DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 116

  Ariel's P.O.V. (Arielina perspektiva)

'Biraj'...Mekani način na koji je izgovorio tu jednu jednostavnu riječ je zavladao mojim mozgom i izazvao potpunu dominantnost nad svim stalim...Ponovo sam se našla pred nekom vrstom izazova od strane dečka od kog se toliko želim udaljiti, a opet ne mogu...Ponekad mislim da je to zato što me on proganja ali opet jednim dijelom to i nije prava istina...Maloprije kada je sjeo na auto imala sam savršenu priliku da odem i završim sa svime ali šta sam ja uradila? Umjesto toga sam sjela pored njega iako sam uvjerena da mi je lagao za ono u vezi poljupca...slike...Šta ako zaista govori istinu? Šta ako se zaista ono veče vratio kako bi me pronašao i izvinuo se? Da li uopšte postoji mogućnost da ga je tek tako iz čista mira neka djevojka zaskočila i poljubila? Zašto uvijek moram da budem tako sumnjičava? Zašto jednom u životu ne pređem preko toga i....Otpuhnula sam vlastite misli samo jednom pomisli na to kako ne mogu uvijek da budem u prevelikoj mjeri popustljiva...zapravo,kad sam bila? Imam osjećaj da više uopšte ne poznajem samu sebe i to me ubija...ubija me svaki osjećaj i svaka emocija koja vlada mojim tijelom....ubija me sve ono što se dešava u mom životu jer mi sve izmiče kontroli...sve mi klizi niz ruke, a jedina osoba koja se uvijek vraća iako mislim da je zauvijek izgubljena je on...dečko koji upravo stoji ispred mene na poprilično opasnoj blizini...posmatra me svojim zelenim, možda čak i suznim očima...izgleda kao neko stvorenje iz bajke...tako nestvaran...tako lijep sa kosom saštrkanom na se strane...loknicama koje se na pojedinim mjestima lijepe za njegovo lice za razliku od onih buntovnih koje lagani i ne baš previše svježi vjetar zapuhuje. Njegovi dugi prsti koji su bili zagnjureni u moju kožu, ujedno me ne povrjeđujući, su mi davali do znanja da nemam nikakvu šansu da pobjegnem...Ne mogu da napravim korak kao onaj sinoć...ovoga puta sve moram učiniti suočena sa njim..sa njegovim pogledom koji me nikada nije mogao niti će ostaviti ravnodušnom...
Harry: Odgovori mi...
Glas mu je bio sasvim tih izdavajući njegovu nesigurnost, uplašenost...slomljenost...da li je to dovoljno da mu povjerujem i još jednom...'To ne znači da mi moraš odmah oprostiti'...ne moram mu odmah oprostiti...da li to znači da jednom hoću? Ne mogu sada o tome razmišljati...ne želim, a i nemam vremena...
Ariel: Ja...
Harry: Još jednom...Da li zaista želiš da odem iz tvog života? Da...ili ne?
S prednja dva zuba je na trenutak okrznuo svoju dojnju usnu koja je imala tamnu rozu boju koja je takva bila ili zbog hladnoće ili...ili nečega drugog...možda vrućine koju i sama osjećam u tijelu? Nemam pojma...Ono o čemu sada trebam da razmišljam jeste odgovor...Svaka normalna osoba mi rekla isti odgovor kakav je na samo drugačiji način dala veče prije...ali osjećaj koji sam imala sinoć nakon napuštanja restorana...onaj koji sam imala jutros kad sam se probudila s pomisli na to kako više neću nikada vidjeti Harrya...gledanje njega na tv-u s spoznajom da više nikada neću razgovarati s njim? Da me više nikad neće zagrliti, poljubiti? Reći mi da me voli? Da vše nikad neće biti tu da me zaštiti od mame tate ili bilo koga drugog? Ako zanemarimo sve ono što se dogodilo sa Ashley i ako na trenutak zatvorim oči i zamislim da se ništa loše među nama nije dogodilo...šta sam to ja bez Harrya? Izgubljena osoba koja ne vjeruje u ljubav....osoba koja smatra da će zauvijek biti pod utiacjem svojih roditelja...osoba koja će svaki dan voditi borbu sa dosadnim i napornim životom koji nema nikakvog smisla? Osoba koja će pronaći nekog dečka koji je tih...povučen...sramežljiv...samo zato što bih bila sigurna da me ne može povrijediti...osoba koja okolo skakuće sa lažnim osmijehom zavaravajući i sebe i ostale kako joj je život savršen...to sam ja bez Harrya...i još gore...A ono što je on maloprije nabrojao...Možda on misli da je tih 1o dana, kako on kaže, za mene bilo nešto prelijepo i savršeno ali nije...mislim da se bolje osjećam čak i u trenutcima kada se svađam sa njim nego što sam se tad osjećala...dakle to nje prava sreća. Ja osjećaj u pravom smislu te riječi imam samo kada sam uz njega što ponovo potvrđuje da je on ono moje svjetlo na kraju tunela bez obzira na sve...bez obzira na sve laži...svađe...vrćenje u krug...
Misli mi je prekinuo topli dodir na mom obrazu...Harryev kažipprst koji je otklonio mokri trag koji je napravila malena suza puna emocija na mojoj koži. Podigla sam pogled i svojim pomalo zamućenim vidom ugledala njegove oči koje su bile pune boli i tek tada sam shvatila da je od njegovog pitanja prošla možda nepuna minuta...Misli se samo prebrzo provlače kroz moju glavu...možda i brže nego što bi trebale i shvatila sam da je najbolje da i odluku donesem za kratko vrijeme...u samo jednoj sekundi.
Harry: Voljeću te bez obzira na sve...Bez obzira na to šta odlučiš...Želim da to znaš...
Zatvorila sam oči i klimnula glavom osjećajući kako njegov stisak na mojim rukama u trenutku nesvjesno postaje jači.
Harry: T-to znači da? Želiš da odem?
