DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 57

  Još neko vrijeme smo ostale da sjedimo i razgovaramo o raznim temama ali smo uglavnom izbjegavale da više spominjemo one koje imaju veze sa tetkinim odlaskom, mojim povratkom kući i svim drugim lošim stvarima. Ipak, bilo je gotovo nemoguće da se pravimo da te loše stvari ne postoje jer bi nas uvijek nešto asociralo na njih i počinjale bismo da naglo mijenjamo teme što je bilo i više nego očito. Ja sam cijelo vrijeme osjećala ogromnu tugu u srcu i jednostavno sam imala ogromnu potrebu da počnem plakati ali sam se suzdržavala zbog tetke. Kao da i ona nema već dovoljno problema. Kako je uopšte moguće da se ovakve stvari dešavaju jednoj prosječnoj djevojci kao meni? Šta sam to ja učinila pa da mi život podsjeća na neku predstavu u kojoj kao da nema kraja problemima i ružnim stvarima? Ipak, ne smijem da zaboravim na Harrya jer je on nešto najljepše što mi se dogodilo u životu iako je upoznavanje s njim za sobom povuklo još stotine novih problema. Ipak, sve i da mi neko kaže da bi mi život bio savršen da ga nisam upoznala ni na trenutak ne bih poželjela vratiti vrijeme i spriječiti naše upoznavanje ono veče. Možda je istina da se pola ovih ružnih stvari ne bi dogodilo jer bih vjerovatno bila sa Leom s obzirom da su se u meni nakon onog poljupca počeli buditi neki osjećaji prema njemu. I moji i njegovi roditelji bi naravno bili oduševljeni zbog toga i vjerovatno bi se mnogo bolje ponašali prema meni, a ja bih zavoljela sekciju jer bih glumila sa dečkom i vjerovatno bih i na tom polju postala mnogo bolja i možda bih dobila želju da jednog dana postanem glumica. Ipak, nikada ne bih ovaj sada život mijenjala za takav. Da nisam upoznala Harrya, osim što ne bih otkrila šta to znači prava ljubav, nikada ne bih ni saznala neke stvari i prave istine o mnogim osobama...Nikada ne bih saznala kakav je Leo zapravo već bih ga zavoljela kao onog foliranta koji uspijeva da se prikaže kao neko nevinašce, a zapravo u sebi krije neku vrstu psihopate. Nikada ne bih uvidjela koliko su moji roditelji zapravo zli i kako njima uopšte nije stalo do mene što je zaista tužno i uvijek mi se plače kada na to pomislim. Ipak, svaki čovjek ma kakav on bio zaslužuje imati roditelje koji ga barem malo vole i kojima je stalo do njihovog djeteta kao i njegove sreće. Zašto sam onda ja izuzetak? Zašto mojim roditeljima moraju neki Morganovi biti na prvom mjestu umjesto mene? Zašto je mojim roditeljima bitniji neki Leo i njegovi osjećaji nego ja i moji osjećaji? Zašto je mojim roditeljima stalo do toga da krenem njihovim stopama i postanem glumica radi njihovog ugleda i neke porodične tradicije iako ja to ne želim i samim tim zanemaruju moje želje i potrebe? Zašto ponekad imam osjećaj da bi se prema meni ponašali bolje neki ljudi da su me kao malu pronašli ostavljenu na sred ulice nego rođeni roditelji? I zašto ponekad mislim da bi mojim roditeljima život bio mnogo bolji da mene nema? Da umrem ili da se nikada nisam ni rodila...Vjerovatno su to neke njihove želje koje se kriju u dubini njihovih duša iako ni oni sami nisu svjesni toga...Možda sam ja jednostavno bila pogreška...Možda nikada nisu ni željeli imati djete ili barem ne nekoga poput mene...Možda bi oni zapravo bili najsretniji da se više nikada ni ne vratim kući ali onda bi to za njih značilo poraz. I vjerovatno je jedini razlog zbog koga žele da se vratim taj da mogu još da me muče i dokažu da su oni ustvari pravi pobjednici...Sve to užasno boli i vjerovatno niko ne može da shvati moju bol i moja razmišljanja...Vjerovatno većina ljudi ne bi shvatila kada bi' im ispričala da mi svaki put kada stanem pred ogledalo pogled odluta do obraza i automatski mi se pred očima stvori ona scena kada me je mama ošamarila. Zašto? Zbog Lea..Da li je to dovoljan dokaz da joj je on važniji od mene? Da li je to dovoljan razlog da mislim kako bi moji roditelji kada bi morali da biraju između Lea i mene izabrali Lea? Mislim da jeste...
Par suza mi je zamaglilo vid i spustila sam pogled kako bi' ih prikrila. Ne želim da sekiram tetku, a na neki način ne želim ni samoj sebi otkrivati koliko sam zapravo slaba. Oduvijek sam mislila da sam jaka osoba ili sam se barem pokušavala tako predstavljati ali zapravo nisam i to je ono najgore...Jednostavno, nekada bih mogla proplakati cijeli dan jer mi se sve skupilo i bojim se da će se uskoro pojaviti ta kap koja će preliti čašu pa tako i pokrenuti sve osjećaje u meni. Šta će se onda desiti? Da li su moji roditelji zapravo svjesni do kakvih bi me oni mogli psihičkih problema dovesti? Zašto uopšte razmišljam o njima? Zašto ih ni na jednu prokletu minutu ne mogu izbaciti iz glave? Možda zato što su oni jednostavno jedan dio mene koga se ne mogu riješiti...I šta ako tako bude sve dok su oni živi? Ili možda je bolje da kažem dok sam ja živa...
Hannah: Ari?
