DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 123

'Vjerujem ti Harry'
Ona dobra Ariel mi je neprestano to šaputala negdje u samom uglu mog uplašenog i zablokiranog mozga koji nije bio sposoban da mi da bilo kakav prijedlog, tj. da mi pomogne. Mnogo puta posljednjjih dana sam upravo te riječi ponovila Harryu i vjerovala sam u njih jednako kao i njega...zar sad da sve to uništim i dopustim Nicky da mi soli pamet? I to Nicky koja je spremna na toliko loših stvari...Koja me je drogirala samo da bi prevarila Harry, zamazala mu oči...Nije joj uspjelo i sada to pokušava sa mnom? E pa neće ići. Krenula je da nešto izvadi iz džepa ali prije nego što je u tome u potpunosti uspjela ja sam se zaokrennula na ivici svojih sivih čizama te krenula niz ulicu sa nadom da će što prije naići neki slobodan taxi jer želim da idem ku...u Harryev stan i već sam požalila što sam došla ovdje.
Nicky: Pa...Gdje ćeš?Čekaj!
Glas koji sam čula iza sebe kao da nije bio od one zle Nicky koju poznajem...Koji se vrag dešava sa ljudima i preko noći pokušavaju da postanu dobrice? Prvo Leo pa ona...a tu je i Ashley koja je na kraju ispala žrtva, a ne zla kučka koja mi pokušava preoteti dečka...Kako uopšte da više imam određeni stav prema bilo kome od njih?
Kako sam se više odmicala uzastopno sam za sobom čula poveće korake ukrašene lupkanjem malene petice sa Nickyinih crnih dubokih čizama. Ne želim da se zaustavim....ne želim da vidim ili čujem bilo šta s njene strane...neću sebi da dozvolim da barem i na sekundu posumnjam u Harrya. Ne ponovo.
Nicky: Ariel...
Ariel: Nicky prestani! Neću da znam šta imaš da mi kažeš ili pokažeš, zaista ne želim!
Nicky: Zato što se plašiš?
Isfrustrirano sam podigla, a odmah zatim i jako spustila ruke na vlastito tijelo te se okrenula prema njoj izazivajući naglo zaustavljanje s njene strane bez kog bi definitivno došlo do sudara. Počešala se svojim dugim noktom ukrašenim bijelo-crnim lakom po području lijeve obrve dok joj je pogled bio skoncentrisan na trotoar pored mojih nogu kao da je tamo mogla nešto da pročita.
Nicky: Ja...
Ariel: Ne plašim se. Nemam se čega plašiti...volim Harrya i on voli mene i ne postoji niti jedan prokleti razlog zbog kog bih sumnjala u njega. Mračni dani naše veze su završeni i želim da ljudi to napokon shvate!
Prošla sam rukom kroz kosu prebacujući je unazad i mogu samo zamisliti koliko sam u tom trenutku izgledala neurednije od Nicky koju kao da je godinama izrađivao spretni vajar.
Nicky: Ali ovo je...
Ariel: Dosta!
Stavila sam ruke ispred sebe osjećajući se nekako...čudno? Odjednom mi je bilo muka i iskreno Nicky je jednim dijelom bila upravu. Plašila sam se. Ne znam zašto ali jesam...Ono što definitivno znam jeste da bi Harry bio razočaran da to zna i ponovo bi postao uvjeren da mu ne vjerujem...To nije istina ali opet...toliko toga se izdešavalo i svaki put kada sam pomišljala kako se stvari možda popravljaju na bolje dogodilo bi se nešto što bi me natjeralo da ošamarim samu sebe jer sam ikada pomislila na takvo nešto. Ne želim da se to ponovo dogodi.
Ariel: Ne vjerujem nikome osim njemu i to je to! Sve da mi pokažeš sliku na kojoj si s njim u krevetu ne bih ti vjerovala! Ne bih!
Ovo posljednje sam više rekla samoj sebi nego njoj jer se na trenutak oglasila zla Ariel koja je krenula da kaže neki gnusni komentar. Ne želim slušati više čak ni nju iako je dio mene. Slušam samo...Harrya? Zapravo srce...Mislim da je ono to koje ima kontrolu nad mojim mislima, odlukama, osjećajima...m,islim da napokon mogu zasigurno reći da je dobilo jednu tešku i dugu bitku sa mozgom i nisam baš sigurna koliko je to dobro.
Nicky me je gledala s nekom vrstom nevjerice i pogled kojim je skenirala moje oči mi je bio dovoljan da želi da pronađe iskrenost u mojim riječima. Brže-bolje sam se okrenula i podigla ruku zaustavljajući prvi taxi koji je naišao s nadom da će se zaustaviti i hvala Bogu imala sam sreće.
Nicky: Nema šanse da ćeš otići...