Tek tada sam shvatila šta sam upravo uradila, a zapravo sam pod klimanjem glavom željela da potvrdim njegovu izjavu...tj. da me voli iako nemam pojma zašto poslije nekih stvari vjerujem da me još uvijek boli...Možda zato što su naše zajednčike uspomene i svi lijepi trenutci duboko u meni mnogo snažnije od svega ostalog? Brzo sam otvorila oči i susrela se sa jednom malenom suzom koja je tekla niz njegov lijevi obraz...Toliko puta sam ga u posljednje vrijeme vidjela kako plače i pitam se da li bi jedan lažljivac tek tako uvijek mogao da zaplače? Plašim se da ne....Usne su mu drhtale i pomjerale se ali iz njih nije izlazio nikakav zvuk. Prije nego što je više išta mogao reći prislonila sam glavu na njegova prsa, izvukla ruke iz njegovih prstiju te ih obamotala oko njegovog vrata. Ne, neću žaliti zbog ovoga...Žaliću ako ga izgubim bez obzira na sve svoje sumnje....potreban mi je i to je sve što znam u ovom trenutku.
Ariel: Ne želim da ideš Harry! Želim da budeš uz mene...
...Zauvijek....
Nakon par trenutaka njegove ukočenosti mogla sam da osjetim njegove velike muške ruke koje su se obamotale oko mog drhtavog tijela koje je unatoč niskim temperaturama bilo u nekoj vrsti nevidljivog plamena sačinjenog od miliona emocija, suza, osjećaja, misli....jednostavno svega onoga čime je vazduh oko nas u tom trenutku bio ispunjen. Što sam jače stitskala oči, osim boli mogla sam da osjetim i suze koje kao da su samo ispadale i stapale se sa Harryevom sada već mokrom jaknom. Mislim da me nikada nije držao čvršće nego u tom trenutku i ja sam se osjećala sigurnije nego ikada iako baš ništa nije razrješeno do kraja...Nemam pojma na čemu sam...Život živm dan za danom ali isto tako on ima smisla samo ako je Harry u njemu što znači da ga ne puštam...barem ne u potpunosti.
Harry: Hvala ti...
Mogla sam da osjetim jedan malo jači pritisak na kosi za šta sam pretpostavila da potiče od njegovih usana...Među prstima sam čvrsto držala njegovu jaknu osjećajući se kao da nismo bili ni u kakvoj vrsti kontakta već mjesecima...godinama...
Prošlo je nekoliko minuta otkako smo stajali u tom jednoličnom položaju i mogla sam pretpostaviti da se i on bori sa vlastitim mislima i osjećajima baš kao i ja...Mislim da je sada pravi trenutak da se vrijeme zamrzne i dozvoli namd a zauvijek ostanemo u ovom položaju. Ne tražim ništa više... Napokon sam prva napravila mali pomak i korak unazad pokušavajući da se izvučem iz zagrljaja što mi on nije dopustio usput formirajući jedno tiho i skoro nejasno 'ne'.
Ariel: Harry...
Čudim se što mu već duže vrijeme nisam rekla Harold...mislim da čak nisam ni ljuta na njega koliko bih trebala da budem...šta se to dešava sa mnom? Kako god...jedino što sam znala bilo je to da ću ošamariti samu sebe ako ikada požalim zbog svoje odluke. Njegov stisak je napokon malo popustio ali tek toliko da ga mogu pogledati u oči...tačnije da se možemo susresti licem u lice. Oči su mu bile u potpunosti crvene izgledajući kao kolut koji je okruživao prelijepo tamno zelenilo...
Harry: Želiš da ostanem?
Nakrivio je glavu unaprijed gledajući me najdublje moguće...bilo je očito da je želio da se uvjeri u moje moje riječi i ja sam ih njemu ali i sebi još jednom potvrdila klimajući glavom. Usne su mu se naglo rastavile i nakrivile stvarajući mali, neobični ali i topli osmijeh koji me je ugrijao više nego i najjače sunce u sredini jula. Odjedanput se njegova glava polako počela spuštati i zaustavila se tek kada se između naših usana nalazio razmak od par milimetara. Toliko sam željela da ga poljubim i baš kada sam krenula da pomjerim glavu unaprijed na samo tih par milimetara i učinim ono što mi toliko nedostaje sjetila sam se da je ona moja odluka bila samo jedan korak...korak ka nečemu za šta ne znam da li će biti ostvareno...korak ka našem pomirenju...Ne mogu dopustiti da preskačemo korake ili barem da to radimo tako brzo. Gradnja nečega što je skoro u potpunosti uništeno je dug proces i teško da se može ostavriti za samo jedno veče. Baš kada su usne trebale da nam se spoje spustila sam glavu tek toliko da su njegove mekane i od suza vlažne usne završile na vrhu mog nosa.
Ariel: Rekao si da ti ne moram odmah oprostiti...
Ispustio je mali izdah pri čemu je sav vreli vazduh koji je prethodno ispunjavao njegova usta završio na mojoj koži koja se istog trenutka naježila.
Harry: Znam, izvini...
Samo sam klimnula glavom te se odmakla za korak unazad nakon čega su se njegove ruke spustile na moje bokove još uvijek mi ne dopuštajući da u potpunosti prekinem naš kontakt.
Harry kog sam imala priliku vidjeti ispred sebe je...neko potpuno novi za mene...Kosa je ista...crte lica su iste...sve je isto ali...njegov pogled. U njemu je postojalo nešto novo, što nikada prije nisam vidjela niti dobila priliku upoznati i bolje proučiti.
Harry: Da li to znači da ima nade za nas?
Svaku riječ je izgovarao toliko sporo da sam morala da ih u bržoj verziji premotavam u glavi kako bih dobila razumljivu cjelinu. Na to već nisam mogla da dam odgovor te sam samo slegnula ramenima iako sam svim srcem željela klimnuti glavom u kojoj mi je trenutno opšti rusvaj...mislim da je srce u potpunosti uspjelo da zbuni mozak i smanta ga što baš i ne smijem da dopustim u potpunosti jer bih mogla da se zaletim i izgubim...Ipak je mozak taj koji je savjestan i racionalan. On je skupio svoje široke tamne obrve te spustio pogled lagano pomijerajući prste na mojim bokovaima. Uživala sam čak i u tom najmanjem dodiru...Jednostavno uživala sam u Harryu...