Zatvorila sam oči pokušavajući da povučem suze koje su pokušavale da skliznu niz moje lice, a zatim pogledala prema tetki. Ona je naslonila glavu na ruke i zabrinuto me posmatrala?
Hannah: Jesi li dobro?
Protrljala sam rukom oči i slegnula ramenima.
Ariel: Ako ćemo iskreno...Ne znam...
Klimnula je glavom i uhvatila me za ruku.
Hannah: Znam da ti je teško. Najteže od svih nas u ovoj situaciji i zaista mi je žao zbog toga. Da mogu, najradije bih sve tvoje brige prebacila na sebe ali nažalost ne mogu.
Nasmiješila sam se i stisnula tetkinu ruku.
Ariel: Hvala ti tetka ali..Uredu je, prebrodiću sve to sama.
Hannah: Znaš, bilo bi ti mnogo lakše da nisi sama...
Prekinula sam je.
Ariel: Pa i nisam. Imam Harrya...I tebe naravno.
Nasmijala se ali sam mogla vidjeti da to nije od srca jer joj je pogled još uvijek bio tužan.
Hannah: Znam dušo ali...Nisam mislila u tom smislu. Ja ću brzo da odem, a i sama znaš koliko bi bilo lakše da sam ja ostala.
Spustila sam sam pogled i uzdahnula.
Ariel: Znam...
Hannah: I uostalom...
Zaustavila se i bilo je očito da je nesigurna zbog toga što treba da mi kaže. Malo sam se namrštila i zbunjeno je pogledala.
Ariel: I uostalom?
Nasmijala se i odmahnula glavom.
Hannah: Ma ništa, zaboravi.
Nakrivila sam glavu i značajno je pogledala.
Ariel: Tetka.
Hannah: Ahh....
Pogled joj je bio nekako nedefinisan i počela je da namiješta šiške skrećući pogled na sve strane samo da ne bi pogledala u mene.
Ariel: Tetka molim te završi rečenicu.
Pogledala je nervozno u mene i zagrizla usnu odmahujući glavom.
Ariel: Molim te.
Zatvorila je oči i ispustila izdah podižući ruke u znak predaje.
Hannah: Okej, okej...Ne želim da te rastužim, to mi je samo u tom trenutku slučajno izletilo iz usta...Mislim, ne slučajno..Mislim ne namjerno...Mislim...
Prekinula sam je i značajno pogledala.
Ariel: Hannah!
Stavila je ruke preko lica.
Hannah: Oh okej.
Počela je da se nervozno igra sa svojim narukvicama, a ja sam naslonila glavu na dlanove koje sam odmarala na stolu.
Hannah: Dakle pričale smo o tome kako ne možeš sve sama i...Imaš Harrya ali...
Podigla je pogled prema meni i mogla bih reći da je bio nekako blag i utješan iako nisam znala o čemu se radi.
Hanah: Tebi više nije sedam godina, zar ne?
Nasmijala sam se.
Ariel: Zar zaista tako izgledam?
Udarila se po glavi i nasmijala onako od muke.
Hannah: Ma nisam tako mislila. Samo sam...
Odmahnula je rukom.
Hannah: Ma zaboravi. Uglavnom, tebi više nije sedam godina. Sada sada si sedamnaestogodišnjakinja i samim tim razumna i velika djevojka. Ti već zrelo razmišljaš...
Prekinula sam je.
Ariel: Tetka na šta ciljaš?
Nasmjestila je šiške i otpila gutljaj Frappuccina.
Hannah: Oduvijek sam bila loša u omekšavanju stvari.
Napravila sam grimasu potpuo zbunjena njenim izjavama.
Ariel: Omekšavanju? Ili je meni danas mozak sasvim zablokirao ili ti zaista nerazumno pričaš?
Prekrila je lice rukama i zatim spustila glavu na sto.
Hannah: To drugo.
Nasmijala sam se i namjestila joj jedan pramen šiški koji joj je štrčao prema gore.
Ariel: Pa da onda jednostavno zaobiđeš to omekšavanje, učiniš objema uslugu i pređeš na stvar?
Podigla je glavu i ispružila ruke.
Hannah: Okej, okej ovako...Ti znaš da ništa ne traje vječno?
U tom trenutku je moja pomalo šaljiva grimasa na licu jednostavno nestala i preobličila se u veoma ozbiljan izraz lica. Mislim da mi je bilo jasno čemu to vodi. Uspravila sam se i počela se igrati sa vrhovima kose oslanjajući laktove na sto.
Ariel: Valjda?
Hannah: Pa...Onda sigurno znaš da čak i lijepim stvarima ponekad može doći kraj? Mislim to ti je kao kad...
Prekinula sam je.
Ariel: Tetka...Zašto jednostavno ne budeš direktna i kažeš mi kako ću ostati potpuno sama kada Harry i ja prekinemo?
Ona je ostala otvorenih usta bez riječi gledajući u mene, a čak i ja sam bila šokirana mojom izjavom. To me je zaboljelo više od svih onih misli od maloprije zajedno. Tetka je u spustila pogled i napokon zatvorila usta grickajući dojnju usnu.
Hannah: Okej, okej...Upravu si...M-mislim, to sam željela da kažem.
Klimnula sam glavom i prošla rukom kroz kosu. Tetka je odjednom ustala i prešla na stolicu pored mene te prebacila desnu ruku preko mojih ramena i značajno me pogledala.
Hannah: Ali to naravno ne znači da ćete vi prekinuti. Možda...Možda ste jednostavno stvoreni jedno za drugo i možda zauvijek ostanete zajedno.
