Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XVIII

Vronski pođe za kondukterom u vagon i na ulazu u odjeljak zaustavi se da bi propustio damu koja je izlazila. Naviklim taktom otmjena čovjeka, samo što je bacio pogled na vanjštinu te dame, Vronski utvrdi da ona pripada višem društvu. Ispričao se i zaputio u vagon, ali oćuti prijeku potrebu da je još jedanput pogleda – ne zbog toga što je bila veoma lijepa, ne zbog one finoće i skromne gracije što se zapažala u cijeloj njenoj pojavi, nego zbog toga što u izrazu milolika lica, kad je prošla mimo njega, bijaše nešto naročito umiljato i nježno. Kad se on osvrnuo, i ona je okrenula glavu. Blistave, sive oči, što su se od gustih trepavica činile tamnijima, prijateljski se, pažljivo zaustave na njegovu licu, kao da ga je prepoznavala pa odmah prijeđoše na gomilu što se približavala, kao da nekoga traže. U tom kratkom pogledu Vronski stiže zapaziti suzdržanu živahnost što je poigravala na njenu licu i titrala među blistavim očima i jedva primjetnim smiješkom od kojega su joj se nadimale rumene usne. Kao da je višak nečega tako prepunjavao njeno biće da se mimo njenu volju iskazivao čas u blijesku pogleda, čas u smiješku. Hotimice je pogasla svjetlost u očima, ali je ona i mimo njenu volju svijetlila u jedva primjetnu smiješku.

Vronski uđe u vagon. Njegova mati, suha starica crnih očiju i sva u kovrčicama, žmirkala je pogledajući sina i smiješila se tankim usnama. Digavši se s divančića i predavši torbicu sobarici, pruži omalenu suhu ruku sinu te ga, pridigavši mu glavu s ruke, poljubi u obraz.

– Dobi li brzojav? Jesi zdrav? Hvala bogu.

– Sretno li stigoste? – reče sin sjedajući kraj nje i nehotice osluškujući ženski glas za vratima. Znao je da je to glas one dame što ju je sreo na ulazu.

– Svejedno se ja s vama ne slažem – govoraše dama.

– Petrogradsko shvaćanje, gospođo.

– Nije petrogradsko, već jednostavno žensko – odgovori ona.

– Ali molim, dopustite mi da poljubim vašu ručicu.

– Doviđenja, Ivane Petroviču. I pogledajte nije li tu brat, pa mi ga pošaljite – reče dama na samim vratima te opet uđe u odjeljak.

– Pa nađoste li brata? – reče Vronska obraćajući se dami. Vronski se sad dosjeti da je to Karenjina.

– Vaš je brat ovdje – reče on ustajući. – Oprostite mi, nisam vas prepoznao, al' i naše poznanstvo bješe tako kratko – reče Vronski klanjajući se – da me se vi sigurno i ne sjećate.

– O ne – kazala je – jer smo vaša majčica i ja, čini se, cijelim putem govorile jedino o vama – reče, dopuštajući naposljetku živahnosti što je tražila da izbije na vidjelo da se izrazi u smiješku. – A moga brata svejedno nema.

– Pozovider ga, Aljoša – reče stara grofica.

Vronski iziđe na peron te vikne: – Oblonski! Ovamo!

Ali Karenjina ne sačeka brata nego, kad ga spazi, odlučnim lakim korakom iziđe iz vagona. I čim joj brat priđe, ona brzom kretnjom, koja je zapanjila Vronskoga odlučnošću i gracijom, zagrli lijevom rukom brata oko vrata, hitro ga privuče k sebi i snažno poljubi. Ne skidajući očiju Vronski ju je gledao i, ni sam ne znajući čemu, smješkao se. Ali sjetivši se da ga mati čeka, uđe opet u vagon.

– Je li da je vrlo draga? – reče grofica za Karenjinu. – Muž ju je sa mnom smjestio, i meni je bilo vrlo drago. Cijelim smo putem razgovarale. No, a ti, priča se... vous filez le parfait amour. Tant mieux, mon cher, tant mieux. (franc:... vi vodite idealnu ljubav. To bolje, dragi moj, to bolje.)   – Ne znam na što ciljate, maman – odgovori sin hladno. – Nego, maman, da krenemo.

Karenjina opet uđe u vagon da se oprosti s groficom.

– No evo, grofice, vi ste našli sina a ja brata – reče veselo. – A i sve se moje priče iscrpiše; dalje više ne bi bilo šta za pričanje.