Ariel: Sada bih trebala krenuti...
Zaista moram krenuti...inače se plašim da bih ga mogla poljubiti...reći mu koliko ga volim i da želim da ponovo budemo zajedno, a u tom slučaju bih zvučala, a i ispala patetična...Tako da, kontroliši se Ariel.
Ponovo je podigao pogled na moje lice i krenuo da nešto kaže ali se zaustavio prije nego što je u tome uspio te klimnuo glavom. Iskreno, čudi me što je tek tako pristao na to ali...vjerovatno je to bolje i za mene i njega. Polako sam se pomjerila još jedanput unazad nakon čega su njegove ruke u potpunosti skliznule sa mog tijela. Nemam pojma šta se dogodilo u posljednjih deset minuta...Pričali smo...svađali se...on me je stavio pred još jedan izazov...ja sam dala dogovor...zagrlili smo se...gotovo poljubili...i evo sada oboje stojimo u tihoj i pomalo neprijatnoj situaciji, a ja sam pred odlaskom. Mislim da je upravo tih 1o minuta najkraće vrijeme u kom sam osjetila toliko različitih emocija u svojih 17 godina života.
Ariel: Vidimo se...
Napravila sam neobičan pokret rukom pokušavajućid a mu mahnem, a on je isto to učinio pomjerajući stopala naprijed nazad.
Harry: Uhm...mogu te nazvati s vremena na vrijeme?
Prije nego što je mozak i uspio da se oporavi i pokuša da 'prevari' njegove riječi, srce je natjeralo glavu da klimne i da potvrdan odgovor na njegovo pitanje. On je raširio svoje tamne zelene oči u čudu dok su se punačke roze usne grčevito borile sa smješkom.
Ariel: Ali...znaš....ovo nije pomirenje...mislim, tu je još toliko toga i...moja odluka u jednu ruku nije zvanična.
Iako nije napravio nikakav veći pokret, po njegovom pogledu i prstima sam mogla da zaključim koliko gaje moja izjava šokirala.
Ariel: Hoću da kažem da sve zavisi od tebe...Moramo još mnogo toga razriješiti, a ako bude još novih problema...plašim se da bih mogla požaliti.
Klimnuo je glavom zatvarajući oči i oblizujući usne na trenutak podsjećajući na malo dijete koje obećaje da neće jesti slatkiše prije ručka. Prije nego što je uspio ponovo otvoriti oči okrenula sam se i uputila ka dijelu ulice iz kog smo došli s nadom da će u blizini biti neki taxi.
Harry: Želiš li da te odvezem?!
Po jačini njegovog glasa mogla sam zaključiti da nije krenuo za mnom. Samo sam odmahnula glavom ne okrećući se prema njemu. Iako bih to željela više od svega predstavljalo bi ono preskakanje stepenica koje mi već počinje ići na živce.
Harry: A...s čim ćeš kući?!
Zaustavila sam se, obamotala ruke oko sebe te se okrenula na stranu ali ne sasvim prema njemu.
Ariel: Taxiem.
Harry: Ako...Mislim, ako slučajno ne nađeš nijedan nazovi me.
Klimnula sam glavom dod su moje usne izgubile jednu borbu sa osmijehom prije nego što je ona i počela. Nastavila sam svoj put te skrenula u jednu ulicu za koju mislim da vodi ka autoputu, a definitivno me udaljava od takmičenja koje se nalazi nedaleko od mene. Zrak kao da je još uvijek bio ispunjen Harryevim mirisom i samo sam se pitala šta se to dovraga upravo dogodilo...
...
Nakon što sam dala taxisti novac izašla sam iz auta te počela prelaziti naše blatnjavo dvorište i tamnu travu koja nije uspjela da se izbori sa snijegom kog već duže vremena na svu sreću nema.Zima i nije bila toliko oštra i čini mi se da je trajala tako kratko...Vrijeme je počelo da leti i brže nego što bi trebalo, a to je nešto čega sam se oduvijek plašila.
Napokon sam ušla u kuću i zatekla pogašena svijetla što nisam ni primijetila prilikom laska u dvorište. Izula sam se osjećajući olakšanje što su mama i tata već legli. Ne želim da me vide uplakanu i odmah me počnu pripitkivati: zašto? Šta je bilo? Je li u pitanju on? S obzirom da im nikad ne bih rekla jedina laž koju bih mogla da smislim jeste da nismo pobijedile na takmičenju pa da sam razočarana...a to bi bilo krajnje djetinjasto...Uzela sam mobilni te osvijetlila put prilikom penjanja uz stepenice. Nežlim da još poginem sad kad su se stvari s Harryem malo...sredile? Zapravo mislim da to nije prava riječ. Situacija je još komplikovanija nego što je bila. Do večeras sam mislila kako mu jednostavno nije stalo...kako želi da se igra te da je sa Ashley, a nakon što se pojavio s onim objašnjenjem, suzama...ne znam šta da mislim ni u šta da vjerujem, a taj osjećaj mi postaje sve poznatiji...Čim sam ušla u sobu upalila sam svjetlo te se naslonila na ziid. Zatvorila sam oči i duboko uzdahnula i izdahnula par puta nakon čega sam otišla u tolalet, skinula haljinu sa sebe, svezala zamršenu i ne više uvijenu kosu u punđu te ušla u tuš kabinu osjećajući kako mi mala nadignuća prouzrokovana naježenošću rastu po cijelom tijelu. Bilo mi je užasno hladno te sam brže bolje pustila toplu vodu što je učinilo još gori posao s obzirom da sam se zamalo sva spržila i pretvorila u kuhanu kokoš. Mislim da sam i previše dekoncentrisanja za tuširanje koje većini ljudi pomaže da se opusti...ali ne i meni. Nakon što sam napokon regulisala vodu napravila sam jedno kratkotrajno tuširanje trudeći se da ne skvasim kosu jer bih je onda morala sušiti, a mamu i tatu bi to siguro probudilo. Spavaju kao zečevi, svaki šum ih može probuditi i pašim se da bih se jednog dana mogla