Imala sam osjećaj da to govori kroz neki ozbiljni smiješak vjerovatno ne vjerujući u činjenicu da ću otići bez da saznam šta mi želi reći. Nije da me ne zanima ali radoznalost ponekad ljude odvede na pogrešan put... Brzo sam ušla u taxi i ignorisala njezino dozivanje mog imena govoreći pomalo njuškavom i zainteresovanom taxisti adresu na koju me treba voziti...
.....
'Imam nešto što bi te sigurno zanimalo'
'Imam nešto što bi te sigurno zanimalo'
'Imam nešto što bi te sigurno zanimalo'
Začepi Nicky! Izgasila sam TV, legla na kauč te stavila crveni jastuk preko glave pokušavajući da ugušim zlu Ariel koja je neprestano pjevušila stvari koje su me užasno iritirale i ujedno uznemiiravale ali sam onda shvatila da na taj način mogu počiniti samo samoubistvo s obzirom da je ta glupača u mom mozgu pa sam samo bacila jastuk na stranu i stavila ruke na lice. Ljuta sam na samu sebe što razmišljam o tom glupom razgovoru i susretu. Ne mogu da vjerujem da sam dopustila nekome poput Nicky da unese nevjericu u mene...Zagledala sam se u, u tom trenutku zbog svjetlosti sivkasti plafon i duboko uzdahnula ipak ostavljajući u sebi jednaku količinu tjeskobe. Zar baš nikada ne mogu da dobijem neku vrstu odmora i budem opuštena? Zar i sada kada mogu da uživam u Harryu moram da razmišljam o glupostima i...
Misli su mi napokon zaustavljene zvukom okretanja ključa u bravi na vanjskim vratima što me je natjeralo da istog trentka skočim, pređem u sjedeći položaj, namjestim kosu rukama, barem u mjeri u kolikoj sam mogla nakon čega sam dohvatila daljinski, uključila TV i blago se nasmiješila nadajući se da ne izgledam onako kako se osjećam. Za par trenutaka sam dobila savršen pogled na visokog i po izrazu lica umornog dečka koji mi se blago nasmiješio ali me ipak pogledao na pomalo čudan način. Naslonio se na okvir od vrata i nakon par trenutaka šutnje napokon progovorio.
Harry: Jesi li dobro?
Odmakao se od vrata te krenuo prema meni, a ja sam iz njegovog pitanja jedino mogla zaključiti da sa tim smiješkom i nepriodnim položajem izgledam kao debil koji se namiješta za neku vrstu retardiranog portreta. Brzo sam se nakašljala i malo pomjerila pokušavajući da se vratim u normalu, a sve to je palo u vodu u trenutku kada su Harryeve ruke obuhvatile moje obraze, a njegove usne ugrijale moje.
Harry: Jesam li ti nedostajao?
Izgovorio je to prilikom odvajanja usana od mojih nakon čega je prislonio čelo uz moje dopuštajući vrhovima naših noseva da se blago dodiruju. Klimnula sam glavom, a zatim zatvorila oči uživajući u njegovom dodiru i mirisu koji je osvježio cijelu prostoriju, a pripadao je ponovo njemu...Harryu. Stavila sam ruke preko njegovih te desnu primakla mojim usnama kako bih poljubila nježni dlan velike muške ruke.
Ariel: Jesi li se umorio?
Odmakao je dlan od mojih usana nakon čega mi je priuštio još jedan slatki i nježni poljubac koji je nanovo ugrijao moje osjećaje i oslobodio ih od tamne i surove sumnje...
Harry: Malo.
Sjeo je pored mene i odmah obamotao jednu ruku oko mog struka pribijajući me uz njegovo trenutno hladno tijelo.
Harry: Ali trenutno mi je super.
Nasmiješio mi se na njgov slatki način nakon čega me je poljubio u kosu i nastavio da pravi lagane pokrete preko cijele dužine moje lijeve ruke.
Harry: Šta si ti radila?
Sve ono što ne bih trebala, za početak. Bila sam na sekciji iako si mi rekao da ostanem u stanu, pričala sa Leom, a ako ti išta to znači i posvađali smo se...Na kraju sam se srela sa Nicky koja mi je željela reći nešto vezano za tebe ali sam je ja odbila mada nisam sigurna da li je to zbog straha ili povjerenja u tebe. Nadam se da se ne ljutiš. *nevini smiješak*
Ariel: Ništa posebno...
Zajedno s tim riječima sam osjetila kratkotrajnu bol u glavi i pitala sam se da li to zla Ariel udara nogom jednu od mojih moždanih vijuga pokušavajući da je natjera da upravlja mojim ustima iz kojih bi u tom slučaju trebala izaći istina.
Harry: Pa šta bismo onda mogli raditi ostatak dana?
'Mogli biste pozvati Nicky pa da u troje pričate o tome kako te je on prevario.'
Na te riječi zle Ariel sam otvorila usta u šoku dok je krv u mojim venama zamijenila zgroženoost. Sad je zaista pretjerala.
