DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 93

Jennifer: A-Ariel?!

Harry: Ariel!
Prilikom prelaska zadnje stepenice noga mi se izvrnula i malo je hvalilo da padnem ali sam koristila svu svoju snagu kako bih se borila protiv toga...Kao i boli koju sam osjećala u nozi ali i srcu i cijelome tijelu. Počela sam da guram svakoga ko se našao ispred mene i zaklela sam se samoj sebi da ću pobjeći odatle i da mu neću dopustiti da mi se primakne. Ipak, dobro je poznato da ljudi ne mogu uvijek da ispune sve što naume i prilikom izlaska u dvorište čvrsti i dugi prsti su se obamotali oko moje podlaktice automatski me zaustavljajući. Pokušala sam da se otrgnem bez da okrenem glavu prema njemu...Ne želim da ga vidim niti čujem...Samo želim da idem i ugušim se u sopstvenim suzama.
Harry: A-Ariel...
Čvrsto sam stisnula oči dok su mi se suze zajedno sa maskarom slijevale niz obraze. Prokleta šminka i trenutak kad sam uopšte odlučila da ovdje dođem.
Harry: Ariel, moramo razgovarati...
Otvorila sam oči, okrenula se i prije nego što je bilo šta mogao da kaže, ošamarila sam ga iz sve snage...tačnije preostale snage koja i nije bila tako velika. Samo je zatvorio oči i malo se namrštio ali sam znala da ga moj šamar nije bolio koliko spoznaja da sam saznala pravu istinu...da sam maloprije upoznala pravog njega...nakon toliko vremena, lažnog vremena i lažnog dečka kojeg sam voljela...kojeg volim.
Ariel: Proklet bio!
Glas mi je bio sasvim nekontrolisan i par trenutaka mi je trebalo da se uvjerim da je to zaista izašlo iz mojih usta. Oko nas se okupila čitava gomila zvanica i došlo mi je da vrisnem, izderem se na svakog od njih iako ih vidim po prvi put u životu....da im kažem da gledaju svog posla i puste me da patim sama...Taj dečko koji je stajao ispred mene i za kojeg mogu mirne duše reći da ga ne poznajem je otvorio svoje sjajne zelene oči te me pogledao onako tužno, srceparajuće ali sam odlučila ostati snažna barem što se tiče razmišljanja. Po prvi put u životu slušaću mozak, a ne srce koje zapravo u tom trenutku nije ni bilo u stanju da mi bilo šta kaže jer se raspalo u hiljadu komada. Otvorio je svoje punačke roze usne i krenuo da mi nešto kaže ali na kraju ipak nije ništa...Nakon svega što sam čula i vidjela, ona nema šta da mi kaže? Pokušala sam još jednom da se otrgnem od njega ali nisam i odjednom mi je kroz glavu prošla misao kako je tom rukom kojom me drži maloprije mazio njeno lice.
Ariel: Fuj! Gade jedan odvratni, pusti me!
Harry: Ariel...Nemoj molim te.
Ariel: Šta?! Šta ti bezobrazniče jedan očekuješ od mene?! Šta?!
Nisam željela trošiti svu snagu na deranje ali sam morala, tako sam se osjećala. Nisam više mogla...Nisam imala snage...U tom trenutku se napokon pojavilo jedno meni poznato lice. Zayn. Zabrinuto nam je pritrčao i obojema uputio zbunjene poglede.
Zayn: Šta se ovdje dešava?
Ponovo ona veče od prije nekoliko mjeseci je počela da ispunjava moje misli. Sjetila sam se trenutka kada sam molila Louisa da makne Harrya od mene...Prosto sam pomislila kako se neka viša sila igra sa mnom i tjera me da proživljavam ponovo sve to samo što je ovoga puta neusporedivo bolnije.
Ariel: Zayn...
Ispustila sam jecaj i glava mi se istog trenutka pognula jer nisam više mogla. Druga ruka tog kovrdžavog, meni nepoznatog dečka se spustila na moje rame, a on je napravio još jedan korak unaprijed sasvim približavajući naša tijela.
Harry: Jesi...
Ariel: Miči se!
Izdrečila sam oči na njega i odgurnula njegovu ruku. Barem onu sa ramena dok me druga još uvijek nije puštala. Na tolikoj blizini sam mogla da osjetim njegov prelijepi miris, mogla sam da vidim njegovo lice u potpunosti...prelijepe zelene oči, punačke usne, tamnu kovrdžavu kosu...Kao i uvijek je izgledao prelijepo ali sam ga u tom trenutku prokleto mrzila i ta mržnja je bila izjednačena sa ljubavi. Šta bi čovjek u takvim trenutcima onda trebao da uradi? Kaže?
Ariel: Zayn...Molim te reci mu da me pusti...Preklinjem te.
Zayn je pogledao prema Harryu i onoj uplašenosti i zbunjenosti u njegovim očima se pridružila neka vrsta ljutnje...Prema Harryu?
Zayn: Harry šta si joj uradio?
Taj dečko ispred mene je samo nervozno uzdahnuo odvraćajući pogled od Zayna tako da su njegove zelene oči nakon par sekundi ponovo bile na mom uplakanom licu koje je moju slomljenost otkrivalo više nego što bi trebalo.
Harry: Ari...Molim te, samo mi daj jednu šanse, moramo pričati. Nasamo.
Pogledao je prema svim tim okupljenim oko nas, a zatim ponovo prema meni. Prije nego što je moj mozak i 'prevario' to što je on upravo rekao, odmahnula sam glavom shvatajući da u tom trenutku moje tijelo odgovara za mene....U njegovim očima se bol još više povećala i nije mi bilo jasno zašto. Ionako mu ništa ne značim, ionako me je planirao ostaviti, odbaciti kao posljednju krpu. Čim su se sve te bolne činjenice ponovo počele vraćati u moj mozak, mržnja, bijes i ljutnja su dostigle svoj maksimum. Slobodnom rukom sam ga najjače moguće udarila u prsa te se pokušala otrgnuti.
Ariel: Zayn, molim te!
Rekla sam to najjače moguće i dečko ispred mene je istog trenutka odmahnuo glavom dok su se Zaynove ruke napokon spustile na mjesto gdje je moja bila zarobljena.
Zayn: Harry, pusti je!
Harry: Nikad! Uostalom, ovo nije tvoja stvar, nemaš pravo da se petljaš!
Te njegove prelijepe ali i opasne tamne oči su bile uperene u Zayna koji je mogu reći izgledao jednako ljutito i samouvjereno.
Harry: Nemaš pojma šta se dešava!
Zayn: Harry zaboga njen izgled mi je dovoljan da zaključim da si napravio neku glupost! Najmanje što sada možeš učiniti jeste da je pustiš, ovako nećeš ništa riješiti! Uostalom, ne mogu da vjerujem da si zabrljao jer je ona djevojka koju bi trebao čuvati kao kap vode na dlanu! Ona je tvoja prva prava djevojka ali naravno, ti to ne znaš cijeniti!
Izraz lica kod tog kovrdžavog dečka je postao još gori i samo sam se nadala da se neće još potući. Zaista mi ne treba još i to da posvađam dva člana benda, mislim da su stvari već dovoljno upropaštene i zakomplikovane.
Harry: kako se usuđuješ?! Ti znaš koliko je ja volim i samo mi treba jedna prokleta prilika da sve objasnim!
'Ti znaš koliko je ja volim', 'Ti znaš koliko je ja volim', 'Ti znaš koliko je ja volim'.
To mi je odjedanput počelo da se uzastopno ponavlja u mislima i plašila sam se da bih mogla nešto pogrešno reći i dati mu priliku za razgovor. Ne, to mi ne treba. Barem ne večeras jer nisam u stanju ni da stojim, a kamoli realno razmišljam. Više uopšte gotovo nisam mogla da razumijem šta njih dvojica razgovaraju i jedino što sam mogla da primijetim bilo je to da je njegov stisak u trenutku nepažnje postao blaži i samo sam iskoristila trenutak te se otrgnula. Iznenađeno sa očima punim tuge ali i bijesa je pogledao prema meni, a ja sam samo počela da trčim i probijam se kroz gužvu. Ne ostajem ovdje više ni trenutka.
Harry: Ariel!
Jennifer: Ariel!