uvjeriti kako oči drže otvorene prilikom spavanja. Kada sam napokon sa sebe saprala kupku izašla sam iz tuša po prvi put skrećući misli sa mene i Harrya. Ovoga puta sam razmišljala o baki koja je danas otišla i koja mi već jako nedostaje. Pitam se da li ću ponovo imati priliku da je vidim...Možda bi bilo dobro ako bih za koji dan ja njoj otišla u posjetu. Obrisala sam se peškirom te ušla u sobu u potpunosti gola kako bih se odmah presvukla u pidžamu. Kada sam to napokon uradila sjela sam na krevet i poput neke budale se zagledala u nožne prste. Tek je 23:48h i nemam pojma šta bih mogla da radim...Znam da je to za većinu ljudi vrijeme za spavanje ali ja u ovakvom stanju nisam sposobna da zaspem. Pitam se šta Harry sada radi? Možda se vratio na takmičenje?Ili je možda otišao kod...Prije nego što su misli došle do kraja skočila sam sa kreveta te uzela lap-top. Mnogo je zdravije za moje živce da se bavim s tim, zar ne? Vratila sam se nazad do kreveta te uključila laptop s namjerom da nastavim potragu za poslom koju sam započela juče ujutru. Ne znam zašto ali želim da počnem raditi i zarađivati vlastiti posao. Barem dok ne završim fakultet, a do tada ima poprilično dosta vremena. Ima mnogo ponude i jednostavno ne mogu da se odlučim. Želim da to bude neki mali neobavezni posao. Da imam slobodne dane i vremena za učenje...da mogu da zaradim barem toliko da mi mama i tata više ne moraju davati džeparac, a da mi u isto vrijeme to bude i zabavno na neki način. Možda ipak previše tražim? Ugasila sam svjetlo, uzela veliku kesu čipsa koja mi je ostala tu nekad danas i zbog otvorenosti od čipsa napravila obični tvrdi pomfrit. Kako god, trebalo mi je nešto što će me zabavljati i zajedno sa traženjem posla odvući mi misli od Harrya. Ušuškala sam se te nastavila s potragom za koju sam se nadala da neće ponovo biti bezuspješna...
...
Prošlo je nekih sat i po i ja sam polako počela da zijevam pišući još nekolike adrese i broja telefona na papirić pored sebe. Željela samd a nastavima li su mi se oči sve više sklapale i samo je bilo pitanje trenutka kada ću zaspati u sjedećem položaju. Preklopila sam laptop te se ustala i odložila ga na radni sto usput skoro padajući na nos zbog mraka. Upalila sam svjetlo kako se to ne bi ponovo dogodilo te otišla u toalet kako bih oprala zube zbog čega sam odmah požalila s obzirom da me je razbudilo. Vratila sam se nazad u sobu te prišla prozoru podižući roletne...To uvijek radim prije spavanja jer volim kada me ujutru probude zrake sunca. Baš kada sam krenula da legnem na krevet za oko mi je zapelo auto parkirano ispred naše kuće. Nije tatino, a i...Tek kada sam bolje pogledala shvatila sam da je zapravo...Harryevo? Šta njegovo auto dovraga radi ispred moje kuće? Par trenutaka sam oklijevala stojeći tako pored prozora sa rukama naslonjenim na njega nakon čega sam uzdahnula, obukla jaknu preko pidžame te tiho izašla iz sobe. Spustila sam se niz stepenice, nazula patike te izašla iz kuće prelazeći dvorište koje mi se činilo duže nego inače. Srce mi je preskakako svaki drugi otkucaj i svakim korakom sam bila sve ubjeđenija da sanjam. Sigurno sam zaspala prilikom traženja posla ali nema veze. Nije da mi se san ne sviđa, samo se nadam da neću zateći sada Harrya kako se ljubi sa Ashley. Pri pomisli na to skoro sam se zaustavila i vratila ali sam ipak nastavila uvjeravajući sebe da ću se probuditi u slučaju da vidim takav prizor. Napokon sam prišla autu te približila lice prozoru pored vozačevog mjesta. Iako je bio mrak mogla sam da vidim prelijepo lice dečka koji je sa obrazom naslonjenim na naslon od sjedišta držao oči spokojno zatvorenim dok su mu se kovrdže rasipale oko glave stvarajući sliku jednog anđela...Kovrdžavog anđela. Osmijeh koji neko vrijeme nisam ni primjećivala mi se igrao sa usnama i gotovo sam i zaboravila da upravo u sred noći stojim u pidžami na sred ulice i posmatram Harrya koji spava u autu ispred moje kuće. Željela sam da se vratim i pustim ga da spava ali je znatiželja bila jača od mene i nešto mi je govorilo da ga ujutru neću zateći tu...ili ću se probuditi u slučaju da je pitanju san pa će mi biti krivo što nisam saznala šta je radio tu. Polako sam pokucala na prozor i tek nakon nekoliko pokušaja, trznuo se podižući glavu i nesvjesno pritišćući volan pri čemu je aktivirao sirenu koja je zasvirala te izazvala zvuk koji je odjeknuo cijelom ulicom. Brzo sam se okrenula osjećajući paniku zbog mogućnosti da su se mama i tata probudili. Mogla sam da čujem jedno prigušeno 'Ariel' nakon čega se staklo na prozoru auta počelo polako spuštati ka dole. Oči su mu bile natečene kao i usne, a kosa u potpunom neredu.
Harry: Uhm...O-otkud ti?
Glas mu je bio mnogo promukliji nego inače pri čemu je na nekim mjestima izazivao neki škripav zvuk koji je...na neki način zvučao zavodljivo.
Ariel: Da možda ne misliš da bi bilo mnogo logičnije da ja tebe to pitam s obzirom da spavaš u aut ispred moje kuće?
Pokazala sam mu prstom prema kući iza sebe na šta se on pospano nasmiješio i zijevnuo prelazeći prstima preko očiju.
Harry: Koliko je sati?
Ariel: Oko 1h...Šta radiš ovdje?