Harry: Ari? Jesi li dobro?
Zatvorila sam usta i klimnula glavom ispravljajući se iz dotadašnjeg položaja. Harry se zajedno sa mnom pomjerio unaprijed zabrinuto posmatrajući moje užasno stanje u kom sam se nalazila.
Harry: Ariel?
Pogledala sam prema njemu, a odmah zatim u svoje ruke koje su mi u tom trenutku bile zatrnute. Brzo sam ih stavila u kosu češkajući se ne zato što sam osjećala svrab nego onako iz nervoze.
Ariel: Ma dobro sam...samo sam malo nervozna i...Mislim da bih danas trebala otići kući i uzeti nešto od stvari.
Jednim dijelom sam lagala ali opet drugim i nisam. Zaista bih trebala otići po knjige, nešto odjeće i sitnica, a nemam pojma kako to da izvedem. Kako da se sretnem sa mamom i tatom nakon onoga što se dogodilo? Mislim da su u mene utjerali strah kakav sam do sada osjećala samo prema psihopatama iz filmova i imam osjećaj da bi me mogli zaključiati u kući onda zavezati u podrumu, koji nemamo, i mučiti me do kraja života...
Harry: Nema šanse da te pustim da ideš tamo.
Okrenula sam glavu ka njegovom u tom trenutku zabrinuto-ljutitom izrazu lica koji mi je davao do znanja da je iznenađen jednako kao i iznerviran mojom izjavom.
Ariel: Ali Harry, moram...
Odmahnuo je glavom držeći usta poluotvorenima dok su mu se kovrdže uporedo sa tim pomijerale lijevo-desno. Prevrnula sam očima pitajući se zašto oboje moramo zakomplikovati svaku životnu situaciju kada je ponekad to zaista bespotrebno.
Harry: Odjeću ti ja mogu kupiti...
Ariel: Kao prvo osećala bih se glupo da mi sad kupuješ cijeli ormar odjeće, a kao drugo ako se ne sjećaš ja idem u školu i potrebne su miknjige koje su kod kuće.
Nekako sam uspjela da svoj nemirni pogled skoncentrišem na njegovo pomalo blijedo lice izgovarajući svaku riječ sa popriličnom dozom iritacije. Ne želim da ponovo dolazi do svađa među nama samo zato što se ponaša kao moji roditelji samo na drugačiji način. Želi da ima kontrolu nada mnom, da mi govori šta da radim, da na neki način upravlja mojim životom unatoč činjenici da je moja najveća i još uvijek neostvarena želja sloboda...ako zanemarimo onu da želim biti s njim...Prislonila sam kažiprst i srednji prst na čelo spuštajući glavu nakon čega sam zamahnula njome shvatajući da moje misli nemaju ama baš nikakvog smisla.
Harry: Pa i knjige...
Pogled koji sam mu uputila je bio dovoljan da ostatak rečenice pretvori u izdah po kom sam mogla shvatiti da ga u ovom trenutnku nerviram jednako kao što i on nervira mene. Zar mu je zaista za sve rješenje kupovina novih i novih i još novih stvari? Želim da živimo kao svaki normalan par i zanemarimo činjenicu da on posjeduje milione i milione....
Harry: Najbolje je da sada ne razgovaramo o tome.
Željela sam da se usprotivim njegovom prijedlogu i nastavim diskusiju ali sam shvatila da nema svrhe pa sam samo klimnula glavom obećavajući sebi da ću u toku dana ponovo ovo spomenuti jer zaista ujutru moram krenuti u školu. Ponašam se kao da sam na fakultetu...Čas idem – čas ne, na kraju treba da me izbace iz škole pa da mi život napokon u potpunosti postane besciljan i upropašten.
Sve loše misli, sva dosadna pitanje i sve one sumnje koje me još uvijek muče zbog glupe Nicky su uskoro otjerane Harryevim rukama koje su se još više obamotale oko mog struka povlačeći me ka njegovom tijelu koje je sada već bilo nešto opuštenije nego do prije nekoliko trenutaka.
Harry: Šta bismo mogli raditi danas?
Prilikom postavljanja svog pitanja kojim je očito želio odstraniti sve misli vezane za odlazak do kuće iz moje glave podigao je noge na sto na šta nisam željela prigovarati jer je ovo ipak njegov stan.
Ariel: Ne znam...
Slegnula sam ramnima gledajući ravno ka tv-u na kom je bila neka emisija o životinjama i koja mi je služila samo kao podloga za brojne misli koje nisu imale ama baš nikakve veze sa malenim dalmatincem koji je u tom trenutku skakutao po studiju.
Harry: Jesi li sigurna da li je sve uredu? Ako zanemarimo ono od maloprije...