Ja sam samo ćutala jer nisam znala šta da kažem na to. Uopšte ne znam ni šta da mislim, ni da li da vjerujem u to što je upravo rekla. Da li je moguće da sa 17 godina pronađem nekoga iz mojih snova s kim bih mogla provesti ostatak života? Da li Harry uopšte gaji toliko duboke osjećaje prema meni? Zapravo, to isto pitanje bih trebala da postavim i za sebe...Ja znam da je Harry definitivno u mene ponovo vratio vjeru u ljubav i znam da ga volim mnogo više nego što sam voljela Edwarda iako sam mislila da je to nemoguće...Da li je to to? Uzdahnula sam i spustila glavu na sto, a tetka me je počela maziti po kosi.
Hannah: Arri dušo, ma nisam željela da te rastužim...Jooj meni.
Okrenula sam glavu kako bih je mogla pogledati te se blago nasmiješila.
Ariel: nisi ti kriva tetka...Ja uvijek razmišljam o tome.
Tužno me je pogledala i mogla sam čak da primijetim i da su joj oči suzne.
Hannah: Ja sam samo željela da ti kažem da trebaš da budeš jaka. Naravno držim se onog mišljenja da jedino vjera u vašu ljubav može da spasi vašu vezi i da vas izvuče iz problema. To je istina i treba da tako razmišljaš isto kao što treba da razmišljaš i o vremenu kada vaša ljubav završi ako se to uopšte i dogodi. Ne želim da te obeshrabrujem, ne daj Bože, to mi nije namjera. Samo...To ti govorim iz ličnog iskustva...
Zbunjeno sam je pogledala i uspravila se šmrcajući i brišući suze koje su mi se skupile oko trepavica.
Ariel: Kako to misliš?
Uzdahnula je i stavila ruke na koljena gledajući negdje prema sredini stola.
Hannah: Pa...
Nasmiješila se i pogledala prema meni, a u njenim očima sam mogla vidjeti neki poseban sjaj.
Hannah: I ja sam nekada bila zaljubljena.
Unatoč mojoj lošoj volji morala sam da se nasmijem tetkinoj izjavi.
Ariel: Jaoo pa pričaš kao da ti je 8o godina. Još uvijek imaš vremena i da se zaljubiš i udaš i rodiš meni male rođake i...
Nasmijala se i prekinula me.
Hannah: Lakše malo Ari.
Ja sam se nasmijala ali je njen ogromni osmijeh polako postajao sve manji, a pogled sve tužniji. Odmahnula je glavom gledajući u svoje crvene baletanke.
Hannah: Mislim da je to nemoguće.
I ja sam se uozbiljila i okrenula stolicu malo više na stranu.
Ariel: Zašto?
Hannah: Zbog Adama.
Bila sam pomalo zbunjena.
Ariel: Adama?
Klimnula je glavom i nastavila pričati ne podižući pogled sa poda.
Hannah: Bili smo osam godina zajedno i voljeli smo se više od svega.
Jednostavno nije mogla da prikrije osmijeh koji joj je uporno izvijao usne.
Hannah: Često me Harry i ti podsjetite na nas samo što nama niko nije ometao ljubav. Baš naprotiv, moji su ga obožavali kao i njegovi mene. Jednostavno je bio moja druga polovina bez koje sam mislila da je nemoguće živjeti. Po cijele dane smo provodili zajedno i uvijek me je iznenađivao novim putovanjima i vodio me na najljepša mjesta za koja nisam znala ni da uopšte postoje. Svaki minut proveden sa mnom ili ne, pokušavao mi je pokazati koliko mu značim. Kada ne bi smo bili zajedno stalno me zvao i slao mi poruke...Nakon nkog vremena smo počeli često maštati i o našem vjenčanju...
Pogledala je prema meni sa blistavim osmijehom i očima punim uzbuđenosti ali i suza.
Hannah: Ali ne ogromnom vjenčanju kao što to većina mašta i radi već o malom vjenačnju na nekom ostrvu...Samo nas dvoje...Željeli smo da kasnije imamo jedno malo dijete i nije nam bilo bitno kog pola...Uvijek smo maštali kakva bi bila djevojčica, a kakav dječak...Ponekad so se čak šalili i kako ćemo se svađati kada budemo jako stari oko toga na kom programu da gledamo vijesti i da li da tjeramo djecu koja stalno igraju lopte oko naše kuće ili ne...
Nasmijala se kao i ja i počela je da briše suzu koja se glatko skliznula niz lice. Ja sam malo privukla stolicu njenoj i naslonila se glavom na lakat posmatrajući njene suzne oči.
Ariel: Ali...Šta se dogodilo?
Zatvorila je oči i duboko uzdahnula.
Hannah: To i jeste najteži dio cijele priče...Jednoga dana sam bila kod njega u kući i gledali smo neki film...Tada je neko pozvonio na vrata i on je otišao da otvori. Ja sam ostala gledati film misleći da je u pitanju poštar ili neki njegov prijatelj ili komšija (susjed), šta znam. Ali...Uskoro sam mogla da čujem meni do tada nepoznati ženski glas koji je prvo uzviknuo njegovo ime. Zbunjeno sam se nadvirila nad kauč ali nisam imala pogled na hodnjik niti na vanjska vrata. Polako sam ustala i...
Bilo je i preočito da joj je teško govoriti o tome pa sam joj lagano stisnula ruku pokušavajući da joj dam snage.
Hannah: Izašla sam u hodnjik i ugledala neku visoku plavu djevojku kako ga grli...Kao i on nju. Ostala sam zbunjeno stajati na vratima dok me oni nisu primijetili. Tada me je Adam ugledao i pokazao mi rukom da im priđem. Djevojka mi se nasmiješila i bila je zaista slatka ali...Mogla sam nešto vidjeti u njenim očima...Nešto...
Počela je praviti neshvatljive pokrete rukom ali je uskoro odustala od toga i otpila gutljaj Frappuccina. Zatim je uzdahnula i nastavila.