Protegnuo se i napravio neku grimasu što mi je dalo do znanja da se ukočio u tom položaju. Malo je hvalilo da mu predložim da uđe u kuću i prespava u mojoj sobi ali sam onda shvatila da bi to u potpunosti bilo glupo s obzirom da se ne nalazim pored nekog beskućnika nego milionera koji može birazti gdje će spavati. Zato me ovaj njegov izbor malo zbunjuje.
Harry: Bio sam u prolazu.
Izgovorio je to i ne pokušavajući da zvuči uvjerljivo. Ja sam samo prevrnula očima osjećajući se potpuno razbuđeno.
Ariel: Koja slučajnost.
Rekla sam to najsarkastičnije što sam mogla, a on se nasmijašio te spustio pogled.
Harry: Želio sam da budem bliže tebi.
Čim je to priznao srce mi je poskočilo kao uz pomoć katapulta i samo sam se nadala da će se vratiti u stari pooložaj jer zaista nije vrijeme za infrakt.
Ariel: Znaš, moglo bi se reći da si preozbiljno shvatio to da želim da...znaš...ostaneš u mom životu.
Oboje smo se nasmijali i tek tada sam shvatila koliko je cijela ta situacija pomalo čudna...Nemam pojma šta bih sada trebala učiniti. Samo otići?
Harry: Želiš li ući?
Ariel: Pozivaš me u svoj novi stan?
Prevrnuo je očima i ne pokušavajući da kontroliše smješak koji su formirale njegove tamne usne. Začuo se zvuk koji mi je dao do znanja da su sva vrata otključana, a ja sam prije nego što sam uspjela i razmisliti o tome zaobišla auto i sjela na suvozačevo mjesto. Unutra je bilo poprilično toplo i prelijepo je mirisalo.
Harry: Mislio sam da si legla...
Odmahnula sam glavom bacajući pogled na prozor od svoje sobe. Mogla sam da vidim neke postere, čak i jednu policu...Šta ako me je vidjeo kad sam gola ušetala u sobu? Obraze mi je istog trenutka zapljusnuo val topline i nemam pojma otkuda je došao s obzirom da me je Harry do dsada mnogo puta vidjeo golu..Ipak, nije mi svejedno. Ne znam zašto.
Harry: jesi li dobro?
Pogledala sam prema njemu usput u retrovizoru primjećujući crvenilo na mojim obrazima koje je i on morao vidjeti. Nervozno sam klimnula glavom primjećujući blagi vragolasti smiješak na njegovom licu...Bože, mislim da me je vidjeo...I upravo čita moje misli, zar ne?
Harry: Pa, zašto onda nisi spavala?
Bila sam mu zahvalna što ništa nije spomenuo pa sam odlučila što prije odgovoriti na njegovo pitanje.
Ariel: Tražila sam posao.
Čim sam to izgovorila osjetila sam se nekako zrelije, a takav osjećaj je uvijek bio umanjen u mom tijelu. Uvijek sam se osjećala kao neko djete...uvijek pod maminim i tatinim uticajem...bez prviše stvari koje rade ostale osobe mojih godina...pa moglo bi se reći da je i moja visina uticala na to.
Harry: Posao?
Polako se okrenuo na stranu, malo više ka meni te spojio prste lijeve i desne ruke izlažući mom oku prsten...Only yours...Klimnula sam glavom skrećući pogled sa prstena na prelijepe ali i pospane smaragdne oči koje su u sebi sadržale neku dozu nervoze.
Harry: Kakav?
Uživala sam u zvuku koji je proizvodio njegov glas...jednostavno je bio nešto drugačiji nego inače i čak su mu se i usne pomijerale na drugačiji način. Oduvijek sam obožavala tek probuđenog Harrya.
Ariel: Pa ne znam...Bilo kakav...
Harry: Zašto?
Izgleda da ga ova tema zanima i više nego što sam mislila.
Ariel: Pa ne znam...
Slegnula sam ramnima zadržavajući pogled na njegovim, crnim uskim i na jednom mjestu pocijepanim pantalonama. Zar mu nije hladno?
Ariel: Znaš, nisam ja poznata pjevačica koja sa samo 18 godina ima milione.
Značajno sam ga pogledala, a on je isplazio jezik i pogledao na stranu.
Harry: Pa dobro ali...Mama i tata su ti bankrotirali?
Nasmijala sam se i pogledala na stranu bježeći od njegovog zabrinutog ali i simpatičnog izraza lica.
Ariel: Ne...Tata još uvijek ima stalni posao koji se i ne može nazvati poslom s obzirom da urijetko ide na njega...Ali još uvijek zarađuje dovoljno da možemo normalno živjeti i da ne dolazi do potrebe da ja pokušavam spastiti porodicu radeći kao čistačica u nekom kafiću.
Po njegovim ramenima sam mogla primijetiti olakšanje s njegove strane i na neki način mi je bila draga svaka spoznaja s činjenicom da mu je ipak stalo do mene.
Harry: Pa zašto onda tražiš posao?
Ponovo sam slegnula ramenima dajući isti odgovor na isto pitanje.
Ariel: Jednostavno hoću da se malo osamostalim...
Još više se primakao kao meni ponašajući se kao da se plaši da bi nas neko mogao čuti. Ne znam da li je svjestan da svaki centimetar manje među nama meni oduzima 1o godina života. Kada budemo sasvim blizu, mislim da ću umrijeti.
Harry: Nisu ti valjda oduzeli džeparac?
Izrazita zabrinutost se vratila na njegovo preslatko lice, a ja sam pzakolutala očima ispuštajući dubok izdah i izbjegavajući očni kontakt s njim.
Ariel: Zašto ti uvijek ono najcrnje mora prvo pasti na pamet? Jednostavno hoću da radim nešto do fakulteta...Kao i većina mojih vršnjaka.
Spustio je pogled na moje noge koje su u tom trenutku bile prekrivene rozom pidžamom od koje je gornji dio na sebi imao sliku slatke bijele mačke...Toliko o mojoj zrelosti...
Harry: Ali možda je još rano...Mislim, većina počne raditi na fakultetu. Tada će ti džeparac biti potrebniji.
