smiješkom kakav je imao prema svima, te upoznavši ga s profesorom, nastavi razgovor. 

Omalen, žut čovjek s naočarima, uska čela, za trenutak se odbije od razgovora da se pozdravi, te nastavi govorenje ne osvrćući se na Levina. Levin sjede očekujući da profesor ode, ali domalo ga predmet razgovora stade zanimati. Levin je u časopisima nailazio na članke o kojima je bio govor, i čitao ih je zanimajući se za njih kao za razvoj njemu poznatih osnova prirodoznanstva, budući da je na sveučilištu bio prirodoslovac, ali nikad nije povezivao znanstvene zaključke o životinjskom porijeklu čovjeka, o refleksima, o biologiji i sociologiji s onim pitanjima o značenju života i smrti za sebe samoga, koja su mu u posljednje doba sve češće i češće padala na um.

Slušajući bratov razgovor s profesorom, opazi da su oni znanstvena pitanja povezivali s pitanjima intimnog života, da su nekoliko puta doticali ta pitanja, ali svaki put bi se, kako se njemu činilo, čim bi se dotakli onoga najglavnijeg, smjesta žurno udaljivali i opet ponirali u potanka razglabanja, u ograde, citate, uvijene primjedbe, pozivanja na autoritete, i on je s mukom shvaćao o čemu je govor.

– Ne mogu pristati – reče Sergej Ivanovič svojom običnom jasnoćom i razgovjetnošću izražavanja i finoćom dikcije – ja se ni u kom slučaju ne mogu složiti s Keithom da sve moje predodžbe o vanjskom svijetu potječu od dojmova. Najosnovniji pojam bitka ja ne stječem putem osjeta budući da i nema naročita organa za priopćavanje toga pojma.

– Jest, ali oni, Wurst, i Knaus, i Pripasov, odgovorit će vam da vaša spoznaja bitka, potječe od ukupnosti svih osjeta, da je ta spoznaja bitka rezultat osjeta. Wurst dapače izravno veli da ondje gdje gotovo nema osjeta nema ni pojma o bitku.

– Ja bih rekao obratno – poče Sergej Ivanovič...

Ali tu se Levinu opet učini da se oni, pošto dođu do najglavnijeg, opet udalje, te odluči da profesoru postavi pitanje.

– Prema tome, ako su moja čula uništena, ako moje tijelo umre, onda više ne može biti nikakva postojanja? – upita.

Zlovoljno i kao s nekom intelektualnom boli zbog prekida, profesor se osvrne na čudna pitalicu, više nalik na burlaka10 negoli na filozofa, te svrne oči na Sergeja Ivanoviča kao da pita: a šta da se na to kaže? Ali kako Sergej Ivanovič nije poput profesora govorio naprežući se i jednostrano, i kako mu je u glavi ostalo mjesta i da odgovara profesoru i ujedno da shvati ono jednostavno i prirodno stajalište s kojeg je pitanje postavljeno, nasmiješi se i rekne:

– To pitanje mi još nemamo prava rješavati...

– Nemamo podataka – potvrdi profesor i nastavi svoja dokazivanja. – Ne – govorio je – ja upozoravam na to, ako je dojam osnova osjeta, kako izravno veli Pripasov, onda moramo strogo razlikovati ta dva pojma...

Levin više nije slušao te je čekao da profesor ode.