Hannah: To ne mogu da objasnim ali u tom trenuku me je obasula neka vrsta jeze.
Klimnula sam glavom u znak razumijevanja, a ona je pogledala na stranu.
Hannah: Adam nas je upoznao i rekao mi da je to njegova stara prijateljica. Međutim...Uvijek mi je pričao o svojim prijateljima i nikada nije spomanuo nju...Zvala se Britney...Ušla je kod nas i razgovarali su o nekim starim vremenima ali sam se ja na neki način osjećala kao višak jer...Svaki put kada bi jedno drugome dali očima neki znak, pogledali bi prema meni, a zatim promijenili temu. Nije mi bilo jasno o čemu se radi. Nakon nekih sat vremena je otišla, a na je vratima poljubila Adama u obraz i dala mu svoj novi broj mobilnog i to me je jako rastužilo i na neki način učinilo ljubomornom...Ne znam ni sama zašto...Kasnije nije želio da mnogo razgovara sa njom iako sam mu ja uporno postavljala neka pitanja. Naveče se toliko razljutio da se samo zaderao da je to njegova bivša djevojka i da ga ostavim na miru. Prije nego što sam bilo šta mogla da mu kažem ili da učinim..Izašao je iz stana i...I vratio se u kasnim satima..Pijan...Ja sam ga čekala i željela sam popričati s njim ali je on samo legao i ignorisao me. Ujutru se pravio kao da se ništa nije desilo, a ja sam se na neki način plašila da ga bilo šta pitam. Kada sam napokon skupila hrabrosti, on mi je odgovorio da se našao sa prijateljima i da su pili u nekom klubu i da je to sve, a o Britney nije mnogo pričao. Samo mi je rekao da je ona za njega prošlost i da voli samo mene. To me je naravno mnogoo oraspoložilo i povratilo mi vjeru u našu ljubav. Cijeli dan smo proveli zajedno i pokušavao je da mi pokloni svu svoju pažnju ali su ga stalno ometali neki SMS-ovi...Imala sam neki čudan osjećaj da su oni upravo od Britney iako ga nisam pripitkivala s obzirom da smo uvijek imali povjerenje jedno u drugo i nismo pokazivali ljubomoru....Dani su prolazili i sve je izgledalo savršeno kao i uvijek ali bi se sva sreća u meni srušila u samo jednoj sekundi kada bi se oglasio njegov moblini. Ukoliko bi to bila poruka, pogledao bi prema meni kako bi se uvjerio da ja ne gledam ili bi izašao u drugu prostoriju ako bi u pitanju bio poziv. Jednog dana sam ga pitala o tome, a on mi je samo rekao da se često čuje sa prijateljima...Naravno nisam mu vjerovala.
Cijelo vrijeme su nam ruke bile stisnute zajedno i polako su počele da se znoje ali kao da to nismo ni primjećivale. Mogla sam da naslutim šta se tu dešavalo i bilo mi je jako žao tetke. Suze su joj jednostavno same počele kliziti i nije ih bilo moguče zaustaviti.
Hannah: Jedan dan je otišao u market da nešto kupi i zaboravio je ponijeti mobilni. Uporno je zvonio i ja više nisam mogla slušati taj jedan te isti zvuk, a ujedno me je i izjedala znatiželja. Uzela sam moblini i na ekranu je pisalo 'B'. Nesigurno sam pritisnula zeleno dugme i prije nego što sam mogla bilo šta reći, prekinuo me je poznati ženski glas.
'Pa gdje s ti do sad? Zovem te već pola sata!'
Da, to je bila ona. To je bila Britney. Mobilni mi je samo ispao iz ruke, sjela sam na pod i počela da plačem. Sve se u meni uzburkalo i nisam znala šta da mislim. Kada se vratio, Adam me je zatekao u takvom položaju. Odmah je zabrinuto kleknuo pored mene i pitao me šta mi je. U početku sam samo ćutala ali sam mu kasnije rekla šta se dogodilo i tražila od njega objašnjenje. Nikada nismo jedno drugome lagali...Zašto je onda on to uradio? Tada mi je ispričao istinu i rekao kako ga stalno smara ali da nema ništa s njom i kako voli samo mene. Nisam znala da li da mu vjerujem ali su ljubav i srce nadvladali mozak..Oprostila sam mu s nadom da je to istina. I zaista, počeo je da izbjegava pozive i poruke koliko je mogao, a ja sam se polako uvjeravala da zaista ne osjeća ništa prema njoj..
Bila sam pomalo zbunjena jer je ipak sve izgledalo savršeno ali nisam željela prekidati tetku takvim pitanjima. Svaka priča ima svoj kraj, a izgleda da je ovo tek sredina.
Hannah: Sve je bilo savršeno...Sve do dana kada su mi javili da mama nije dobro...Jade i ja smo odmah otišle u Sheffield kod nje i bila je zaista loše...To je bilo možda mjesec dana pred njenu smrt i tih mjesec dana sam provela kod nje dok se Jade morala vratiti..Imala je porodicu. Tebe i Jacka.
Pogledala je prema meni, a ja sam spustila pogled i pomislila na to da li je moguće da sam ikada mami značila...Toliko da se vrati zbog mene i ostavi bolesnu majku...To zvuči zaista nemoguće... Tektka me je pomazila po ruci i kao da je znala o čemu sam razmišljala.