Ponovo je podigao pogled na moje lice, a ja sam se istog trenutka prokomešala osjećajući varnice koje su mi prolijetale kroz tijelo s vremena na vrijeme izazivajući i jače peckanje na koži.
Ariel: Pa radiću i kad krenem na fakultet.
Njegovim licem je sada zavladala zbunjenost i ja sam postala svjesna da ovo postaje duži noćno razgovor protiv kog nemam ama baš ništa sve dok teče smireno.
Harry: Pa zašto onda prekidati taj posao koji nađeš?
Ariel: Pa zato što...
Napravila sam malu pauzu dobro razmišljajući o onome što želim reći.
Ariel: Zato što se možda odselim.
Slegnula sam ramenima pokušavajući da prikrijem nervozu koja se stvorila u meni. To je nešto o čemu sam mnogo razmišljala posljednjih dana...tačnije bila sam uvjerena da ću otići u drugi grad na fakultet jer sam mislila da je sa mnom i Harryev sve gotovo...Ni sada nije ništa rješeno ali opet...ne znam.
Adamova jabučica na njegovom vratu se izraziito pomjerila dajući mi do znanja da je upravo progutao neku vrstu knedle koja je usput načinila njegove oči još većim.
Harry: Drugi grad?
Ariel: Pa mislim...
Izdahnula sam te počela da 'lomim' prste koje sam položila u svoje krilo. Harryev dah je dostizao sve do mog obraza čak usput pomijerajući nekolike dlake moje kose lijevo-desno.
Ariel: Nikad nisam imala želju da ostanem živjeti u Londonu...
Harry: Čak ni kad si upoznala mene?
Pogledala sam prema njemu na trenutak i odmah zažalila zbog ozbiljnog, a istovremeno i pomalo razočaranog prizora koji sam vidjela.
Ariel: Pa, tad jesam...
Nastala je mala tišina koja me je polako dovodila do ludila...
Harry: A sada su se stvari ponovo promijenile?
Imala sam osjećaj da sam počinila ubistvo i sada se nalazim na ispitivanju, a neka vrsta nervoze me zbunjuje u tolikoj mjeri da više ni sama ne znam šta je istina.
Ariel: Pa, iskreno jesu...Mislim, posljednjih dana sam većinu vremena provodila smišljajći kako da započnem novi život koji neće imati nikakve veze s tobom...kako ću da živim što dalje od tebe...i tako...
Ako sad ne pomisli da sam psihopata neće nikad. Mogla smam da čujem nedefinisani zvuk s njegove strane i samo sam čekala kada će početi da se smije. Ali nije.
Harry: A večeras?
Da li je on uopšte svjestan koliko sam ja zbunjena. Stavila sam ruke preko lica prelazeći prstima preko očiju koje su još uvijek bile ukrašene šminkom za koju sam se nadala da nije razmazana. Ne želim biti u svakakvom stanju pred Harryem.
Ariel: Možemo li promijeniti temu?
Pogledala sam prema njemu dobijajući samo jedan dugotrajni pogled koji mi je bio dovoljan da shvatim da je klimanje glavom koje je uslijedilo bilo protiv njegove volje.
Harry: Pa onda...Šta radiš sutra?
Izgleda da će to mijenjanje teme ići teže nego što sam mislila.
Ariel: Idem da tražim posao?
Kraičkom oka sam pogledala prema njemu te uhvatila trenutak kada je nervozno zakolutao očima. Mislim da bi ovaj razgovor išao u sasvim drugom smjeru da nismo u odnosima u kakvim jesmo.
Harry: Bilo šta drugo?
Odmahnula sam glavom te pogledala kroz prozor dobijajući pogled na pustu ulicu koju je tišina činila nekako depresivnom.
Ariel: Ne, ti?
Harry: Pa nisam ništa planirao s obzirom da imamo slobodne dane do sljedeće sedmice...Jedino ako ti ne želiš da se tu ubaciš?
Pogledala sam zbunjeno prema njemu.
Ariel: Kako misliš? Da se ubacim u šta?
Ispustio je svoju dojnju usnu koja je do tada bila zarobljena među krupnim bijelim zubima nakon čega se blago nasmiješio.
Harry: Pa da se ubaciš u moje nepostojeće planove.
Okej ili sam glupa ili toliko pospana i umorna da ništa ne razumijem? Napravila sam neobičan pokret sa obrvama dajući mu do znanja da mi treba pojašnjenje, a on je ponovo prevrnuo očima po ne znam koji put večeras što je meni bilo dovoljno da shvatim da je tu naviku pokupio od mene.
Harry: Smotana.
Ljutito sam ga pogledala pokušavajući svim silama da se suzdržim od smijeha. Posljednji put me je tako neko nazvao u 3. razredu osnovne.
Ariel: A jesi li pomislio možda na to kako ti jednostavno loše ide govor u prenesenom značenju?
Okrenula sam glavu na drugu stranu i prekrstila ruke očekujući njegov odgovor.
Harry: Hajmo onda ovako Smotana...
Ponovo sam pogledala prema njemu s namjerom da ga napadnem zbog mog novog nadimka ali su me prekinule njegove riječi.
Harry: Ako želiš mogli bismo se...vidjeti?
Okej, to je ono čega sam se plašila. Stepenice...misli na stepenice Ariel. Nema preskakanja. Pogled koji mi je sve do tada bio usmjeren ravno ka zelenim kristalima u njegovim očima sada sam brže bolje spustila osjećajući unutrašnji nalet neprijatne panike.
Ariel: Pa...možda je prerano?
Izdahnuo je kroz nos očito nezadovoljan mojim odgovorom.
Harry: A znam ali...Ne želim da se ponašamo kao da smo se tek upoznali...Kao da je izlazak neka velika stvar...pooljubac...zagljaj...
Ariel: Pa možda bismo i trebali.
Namrštio se i uputio mi uputan pogled iza kog se krila razočaranost koja se večeras često nalazi na njegovom licu.
Ariel: Pa mislim, ponašati se kao da smo se tek upoznali. U slučaju da želiš vratiti moje povjerenje.