Klimnula sam glavom iako baš nisam sigurna da sam to željela. Mislim da bih mu trebala reći za Nicky pa kud puklo da puklo. Imam osjećaj da će me radoznalost izjesti u tolikoj mjeri da će na kraju ostati onaj mali djelić u kom živi zla Ariel koja će zajedno sa Nicky napraviti proslavu u čast mog iščezavanja.
Ariel: Samo sam malo umorna.
Pod svojim leđima i glavom koji su bili naslonjeni na Harryev torzo mogla sam da osjetim podizanje i spuštanje njegovih razvijenih i čvrstih prsa. Nježno me je poljubio u kosu nakon čega se još malo promeškao i zatim je nastala potpuna statičnost. Niti smo se pomijerali, niti pričali...ništa. Prostorija je izgledala veoma mračno zbog oblačnosti, tj. nedostatka svjetlosti sa vana i umirujući način pokretanja Harryevih prsa pomiješani s tom činjenicom su me na neki način opuštali i uspavljivali iako sam duboko u sebi znala da sa tolikom zbrkom u glavi ne postoji ni najmanja šansa da zaspem.
Nekad poželim da barem samo na trenutak mogu da pogledam svoj život za jedno 1o godina kako bih vidjela kako bi stvari tada izgledale. Da li bih sebe vidjela u Harryevom zagrljaju...ili kao neku poslovnu ženu koja bi cijeli svoj život posvetila samo tome kako bi zaboravila na ljubav...neuspjelu ljubav u koju je toliko vjerovala i koja se upropastila zbog stvari koje su trebale biti sporedne. Ili bih bila neka usamljena žena bez ikakve motivacije...bez pogleda na ijedan jedini razlog za sreću u svom životu...Jako sam stisnula oči te ih ponovo otvorila odlučna da više neću razmišljati o tome jer loše utiče na mene i polako me unosi u depresiju. Biće šta će biti ili ipak da postavimo ono pitanje: Da li čovjek može da utiče na svoju sudbinu? Mislim da niko ne može da da ispravan odgovor na to i sve i da ga da, nikada ne može da zna da li je bio upravu jer...svaki trenutak u našim životima je stvar sudbine, a da li mi na to utičemo ili ne – ni sami ne znamo. A da ja pokušam malo uticati na nju i reći Harryu za Nicky tako da me lijepo razuuvjeri da se nemam oko čega brinuti? Ako ništa, barem ću narednih par sati umjesto u brigama, provesti spavajući.
Harry: Uhm...Znaš, danas sam srela Nicky...
Nije ništa govorio i prije nego što je i uspio u tome odlučila sam nastaviti.
Ariel: Znam da nisam trebala izlaziti iz kuće ali smatrala sam da bih trebala otići na sekciju...kako god, srela sam Nicky i ona mi je...
Priuštila sam svoojim stegnutim plućima nešto veću dozu toplog vazduha koji je ispunjavao prostoriju nakon čega sam nastavila jednako brzo pričajući kao i do tada.
Ariel: Rekla mi je da mi ima pokazati ili reći nešto vezano za tebe...Nemoj misliti da ti ne vjerujem, šta više otišla sam bez ikakvog objašnjavanja s njene strane i samo...samo sam željela eto da ti kažem.
S potajnom nadom da ćeš mi dati neku vrstu odgovora na to i reći mi da mi više ništa ne kriješ... Zatvorila sam oči te zagrizla dojnju usnu zubima koji kao da su mi bili zatrnuti kao i ruka koja mi je bila u nezgodnom položaju između mog trbuha i Harryeve velike ruke prebačene preko mene.
Ariel: Harry?
Zar ga je to toliko šokiralo da ne može ni da progovori?
Iako nisam bila baš u položaju da uradim takvo nešto jedva sam uspjela da malo zaokrenem i podignem glavu nakon čega sam se susrela sa njegovim spokojno zatvorenim očima i poluotvorenim ustima iz kojih je izlazio topli zrak izbačen preko njegovog ravnomjerno i mirnog disanja. Pa naravno, svaki put kada steknem nešto hrabrosti i kažem mu nešto važno ona spava...Uzdahnula sam te zamahala glavom vraćajući se u prijašnji položaj razmišljajući o tome kako je i to vjeerovatno djelo sudbine. Eh, sada dolazi vrijeme za razmišljanje o tome...Sudbina smatra da on to ne bi trebao saznati? I da li je to onda u moju korist...ili Nickyinu? S obzirom da mi sudbina i nije baš toliko naklonjena prije ću povjerovati da je ovo drugo. Ponovo sam vratila pogled na tv na kom se sada nalazila ogromna siva i debela mačka čiji je pogled dovoljan da shvatiš da je ne interesuje ama baš ništa iz svijeta koji je okružuje. Da li je normalno što želim da budem ta mačka? Mislim da bih prije davanja odgovora na to pitanja trebala prvo malo odrijemati da se ne zabrinjavam bespotrebno. Polako sam zatvorila oči i podigla noge na sto odmah pored Harryevih pri čemu se on malo pomjerio, nešto promrmljao i zatim naslonio obraz na vrh moje glave Bila sam u potpunosti zarobljena njime i imam osjećaj da će tako biti zauvijek pa čak i onda kad ne bude uz mene...