Hannah: Sa Adamom sam se čula samo preko mobilnog i bilo nam je užasno teško...Barem sam mislila da je i njemu...Pri kraju se skoro nikako nismo više čuli, a ja nisam ni imala baš puno vremena da ga zovem jer sam se brinula oko mame, a uvijek kada bih ga zovnula bio bi mu isključen mobilni. Kada je mama umrla, bila sam slomljena jer sam bila jako vezana za nju, Jade i nije baš toliko. Adam je rekao da će doći na sahranu (pogreb) i došao je..Ali...To nije bilo to...To nije bio onaj Adam Thompson koga sam poznavala i voljela..Bio je nekako hladan...Ne znam ni sama...Mislila sam da će ostati par dana sa mnom dok se sve to ne sredi ali nije...Vratio se nazad u London. Kada smo se Jade i ja vratile...Saznala sam od prijateljica da se već neko vrijeme konstantno viđa sa Britney ali da mi to nisu željele govoriti jer mi je bilo dovoljno teško. Nisam željela vjerovati u to dok se nisam našla s njim i razgovarala o tome...Priznao je...Rekao mi je da je to istina i da...I da su njih dvoje ponovo zajedno...Da su daljina i razdvojenost učinile svoje ida je shvatio da je zapravo sve te godine patio za Britney, a da ni sam nije bio svjestan toga. Pobjegla sam plačući i taj dan sam završila u bolnici...Pozlilo mi je, a on...Nije došao ni da me vidi iako je znao...Saznao je to od prijatelja...Nakon toga sam se preselila u Dablin i više ga nikada nisam vidjela. Kasnije sam čula da se vjenčao sa Britney i da žive negdje u Južnoj Americi...A ja...Ja od tada više nisam imala dečka i ...I to je razlog što se još nisam ni udala, a Jade mi stalno prigovara zbog toga...Ona me jednostavno ne razumije jer je oduvijek imala sreće u ljubavi. Često je mijenjala momke, a ja sam tog jednog imala 8 godina. Na kraju je odlučila da se uda za vog tatu i misli da je to tako jednostavno ali za mene nije...Ja...Ja još uvijek maštam o nekome poput Adama...
Čvrsto sam je zagrlila,a ona je počela da plače naglas. Ljudi su pogledali prema nama i čak je i konobar došao da pita je li sve uredu. Bilo mi je jako žao tetke i nikada ne bih ni pomislila da je jedna tako nasmijana žena poput nje zapravo jako povrijeđena i razočarana... Izvukla se iz mog zagrljaja i obrisala suze. Čak se i nasmijala iako ni sama vjerovatno nije znala zašto.
Hannah: T-to je prošlost...Nećemo više o tome.
Ariel: Zaista mi je žao...
Stavila je ruku na moje lice i značajno me pogledala.
Hannah: Ne treba ti biti...Ja...Samo sam željela da ti kažem da ljubav nekada zna da bude prividna ili da samo odjednom nestane iako je naizgled vječna što naravno ne mora značiti da će se dogoditi tebi i Harryu. Vas dvoje ste možda suđeni jedno drugome...Ko zna...Samo želim da budeš spremna na sve..To je to...Voljela bih da je barem meni neko rekao nešto slično...
Spustila sam pogled i klimnula glavom. Život je definitivno nepredvidljiv ali...Ne mogu da zamislim moj i Harryev raskid. Ne znam zašto ali ne mogu. Ali opet...Kako ću to podnijeti ako se jednog dana zaista i desi? Prošla sam rukama preko lica i imala sam osjećaj kao da mi je sunce udarilo u glavu i da mi se cijeli ovaj razgovor sa tetkom samo pričinio. Ipak, suze u njenim očima su dokazivale suprotno.Uporno je pokušavala vratiti osmijeh na lice ali joj nije uspijevalo kao ni meni. Tada mi je zazvonio mobilni. Poslije one tetkine priče, na trenutak me je bilo strah da ću ugledati neko žensko ime na ekranu. Već sam zamišljala sebe kako bacam mobilni u Frappuccino, a zatim žalim što sam to učinila jer neću saznati ko je ona, a i neću moći da nazovem Harrya. Međutim, pisao je samo broj...Bez imena..Pomalo nesigurno sam prihvatila poziv i primakla mobilni uhu.
: M-molim?
: Hej Julijaaa.
U trenutku mi je pao kamen sa srca i nisam izdržala, a da se ne nasmijem gluposti koja mi je pala na pamet prije toga.
#Harry: Šta je bilo Julija?
Stavila sam ruku preko čela još uvijek se smijući samoj sebi i uspjela sam čak da navučem osmijeh i na tetkino lice iako ni ona nije znala zašto se smijem. Otsli ljudi zajednos akonobarom su nas čudno posmatrali i vrtili glavama jer su vjerovatno pomislili da nešto nije uredu s nama. Maloprije jedna plače, druga je tješi, a sada se ova druga smije, a i ona sa njom.
#Harry: Drago mi je što se lijepo provodite.
Nakašljala sam se i unormalila glas, a ta njegoa izjava me je na neki način i pomalo rastućila jer je baš suprotno.
#Ariel: Hah pa da...
#Harry: Ako si spremna, doći ću po tebe.
#Ariel: Um može naravno.
#Harry: Još uvijek ste u Strabucksu?
#Ariel: Aham.
#Harry: Okej, stižem. Biću na istom onome mjestu gdje sam se parkirao kad smo stigli.
#Ariel: Aha, važi.
#Harry: Vidimo se ljubavi, odnosno Julija.
Nasmijala sam se i mislim da su mi na trenutak čak i obrazi porumenili, a tetka je popila i zadnji gutljaj Frappuccina i nasmiješila se mom ponašanju.
#Ariel: Naravno Romeo.
#Harry: Khm...
Prevrnula sam očima iako me nije mogao vidjeti i naslonila se na stolicu.
#Ariel: Kovrdžavi?
Mogla sam čuti kako se nasmijao i to je odmah i meni izmamilo smiješak.