Reakcija na njegovom licu je bila vidljiva ali ipak nemoguća za opisati.
Harry: Dakle...Sve ispočetka?
Šta sad da kažem?
Ariel: Uhm...U slučaju da više ništa ne kriješ od mene...
Šta ja to pričam? Ponašam se kao da sam završila sa svim onim uvezanim za Ashley. Ne može to tako...Nervozno sam pokušavala zadržati pogled prikovan za njegovo lice. On je svoj brzo spustio se te počeo igrati sa vrhovima svojih dugih prstiju lagano se mršteći.
Harry: Ne krijem...
Njegove riječi me ipak nisu u tolikoj mjeri uvjerile...Šta ako mi zaista još uvijek nešto krije? Šta ako mi je zapravo večeras sve ono lagao? Zapravo mi ništa nije ni objasnio do kraja, a ja ovdje pričam o novom početku u autu ispred kuće u sred noći. Počinjem se gubiti i najbolje je da odem u kuću prije nego što kažem još neku glupost. Sutra je novi dan...Moram naći posao i po mogućnosti razgovarati s Harryem ali nisam sigurna da sam spremna na takvo nešto.
Ariel: Poprilično je kasno...Morala bih krenuti.
Stavila sam ruku preko usta te odglumila zjevanje što mi je poprilično uspjelo, a sva sreća takvu scenu smo vježbali na skeciji. Ponekad ima koristi i od nje, zar ne?
Harry: Već?
Pogledala sam na sat na autu. 1:3oh. Klimnula sam glavom i oblizala usne bacajući pogled na kuću. Još uvijek su izgašena sva svijetla osim u mojoj sobi..Dakle mama i tata se nisu probudili.
Ariel: I ti bi trebao krenuti kući. Laku noć...
Povukla sam kvaku koju smam sve do tada držala, otvorila vrata i izletjela napolje prije nego što me je na bilo koji način mogao zaustaviti. Zatvorila sam vrata, zaobišla auto i krenula prema kući. Kada sam bila negdje na sredini dvorišta szačula sam iza sebe otvaranje i zatvaranje vrata, a zatim i korake. Ja sam svoje ubrzala i taman kada sam krenula da pređem posljednju stepenicu koja je vodila do malene terase osjetila sam njegove ruke na mojim bokovima nakon čega me je okrenuo prema sebi i prije nego što sam uspjela i da se snađem njegove usne su se našle na mojima. Stavila sam ruke na njegove ramena u pokušaju da ga odgurnem ali nisam uspjela i onda sam poput posljednje kukavice odustala...Prislonio me je uz hladni zid koji je u tom trenutku prijao mom i previše ugrijanom tijelu ni u jednom trenutku ne prekidajući poljubac koji je od samog početka bio strastven. Nedostajao mi je...a valjda sam i ja njemu. Prislonio je svoje tijelo uz moje onoliko koliko je mogao tako da na kraju nisam skoro mogla ni da dišem, a jedna njegove ruka se čak podvukla i pod gornji dio moje pidžame. Tišinu koja je vladala cijelim naseljem su prekidali nši uzdisaji i zvukovi u kojima smo samo mi mogli uživati. Njegov jezik je našao dominantnost nad mojim na taj način istražujući svaki kutak mojih usta. Ja sam nekoliko puta jače stisnula njegove mekane i hladne kovrdže koje su mi nedostajale jednako kao i on. Nakon što samo oboje ostali bez daha prislonio je svoj nos uz moj obraz sada samo oslanjajući svoje usne na moje. Ja sam otvorila oči te zatekla njegove zatvorene u pokušaju da dođe do daha koji je završavao u mojim ustima. Još jednom je čvrsto prislonio usne na moje, a zatim otvorio oči prelazeći pogledom preko mog još uvijek šokiranog lica. Uravo sam preskočila 1o stepenica i nije me previše briga...da li bih se trebala ljutiti na samu sebe?
'Pokušaj i podvrnuću ti trepavice u unutrašnjost očiju', kaže romantična Ariel. A dobro, moram je poslušati.
Kada sam mislila da će se odmaknuti od mene to se nije dogodilo i umjesto toga je spustio još nekoliko poljubaca na moj nos, čelo, obraz...sve dok nije došao do mog uha. Izgleda da dolazi dio koji uvijek izazove najveću količinu naježenosti u mom tijelu.
Harry: Razmisli o mojoj ponudi Smot...Khm, Julija.
Iako bih se inače vjerovatno nasmijala, prevrnula očima, napala ga...bilo šta, sada nisam bila u stanju za takvo nešto i samo sam zatvorila oči u trenutku kada je svoje punačke usne lagano rastvorio prije ostavljanja još jednog vlažnog i posljednjeg poljupca na mom uhu.
Harry: E sada ti mogu poželjeti laku noć.
Polako se odmakao od mene sklanjajući svoje ruke sa mog tijela i namigujući mi prije okretanja i povratka do svog auta. Prije samog ulaska još se jednom okrenuo i mahnuo mi, a zatim ušao u njega, upalio ga i polako izašao na sredinu ulice udaljavajući se ka gustom mraku...Nakon nekoliko trenutaka i taj jedan jedinii zvuk njegovog auta je iščezao, a ja sam ispustila najdublji mogući izdah, tačnije vazduh koji je sve do tada napinjao moja pluća. Stavila sam ruke u kosu i zatvorila oči nakon čega sam bacila pogled na jednu jedinu stepenicu koja me je dijelila od ulaznih vrata. Udarila sam nogom u nju te je prešla ulazeći u kuću, okrećući ključ u bravi i razmišljajući o onome što se upravo dogodilo. Mislim da mi noćas nema spavanja...
........ ......... .......
___Dan kasnije___
Izašla sam iz autobusa vadeći iz džepa mobilni čiji zvuk do tada zbog buke nisam ni čula. Vicky.
: Heej.
: Ari?
