DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 127

U mom besciljnom ležanju na mekanom krevetu i gledanju u bijeli plafon koji nikako nije uspijevao da mi pomogne u pronalaženju rješenja za probleme od kojih se najviše isticao taj da Harrya još uvijek nije bilo kući te da nisam imala pojma gdje je, prekinuo me je zvuk mog mobilnog koji je prekinuo melodiju pjesme 'Baby girl' od Sugarlanda koju sam sve do tada slušala. Izvkla sam slušalice iz ušiju, a zatim i iz mobilnog nakon čega sam prihvatila poziv usljed smušenosti i ne obraćajući pažnju na to ko je pozivatelj. 

: Molim?
Nakon što sam čula pomalo zadihano 'Hej' nisam uspjela da sasvim razaznam čija bi to boja glasa mogla biti pa sam pogledala na ekran i uspjela pročitati jedno kratko i jasno 'Mike'.
#Ariel: Mike?
S obzirom na iznenađen način na koji sam to izgovorila mislim da je i on mogao zaključiti da su to trebale biti misli ali su se eto pretočile u riječi.
: Ovaj, ja sam...
Po boji njegovog glasa sam mogla zaključiti da je zabrinut, uplašen, nervozan...ne znam ni sama ali je u svakom slučaju bila drastično različita u odnosu na onu koju sam imala priliku čuti od strane istog tog dečka prije oko 2h u školi.
#Ariel: Je li sve uredu?
#Mike: Khm, pa i ne baš...Zato te i zovem.
Bože, samo da ovaj dan ne postane još gori...molim te.
#Mike: Radi se o Sabrini.
Upravo je postao.
#Ariel: Sabrini?
Polako sam prešla sjedeći položaj prebacujući noge preko ivice kreveta i gledajući oko sebe podsvjesno se pretpostavljam plašeći da bi Sabrina mogla odnekud iskočiti i zadaviti me.
#Mike: Da...Kad smo se pustili iz škole vidjeo sam da imam poruku od nje...na mobilnom. i...kad sam pročitao sadržaj shvatio sam da je oproštajna.
Stavila sam ruku preko usta u šoku te pokušala ustati sa kreveta ali nisam mogla.
#Mike: Brzo sam pozvao hitnu i spremio ih na njenu adresu te i sam otišao tamo i...
#Ariel: Da li je živa?!
#Mike: Jeste...
Osjetila sam ogromno olakšanje unatoč činjenici da Sabrinina prisutnost na ovom svijetu može samo predstavljati opasnost za moju. Kako god, nikome ne bih poželjela smrt pa čak ni osobi koja me je pokušala zgnječiti kao pljeskavicu.
#Mike: Našli su je sa...huh...polovično prerezanim venama...Možeš li molim te doći do bolnice? Mislim, ja ću te čekati ispred. Potreban mi je neko za razgovor, a ti si mi jedina prijateljica koja je upućena u cjelokupnu situaciju....Mislim, što se tiče Sabrine.
Klimnula sam glavom svejsna da me on ne može vidjeti nakon čega sam se napokon uspravila u stojeći položaj napuštajući odmah zatim i sobu.
#Ariel: Okej, samo mi daj adresu.
Nakon što mi je izdiktirao adresu i nakon što sam je na zapisala na ruci, obula sam se i napustila stan nadajući da ću kada se vratim u njemu zateći Harrya.
....
Tek nakon nekih 4o minuta sam uspjela doći do bolnice jer je saobraćaj bio iznimno gust, a i bolnica je bila dosta udaljena od Harryeve zgrade. Čim sam izašla iz taxija ugledala sam crnokosog dečka koji je naslonjen uz ogradu stepeništa ogromne zgrade zamišljano stajao i gledao u svoje prekrštene noge. Tek kada sam mu sasvim prišla i blago ga drmnula po ramenu, trgnuo se i pogledao me svojim krupnim, tamnim i uplakanim očima.
Mike: Hej!
Izgledao je i više nego izgubljeno i odjednom me na pomalo čudan način zagrlio da bi se odmah zatim odmakao i počešao po kosi.
Mike: Ovaj...izvini.
Nasmiješila sam se pokušavajući da ga opustim nakon čega sam ga potapšala po ramenu govoreći mu da je sve uredu.
Mike: Možemo sjesti.