#Harry: Stižem.
Prekinula sam i vratila mobilni u džep te pogledala prema tetki koja se cijelo vrijeme smješkala i posmatrala me. Na neki način sam joj se divila jer je tako pozitivna osoba iako je duboko u sebi povrijeđena. Edward i ja smo bili godinu dana u vezi i trebalo mi je mnogo vremena da se oporavim, a ona i Adam...Osam godina...I to je zaista mnogo.
Hannah: Čuvaj ga.
Bila sam pomalo zbunjena njenom iznenadnom izjavom, a ona mi je stavila ruku na koljeno i potapšala ga.
Hannah: Čuvaj Harrya jer...Čim ti može izmamiti taj poseban osmijeh na lice...vrijedan je i treba ga čuvati...
Pogledala sam je pomalo nesigurno.
Ariel: Ali zar i tebi Adam nije izmamljivao osmijeh na lice? Čak si ga i maloprije imala dok si pričala o vašim snovima...
Sjetno je klimnula glavom i pogled joj se izgubio u daljini.
Hannah: Znam ali...Ipak tu ima razlika...
Namrštila sam se i zagrizla dojnju usnu.
Ariel: Kakva?
Pogledala je značajno u mene.
Hannah: Rekla sam ti na samom početku...Nas dvoje smo imali sve i ono najvažnije...Slobodu. A vas dvoje? Vi je nemate...Vaša ljubav je puna prepreka i bile one savladive ili ne...Vas dvoje ostajete zajedno i to je ono najvažnije. A šta je bilo s nama? Samo mjesec dana razdvojenosti mu je bilo dovoljno da baci svih osam godina u vodu? E to već nije prava ljubav. Zato vjeruj u vas..Vjeruj u tvog kovrdžavog Romea.
Nasmijala sam se dok mi je jedna suza lijeno pokušavala preći trepavice i skliznuti niz obraz. Čvrsto sam zagrlila tetku duboko joj zahvalna na njenim riječila jer su mi itekako pomogle i ohrabrile me. Moram da vjerujem..U svog kovrdžavog Romea...
.......... ............. ..............
Mahnula sam tetki koja je krenula niz ulicu, a ja sam otišla do pješačkog čekajući zeleno svjetlo na semaforu. Već sam mogla da vidim crni automobil i dečka u njemu kojem je nedostajala ona razbarušena kosa ali i par paparazza koji su bili nedaleko od njega i počeli da izlaze iz drugih automobila noseći fotoaparate. Pomalo me je uhvatila nervoza i nisam bila sigurna da li da odmah priđem autu. Polako sam izvadila mobilni shvativši da zvoni. Definitivno ću morati da pojačam zvuk jer sam ga sada jedva čula od automobila koji stalno prolaze i sviraju.
#Ariel: Eeej, ovaj..Paparazzi su tu.
#Harry: Znam došli su za mnom...Prate me još od studija. Nema veze samo ti dođi.
#Ariel: Ali...
#Harry: Ariel.
#Ariel: Uh, okej.
Vratila sam mobilni u džep i pretrčala ulicu jer je zeleno svjetlo već bilo pri kraju. Krenula sam prema automobilu pokušavajući da prikrijem lice. Primiejtila sam da me već slikaju i brzo sam uletjela u auto i spustila glavu. Pogledala sam prema Harryu koji se smijao pokazivajući svoje savršene bisere. Tada mi je bilo jasno zašto mu se maloprije nije vidjela njegova razbaruđena kosa s obzirom da je nosio sivu kapu. Iako mi je uvijek pomalo neobičan kada nosi kape, svejedno je lijep i na neki način mu njegove savršene crte lica više dolaze do izražaja.
Ariel: Hajde vozi! Vozi!
Upalio je auto i par trenutaka sačekao kako bi mogao da izađe na cestu. Primijetila sam da se i paparazzi vraćaju u svoje automobile spremni da nas nastave pratiti.
Ariel: H-Harry, pratiće nas.
On se i dalje smijao te izašao na cestu.
Harry: Hej i tebi Julija. I usput, stakla su zatamnjena i ne mogu te vidjeti što znači da možeš podići glavu.
Ja sam prevrnula očima i podigla glavu, a on se ponovo nasmijao i ubrzao ne skidajući pogled sa retrovziora. Ja sam se počela pomalo uspaničeno okretati. Zahvaljujući gužvi, nekoliko automobila je bilo između nas. Pogledala sam pomalo zainteresovano prema Harryu.
Ariel: Tebi je uvijek ovako?
Na trenutak je smješkajući se pogledao prema meni, a zatim naglo skrenuo u sasvim drugu ulicu.
Harry: Znaš...Ponekad život poznatih podsjeća na akcijski film.
Nasmijala sam se, a on je zagrizao usnu i namignuo mi. To je prozrokovalo moje lagano komešanje u mjestu s obzirom da su me prošli trnci. Ponovo sam se okrenula i shvatila da smo im umakli. Odahnula sam i pogledala kroz prozor. Tada su mi kroz glavu prošle one Harryeve riječi 'Prate me još od studia'. Pogledala sam u njega poprilično zbunjena.
Ariel: Ček' malo...
Skupio je obrve i na trenutak skrenuo pogled sa ceste kako bi mogao da pogleda mene.
Ariel: Rekao si da te prate još od studija, zar ne?
Kliimnuo je glavom gledajuć prema cesti.
Harry: Mhm, zašto?
Ariel: Pa kako je to moguće kad si im sada odmah umakao?
Par trenutaka je čutao, a zatim počeo da se nadviruje prema cesti što je mene poprilično zbunilo.
Ariel: Harry?
Harry: Tražim neko mjesto gdje bih se mogao zaustaviti.
