Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXII

Ples je tek bio otpočeo kad je Kiti s majkom ulazila na veliko, svjetlom obliveno stepenište, načičkano cvijećem i napudranim lakajima u crvenim kaftanima. Iz dvorana dopiraše jednolik šumor gibanja kao u košnici, i dok su one na odmorištu među drvećem pred ogledalom popravljale frizure i haljine, iz dvorane se začuju oprezni i jasni zvuci violina u orkestru koji je počeo svirati prvi valcer. Staračac u građanskom odijelu, što je pred drugim ogledalom popravljao svoje sijede zaliske i širio oko sebe zadah mirisa, sukobi se s njima na stepeništu te ih propusti očito uživajući u njemu nepoznatoj Kiti. Golobradi mladac, jedan od onih otmjenih mladića što ih je stari knez Ščerbacki zvao fićfirićima, u jako jako izrezanu prsluku, popravljajući u hodu bijelu kravatu, nakloni im se, te se, pošto je već bio projurio mimo njih, povrati i pozove Kiti na kadrilu. Prva je kadrila već bila obećana Vronskome, tako morade obećati ovome mladiću drugu. Oficir, zakopčavajući rukavicu, ukloni im se na vratima te gladeći brkove uživaše u rumenkastoj Kiti.

Unatoč tome što su toaleta, frizura i sve priprave za ples stajale Kiti velikih napora i dovijanja, ona je sada u svojoj kompliciranoj haljini od tila, ružičasto presvučenoj, stupala na ples tako slobodno i jednostavno kao da nju i njene ukućane sve to: rozete, čipke, sve sitnice toalete nisu stajale ni časka pažnje, kao da se ona rodila u tom tilu, čipkama, s tom visokom frizurom, s ružom i s dva listića povrh nje.

Kad joj stara kneginja prije ulaska u dvoranu htjede popraviti pojasnu traku što se bila uvrnula, Kiti se lako odmakne. Ćutjela je da sve na njoj samo po sebi mora biti dobro i graciozno i da ništa ne treba popravljati.

Kiti je imala jedan od njenih sretnih dana. Haljina je nigdje nije stezala, čipkasti se volan nigdje nije upustio, rozete se nisu zgnječile ni otkinule; ružičaste cipelice visokih peta nisu tištale, nego su godile nožici. Guste plave kose s obje strane razdjeljka stajale su prirodno na malenoj glavici. Sva su se tri dugmeta na dugačkoj rukavici zakapčala, a da. se nisu otkinula, i ona joj je prianjala uz ruku, a da joj nije izmijenila oblika. Crna traka od baršuna s medaljonom naročito joj je nježno obavijala vrat. Traka od baršuna bijaše bajna, te je kod kuće, gledajući u ogledalu svoj vrat, Kiti osjećala da ta traka govori.

U sve se drugo moglo još sumnjati, ali traka bijaše bajna. Kiti se osmjehne i ovdje na plesu kad je pogleda u ogledalu. U obnaženim ramenima i rukama Kiti osjeti mramornu hladnoću, osjećaj koji je naročito voljela. Oči joj blistahu, a rumene usne ne mogahu da se ne osmjehuju od spoznaje svoje privlačnosti. Nije bila pravo ni ušla u dvoranu ni došla do šarene skupine dama u tilu, vrpcama i čipkama koje čekahu poziv na ples (Kiti nikad nije zastajkivala u toj gomili), a već je pozvaše na ples, i to je pozva najbolji kavalir, glavni kavalir u plesnoj hijerarhiji, čuveni redatelj plesova, meštar ceremonija, oženjen, lijep i stasit muškarac, Jegoruška Korsunski. Samo što je ostavio groficu Baninu, s kojom je otplesao prvu turu valcera, prelijećući okom svoju domenu, to jest nekoliko parova što su zaplesali, spazi Kiti na ulasku te otrči k njoj onim posebnim, samo redateljima plesova svojstvenim okretnim kaskom pa, pošto se naklonio, čak i ne pitajući da li ona želi, zanese ruku na nju da obuhvati njen tanki struk. Ona se obazre kome da preda lepezu, a domaćica je smiješeći se preuze.

– Kako je lijepo što ste došli na vrijeme – reče joj obuhvaćajući je oko struka – jer kakav je to način zakašnjavati.

Savivši lijevu ruku ona mu je stavi na rame, i malene nožice u ružičastim cipelicama hitro, lako i odmjereno kliskim parketom zaploviše u taktu glazbe.

– Čovjek se odmara kad s vama pleše valcer – reče joj on upuštajući se u prve lagane korake valcera. – Bajno, kakva lakoća precision28 – govoraše ono što je govorio gotovo svima dobrim znanicama.

Osmjehnula se na njegovu pohvalu i preko njegova ramena nastavi razgledati dvoranu. Ona nije bila od onih koje tek uvode u društvo pa im se sva lica na plesu slijevaju u jedan čaroban dojam; ali nije bila ni takva djevojka koju su toliko vodali po plesovima da su joj sva lica na plesu poznata i već dojadila; ona je bila po srijedi između toga dvoga – bila je uzbuđena, ali je ujedno toliko vladala sobom da je mogla promatrati. U lijevom kutu dvorane, primijeti, okupio se cvijet društva. Ondje je bila preko svake mjere obnažena ljepotica Lidi, žena Korsunskoga, ondje je bila domaćica, ondje se caklio svojom ćelom Krivin koji je vazda bio ondje gdje je cvijet društva, onamo su gledali mladići ne usuđujući se prići; i tamo ona nađe očima Stivu te zatim spazi predivnu pojavu i glavu Aninu u crnoj haljini od baršuna. I on je bio tamo. Kiti ga nije srela od one večeri kad je odbila Levina. Kiti ga svojim dalekovidnim očima odmah prepoznade i čak primijeti da je on gleda.