.........
Ariel: Hvala.
Dala sam brkatom taxisti novac te zatvorila žuta vrata odmičući se od auta koje se uskoro zaputilo ka kraju meni vrlo dobro poznate ulice. Uzdahnula sam povlačeći krajeve svoje crne jakne ka dole. Okrenula sam se ka velikoj, za mene mračnoj kući i počela da prelazim dvorište koje je izgledalo manje nego inače. Sve je izgledalo čudno, a ono što je najviše izazivalo jezu u mom tijelu bio je prozor koji me podsjeća na ono veče više nego išta. Svakim korakom sam osjećala sve veću grižnju savijest što sam se izuvkla iz Harryevog toplog zagrljaja uvjeravajući ga da idem u toalet kada me je pitao gdje ću u svom pospanom stanju Zapravo mislim da je tada više spavao nego što je bio budan jer je odmah nakon mog odgovora nastavio da spava kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, bolje je da ovo obavim na ovakav način. Moji mi ne mogu ništa nakon što im je Harry zaprijetio, barem se nadam da ne mogu, a Harry me ne može spriječiti. Kada se probudi i ugleda moju odjeću kao i torbu sa knjigama biće kasno za ljutnju...dobro i neće ali proće ga. Nakon što sam par trenutaka smišljala kako ću ući, šta ću reći, kako ću se ponašati što je ujedno predstavljalo moje razmišljanje tokom cijelog puta ka ovamo napokon sam prislonila prst uz zvono koje nisam mogla čuti ali za koje sam znala da trenutno prolazi kroz sluhne organe mojih roditelja...da, mojih roditelja od kojih moram da bježim. Stavila sam ruke u čepove usput se igrajući sa svijetlo-rozim labelom koji mi se uviijek mota po odjeći, a koje rijetko kad koristim. Prvi zvuk koji sam mogla čuti, a koji je bio povezan sa tom kućom bio je piskutavi vrisak i brzi ali sitni koraci. Ma koji vrag se...
Pitanje koje sam krenula postaviti samoj sebi prekinulo je otvaranje vrata i ukazivanje male rasčupane djevojčice koja mi je istog trenutka pokazala svoje sitne i rastavljele zubiće kao i sjaj u svojim krupnim plavim očima.
Elly: Aruška!
Uhvatila me je za jednu ruku i počela da skakuće u mjestu mašući lijevo desno glavom i dopuštajući svojoj bujnoj kosi da joj prekriva cijelo pjegavo lice, a ja sam imala osjećaj da u glavi ima neku rock pjesmu uz koju uprav igra. Ovo dijete će mi zauvijek ostati nedefinisano...I pitam se šta ona radi u mojoj kući? Iz koje upravo želm iznijeti stvari...Da li se ja planiram ovamo vraćati? Prestala sam razmišljati o tome istog trenutka kada se mamino šokirano lice pojavilo iza malene Elly čiji su se nokti zabadali sve dublje u kožu na mojoj desnoj ruci koju je držala.
Elly: Teta Jade, došla nam je Ariii!
Gledala je čas u Jade – čas u mene i nisam sigurna šta je očekivala ali znam da nešto jeste.
Jade: Ariel?
Prešla je pogledom preko mog tijela kao da me nije vidjela godinama, a ne jedan dan nakon čega je ponovo svu skoncentrisanost prebacila na moje ukočeno lice u koje kao da je stavljena prevelika količina botoksa zbog kog sada nisam u stanju niti da pomjerim usne.
Ariel: Uhm...
Elly: Hoćemo li sada gledati 'Dva ipo muškarca?
I dalje je nastavila gledati čas u mamu, a čas u mene sve dok mama nije stavila ruke na njena ramena te je povukla malo ka sebi.
Jade: Idi do dnevnog i nastavi...nastavi raditi što si radila, a Ari i ja ćemo doći brzo.
Pogledala je ka meni svojim krupnim plavim očima u kojima je nevjerica bila i više nego očita.
Elly: Doćeš?
Klimnula sam glavom iako sam znala da ne planiram svraćati nigdje osim u sobu... Nasmijala se te otskakutala iz mog vidika u svom neon žutom sakou ispod kog je virila hubičasta majica dok su joj noge bile prekrivene šarenim helankama punim šljokica koje mislim da je ona nanijela, a na nogama je trenutno imala samo bijele čarape koje su na vrhu imale zečje uši. Da mi je samo znati gdje pronalaze svu tu odjeću za nju...
Jade: Ovaj...nisam te očekivala.