Nisam smjela sebi dopustiti ni da me ona stigne jer zaista trebam samoću. Više nego ikad prije...Izletjela sam na ulicu ali tamo osim parkiranih 'bijesnih' auta nije bilo ničega drugog...Nije bilo taxia i nisam imala pojma kako uopšte da odem odatle. Dovraga, pa može li mi večeras išta krenuti za rukom. Zar ne patim već dovoljno Bože?
Harry: Ariel!
Pojavio se na kapiji i istog trenutka me je uhvatila panika. Nisam imala pojma šta da radim ni gdje da idem. Odmah za njima su izašli Jennifer i Zayn kao i nekoliko zvanica dok su iza uglova počeli izvirati novinari. Ma sve bolje od boljeg. Samo još hvali da počne i Treći svjetski rat kako bi upotpunio ovu veče. Zelenooki dečko, kojeg još uvijek ne mogu nazvati imenom s obzirom da ono što sam maloprije čula i vidjela...To nikada ne bi rekao niti učinio moj Harry.Harry kog sam do sada poznavala. Stavila sam ruke ispred sebe te odmahnula glavom osjećajući kako mi koljena klecaju.
Ariel: kako ne razumiješ da te ne želim vidjeti ni čuti?! Kako?! Mrzim te! Mrzim!
Naglo se zaustavio nekoliko koraka ispred sebe i zaklela bih se da sam mogla vidjeti suze u njegovim svjetlucavim smaragdnim očima. Kako jedan bezosjećajni dečko koji je sve ono maloprije pričao sa svojom bicšom može plakati pred djevojkom koja mu je služila samo kao zamjena? Kao nešto ščea se planirao riješiti prvom prilikom? U tom trenutku nam se pridružio zadihani plavokosi dečko dok su se blicevi mogli vidjeti sa svih strana zamućujući moj ionako dovoljno alkoholom i plačom uništeni vid.
Nial: Zayn...Zayn mi je nešto rekao ali nemam pojma šta se dešava. Mislim...Š-šta je ovo?
Gledao je čas u jedno, a čas u drugo ali niko ništa nije govorio. Na kraju sam se samo naslonila na Nialla što je kod njega kao i tog dečka pored izazvalo zabrinute reakcije.
Harry: Ariel?!
Niall: jesi li dobro?
Kovrdžavi dečko mi je prišao te mi pokušao pomoći ali sam se ja samo trgnula dajući mu do znanja da ne želim da me dodirne.
Ariel: Niall, možeš li me molim te odvesti kući?
Klimnuo je glavom pridržavajući me svojim snažnim ali i nježnim rukama. Zaista više nisam imala snage za bilo šta.
Harry: Pa č-čekaj...Ja ću te odvesti, molim te?
Pogledala sam šokirano prema njemu i malo je hvalilo da se nasmijem od muke. Međutim, pod uticajem alkohola, boli, malaksalost i umora nisam bila u stanju ni takvo nešto učiniti.
Ariel: ti...Ti...
Željela sam reći nešto, bilo šta što bi ga moglo povrijediti ali nisam mogla. Nisam takva...Nisam kao on. On me očito ismijava sa ovim, zar ne? Nakon svega on mi predlaže da me odveze kući?
Ariel: Kakvom me to ti smatraš?! Kako ti takvo nešto samo može pasti na pamet?!
Prošao je rukom kroz svoju razbarušenu kovrdžavu kosu te zatvorio krupne zelene oči.
Harry: Žao mi je ljubavi...
Ariel: Ne zovi me tako!
Niall mi je otvorio vrata od sivog auta koje je na svu sreću bilo odmah pored. Mislim da ne bih imala snage hodati. Ušla sam unutra i onaj visoki smeđokosi dečko je iste sekunde pomjerio Nialla te stao na vrata naslanjajući se rukama na hladno auto. Bila sam mu zahvalna što barem ne ulazi unutra.
Harry: Uredu, pustiću te sada ali...Molim te obećaj mi da ćemo sutra razgovarati...Molim te, preklinjem te...
Samo sam okrenula glavu na drugu stranu odbijajući da odgovorim. Ne smijem da ga pogledam u oči jer ću se osjećati još gore...Jednostavno oči mu izgledaju tako pitomo i bezazleno, plašim se da bih mogla povjerovati u to da mi se sve ono pričinilo jer neko sa takvim pogledom ne bi nikada ni mrava zgazio. Isto tako, znala sma da moramo razgovarati ali u tom trenutku nisam željela da mu dajem bilo kakvu nadu. Nisam uopšte trebala ni da razgovaram s njim, a kamoli ugovaram termine za rasprave oko toga zašto me je cijelo vrijeme zavlačio i pravio budalom.
Harry: Ariel?
Niall: Harry, idi unutra. Samo otežavaš situaciju, razgovaraćemo kad se vratim...
Nisam se okretala prema njima ali sam se zato nadala da će poslušati Nialla i otići.
Harry: Otprati je sve do kuće, pijana je plašim se da bi joj se nešto moglo dogoditi.
Na te njegove riječi sam čvrsto stisnula oči potiskujući bol koja je željela izaći napolje u vidu nekog vriska. Upravo sam u tom dečku prepoznala Harrya...Upravo je rekao nešto što bi moj Harry rekao...Harry, a ne onaj dečko od maloprije...Dečko koji me je prevario.
Niall: Ne brini...
Nakon par trenutaka se mogao zvuti glasan zvuk prilikom zatvaranja vrata i nakon toga je Niall sjeo za vozačevo mjesto. Rekla sam mu adresu i odmah zatim sam se sklupčala naslanjajući glavu na prozor...Definitino najgora veče u mom životu...
......... ........... ............
____Dan kasnije___
Neugodnu tišinu ispunjenu bolom i povrijeđenošću je prekinuo tihi i potpuno neočekivani kikot visoke smeđokose djevojke koje je sjedila na stolici preko puta nas. Emily, Vicky i ja smo lijeno podigle poglede prema njoj pokušavajući da joj damo do znanja da nam zaista nije jasno šta je smiješno. Stavila je ruku preko usta i nakašljala se pokušavajući da se uozbilji.
Jennifer: A izvinite cure, znam da u cijeloj ovoj situaciji ama baš ništa nije smiješno ali...Pogledajte se. Mislim, predamnom su moje tri najbolje drugarice koje su za isto veče doživjele gotovo najgore trenutke u svojim životima. Kolike su mogućnosti za akvo nešto? Jednostavno, čovjek mora da se zabrine i zapita se da li je možda u pitanju skrivena kamera.
U tom trenutku je i Emily koja je sjedila na podu naslonjena leđima na krevet ispustila neki zvuk koji bi valjda trebao pretstavljati smijeh ali ipak je ličilo na sve osim na to. Ja sam samo gledala u jednu tačku i znala sam da ništa ni slično smijehu još zadugo neće izaći iz mojih usta.
Vicky koja je sjedila na krevetu pored mene je čupkala svijetlo plavi jastuk i po njenom izrazu lica se moglo vidjeti da se isto kao ni ja ne planira nasmijati našim mukama.
Vicky: Jennifer, budi srećna što ti se nije ništa dogodilo...
Jennifer: Ajoj, nisam ništa loše mislila...Žao mi je zbog svega ali zaista samo hoću da kažem da izgleda nevjerovatno da ste sve tri za jedno veče doživjele takva iskustva. Mislim tu je Emily koja je cijelo veče flertovala sa nepoznatim dečkom koji joj je tek nakon 2h rekao svoje ime i opet, tu je znak pitanja da li je uopšte to njegovo pravo ime. Zatim je odvukao u svoj stan da bi tamo zatekli neku žensku koja je zapravo njegova djevojka, za koju Emily nije znala ni da postoji, a taj riđokosi Kazanova je mislio da je ona na putu.
Emily je stavila ruke preko lica i ispustila neku vrstu krika.
Emily: joj Jenn, šuti molim te...Nikada se nisam tako loše osjećala i nikada se nisam našla u goroj situaciji. Ženksa me je zamalo ubila.
Jennifer je samo odmahnula glavom i pogledala prema Vicky koja je bila u nekom svom svijetu.