– Eh, hoćemo li još jednom? Niste se umorili? – reče Korsunski ponešto zadihan.

– Ne, hvala lijepo.

– A kamo da vas odvedem.

– Karenjina je tamo, čini se... odvedite me do nje.

– Kako zapovjedite.

I Korsunski, smanjujući korak, krene u valceru pravo prema skupini u lijevom kutu dvorane, ponavljajući: »pardon, mesdames, pardon, pardon, mesdames«, pa lavirajući u moru čipaka, tila i vrpci, a da nije zapeo ni za perce, naglo okrene svoju damu da joj se ukazaše tanke nožice u prozirnim čarapama, a povlaka raširi poput lepeze i prekrije Krivnova koljena. Korsunski se nakloni, uspravi otvorena prsa i pruži ruku da je doprati do Ane Arkadjevne.

Pocrvenjevši, Kiti skine povlaku s Krivinovih koljena te se, kao u nekoj omaglici, ogleda tražeći Anu. Ana nije bila u ljubičastoj, kako je to Kiti svakako htjela, nego u crnoj, duboko izrezanoj baršunskoj haljini koja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punačke ruke s tankom sićušnom pesti. Čitava je haljina bila opšivena venecijanskom čipkom. Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio stručak maćuhica, a isto tako i na crnoj traci pojasa sred bijelih čipaka. Frizura joj bila nenapadna. Isticali su se, i krasili je, nepokorni kratki uvojci kudrave kose što su se neprestano pomaljali na zatiljku i sljepočicama. Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera.

Kiti je svaki dan viđala Anu, bila zaljubljena u nju i zamišljala ju je nekako u ljubičastom. Ali sada kad ju je ugledala u crnom, ona osjeti da nije shvaćala svu njenu čar. Sad ju je ugledala potpuno novu, njoj neočekivanu. Sad je shvatila da Ana nije mogla biti u ljubičastom i da je njen čar upravo u tome što je ona uvijek odudarala od njene toalete, da toaleta na njoj nikad ne može biti važna. Ni crna haljina s predivnim čipkama nije se zapažala na njoj; to je bio samo okvir, a važna je bila jedino ona, jednostavna, prirodna, profinjena i ujedno vesela i živahna.

Kao i uvijek, stajala je držeći se neobično uspravno, i kad je Kiti prišla tome skupu, ona se razgovarala s kućedomaćinom malko okrenuvši glavu prema njemu.

– Ne, neću se nabacivati kamenom – odgovori mu ona na nešto – iako ne shvaćam – nastavi ona slegnuvši ramenima i istog se trena nježnim osmješkom pokroviteljski obrati Kiti. Letimičnim ženskim pogledom premjerivši njenu toaletu, ona učini jedva primjetnu, ali Kiti razumljivu kretnju glavom u znak da se divi njezinoj toaleti i ljepoti. – Vi i u dvoranu ulazite plešući – dodadne.

– To je jedna od najvjernijih mojih pomoćnica – reče Korsunski klanjajući se Ani Arkadjevnoj, koju još nije bio vidio.

– Kneginjica pomaže da ples učinimo veselim i divnim. Ana Arkadjevna, jedan valcer – reče on prigibajući se.

– A vi se poznajete? – upita domaćin.

– Koga mi ne poznajemo? Ja i žena smo poput bijelih vukova, nas svi poznaju – odgovori Korsunski. – Jedan valcer, Ana Arkadjevna.

– Ja ne plešem kad se može ne plesati – reče ona.

– Ali danas se ne može – odgovori Korsunski. U taj mah prilazio je Vronski.

– Eh, ako se danas ne može ne plesati, onda hajde – reče ona ne primjećujući naklon Vronskoga i hitro digne ruku na rame Korsunskome.

»Zašto ona njega ne trpi?« pomisli Kiti opazivši da Ana namjerno nije odgovorila na naklon Vronskoga.

Vronski priđe Kiti podsjećajući je na prvu kadrilu i žaleći se da je cijelo ovo vrijeme nije imao zadovoljstvo vidjeti. Kiti je s užitkom gledala Anu kako pleše valcer i slušala ga. Čekala je da je pozove da otplešu valcer, ali on je ne pozva, i ona ga začuđeno pogleda. On pocrvenje i brže bolje je pozove na valcer, ali samo što joj je obujmio tanki struk i načinio prvi korak, a glazba najednom prestade. Kiti ga pogleda u lice koje je bilo njoj tako blizu, i dugo poslije toga, u toku nekoliko godina, onaj pogled, pun ljubavi, kojim ga je onda pogledala, i na koji on nije odgovorio, mučnim je stidom parao njeno srce.

– Pardon, pardon! Valcer, valcer! – s druge strane dvorane poviče Korsunski, pa dohvativ prvu gospođicu što mu dođe pod ruku, stade i sam plesati.