Bolni pogled koji je držala prikovanim za moje lice mi je davao do znanja da upravo stojiim ispred Jade s kojom sam imala prilike živjeti sve do juče...tačnije možda zadnjih mjesec dana kada kao da joj se bilo nešto prevrnulo u glavi. I onda je naglo poludjela ili se vratila u normalu bolje rečeno, a sada ponovo...okej, previše je komplikovano za moj umorni mozak. Samo hoću da uzmem stvari i zanemarim činjenicu da se ljudi mijenjaju brže od vremena.
Ariel: Došla sam po stvari...
Spustila sam pogled te napokon zakoračila u dnevni s namjerom da je zaobiđem ali mi to nije uspjelo s obzirom da se pomjerila u stranu te mi stala na put.
Jade: Čekaj...
Obrve su joj bile spuštene na strane ka sljepoočnicama zajedno sa sobom kriveći i njene žućkaste oči koje su čini mi se u jednom trenutku zasvijetlile na slaboj svjetlosti koja je dopirala sa izvana, a ja sam odlučila vjerovati u to kako je u pitanju samo odsjaj, a ne suze. Zašto bi plakala žena koja me je juče terorisala? Nema logike...Kao ni u tome da je Nicky danas bila kao dobra prema meni...Počinjem osjećati averziju prema ljudima i njihovoj dvoličnosti.
Jade: Nije valjda da nas napuštaš?
Vid mi se na trenutke zamućivao ali sam ja nastavljala sve češće treptati ne doopuštajući niti jednoj suzi da izađe na vidjelo.
Ariel: kako mogu napustiti ljude koji su mene davno napustili?
Ponovo sam krenula da je zaobiđem ali sam samo uspjela da odgledam reprizu od maloprije.
Jade: Ali...žao nam je.
Napokon je spustila svoj sve do tada smjeli pogled, a ja sam se samo naslonila leđima na zid zatvarajući oči koje su mi postajale sve teže i teže.
Ariel: I misliš da to mijenja sve? Nakon svakog perioda kada ste kao dobri prema meni dolazi jedan još gori od prethodnog punog terora tako da nakon ovoga ne smijem ni zamisliti sljedeći. S obzirom na to ne želim ga ni doživjeti...
Stavila je ruku preko očiju dok je drug položila na bok i samo sam se pitala da li će sada uz pomoć svog glumačkog iskustva napraviti neku patetičnu scenu.
Jade: Znam da smo pogriješili ali...
Ariel: Ali?!
Raširila sam oči i ruke uporedo sa prvom hrabrom suzom koja je odlučila prva napraviti mokri slani trag na mom iovako blijedom licu.
Jade: Ne znam šta da ti kažem...
Sklonila je ruku i pogledala na stranu dok su se nakupljene suze na dnu očiju više nego isticale.
Jade: Samo smo...
Ariel: Samo ste željeli da dovršite ono što ste započeli...
Ovoga puta sam uspjela da je odgurnem, ipak ne prejako te zaobiđem i krenem uz stepenice.
Jade: Ali...nismo...Samo želimo najbolje za tebe.
Zasustavila sam se smijeću se i ujedno plačući na njene riječi.
Ariel: Pa onda me ostavite na miru!
Željela sam da nastavim dalje ali u tom trenutku nisam mogla. Pitala sam se da li zaista napuštam ovu kuću zauvijek? Imam neki osjećaj da ne, a i opet...kada odem odavde neću biti ni na čemu sigurnom. Živjeću sa Harryem ali to ne mogu smatrati konačnim rješenjem za sve. Mislim da ipak ponovo kupujem povratnu kartu što se tiče ove kuće. Barem dok ne stanem na svoje noge.
Jade: Da li...
Stavila sam ruke preko ušiju dajući joj do znanja da ne želim više ništa slušati nakon čega sam potrčala uz stepenice, ušla u svoju sobu, zatvorila vrata te sjela na pod i čvrsto prislonila leđa uz njih. Stavila sam ruke preko lica te nastavila plakati još jače nego maloprije. Ma koliko loših stvari da su mi učinili oni su još uvijek moji roditelji i ne mogu da izbrišem osjećaje koje gajim prema njima. Mogla sam da osjetim lagano kuckanje na vratima a šta sam istog trenutka podigla ruku i okrenula ključ kako niko ne bi mogao ući unutra. Kucanje se ponovo oglasilo, a odmah zatim i tihi glasić koji je izgovorio jedno 'Ari?' Ispustila sam izdah koji nije ispustio ni polovinu vazduha iz mojih pluća nakon čega sam ponovo okrenula ključ ovoga puta u suprotnom smjeru te se ustala dopuštajući maloj slatkoj djevojčici da uđe u prostoriju. Elly koju sam imala priliku u tom trenutku vidjeti nije bila ona nestašna djevojčica kojoj niko nije mogao stati u kraj i koju ja poznajem. Pogled kao da joj je bio zabrinut, a stav nesiguran.