Ariel: Zašto? I osim toga, odgovori mi na pitanje.
Mogla bih se zakleti da mu se na trenutak na licu pojavio smiješak ali je to veoma vješto prikrio te skrenuo prema jednoj manjoj ulici.
Ariel: Harold!
Nasmijao se i pogledao prema meni.
Harry: Znaš da ne volim kad me tako zoveš.
Stavila sam pramen kose iza uha i ljutito ga pogledala iako je njegov pogled bio usmjeren prma cesti.
Ariel: A i ti vrlo dobro znaš da ja ne volim kad ignorišeš moja pitanja i ne želiš mi reći šta radiš i šta pokušavaš.
Samo se nasmijao te zaustavio auto uz cestu dok je pored nas prolazilo mnogo auta. Ja sam ga još uvijek pomalo ljutito posmatrala što njega nije mnogo omelo te se nageo prema meni i poljubio me dok me je vrh njegovog nosa malo prije toga golicao po obrazu. Stavio je ruku iza na vrh mojih leđa i lagano vrhovima prstiju prelazio preko kože mog vrata. Sve je to bilo poprilično zavodljivo i moram priznati da mi je prijalo. Nije želio odvojiti usne od mojih i imala sam osjećaj da to namjerno radi pokušavajući da izbjegne odgovor na moje pitanje. Stavila sam ruke na njegove obraze te polako razdvojila naše usne. Otvorio je oči i pogledao me onako prodorno oblizujući usne. Pogled mu se zatim ponovo spustio do mojih usana dok se na njegovom licu pojavljivao mali zavodljivi smiješak. Spustio je jedan kratki poljuac na moje usne, a zatim počeo da me ljubi po vratu i svojim promuklim glasom izaziva vibracije na mojoj koži.
Harry: Mmm lijepo mirišeš Julija.
Nasmijala se i stavila ruke na njegovu kapu, mada sam malo niže mogla da osjetim i vlažne kovrdže, pokušavajući da mu odmaknem glavu.
Ariel: Harry! Bezobrazan si!
Harry: Zašto?
Još uvijek nije odvajao usne od mog vrata i jedan dio mene takođe to nije želio ali sam ipak željela čuti odgovor. Sada sam bila sigurna da nešto pokušava izbjeći.
Ariel: Zato što si me već mirisao.
On se nasmijao i ja sam tek tada shvatila koliko je ta moja rečenica zapravo glupa. Poljpci su mu se polako peli do mojih obraza dok je jedna moja ruka završila na njegovoj mišici. Pod prstima sam mogla da osjetim ogromne i čvrste mišiće kao i pomalo mokru kožu od zona. Jednostavno je bio savršen.
Ariel: H-Harry...Odgovori mi molim te.
Poljubio je ugao mojih usana, a zatim se nageo prema zadnjem sjedištu. Nisam bila sigurna šta tačno izvodi. I ja sam se polako uspravila i ugledala jednu kutiju upakovanu u bijeli ukrasni papir sa rozim srcima i rozom mašnom iste boje. Uspravio se te mi je pržio jednom rukom dok se drugom igrao sa usnama. Polako sam uzela kutiju ne skidajući pogled sa njega.
Ariel: Poklon?
Klimnuo je glavom te povukao kapu malo unazad otkrivajući jedan mali čuperak na vrhu čela.
Harry: Mhmm...
Polako sam odvezala mašnu i počela da skidam ukrasni papir, a uskoro sam mogla udgledam i kutiju od mobilnog. Tačnije bijelog iPhonea. Nasmijala sam se i polako izvadila mobilni iz nje. Bio je zaista sladak ali ono što mi je bilo najvažnije jeste to da je od Harrya. Pogledala sam prema njemu i primijetila njegov pomalo stidljivi osmijeh iako sam mislila da takav ne psotoji u njegovom slučaju.
Harry: Nadam se da se ne ljutiš što sam to uradio bez tebe.
Nasmijala sam se i odmahnula glavom te stavila mobilni i kutiju sa strane kako bih ga mogla zagrliti. Majica mu je bila pomalo mokra od znoja ali mi to nije smetalo, baš naprotiv. Savršeno mu se uklapala uz njegovo mišićavo tijelo i izgledao je predivno. Nježno sam ga poljubila u vrat, a on je stavio ruku na moj obraz te me pogledao u oči.
Ariel: Hvala ti.
Nasmiješio se te me poljubio u vrh nosa.
Harry: Ma nema na čemu, samo sam želio da te malo iznenadim.
Naslonila sam čelo na njegovo i počela da se igram sa njegovom ogrlicom.
Ariel: Ali to ipak, to nije odgovor na moje pitanje, zar ne?
Pogledala sam u njega, a on se nasmijao i prevrnuo očima.
Harry: Zaista ne odustaješ?
Nasmijala sam se i odmahnula glavom.
Ariel: Nikad.
Lagano me uštinuo u obraz i krenuo poljubiti ali sam izmakla glavu i zamahala kažiprstom.
Ariel: Ne, ne. Prvo tražim odgovor. Nešto mi muljaš Styles.
Oblizao je usne i zavodljivo se namiješio.
Harry: Znaš, volim kad me zoveš Styles.
Zatvorila sam oči i nasmijala se.
Ariel: Neću pasti na te tvoje fore.
Mogla sam da čujem i njegov savršeni smijeh, a zatim sam otvorila oči i vidjela ga kako naslanja glvu na sic ne skrećući pogled sa mene.
Ariel: Hajde govori. Sada si im uspjeo samo jednim skretanjem, a prije toga su te pratili od studia 2o minuta.
Harry: Um, vozio sam se 18 minuta.
Ljutito sam ga pogledala pokušavajući da prikrijem osmijeh.