Jennifer: Ehhh, onda je tu i Vicky koja je napričala pred Niallom svakakve gluposti o svom 'novom dečku' samo da bi ga napravila ljubomotnim, hah! I onda se na kraju taj čuveni Tom i pojavio pa mu se plavokosa slatkica počela vješati oko vrata i u potpunosti se glupirati da bi tek danas od Ariel saznala da je Niall zapravo prekinuo sa Gaby. I isti taj Niall je ljut na nju...Vicky, iskreno za to ne možeš nikoga okriviti za to što ti se dogodilo isto kao ni Emily. Nepromišljene ste zaboga. Ovdje je jedino Ariel nastradala ni kriva ni dužna.
Ja sam samo nastavila da ćutim odlučna da se neću upuštati u taj besmisleni razgovor koji se na kraju svodi na to da mi je život upropašten. Za Emily i Vicky barem ima još nade.
Sve tri su pogledale prema meni, mislim mogla sam da osjetim njihove poglede dok je moj bio zaključan na maloj plišanoj igračci žirafe kojom sam se igrala čupajući je za uši i rogove. Iskreno, mislim da sam duboko u sebi zamišljala da je to Ashley...Djevojka koja me je uništila. Zapravo, to joj nikada ne bi uspjelo da joj nije pomogao moj divni bivši dečko. Ček', šta sam to ja upravo rekla?
Vicky: Hoćeš li sutra u školu?
Slegnula sam ramenima razmišljajući po stoti put od jutros o tom pitanju. Zaista se ne osjećam dovoljno jakom za takvo nešto ali isto tako znam da nemam ništa ni od zatvaranja u sobu. Na taj način mi se misli vrte samo oko ružnih stvari i jedini ishod svega toga može biti dovođenje do ludila.
U tom tom trenutku se glava te plavokose djevojke pored mene naslonila na moje rame i na neki način mi je prijala nečija pažnja. Plašim se da sam na trenutak prilikom sklapanja očiju zamišljala da je to Harry...O Bože...
U tom trenutku se na vanjskim vratima začulo zvono popraćeno lupanjem. Istog trenutka sam skočila zbog čega se Vicky skoro prevrnula ali nisam imala vremena da razmišljam o tome ili joj se izvinem. Znala sam ko je i nisam bila spremna za razgovor.
Ariel: Jade!
Željela sam da joj kažem da ne otvara ali kada sam stala na sredinu stepenica pogled mi je pao na visokog kovrdžavog dečka koji je stajao na vratima gledajući ravno u mene. Pa naravno bilo je otključano...Bol je polako počela da raste, a otkucaji srca su postajali sve brži i nekontrolisaniji. Svaki put kad bih trepnula čak i na tu jednu stotinku sam mogla da vidim onu sliku od sinoć...Sliku kada joj je držao ruku na obrazu, mazio je...Gledao ravno u oči i obećavao stvari koje su samo ukazivale na to da me ne voli...Da mu nikada nisam ni značila.
Ariel: Izlazi!
Pokazala sam mu rukom prema vratima iako sam znala da me neće poslušati. Odmahnuo je glavom i krenuo prema meni, a ja sam krenula nazad uz stepenice.
Harry: Ariel! Molim te ljubavi stani!
Ariel: Rekla sam ti da me ne zoveš ljubavi!
Mogla sam da čujem njegove teške i brze korake iza sebe ali se uskoro takođe začuo i zvuk otvaranja vrata od dnevnog. Okrenula sam se i susrela sa uplašenim maminim i tatinim pogledima.
Mama: Šta se dešava?! Š-šta ti radiš tu?!
U tom trenutku su do vrha stepenica dotrčale i Jennifer, Emily i Vicky i naprosto sam se osjećala kao u sendvicu. Protrljala sam oči lagano uzdišući i razmišljajući o tome da li bismo možda trebali razgovarati...Ne mogu ja to...Prosto ne mogu ali šta onda da radim? Ne mogu ga zauvijek ni izbjegavati. Zapravo, još bolje pitanje jeste, zašto on mene uopšte gonja? Zar mu sada nisam olakšala i ostavila put da bez poteškoća ponovo bude sa Ashley? Ma o čemu to ja pričam?! Taman kada sam krenula da sebe razuvjeravam od mogučnosti da će ponovo biti zajedno, kroz glavu mi je prošao onaj njihov razgovor od sinoć i ništa više osim toga mi nije trebalo.
Ariel: Harry, molim te izađi.
Držala sam pogled prikovan za svoje šarene čarape koje su mi u tom trenutku bile jedini način da izbjegnem tolike pogled uperene u mene od kojih je najdjelotvorniji bio onaj prodorni, smaragdni.
Harry: Ari...Pođi sa mnom...Otićićemo na neko mirno mjesto i razgovarati...Molim te...
Ono što me je boljelo najviše od svega bila je činjenica da još nijednom do sada nije rekao ništa tipa 'Ariel nije onako kako misliš' ili 'Nisam te prevario' ili 'Imam objašnjenje za sve'...Uporno ponavlja da moramo razgovarati ali to me ni u jednom smislu ne tješi i ne daje mi nadu. Pod tim razgovorom može podrazumijevati i to kako već duže vrijeme želi da mi kaže kako se planira vratiti Ashley samo što nije znao kako da mi to kaže. To je definitivno nešto što ne želim čuti...Ne mogu čuti i nemam hrabrosti za to. Nisam spremna.
Ariel: Ne...
Kraiškom oka sam pogledala prema njemu i mogla sam da vidim istu onu bol u njegovom pogledu kao i sinoć. Ispod očiju je imao poveće podočnjake iste kao i one s kojima sam se ja jutros probudila i koje ću vjerovatno imati narednih 15 dana. Da li je moguće da su za to uzroci kod njega isti kao i oni kod mene? Plač? Neispavanost? Zašto?
Harry: Z-zašto?
Ponovo sam spustila pogled te odmahnula glavom. Nisam mogla vjerovati da sam toliko smirena. Pa trebala bih se derati na njega, gađati ga nečim, sasuti mu sve u lice i reći mu koliko ga mrzim...Iako znam da ga isto tako prekomijerno volim...
Ariel: ne mogu...Nisam spremna na to...Zar ne vidiš u kakvom sam stanju? Hm? Zar ne vidiš da sam uništena Harold?!
Aha, trenutak koji sam čekala. Adrenalin u meni je počeo vreti i bijes se peo stepenicu po stepenicu. Samo se nadam da neće doći do vrha jer bi onda moglo biti gadno.
Tata: Šta si joj uradio?!
Bila sam skoro i zaboravila da su oni tu. O Bože, ovo će biti komplikovanije nego što sam mislila. Harry ga je igno....Ja sam upravo rekla Harry? Ponovo ga zovem imenom iako znam da to nije onaj dečko koji mi je toliko puta rekao kako ga ne zanima niko osim mene...Kako voli samo mene i kako je spreman uliniti sve za mene...Iako sam znala biti ljubomorna nikada ne bih pomislila da bi me mogao prevariti...Vratiti se bivšoj.
Harry: Ari molim te.
Ne, Ariel...Nema popuštanja.
Ariel: Rekla sam ti da izađeš! Nisam spremna za razgovor i ne želim da razgovaram s tobom, shvati to! Gledala sam mnogo filmova i bili su mi dovoljni da shvatim kako su muškarci u ovakvim slučajevima spremni izgovoriti svakakve laži da se opravdaju i zato kod mene to neće proći! Uostalom zašto ovo radiš?! Zašto?! Nije ti dovoljna jedna djevojka?! Toliko si bolestan?!
Udarila sam samu sebe po glavi pokušavajući da pričam o njegovom mozgu. Moja jadna glava koja je ionako pucala cijeli dan od boli to i nije primila toliko ozbiljno s obzirom da je bila utrnuta. Od boli i lijekova koji nisu pomagali.
Napokon sam gledala ravno u njega i malo je hvalilo da ga zagrlim i kažem mu kako neću ni da saslušam objašnjenje već da samo hoću da nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ali sam znala da to ne smijem sebi dopustiti. Kao prvo, zato što bih sebe spustila na najniži i najjadniji nivo, a kao drugo to nema smisla jer je ionako planirao da me ostavi. Oblizao je usne i krenuod anešto kaže ali se u tom trenutku pojavio moj tata koji ga je uhvatio za majicu i unio mu se u facu. Raširila sam ionako od plača spuštene i natekle oči i malo je hvalilo da ga im pritrčim i odmaknem tatu od Harrya.