Elly: Jesi li dobro Ari?
Pomalo uplašeno je prelazila pogledom preko mog uplakanog lica i ruka koje su mi se u tom trenutku tresle i koje sam odmah stavila iza leđa.
Ariel: Jesam...
Mislim da je uznemirilo moje vikanje od maloprije i unatoč svom čudnom karakteru izgleda da zna biti mirna kada vidi da nešto nije uredu. Uskoro su se njene malene ručice našle obamotane oko mog tijela, a čupava glava se prislonila na moj stomak u kom sam istog trenutka osjetila blaži grč.
Elly: Nemoj plakati...
Pričala je veoma tiho i jednostavno nisam mogla vjerovati da je predamnom Elly. I ja sam stavila ruke na njena malena i krhka leđa koja su bila jako topla i nježna.
Ariel: Otkud ti ovdje?
Odmakla se od mene te uvukla kažiprst u rupicu na malenom pjegastom nosu.
Elly: Izgleda da su skejskvaši napali mog brata.
Ariel: Oh...
Krenula sam da klimnem glavom kao što to obično radim kada su u pitanju Ellyine besmislene izjave ali sam se onda zaustavila shvativši da se zaista moglo dogoditi nešto loše. I zaboravila sam da joj je majka trudna.
Ariel: Kako to misliš?
Skupila sam obrve izvlačeći kofer koji inače držim pod krevetom pritom ne skidajući pogled sa malene djevojčice koja je očito još uvijek bila pod uticajem moje i mamine svađe.
Elly: Pa napali su ga i onda je on počeo da se bori pa je mamu zabolio stomak...
I dalje mi ništa nije bilo jasno i samo sam se nadala da su u pitanu trudnički bolovi. Znala sam da nema svrhe pitati Elly bilo šta više pa sam počela da polako ubacujem stvari u teget kofer ne trudeći se previše oko slaganja. Nisam imala pojma koliko bih mogla ponijeti stvari i u trenutku kada sam shvatila da počinjem pretjerivati iz ormara sam izvukla veliku putničku torbu i stvari prenijela u nju.
Elly: Gdje ideš?
Još jednom sam pogledala prema djevojčici koja je sada mirno sjedila na krevetu i nesigurno gledala prema meni...zar je moguće da je to Elly?
Ariel: Idem kod Harrya.
Odjednom se sve promijenilo i pomalo otužni izraz njenog lica se izobličio u onaj veseli koji je prouzrokovao trenutno skakanje sa kreveta.
Elly: Kod čupavog?
Nasmijala sam se i klimnula glavom srećna što sam je uspjela oraspoložiti. Oči su joj postajale sve šire i šire kao i osmijeh i nisam mogla, a da se i sama ne nastavim smiješiti.
Elly: Hoćeš li i mene povesti? Želim da mi Čupavi pokaže onu igru.
Nakon par trenutaka razmišljanja shvatila sam na koju 'igru' misli pa sam istog trenutka spustila pogled nazad na torbu osjećajući nalet neugodne topline u obrazima.
Ariel: Uhm...Rado ali mislim da moraš ostati ovdje i čuvati svog brata od skejskvaša.
Ponovo je izvila krajeve usana ka dole ali mislim da nije bila previše razočarana. Borba sa skejskvašima je ipak njen trenutni životni san.
Elly: A dobro...
Izgovorila je to onako za sebe zamišljeno gledajući u tepih i očito maštajući o nekoj borbi sa zlim skejskvašom u što me je uvjerilo i par naglih pokreta rukom kroz zrak. Odmah zatim se popela na moj krevet i počela skakati po posteljini koja je bila uredno posložena...Nije bilo ni onog stakla od lampe. Svaki dokaz moje patnje od juče je bio uklonjen.
Elly: A...Hoće....li....
Zbog skakanja joj je svaka riječ bila isprekidana i samo sam se nadala da ću na kraju sve to uspjeti spojiti u jednu cjelinu.
Elly: Tamo biti...I...Tvoj drugi tata?
Bacila se unazad i dopustila svom tijelu da odskoči na mekanom dušeku dok je njeno pitanje ostavilo gomilu nevidljivih upitnika koji su lebdjeli oko moje glave.
Ariel: Kakav drugi tata?
Nakon što je uspjela napraviti cijeli mokri krug svojim balama na jastuku pogledala je prema meni praveći neobične pokrete svojim prćastim nosom.
Elly: Tv...
Jade: Elly, počela ti je serija.
Mama je to izgovorila najbrže dok je mogla i prije nego što je ukoračila u prostoriju. Mala čupava djevojčica eje odmah skočila sa kreveta i pogledala prema meni skakućući u mjestu.
Elly: Serijaa!!!
Oči su joj ponovo dobile svoj maksimalni obim odajući njenu uzbuđenost.