Pokazao mi je rukom ka uskoj drvenoj stolici koja se nalazila nedaleko od nas i koja nije imala naslona što me je malo razočaralo s obzirom da se ne osjećam baš najbolje i potrebna mi je neka vrsta podrške pa makar to bio i komad drveta. Klimnula sam glavom, a odmah zatim smo se uputili ka pokazanom mjestu.
Mike: Nadam se da te nisam prekinuo u nečemu.
Uporedo sa sjedanjem na klupu sam odmahnula glavom što je bilo u potpunosti iskreno s obzirom da sam bila sasvim sama u stanu...Kada Harry može izaći gdje želi i kad želi, a da se ni ne javi onda mogu i ja.
Ariel: Pa...Kakvo je stanje?
Položila sam dlanove na koljena te pogledala ka crnokosom dečku koji je bio u sličnom položaju.
Mike: Ne znam ni ja vjeruj mi...Trenutno je još uvijek tu...
Pokazao mi je glavom na ogromnu bijelu ustanovu koja se izdizala nekoliko metara ispred nas.
Mike: I ostaće nekoliko dana...a onda će je vratiti...
Značajno me je pogledao očito se nadajući da znam na šta misli jer vjerovatno ne želi da izgovara neku riječ poput 'ludnice' i usput spominje Sabrinu. Još uvijek mu znači. To je i više nego očito.
Ariel: Oh... Žao mi je...
Mike: Nema ti šta biti žao...Tako je najbolje i za nju, a i za sve nas. Nadam se da će jednog dana izaći odatle kao u potpunosti nova i bolja osoba.
Nasmiješila sam se te pogledala prema njemu spuštajući ruku na njegovu i lagao je stišćući u pokuaju da mu dam do znanja da ga razumijem te da sam uz njega.
Ariel: Uvjerena sam da hoće...
I on se meni nasmiješio dok je kažiprstom prelazio ispod očiju uklanjajući posljednje ostatke suza koje se još uvijek nisu imale prilike osušiti i stopiti sa svijetlom kožom njegovog lica.
Ariel: Kada ste se posljednji put vidjeli?
Uzeo je jedan dubok uzdah kroz nos te zagrizao dojnju usnu očito razmišljajući o nečemu...nekome...
Mike: Sinoć.
Činilo mi se da bih, u slučaju da mogu ući u njegovo tamno oko otputovala tako daleko stižući u njegove moždane vijuge, a zatim i trenutak o kome je razmišljao. Crne trepavice koje su ivičile dojnje kapke njegovih krupnih očiju su ponovo postale vlažne i još povijenije pod teretom suza koje su se još jedanput nakupljale na njima.
Ariel: Je li to ima...veze...
Klimnuo je glavom i ne čekajući na mene da završim rečenicu jer je očito uspio da pročita moje misli.
Mike: Juče je napala Mirandu...
Namrštila sam se naginjujući se ka naprijed te pokušavajući da bolje vidim njegovo lice.
Ariel: mirandu?
Nakon što je samo na sekudnu pogledao ka meni ponovo je nastavio da se igra sa vrhovima prstiju i dopušta suzama da još jednom pređu granicu i završe na njegovom licu.
Mike: Jednu moju prijateljicu
Uzeo je duboki uzdah koji mu ipak, čini mi se po njegovom pogledu, nije donio nimalo olakšanja te pogledao prema vedrom nebu koje je u sebi sadržalo neku vrstu pritiska i koje nas je sve pokrivalo očito i samo zainteresovano za naš razgovor.
Mike: Samo smo razgovarali...
Bilo mi je jasno o čemu govori...Baš kao što je bio slučaj i sa mnom, Sabrina je vjerovatno uvjerena da Mike ima nešto sa tom Mirandom. Samo se nadam da i ona ne podsjeća na Sabrinu, odnosno mene pa da se onda istinski zabrinem.
Mike: I sinoć sam otišao do njenog stana...Rekao joj da me ostavi na miru. I mene i moje prijatelje i uopšteno da izađe iz mog života jer mi više ne treba. Znam da...Znam da sam pretjerao ali prekipilo mi je.
Ovoga puta je spustio glavu te prekrio lice svojim gotovo drhtavim rukama koje su sada služile kao prepreka za nastavak putovanja neprestano prisutnih suza.
Mike: Nisam mislio da će uraditi takvo nešto...da e se pokuštati ubiti...
Počeo je još više plakati, a ja nisam imala pojma kako bih ga mogla utještiti, šta bih mu trebala reći...Obično znam kako utješiti ljude ali sada nisam imala pojma. Nikad nisam bila u situaciji da sjedim pored nekoga ko plače zato što je uzrok tome što se neko pokušao ubiti.