Tata: Prevario si je?!
Mnogo jači Harry ga je odgurnuo od sebe i prodorno ga pogledao svojim tamnim zelenim očima.
Harry: naravno da nisam pobogu, šta je svima vama?!
Odjedanput sam osjetila neko olakšanje ali opet, tu je i činjenica da nije imao ni priliku za to...Nisu mogli spavati zajedno pa čak se ni poljubiti jer sam ih ja prekinula. Osim ako se ne sastaju već duže vriijeme. Mama je cijelo vrijeme stajala prislonjena uz vrata od dnevnog i nešto na njenom licu me je užasno zabrinjavalo...Nikada je nisam vidjela takvu...Blijedu, čudnu...Mislim da je nemoguće da je uzrok tome bila samo Harryeva prisutnost,a isto tako sumnjam da bi je pogodilo to što smo Harry i ja u svađi. Baš naprotiv.
Tata je zbunjeno ali i bijesno stajao očito ne znajući šta da uradim. Isto kao i niko od nas.
Harry: Ariel ljubavi molim te.
Pogledao je prema meni i mogla bih se zakleti da bi iz tih ljutitih zelenih očiju mogle poteći suze. Željela sam mu ponovo reći da mi ne govori ljubavi ali sam se suzdržala i samo odmahnula glavom zatvarajući oči.
Ariel: Kažem ti da ne mogu...Ne mogu i gotovo.
Krenula sam uz stepenice s namjerom da pređemi taj ostatak te se zaključam u sobu i provedem ostatak dana plačući. Odmah sam mogla da čujem njegove korake iza sebe i malo je hvalilo da briznem u plač prije vremena te se srušim tu na sred stepenica. Na svu sreću u tom trenuku je Jennifer došla do mene te stala između nas dvoje.
Harry: Jennifer pomakni se!
Jennifer: Vidi Harry...Nemam pojma šta je istina i šta se tačno dogodilo ali ona nije spremna ni da razgovara...Zapravo u ovim proteklih 1o minuta je rekla više riječi nego za čitav dan. Molim te daj joj vremena. Ovako nećeš ništa postići, možeš je samo još više slomiti. Molim te daj joj malo prostora. Barem nekoliko dana.
Bila sam joj zahvalna na tim riječima jer je to nešto što sam ja željela reći samo što nisam imala vremena i nisam željela zvučati kao neko ko je spreman odmah mu pasti u zagrljaj. Zatvorila sam vrata od sobe te skliznula niz njih držeći ruke u kosi i dopuštajući suzama da neprestano teku niz moje lice. To je jedino što mi ide za rukom od sinoć...Da barem nikad nisam otišla na tu...Ma zapravo bolje je što sam otišla. Barem sam saznala istinu.
Tek tada sam shvatila da zapravo ni ja sama ne znam šta mislim...Čas pričam kako mu moram dati šansu za razgovor i da mu ne mogu odmah oprostiti, a čas pričam kako sada znam istinu, kako me on ne voli i kako sam uskoro trebala biti ostavljena. Ono što je najtužnije od svega, jeste da je ovo drugo zapravo prava istina i nešto što se ne može promijeniti nikakvim razgovorom...
Uskro sam mogla da čujem korake u hodnjiku i samo sam se nadala da to nije on. Svaki put kad ga vidim onako...Slomljenog, osjećam se užasno i imam potrebu da mu oprostim, a to je nešto što definitivno ne smijem učiniti. Kvaka iynad moje glave se po;ela pomijerati i nakon par trenutaka se začuo topli ženski glas. Hvala Bogu.
Vicky: Otvori Ari, otišao je...
Na neki način sam bila i razočarana što je tek tako otišao ali sam se opet nadala i da su one Jenniferine riječi uticale na njega. Ma čemu se ja dovraga nadam poslije onoga što sam sinoć vidjela i čula? Obrisala sam suze te se polako pomjerila na stranu kako bi mogle otvoriti vrata i ući unutra. Nisam mogla ni da se ustanem, zapravo nisam željela ni da se trudim učiniti takvo nešto. Prosto mi više nije bitno ni kako izgledam, ni gdje se nalazim ni šta jedem...Mada nisam zapravo ništa ni jela već dva dana ako računamo da sam i juče bila praznog stomaka.
Unutra su uskoro ušetale moje tri najbolje drugarice koje su izgledale zaista zabrinuto.
Vicky: Jesi li dobro?
Sagele su se i čučnule pored mene, a ja sam samo spustila glavu i slegnula ramenima.
Emily: Želiš li da ti nešto donesemo?
Odmahnula sam glavom i zatvorila oči poliježući glavu na koljena skupljena uz moje tijelo.
Ariel: Možete li me molim vas ostaviti samu? Izvinite ali...Zaista mi je to potrebno.
Nisam podizala glavu i nisam mogla da vidim kakvi su im izrazi lica tako da sam se samo mogla nadati da me razumiju.
Jennifer: Ako ti tako želiš...
Svaka od njih me je zagrlila i poljubila, a zatim su krenule prema vratima.
Vicky: Budi jaka Ari...
Klimnula sam glavom te povukla deku sa kreveta kako bih se pokrila. Oduvijek sam se osjećala nekako sigurnijom dok sam pokrivena...Možda je tome zaslućno doba kada sam gledala 'strašne' crtane u kojima su najopasnija bića predstavljala nekakva čupava stvorenja ali svejedno, to je bilo dovoljno da se uplašim i pokrijem dekom preko glave. Sve tri su napokon izašle ali je prije zatvaranja vrata unutra ponovo provirila crnokosa djevojka koja uvijek vesela i spremna na šalu i vidjeti je tako ozbiljnu, tužnu i snuždenu kao sada je zaista bolno.
Emily: I da...Ari, znam da je možda nemoguće povjerovati u to ali...On te voli.
Pogledala sam prema njoj osjećajući iznenadni i snažni pritisak u prsima. Ona mi se samo nasmiješila, onako više utješno te izašla iz sobe. Koliko god žljela povjerovati u to, ne mogu ali sve što znam jeste da ja njega beskrajno volim i bojim se da će tako zauvijek i biti. Uzdahnula sam i naslonila glavu uza zid zatvarajući oči i nadajući se da ću možda uspjeti zaspati i barem na par sati pobjeći od svih problema. Odjedanput su se vrata od sobe otvorila i uplašila sam se da je to možda Harry ali nije bio. Zaboravila sam da sam ostala u ovoj kući sa još dvije osobe koje su mi zapravo najgore društvo i okruženje u ovom trenutku.
Jack: Vidi Ariel, maloprije nsaim želio praviti skandal zbog tebe i plašio sam se da možda griješim ali...! Ako te je zaista prevario, kunem se da neću sačekati ni sekunde nego ću ga odmah naći i ubiti! Kunem ti se!
Stavila sam ruke preko lica osjećajući kako bol u glavi postaje sve jača i povišeni glasovi su u tom trenutku bili potpuni antilijek.
Ariel: Tata...
Jack: nemoj ti meni tata! Ja nikome neću dopustiti da povrijedi moju kćer, pogotovo ne njemu!
Pogledala sam prema njemu tek tada osjećajući strah da bi mogao učiniti ono što je rekao. Crvenilo u njegovom licu i bijes u očima su bili dovoljni da izazovu strah da bi mogao nešto napraviti Harryu. Mama je pogledala značajno prema njemu i dala mu znak glavom da izađe.
Mama: Hajde.
Tata je još jednom pogledao prema meni dok mu se po disanju moglo vidjeti da je jako uznemiren. Kada je napokon izašao mama je zatvorila vrata i prišla mi te sjela pored mene. Ja sam automatski okrenula glavu od nje jer mi od svega sada najmanje trebaju njene prodike i stalno ponavljanje jednog te istog. 'Rekla sam ti, rekla sam ti!' Ipak, umjesto toga sam samo osjetila njenu toplu ruku na mojoj i naprosto nisam mogla da vjerujem. Trzavim pokretima sam okrenula glavu prema njoj dok su one suze od maloprije počele da se ponovo vraćaju u moje oči. Izgledala je tako smireno, drugačije...Izgledala je kao majka.
Mama: Kćeri...