Ariel: Ali kak...
Jade: Hajde Elly.
Mama je više pogurala malenu Elly ka vratima dok je ova zabrinuto gldala čas u nju, a čas u mene baš kao što je to radila i maloprije...Znala je da nešto nije uredu. Napokon je napustila sobu i uskoro s se mogli čuti glasni i maleni koraci koji su na kraju u potpunosti iščezli.
Ariel: Ako nisi primijetila prekinula si nas u razgovoru.
Jade: Razgovoru s Elly?
Podigla je obrve i uputila mi značajan pogled, a ja sam joj željela reći da me Elly razumije više nego ona tako da bi joj bilo bolje da začepi. Ipak sam se suzdržala te povukla rajfešlus na torbi zatvarajući neuredno nabacane stvari pomiješane sa knjigama u njoj. Drugi tata? Od Elly se stvarno mogu čuti svakakve gluposti.
Mama je stajala pored mene čineći situacijom još neugodnijom nego što jeste.
Ariel: šta je s njenom mamom?
Jade: Osjećala je neke bolove pa su otišli u bolnicu, a Elly ostavili nama. Trebali bi se brzo vratiti...
Pri kraju rečenice je pogledala prema prozoru koji mi je davao do znanja da napolju postaje sve mračnije i mračnije iako je sat tek pokazivao 4h poslijepodne. Mrzim oblačne dane. Podigla sam torbu te se i sama pri tome uspravila prebacivši je preko ramena. Pogledala sam prema mami ispod čijih očiju su se nalazili crveni tragovi koji su mi davali do znanja da je maloprije zaista plakala. Sigurna sam da je uzrok tome bila činjenica da su ovoga puta oni ti koji gube. I činjenica da me danas nije mogla slikati u Leovom zagrljaju....Sama pomisao na to me je zgrozila pa sam polako napustila sobu nadajući se da mama ne ide za mnom. Ipak, nisam imala sreće i ne samo da je mama išla za mnom nego sam ispred sebe imala priliku vidjeti i visokog namračenog čovjeka. Izgledao je gore od mame. Stopala kao da su mi se prikovala za pod i jednostavno nisam imala pojma šta da učinim., Nalazila sam se između dvoje ljudi koje sam primorana zvati svojim roditeljima, a koji se prema meni ponašaju svakako osim dosljedno tome.
Tata: Ideš?
Pogled mu je bio zaključan na torbi koja je iz trenutka u trenutak postajala sve teža i teža.
Ariel: Da.
Glas mi je bio mnogo nesigurniji nego što je trebao i željela sam da ošamarim samu sebe. Klimnuo je glavom stvaljajući ruke u džep svojih šikorih izblijedjelih teksas farmerki. Prošla sam pored njega na svu sreću bez ikakvih pokušaja zaustavljanja sve dok se nije začuo njegov hladni glas.
Tata: Očekujemo te uskoro nazad.
Zaustavila sam se i prste jedne ruke u potpunosti zgrčila s obzirom da se isti takav osjećaj pojavio negdje duboko u mojim prsima.
Ariel: Kako to misliš?
Okrenula sam se ponovo, ovoga puta ka njegovim leđima pokušavajući da odgonetnem njegove riječi. Vjerovatno želi reći da će me Harry ponovo povrijediti i na taj način natjerati da se vratim ovamo.
Ariel: Ako...
Tata: Dogovor je da ćeš se udaljiti od nas ukoliko ne poništimo onu ponudu, zar ne?
Okrenuo se prema meni na veoma samouvjeren i za njega ne baš tipičan način.
Tata: Zar ne misliš da je ovakav način...
Izvukao je jednu ruku iz džepa te pokazao ka mojoj otrbi,
Tata: ..Odlaska udaljavanje?
Gledao me je ravno u oči i ja sam istog trenutka osjetila gomilu trnaca koji su proželi moje ukočeno tijelo. Njih dvoje su odlučili zamijeniti uloge ili šta?
Tata: Dakle...vi kršite dogovor i nas dvoje bismo mogli poduzeti ono što smo već trebali, tj. zovnuti policiju i uključiti ostale organe vlasti s obzirom na tvoje maloljetništvo. Ako ne želiš da se to dogodi vrati se kući u naredna 2-3 dana.
Premotavala sam njegove riječi u glavi iznova i iznova i shvatila da je na moju i Harryevu žalost upravu...Nakon što sam par puta pogledala čas u šutljivu i zamišljenu mamu, a čas u njega okrenula sam se te polako spustila niz stepenice. Mislim da bi bilo šta reći bilo suvišno. Odmah sam izašla napolje izbjegavajući Elly jer ne želim da gledam njeno nevino i razočarano lice...Čims am dobila priliku šutnula sam nogom poveći kamen na koji sam naišla ignorišući bol u palcu. Ne želim da ponovo izgubim...ne samo bitku nego i Harrya.