Prevrnula sam očima te bacila pogled na papirić sa nazivom biblioteke u koju treba da odem. To će ujedno da bude po redu deseto mjesto koje ću od jutros da posjetim i planiram da mi bude i posljednje. Još nisam ni za jedno mjesto nazvala gazdu...jednostavno uđem unutra, da vidim kakav je enterijer...uslovi.
#Ariel: Nećeš vjerovati ja sam se javila na vlastiti mobilni koji ti upravo zoveš.
#Vicky: Pa ne znam...Zvučiš mi nekako raspoloženo.
Zakašljala sam se i zapitala samu sebe da li je to istina? Zašto bih dovraga bila raspoložena?
#Ariel: Čini ti se...
#Vicky: Hm..
Po njenom glasu sam mogla zaključiti da je pomalo...ljuta? Ali zar joj ne bi trebalo biti drago što sam raspoložena? A možda samo ima loš dan..
#Vicky: Kako je bilo sinoć?
#Ariel: Nije loše...
Počela sam da se igram sa noktima palca i kažiprsta usput zagledajući ogrebotinu koju mi je jutros Elly zadala. To dijete bi definitivno trebalo poraditi na smislu za osjećaj.
#Vicky: Mhm...Em mi je rekla da te posljednji put vidjela u bijegu od Harrya. Pa da li si mu uspjela pobjeći?
Istog su se podamnom pojavile iglice koje su promijenile i način mog hodanja.
#Ariel: I ne baš...
Mogla sam čuti kako uzzdiše...Pa dobro, znam i ja da sam trebala bidi brža i...sad je gotovo.
#Vicky: I šta se onda dogodilo?
U njenom glasu nisam mogla da pronađem onu pravu vrstu zainteresovanost...Ovo je više bilo onako hladno. Šta se dešava?
#Ariel: Pa ništa, razgovarali smo i...
#Vicky: Oprostila si mu?
#Ariel: Ne...?
Ponovo je ispustila neki zvuk iz usta, nosa, ne znam ni ja...U svakom slučaju ponašala se čudno.
#Vicky: Ariel, nemoj ponovo da popuštaš.
#Ariel: Okej...
Kad bi još znala šta se noćas dogodilo...
#Vicky: I trebale bismo se naći što prije...
#Ariel: Zašto?
#Vicky: Moram ti nešto reći, važno je.
#Ariel: Imam li razlog da se brinem?
#Vicky: Pa u slučaju da si se zaista opametila, ne.
Okej, ovo ne miriše na dobro...
#Ariel: A da mi ipak sad kažeš?
#Vicky: ne, ne...Bolje je u četiri oka. Moram sad da idem, čujemo se Ari.
#Ariel: B...
Prije nego što sam mogla i dovršiti pozdrav prekinula je poziv i ostavila me na iglama i u nedoumici. Izdahnula sam i vratila mobilni u džep dok je jedina misao koja je prolijetala mojom glavom bio Harry. Šta ako je nešto vezano za Harrya? A šta bi to Vicky mogla znati, a ja ne?
'Sunshine'
To je valjda ta biblioteka. Kada sam zvala, gazda mi je rekao da on neće biti tu ali da će mi jedna od radnica pokazati sve što treba. Zaista bih voljela raditi u biblioteci...Uvijek bih mogla nešto raditi, čitati knjige, razgovarati sa mupterijama o tome i poprilično je mirno mjesto za razliku od zoološkog vrta u kom sam maloprije bila. Traže nekoga ko bi mogao hraniti životinje i to bi možda moglo biti zanimljivo ali ipak nije za mene. Ušla sam u biblioteku koja je odisala prelijepim mirisom starih ali i novih knjiga. Pult za kojim bi valjda trebala biti ta radnica je bio prazan. Vjerovatno ima mušteriju...Sve je bilo puno polica i na trenutak mi se sve to činilo kao jedan ogromni lavirint...Ali ipak, izgledalo je lijepo. Nakon što sam se uvjerila da radnica nije u blizini sjela sam za udobnu stolicu iza pulta i zavrtila se usput razgledajući veliki broj cvijeća koji se nalazio na prozorima...pultu...sviđa mi se ovo mjesto. U tom trenutku se začuo zvuk zatvaranja vrata ali ne vanjskih...
'Vraćaj se ovamo! Nismo još završili!'
Brzo sam se ustala sa stolice čuvši jaki muški glas koji je dopirao sa kraja te ogromne prostorije...Ipak, zbog mnogo polica nisam nikoga mogla vidjeti...Glas mi se činio poprilično poznat ali nisam mogla da se sjetim niti jedne osobe kojoj bi mogao da pripada. Mislim da sam u zadnje vrijeme upoznala i previše ljudi i sigurno je u pitanju neko potpuno nebitan.
'Čuješ li šta ti kažem?!'
Polako sam počela da osjećam strah s obzirom da nigdje nikoga nisam mogla da vidim,a po jačini i boji glasa mogla sam shvatiti da se tu negdje ne odvija nikakav bezazlen razgovor.
'Pusti me više na miru!'
'Neću sve dok se ne riješiš njega!'
'Ako se ikoga trebam riješiti onda si to ti!'
U tom trenutku se začula neka lomljavina i strah u meni je postao još veći. Šta sad da radim? Zar pored svih ljudi u Londonu ja moram da naiđem na neku...tuču? Zapravo ne mislim da je tuča s obzirom da drugi glas pripada ženskoj osobi...Polako sam krenula prema kraju prostorije pažljivo se pomijerajući uz police...Šta ja to izvodim? Jedino oružje koje imam na raspolaganju bi mogla da bude neka knjiga, a sumnjam da bi se iko unesvijestio u slučaju da ga udarim njom po glavi.
'Ostavi me više na miru i izlazi odavde!'
'Neću!'
'E pa hoćeš!'
'E natjeraj me!'
'E pa da znaš i da hoću!'
'Kako?! Zvaćeš njega, hm?! E pa on ti trenutno ne može pomoći!'
'Ti si bolestan!'
'Neka sam! I biću takav sve dok ga ne izbaciš iz svog života!'
'Niko me ne može natjerati da izbacim Harrya iz svog života pa čak ni ti!'
Mislim da tek sada znam kome pripadaju glasovi...