Spustila sam glavu te zagrizla dojnju usnu koja je bila slana od suza i natečena od plača.
Ariel: Nemoj mi molim te davati te neke uvodne predstave...Hajde, odmah sad reci sve što imaš, reci mi kako sam glupa i kako si mi davno rekla da ga se klonim. Reci mi kako ste me ti i tata pokušavali odvojiti od njega jer ste znali da će se ovo dogoditi...Hajde. Ionako me od sinoć više ništa ne može uznemiriti...
Naravno osim dečka koji je kriv za takvo moje stanje. Odjednom se nagela prema meni i poljubila me u čelo nakon čega su se njene ruke obamotale oko mene. Širom sam otvorila oči i naprosto nisam mogla vjerovati da je ta žena pored mene moja majka.
Mama: Neću te napadati niti okrivljivati...Ne znam šta se dogodilo ali po tvom ponašanju i stanju vidim da je nešto jako loše...Znam kako ti je i isto tako znam da je u takvim trenutcima napotrebnije biti u nečijem zagrljaju koji će barem na trenutak ugrijati raspadnuto i ohlađeno srce za koje će trebati dugo vremena da se vrati u stari oblik.
Pogledala sam prema njoj i ona je podigla svoju glavu sa mog ramena te me pogledala ravno u oči svojim smećkasto-žućkastim očima.
Ariel: U čemu je fora?
Nasmijala se i odmahnula glavom.
Mama: ni u čemu...Ovo je samo jedan od trenutaka u kojima moram biti majka, prava majka.
Prošla sam rukom kroz kosu te se odmaknula od nje izazivajući pomalo iznenađenu ali i tužnu reakciju s njene strane. Osjećala sam se pomalo loše što to radim ali sam isto tako znala da više ne želim biti ničija igračka.
Ariell:vidi..Ja cijenim to što možda hoćeš da budeš uz mene u teškim trenutcima ali isto tako želim da znaš da neću preći preko svega što si mi učinila i ne postoji teoretska šansa da učiniš da sve to zaboravim samo jednim zagrljajem. Kao što si rekla, moje srce je polomljeno i tome ste doprinijeli i tata i ti. Potrebno mu je da se vrati u normalu iako mislim da se to nikada neće desiti..A to se desilo ili ne, mislim da nemaš pravo da iskorištavaš moje stanje kako bi mi se približila. Žao mi je ali to su moja razmišljanja i osjećanja. A sada ako možeš ostavi me samu...
Klimnula je glavom i spustila pogled polako se ustajući. I dalje nisam bila sigurna da li je sve to neka igra ili je jutros pala iz kreveta na glavu. U svakom slučaju ta zabrinuta i brižna žena pored mene nije Jde Jones koju ja poznajem.
Mama: Znam da sam mnogo griješila ali opet bih sve to učinila samo da te odvojim od njega.
Krenula sam da je napadnem ali sam se onda sjetila da je Harry posljednja osoba koju bih trebala braniti.
Mama: Da li možda mogu učiniti nešto za tebe? Kako bih ti pomogla?
Krenula sam odmahnuti glavom ali mi je u tom trenutku kroz glavu prošla jedna ideja. Zapravo nešto što bi se trebalo poduzeti i promijeniti.
Ariel: Pa...Možda i ima...
Uzdahnula sam i pogledala je ravno u oči.
Ariel: želim da me oslobodite kazne.
Iznenađenost na njenom licu je bila i više nego očita ali sam ja čvrsto stajala iza svojih riječi. Dosta mi je. Ne želim više biti ničiji rob. Ako zaista sve sa Harryem propadne, želim sebi prućiti priliku i započeti novi život. Otvorila je usta ali ih je odmah zatim zatvorila jer nije znala šta da kaže.
Ariel: Jade! Za par mjeseci ću biti punoljetna i ovo je više besmisleno! Hoću svoj život nazad, hoću svoju slobodu nazad! Ako sam već izgubila Harrya koji je razlog zbog koga ste mi to oduzeli...Onda je valjda logično da me oslobodite kazne.
Uzdahnula je i samo sam čekala trenutak kada će odmahnuti glavom. Međutim, to se nije dogodilo i na moju zaprepaštennost je klimnula glavom i rekla jedno tiho 'uredu'. Došlo mi je da ustanem i zgralim je ali sam se suzdržala i sve što sam učinila bio je jedan duboki uzdah kojim kao da sam pozdravljala slobodu...Ali i mnogo jednostavniji život, stari život...Bez Harrya...
........... ............. .............
____Dan kasnije____
Noktom sam gulila koricu na knjizi od istorije dok sam išla niz školski hodnjik praveći se da ne primijećujem sve te silne poglede na sebi. Pa i ne čudim im se. I ja bih tako gledala u osobu koja je prije neki dan izašla u novinama kao nova djevojka Harrya Stylesa, a juče se pojavila na svim društvenim mrežama kako u najgorem mogućem stanju napušta rođendansku zabavu tog istog Harrya Stylesa dok on trči za njom, moli je, ona se dere na njega da bi na kraju završila u autu sa Niallom Horanom. Iskreno, nisam tražila nijednu sliku niti sam čitala novine ali su mi Vicky, Jenn i Em dovoljno ispričale. I dalje mislim da je loša ideja što sam krenula u školu ali isto tako znam da nemam ništa ni od skrivanja u kući. Jedino što sam znala bilo je to da ne idem sa sekciju. To je nešto što mi najmanje treba trenutno sve i da Harry nije tamo. Vicky, Jennifer i Emily su odlučile ostati na dodatnoj nastavi ali s obzirom da sam ja jedva preživjela i onu obaveznu odlučila sam da idem odmah kući i ne pokušavajući da uživam u novostečenoj slobodi. Čim sam izašla i iz školskog dvorišta, noge su me same povukle prema Sali gdje se održava sekcija. Još uvijek nisam odustala od odluke da ne ulazim tamo ali nešto me tjera da provirim barem na parking i vidim ima li Harryevog auta ili motora. Danas imam osjećaj kao da je bol manja ili mi se to samo čini ali sam zato toliko ljuta da čak na neki način priželjkujem da ga sretnem kako bih se izderala na njega i rekla mu kako ću nastaviti život bez njega...Iako znam da je to nemoguće.
Uzdahnula sam ljuta na vlastite misli kao i uspavani glasić koji mi uvijek potegne živac. Sada čak ni on nije imao šta da kaže.
„Ariel!"
Na trenutak sam pomislila da je to Harry pa mi je srce poskočilo kao opareno ali čim sam se okrenula i srce i ja smo se razočarali kada smo vidjeli Edwarda. Ma divno. Išao je prema meeni usput namiještajući svoju urednu smeđu kosu kao i uvijek punu gela. Samo sam se okrenula i nastavila dalje potpuno ga ignorišući.
Edward: Ariel?!
Po glasu mu se moglo vidjeti da je poprilično iznenađen ali sam odlučila poštovati vlastite odluke. Jedna od njih, koju sam donijela noćas jeste ta da je soba najmjenjena za plakanje i pokazivanje pravih emocija ali javnost je namjenjena za glumu. Pretvaraću se da sam jaka i da me to što mi se dogodilo nije uništilo. Tačnije, samo Harry zna šta se dogodilo ali one slike u novinama su svima dovoljne shvate u kakvom sam stanju bila....Ne želim reći da me zanima šta drugi misle ali se nadam da ću s vremenom na taj način uspjeti prevazići sve to i prestati plakati čak i onda kad ostanem sama u svojoj sobi.
Edard: Ariel!
Potrčao je te me sustigao nakon čega se zaustavio ispred mene blokirajući mi put.
Edward: Šta je bilo?
Zbunjeno me posmatrao svojim tamno-smeđim očima, a ja sam ispreplitala međusobno prste na lijevoj ruci dok sam u desnoj nosila knjigu. Zaboravila sam je ubaciti u torbu pa sam je samo tako ponijela o tek sada vidim da izgledam glupo.
Ariel: Edwarde, skloni mi se s puta.
Edward: Ljuta si na mene?
Nasmijala sam se i krenula da ga zaobiđem ali nisam uspjela. Stala sam i prekrstila ruke gledajući ljutito prema njemu.
Ariel: Ljuta? Zašto me to uopšte pitaš kad znaš da jesam? Nikad nisam ni prestala biti ljuta na tebe!