Ariel: Harry!
Podigao je ruke u znak predaje i ja sam se konačno ponadala da će mi reći istinu.
Harry: Okej, okej...
Gledala sam u njega očekujući odgovor, a on se počešao po čelu i po obliku njegovih usana kao i širenju nozdrva sam mogla vidjeti da se želi nasmijati.
Harry: Nisam imao gdje skrenuti.
Skupio je usne pokušavajući da ostane ozbiljan, a ja sam ga prostrijelila pogledom.
Ariel: E pa stvarno si bezobrazan!
Prekrstila sam ruke i naslonila se na sic gledajući kroz prozor dok su mi se usne uporno pokušavale izviti u osmijeh. Mogla sam da osjetim njegovu ruku na mojoj nadlaktici kako lagano prelazi preko moje kože.
Harry: Julija?
Ariel: neću da pričam s tobom dok mi normalno ne odgovoriš.
Harry: Pa to upravo radiš.
Pogledala sam prema njemu, a on se nasmijao i malo odmakao kao da je očekivao da ću sada izvesti neki karate potez i udariti ga, a zapravo je najbolji napadački potez u cijelom mom životu bio onaj kad sam mu bacila štapić u kosu. Protrljala sam prstima oči i jedva se suzdržavala, a da se ne nasmijem.
Ariel: Okej...Kao prvo vrlo dobro znam da je London kao i svaki drugi veliki grad punih ulica i nemoj misliti da ću ti povjerovati u tu laž. Kao drugo, ne razumijem koji je onda razlog zbog koga nisi pobjegao od novinara kada si dolazio. Ispada kao da si namjerno...
U tom trenutku sam se zaustavila te sklonila ruku sa očiju. On je spustio pogled i zagrizao usnu, a ja sam polako počela da shvatam razlog svemu tome.
Ariel: Čekaj malo...Ti...Namjerno nisi pobjegao od paparazza?
Počeo je da se igra sa vrhovima prstiju i samo je ćutao, a zatim je napokon podigao glavu i pogledao me nevinim pogledom.
Harry: Pa..Sad...
Nakrivila sam glavu i značajno ga pogledala, a on se nervozno nasmiješio i uzdahnuo.
Harry: Okej, okej, priznajem...Želio sam da te uslikaju jer...Želim da polako počnem da radim na tom predstavljanju tebe javnosti...
Sustila sam pogled i lagano zamahala glavom.
Ariel: Ali Harry...
Prekinuo me i obuhvatio moje ruke svojim velikim i snaćnim.
Harry: Nema ali...Želimd a napokon saznaju da si moja djevojka.
Ariel: Ali Harry to je za sada samo još jedan problem. Kao da mi neće biti dosta roditelja kad se vratim..Još mi trebaju novinari, paparazzi i fanovi i hejtanja...Ne znam ni ja više šta. Još ako se sazna da moji roditelji ne podržavaju našu vezu i da sam protiv njihove volje s tobom...To će biti skandal o kome će se pričati godinama...
Nageo se te me poljubio u čelo.
Harry: Ali mene nije briga za to...Meni si važna samo ti...
Podigla sam pogled i vidjela iskrenost u njegovim sada zelenkasto-plavim očima. Kao i vuije, ostala sam oduševljena time koliko svjetlost može uticati na boju njegovih očiju. Bio je potpuno ozbiljan i cijelo vrijeme je mazio moje ruke.
Harry: Neću nikome i ničemu dopustiti da stane između nas...
U očima su mi se već počele nakupljati suze i nisam ih mogla zadržati.
Ariel: Čak i mojim roditeljima?
Klimnuo je glavom i nježno mi kažiprstom obrisao suze.
Harry: Čak ni tvojim roditeljima...
Sve je to zvučalo jako lijepo i kada to kaže Harry...Onda izgleda i ostvarljivo čak i ako nemaš predstave kako to izvesti.
Harry: Izvini što sam se onako ponašao...Mislim, pokušavam da samoga sebe oraspoložim, a zapravo cijeli dan ludim u sebi...
Spustio je svoje tople usne na moj obraz, a ja sam odmahnula glvom i stavila jednu ruku na njegov vrat.
Ariel: Ma uredu je. I meni je dobro došlo malo šale.
Pogledao me je ravno u oči i uzdahnuo.
Harry: I? Šta ti je rekla Hannah?
Spustila sam pogled pomalo nervozna što mu sve ono moram reći.
Ariel:Pa...Ona mora da ide...A ja...Ja bih se trebala sutra vratiti kući.
Pomalo nesigurno sam podigla pogled i vidjela da su njegove oči zatvorene dok su mu se prsa brzo podizala i spuštala što je pokazivalo težinju njegovog disanja. Lagano sam prešla rukom preko njegovih prsa pokušavajući da ga malo opustim što mi baš i nije uspijevalo. Odmahnuo je glavom i čvrsto stisnuo moju ruku.
Harry: Ne želim da ideš.
Suze su mi se sve više slijevale niz lice i završavale većinom u mojim usnama ostavljajući slane tragove.
Ariel: Ni ja ali..Moram...
Ponovo je odmahnuo glavom, a ja sam stavila ruke oko njegovog vrata. Mogla sam da osjetim njegove tople usne na mom vratu dok sam ja lagano prelazila vrhovima prstiju preko njegovih leđa.
Harry: Trebaš mi...
Svaka njegova riječ je izazivala drhtaje u mom tijelu i sve više sam dobijala strah od odvajanja. Ne želim ostati bez njega. Ne želim da budem lišena njegovih poljubaca, zagrljaja, očiju, usana, njegovog dodira i glasa...Ne želim biti lišena njega...Ne želim biti lišena Harrya...Jer ga volim...