Ariel: Mike...Nisi ti kriv zato što je mentalno nestabilna. Ti moraš da misliš i na sebe. Ne kažem da si joj trebao sve to reći ali razumijem kako ti je bilo, kako ti je sad i vjerovatno bih i sama tako postupila.
Stavila sam ruku na njegovo rame te mu se još malo približila razmišljajući o tome da li bi bilo dobro da ga zagrlim. Prije nego što sam uspjela i donijeti odluku, on se okrenuo na stranu da obamotao svoje trenutno slabe ruke oko mene i naslonio bradu na moje rame.
Mike: Hvala ti.
Klimnula sam glavom, zatvorila oči te i ja njega zagrlila najtoplije što sam mogla. Nisam uspjela, a da u jednom trenutku ne otvorim oči te pogledam ka velikoj bolnici u strahu da ću možda vidjeti kako nas sa jednog od prozora posmatra plavokosa djevojka sa sličnim crtama lica kao i ja i namjerom da me prvom prilikom isjecka na komade. Na svu sreću nisam nikoga uspjela vidjeti ali to nije bilo dovoljno da me do kraja opusti i uvjeri da ću ostati u komadu.
Mike se odmakao od mene te stisnuo oči, protrljao ih prstima te još jedanput izdahnuo ovoga puta se izgleda rješavajući jednog dijela tereta.
Mike: Ponašam se kao curica.
Nisam se mogla suzdržati pa sam se glasno nasmijala natjeravši i njega da odreaguje na isti način.
Ariel: Ma nisi. Nema ništa loše u tome da i muškarac ispoljava svoje osjećaje.
I zaista tako mislim...Nigdje pored naziva njihovog pola ne piše da moraju da se ponašaju kao da su od kamena. Svi smo mi isti...skoro.
Mike: Čisto sumnjam da si imala prilike grliti uplakanog Harrya.
Nervozno se nasmiješio te samo na trenutak pogledao ka meni, a meni su odmah kroz glavu prošli mnogobrojni trenutci u kojima sam imala priliku i vidjeti i grliti ali i ljubiti uplakanog Harrya. Možda ga većina ljudi vidi kao poznatog i zavodljivog dečka koji uvijek dobija ono što želi ali ja znam bolje.
Ariel: Vjeruj mi da jesam.
Pogledao je iznenađeno prema meni, a ja sam se samo nasmiješila ipak gubeći u tom osmijehu onu pravu draž s obzirom da je Harryevo ime sada bilo toliko veliko u mojoj glavi da nijedna druga misao nije mogla pronaći dovoljno mjesta za sebe, a osmijeh je bilo ono što se nikako nije uklapalo. Em sam smo posvađani, em ga nije bilo kući i sada kada dođe i vidi da me nema može biti samo gore.
Mike: Jesi li dobro?
Zajedno sa njegovim pitanjem sam se djelimično vratila u stvarnost te se pokušala trgnuti i malo oraspoloćiti jer sigurno ni Mikeu nije potreban neko u jednako patetičnom stanju kao i on ali mi baš i nije uspijevalo.
Ariel: Jesam, samo sam se malo zamislila.
Mike: Ako želiš možeš mi se povjeriti. Saslušaću te, mislim i ti si mene.
Podvila sam ruke pod sebe te počela da zamahujem nogama koje su mi usljed visine klupe gotovo visile. Tek tada sam primijetila da su mi pertle na jednoj čizmi u potpunosti odvezane, dok je drugu krasila labava mašna ali nisam imala volje da se bavim time.
Ariel: Ma ne dešava se ništa posebno...
Osim što sam saznala da mi moj do sada pravi otac zapravo nije pravi te da sam onog pravog pravog upoznala nedavno, a nisam imala pojma da mi je pravi. I osim što se sada mučim s tim posvađana sam i sa Harryem kog nema i koji bi se nekim čudom mogao odnekud pojaviti i tebe smjestiti u bolnički krevet.
Ariel: Samo me vrijeme malo čini depresivnom.
Oboje smo u isto vrijeme podigli glave ka nebu lagano stišćući oči pod uticajem sunca koje se nije moglo jasno vidjeti prekriveno tankim slojem providnih oblaka.
Mike: Znam kako ti je...
Nakon što smo oboje spustili poglede zagledali smo se u daljinu ne progovarajući mnogo i oboje razmišljajući o problemima koje smo, odnosno nismo podijelili jedno s drugim...