Otvorio je usta i pogledao me poput nekog djeteta koje ne zna složiti figuricu iz Kinder jajeta.
Edward: Ali...Mislim, znao sam da si ljuta na mene ali me nisi gnorisala i nisi bila tako hladna. Šta se dogodilo?
Prevrnula sam očima i pogledala na stranu primjećujući nekolike djevojke koje su gledale u mene i komentarisale me. Pokušavala sam da se kontrolišem i suzdržim sav taj bijes koji čuvam u sebi još od prekosinoć. Imala sam osjećaj da bih mogla razbiti čak i muškarca...Dobro, možda bi to bilo malo teže.
Ariel: Pa recimo da sam mislila kako si možda bolji i kako možemo barem biti u normalnim odnosima. Ali dogodilo se nešto što mi je dokazalo da nikakva ženska glumica nije ravna najobičnijem mušlarcu.
Bilo je očito da ga moje riječi sve više i više zbunjuju i nekako više nisam željela ni da odem do mu ne kažem sve u lice. Mislim da sam se ohrabrila i više nego što bih trebala.
Ariel: Vidi, baš me briga što si se ti vratio i baš me briga što ti hoćeš da vratiš naš odnos ali to se neće dogoditi!
U tom trenutku mi je kroz glavu prošla činjenica da se Harry vratio, barem se tako čini, svojoj bivšoj...Sjetila sam se svih njegovih paničarenja oko Edwarda, a na kraju je on meni to učinio. Došlo mi je da plačem ali sam na trenutak zatvorila oči i duboko uzdahnula nadajući se da će to pomoći.
Ariel: Ja nisam kao on i ja se ne vraćam bivšim! Pogotovo ne onim koji me povrijede!
Namrštio se i nageo glavu prema meni.
Edward: Kao ko?
Na trenutak mi se učinio simpatičnim ali sam brzo otjerala te misli sjetivši se da bih trebala na njega biti ljuta jednako kao i na Harrya...Ili možda ne, ono što je Harry učinio je sto puta gore.
Ariel: Nije bitno!
Krenula sam da ga zaobiđem ali je on stao ispred mene.
Edward: Kao Harry? Šta se dogodilo?
Ariel: To se tebe ne tiče.
Prošla sam pored njega te otvorila torbu i ubacila knjigu unutra. Imala sam osjećaj da ide za mnom, a duboki njegov glas me je u to i uvjerio.
Edward: Šta ti je učinio?
Par trnutaka sam oklijevala ali sam onda odlučila odgovoriti mu.
Ariel: Isto što i ti Edwarde. Povrijedio me. I zato više neću da imam veze s vama! Vi muški ste obična gamad!
Bijes je počeo da isplivava na površinu i ton glasa mi je postajao sve povišeniji.
Edward: Ari...
Iznenada sam se okrenula tako da se on naglo zaustavio i malo je hvalilo da se sudarimo. Odmakla sam se korak unazad izbjegavajući preveliku blizinu između nas.
Ariel: nemoj ti meni Ari! Neću nijednog od vas u svom životu! Gotovo je! On mi je dokazao da ta nesreća u ljubavi s tobom nije slučajnost nego nešto što će me pratiti kroz cijeli život! Zato me ostavite obojica na miru jer ja više nemam snage da se raspravljam sa bivšim.
Krenuo je da mi nešto kaže ali mu ja to nisam dozvolila jer kao da se u meni nešto pokrenulo i jednostavno nisam mogla stati sve dok ne kažem sve što mi je na umu.
Ariel: Samo ne razumijem šta vam to znači! Povrijedite me pa me onda gonjate i tražite oprost! Šta vam to znači!?
Edward: Ariel...Ti znaš koji je razlog...
Ariel: Toga što si me ostavio?! Toga što si prekinuo sa mnom preko telefona ne dajući mi njedno jedino prokleto objašnjenje?! Ti misliš da si učinio dobru stvar ili šta već?!
Uzdahnuo je i odmahnuo glavom ali sam imala osjećaj da sam tim riječima upravo pogodila njegove misli. On misli da je eomantično prekinuti s djevojkom putem telefonskog poziva zato što joj nema hrabrosti reći to u lice. Ma divno.
Ariel: Kako god, baš me briga! Idite i tražite nove žrtve, a ja ću da nastavim svoj život bez muškaraca! Imala sam dva dečka u životu i prosto ne mogu da se odlučim koji me je višeponizio i povrijedio! Uništili ste svaku vjeru u ljubav koja je postojala u meni! Više nikada neću vjerovati nijednom muškarcu zahvaljujući vama! Je li vam to bio cilj?! To je ono što ste željeli, ha?! Pa uspjeli ste. Čestitam!
Edward: Ari, nemoj tako.
Nasmijala sam se od muke i prešla rukom preko pomalo oznojenog lica.
Ariel: nemoj tako?! Pa reci još da to što govorim nije istina! Zbog vas više nikad neću pronaći dečka i po svemu sudeći na kraju ću završitii kao časna sestra! A ko zna, možda mi se počnu sviđati i djevojke!
U tom trenutku je grupica koja se sastojala i od muške i ženske populacije prošla pored nas i čudno me pogledala. Nije me bilo briga ali me je iskreno i samu iznenadio vlastiti izbor riječi. Edward je očito pokušavao pronaći neke riejči ali mu nije išlo isto kao ni meni. Izgleda da sam već iscrpila sve resurse za svađu i potreban mi je san kako bi se baterije napunile. Uzdahnula sam i krenula dalje ali me je on povukao za ruku ponovo prema sebi. Bila sam mu sasvim blizu i jedna ruka mu se zaustavila na mom obrazu. Već dugo nisam osjetila njegov dodir i osjećaji koje sam imala u tom trenutku nisu bili uporedivi s onima koji su vrvili u meni dok smo bili u vezi. Ipak, nije mi bilo svejedno jer su mi kroz glavu počeli prolaziti stari dani...
Edward: Ari...
Gledao me je ravno u oči i polako je počeo naginjati glav prema meni. Znala sam kuda to vodi i na trenutak sam se našla ukočena. Odjednom se u meni probudio glasić koji je ovoga puta pripadao onoj maloj zloj Ariel koja mi je govorila kako nema ništa loše u tome da se poljubim sa bivšim. I Harry je meni isto to učinio...Vjerovatno? Malo je hvalilo da zatvorim oči kao i Edward te se prepustim poljupcu ali sams e naglo odmakla sprječavajući bilo kakav kontakt između naših usana. On je otvorio oči te me zbunjeno pogledao, a meni je malo hvalilo dapočnem plakati. Ne mogu vjerovati da sam to zamalo uradila. Nisam takva, en mogu postati takva...Ja još uvijek volim Harrya mma koliko da me je povrijedio i ma koliku mržnju osjećala prema njemu.
Ariel: Ja...Ne mogu, to nije uredu i ne želim sebi dopustiti takvo nešto...jednostavno nije uredu...Okrenula sam se i odmah čula njegove korake iza sbe.
Ariel: Edwarde molim te ostavi me!
Okrenula sam se prema njemu na ivicu suza, a on me je gledao onako pitomo isto kao i Harry. To su ta njihova lažna lica ili šta već?
Edward: Ali ne mogu...Ja...Ja te volim.
Šokirano sam ga pogledala i malo je hvalilo da se bacim pod prvo auto koje naiđe. Jednoostavno je sve to previše za mene i mogla bih biti prva tinejdžerica koja će da umre od srčanog udara.
Ariel: Da je to zaista tako....Danas bismo bili zajedno Edwarde. Sada moram da idem.
Uhvatio me je za ruku i privukao sebi.
Edward: Ne...
Nisam više mogla da izdržim i imala sam osjećaj kao da sam na ivici nervnog sloma.
Ariel: Edwarde pusti me kad ti kažem!
Harry: Makni se od nje!
Istog trenutka sam se okrenula i susrela sa prodornim tamno-zelenim pogledom koji je zurio u Edwarda, a odmah zatim u mene samo što je u tom trenutku postao nekako mekši. One prave emocije u meni su tek tad proradile i imala sam ogromnu potrebu da ga zagrlim i pravim kao da je to najobičniji dan i da je sa našom vezom sve uredu. Ipak znala sam da to nije istinai malo je hvalilo da se rasplačem ali sam samoj sebi ponavljala da ne smijem posustati i da se moram držati onoga što sam odlučila. Moram se praviti da sam jaka.
Nasmijala sam se od muke mada sam pokušavala da to ne zvuči tako te sam odmah zatim izvukla ruku iz Edwardove.
Ariel: Ohohoh, vidi, vidi...
Odmakla sam se tako da sam mogla obojicu vidjeti...Zapravo željela sam gledati Harrya koji je kao i uvijek izgledao tako savršeno i samo sam se nadala da ne može primijetiti te iskrice u mojim očima koje su se pojavile istog trenutka kao i on.
Ariel: Fantastična trojka!
Edward je spustio pogled, a Harry je prošao rukom kroz kosu očito nesiguran oko toga šta da uradi ili kaže.
Harry: Ariel...
Ariel: možda bismo mogli i da odemo negdje na piće i pričamo o starim danima. Šta kažete? Možda uspijemo i da napokon otkrijemo koji me je od vas dvojice više povrijedio? Ili koji mi se više smijao iza leđa dok sam ja provodila noći bez sna i jedino što sam radila bilo je plakanje! Dobro, Harold za tebe važe samo dvije noći ali biće ih još, zar ne? Ili možda neće...Možda te prebolim i brže nego što sam mislila da mogu.
Znala sam da su te moje posljednje riječi potpuna laž ali sam uživala u iznenađenosti na njegovom licu.
Ariel: Eee da, znate šta bi bila super ideja? I Ashley bi mogla da nam se pridruži!
Edward je nageo glavu na stranu i uputio mi zbunjeni pogled.
Edward: Ko je Ashley.
Nasmiješila sam se preko volje i pokazala rukom prema Harryu kojem se po izrazu lica moglo vidjeti da je nervozan.
Ariel: Pitaj njega.
Edward je par trenutaka samo ćutao očito razmišljajući o nečemu, a onda je odnednom njegov zbunjeni izraz lica zamijenio onaj ljutiti i istog trenutka je pogledao prema Harryu.
Edward: Prevario si je?!
Harry je prevrnuo očima i duboko uzdahnuo poprimajući bijesan izraz lica.
Harry: Ti začepi i ne petljaj se tamo gdje ti nije mjesto!
Ponovo sam se nasmijala i imala sam osjećaj da mi to počinje prelaziti u naviku. Zapravo, ono što je najgore od svega jeste činjenica da se smijem preko volje...
Ariel: Woah! Pa čovječe ovo postaje sve zanimljivije i zanimljivije. Da li biste me možda sačekali dok odem po kokice? Mislim da bude veći gušt.
Harry je ptrotrljao oči, a zatim se okrenuo prema meni i napravio nekolika koraka unaprijed. Istog trenutka sam osjetila kao da se gušim, kao da je sa sobom kupio sav onaj zrak koji je bio između nas.
Harry: Ari...
Odjednom mu je Edward prišao i uhvatio ga za lakat okrećući ga prema sebi.
Edward: Ostavi je na miru idiote jedan!Kako se usuđuješ uopšte joj prići nakon takvog nečega?!
Harry je očito bio na ivici živaca i znala sam da će se dogoditi nešto loše. Morala sam nešto poduzeti. Prije nego što je Harry podigao ruku i udario Edwarda primakla sam im se i oboijcu pogledala u oči. Harryeva pažnja se na svu sreću preusmjerila na mene i napetost u njemu je postala manja, barem mi se činilo tako.
Ariel: Zapravo, vidim da vam ja ne trebam pa je možda najbolje da vas ostavim i pustim vas da se bijete!
Govorila sam baš suprotno od onoga što sam željela da se desi ali sam isto znala da je to jedini način da upravo to i spriječim.
Ariel: I baš me briga ako polomite jedan drugome i noseve i glave i vratove, noge, ruke! Baš me briga! Unakazite se isto kao što ste unakazili i mene! Mene i moj život!
Sav bijes u Harryevim očima je zamijenila ona bol koja je bila prisutna i juče. Bježi Ariel dok je vrijeme. Brzo sam se odmakla od njih i nastavila put tek tada primjećujući kolikom broju prolaznika smo privukli pažnju. Samo da ponovo ne završim u novinama...
Harry: Ariel!
Nisam željela da se okrenem ali sam imala osjećaj da obojica idu za mnom.
Harry: Šta ti radiš?! Shvati da si višak ovdje!
Kao što sam i rekla...
Edward: Izvini ali ne znam ja ko je ovdje razlog što Ari bježi.
Harry: ma nemoj mi reći? Koliko se sjećam maloprije ti je govorila da je pustiš!
Edward: Ali smo svejedno pričali barem 1o minuta.
Da pričali....
Edward: A tebe ne može ni podnijeti u svojoj blizini.
Harry: Slušaj me...Bolje ti je da začepiš dok je vrijeme! I nemoj se pretvarati da si prokleto nevinašce kad nisi! Koliko se ja sjećam ti si taj koji je prvi povrijedio!
Edward: A ti si taj koji je više povrijedio i na sto puta gori način!
Oni će se sada raspravljati oko toga koji me je prije povrijedio, a ko više ili šta?
Harry: Nemaš pojma šta se dogodilo i zato ti je bolje da začepiš i vratiš svoju prljavu guzicu tamo odakle si je i dovukao!
Edward: Ja ostajem uz Ari, ako ništa barem u mene ima više povjerenja!
Harry: molim?!
Harry je to izgovorio gotovo kroz smijeh i na trenutak sam skrenula pažnju sa njih kako me ne bi pogazilo auto. Nisam imala pojma kuda idem, samo sam pokušavala da čujem svaku riječ razgovora koji se vodio u hodu iza mojih leđa.
Edward: To što si čuo! Jesi li ti...
Harry: Izvini gospodine zaboravni ali da je u tebe imala toliko povjerenje onda bi spavala s tobom, a ne sa mnom!
Ariel: Moim?!
Naglo sam se okrenula i sve one suze koje sam zadržavala su počele da teku niz moje lice. Šta je on upravo rekao? Prišao mi je ali sam se ja istog trenutka odmakla unazad. Edard je uzdahnuo i stavio ruke u džepove odmičući se na stranu.
Ariel: To je jedino bitno što se dogodilo u našoj vezi?! To jedini način na koji sam ti pokazala da imam povjerenja u tebe?! Pa zar si stvarno toliki kreten!?
Prešao je rukama preko lica i ono je odjedanput postalo nedešifrovano. Nisam mogla da shvatim šta osjeća, misli...
Harry: Znaš da nisam tako mislio ljubavi...
Ariel: Ne znam ja šta si ti mislio ali isto tako znam da ni ja više ne znam šta treba da mislim! Muka mi je više Harry! Muka!
Uzdahnuo je i oblizao svoje jednako savršene usnice koje su izgledale nekako rumenije nego inače. Osjetila sam ogromnu potrebu da ga poljubim ali me je bol u meni podsjetila da je to nešto posljednje što bih trebala u tom trenutku učiniti.
Harry: Molim te daj mi samo 1o minuta...Samo 1o...
Prislonio je dlanove jedan uz drugi zauzevši stav kojim je želio da mi da do znanja da me moli. Nisam imala pojma šta da radim ali sam shvatila da valjda nema ništa ni od bježanja. Gotovo neprimijetno sam klimnula glavom i njegove prelijepe zelene oči su se raširile dok su se njegove predivne usnicw izvile u mali smiješak. Pogledala sam prema Edwardu koji mi je uputio zabrinuti pogled. Pravila sam se da to nisam primijetila i odjedanput me je Harry uhvatio za ruku i odvukao negdje na stranu. Nisam se otimala i uskoro smo se našli iza neke prodavnice koja nas je zaklanjala od radoznalih pogleda prolaznika sa ulice. Prekrstila sam ruke i naslonila se na hladni lim čekajući da Harry nešto kaže. Ne bih trebala biti tako mirna, zar ne?
Harry: Hvala ti...
Nisam ništa rekla i sljedeće što se moglo čuti bio je njegov uzdah.
Harry: Pa...
Ariel: Koliko dugo si planirao da mi ostaviš?
Šokirano je pogledao prema meni, a ja sam progutala knedlu u grlu brišući sa obraza slane suze koje su se gotovo osušile.
Ariel: Kažem koliko dugo si me planirao ostaviti? Ili ti je to sinoć došlo u glavu kada si nakon dvije godine ugledao savršenu Ashley koja se ne može porediti sa jadnom i izgubljenom Ariel? Hm?
Harry: A-Ariel...
Krenuo je prema meni i po njegovom pogledu sam mogla vidjeti da je zaista šokiran. Stavila sam ruke ispred sebe dajući mu znakd a se zaustavi. To što sam mu dala šansu da razgovaramo ne znači da ćemo imati prisniji odnos...
Harry: Ali...Zaboga pa ne bih to nikad učinio.
Na trenutak sam osjetila olakšanje ali je onda odjednom jedna riječ u mojoj glavi sve to srušila. 'Laže!'
Ariel: Harry sve sam čula...
Krenuo je da mi nešto kaže ali sam ga prekinula.
Ariel: Eto, zamislimo da sam poludjela i sve pogrešno shvatila...O čemu je onda bila riječ?
Nastala je potpuna tišina i imala sam osjećaj kao da ću se unesvijestiti. Šta je sad? Zašto ništa ne govori? Zašto se ne pravda? Ako ono nije istina zašto onda ne kaže šta jeste? Nada je polako počela ginuti u meni i suze su ponovo počele da prave vlažne putiće po mojoj koži. Njegove prelijepe smaragdne oči su izgledale potpuno izgubljeno kao i ona nada u meni.
Ariel: Dakle..Istina je.
Željela sam krenuti i onda razmišljati o svom životu koji od tog trenutka postaje besmislen ali mi je on prišao ti uhvatio me za bokove. Željela sam se otrgnuti ali nisam mogla i on me je samo pribio uz zid usput potpuno spajajući naša tijela. Na trenutak sam ostala bez daha i samo smo gledali jedno drugo u oči. Plašila sam se da bih mogla ponovo pasti pod njihov uticaj...To se ne smije dogoditi...Jednu ruku je premjestio na moj obraz i nježno ga počeo maziti, a moje oči su se automatski zatvorile.
Harry: Ljubavi...Znaš da nikada ne bih učinio takvo nešto...I želim ti objasniti šta je bilo...Ali ne mogu...
Otvorila sam oči i istog trenutka sam željela da ga odgurnem ali nisam uspjela. Bio je mnogo jači od mene.
Ariel: Pusti me jer onda mi više nemamo o čemu razgovarati!
Odmahnuo je glavom te me vratio u prethodni položaj skenirajući pogledom moje lice.
Harry: Vidi...Ja te volim. Zaista te volim i nikada nikoga nisam volio niti ću kao tebe...Ne smijem te izgubiti jer onda jednostavno više neće biti ni mene...Ti si moj život Ariel...Ova dva dana su bila najgora mom životu samo zato što znam da si ljuta na mene. I imaš razloga ali kunem ti se da te ne bih prevario. Samo moraš da mi vjeruješ...
Spustio je glavu toliko da su nam se vrhovi noseva dodirivali...Nisam imala snage da se odupirem i iskreno nisam željela. Njegov dah je obasipao moje usne i disanje mi je postalo otežanije kao i kod njega.
Ariel: A-ali...Ne mogu da ti vjerujem dok mi ne objasniš ono što se dogodilo u tvojoj sobi to veče...
Zatvorio je oči i spustio glavu girckajući dojnju usnu, a onaj osjećaj panike se istog trenutka vratio u mene.
Harry: Ali ne mogu...
Ukopala sam nokte u njegovu kožnu jaknu i imala sam osjećaj da bih je mogla i razderati. Šta se zaboga dešava?!
Ariel: nemaš objašnjenje?
Ponovo je vratio svoj svijetlo zeleni pogled na moje lice i počeo je nježno prstima prolaziti kroz moju kosu. Osjećala sam se...Potpuno neobično, nikad prije nisam imala takav osjećaj. Jednostavno, to nije bilo moguće objasniti.
Harry: Imam ali...
U tom trenutku se začuo zvuk njegovog mobilnog. Oboje smo se trgnuli ali se on još uvijek nije odvajao od mene. Nervoza koja se stvrila u njegovim očima je bila i više nego očita, a meni je samo ono najgore prolazilo kroz glavu. Provukao je jednu ruku između zida i mene tako da je mogao obuhvatiti moj struk vjerovatno kako mu ne bih pobjegla. Duboko sam uzdahnula ne znajući šta da učinim ili kažem, a on je za to vrijeme zavukao ruku u džep. Primijetila sam da ne podiže ruku nego gleda dole na stranu i odmah mi je bilo jasno da ne bih trebala vidjeti ko to zove. Nesigurno sam spustila pogled te ugledala mobilni koji je držao uz nogu i iako je bio za mene okrenut naopačke jasno sam mogla da pročitam ime. Ashley. Imala sam osjećaj da ću povratiti ili da ću naprosto zavrištati i počupati samoj sebi svu kosu. Bol je postajala gotovo nepodnošljiva...I u glavi i prsima i stomaku i srcu...Mislila sam da će ako ništa prekinuti poziv ali se to nije dogodilo. Molim?!
: Um...Hej?
Šokirano sam gledala u njega i nisam imala pojma da li je to javnost. Možda sanjam? Postoji li ta prokleta mogućnost?!
#Harry: Ovaj...Okej, dolazim odmah...
Šokiranost u meni je dostigla vrhunac i samo sam čekala trenutak kada će mi Harry reći da je sve to šala ili će se pojaviti neki ljudi koji će početi da mi pokazuju gdje se sve nalaze skrivene kamere. Međutim, to se nije dešavalo i Harry je prekinuo poziv i vratio mobilni u džep. Par trenutaka smo samo gledali jedno u drugi i imala sam toliko toga u glavi što bih mu rekla, uradila...Ali ni za jedno od toga nisam imala snage...Jednostavno, tijelo mi je bilo oduzeto...
Harry: Ari...
Ariel: D-do....do....dosta...
Jedva sam to izgovorila i odmah zatim sam stavila ruku preko usta. Ovo je previše za mene. Počeo je da mi sklanja kosu iza uha i odmah sam se sjetila da je to radio njoj.
Ariel: miči se od mene!
Udarila sam ga rukama u prsa ali svejedno nisam uspjela da ga odmaknem od sebe.
Harry: kunem ti se da nemam ništa s njom...
Nasmijala sam se kroz plač i jednostavno, imala sam osjećaj kao da sam poludjela. Zapravo i jesam, poludjela sam...
Ariel: ma naravno da nemaš samo me upravo ostavljaš da bi otišao kod nje!
Uzdahnuo je i pogledao na stranu prolazeći rukom kroz kosu.
Ariel: Makni se od mene!
Iako to nisam očekivala zaista se odmaknuo i par trenutaka mi je trebalo da dođem sebi. Stavila sam ruku na prsa i počela sam da duboko uzdaišem i izdišem...
Harry: Jul...
Ariel: Da se nisi usudio to rećii! A sad idi!
Pokazala sam mu rukom u pravcu ulice odakle smo i došli. Zagrizao je dojnju usnu ali nije odmahnuo glavom. Naravno, morao je da ide zbog nje. Ona okom, a on skokom. Prekosinoć sam mislila da je možda komičar, a sada se sve više plašim i da je neki mađioničar ili čarobnjak pa ga je začarala ili šta već...
Zatvorila sam oči duboko uzdišući i u sljedećem trenutku sam osjetila poznate i mekane usne na mojima koje su prije nego što sam uspjela reagovati napravile samo jedan mali ali nježni poljubac. Trnci su preplavili cijelo moje tijelo kao da se već godinama nismo poljubili...Otvorila sam oči i susrela se sa njegovim prelijepim zelenim pogledom, dijelili su nas samo milimetri.
Harry: Znam da sve izgleda grozno i žao mi je...Neću dopustiti sebi da te izgubim Ariel i kunem ti se da volim samo tebe.
Samo sam ukipljno stajala, a on mi se nervozno nasmiješio te krenuo prema cesti...Tačnije, krenuo je njoj....Ostavio mene....A kaže da me voli...Samo sam odjedanput sjela na hladnu i pomalo mokru travu i briznula u plač. Jednostavno, pitam se u šta se to moj život pretvorio...