DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 114

  Harry's P.O.V. (Harryeva perspektiva)

Vozio sam sasvim polako na taj način izazivajući nervozu od strane drugih vozača koji su mi svirali, prestizali me, a po koji bi otvorio prozor kako bi se zaderao i rekao nešto ružno usput mi pokazujući srednji prst...Kako god, nije me bilo briga. Želio sam se što duže voziti jer sam se iskreno plašio dolaska u stan...Uvijek me neka i najmanja sitnica podsjeti na Ariel iako nikada nismo proveli mnogo vremena zajedno u njemu...Nisu nam dopuštali...Nismo mogli..I bili smo ubijeđeni da je to najveća prepreka koja se može stvoriti ispred nas...Da, bili smo...Svaki put kada bih se toliko zamislio i zagledao u cestu ispred sebe koja kao da se kretala prema meni, a ne ja prema njoj, u sva ta svjetla različitih toplih nijansi učinilo bi mi se da čujem neki glas pored sebe...Učinilo bi se da vidim kako se neko pomijera i naslanja glavu na prozor...i svaki put kada bih pogledao u tom pravcu sve što bih ugledao bilo bi prazno i hladno sjedište kao i prozor u kom samo mogao da vidim svoj razočarani i ionako ispijeni izraz lica koji je sam bio dovoljan da bilo ko vidi da sam umoran...slomljen...ali nažalost, s kolikim god brojem ljudi bio okružen to niko ne primjećuje. Svako kao da oslijepi u trenutcima kada mi je teško i kada mi je samo potreban neko ko će mi reći da još uvijek ima nade....da ništa nije gotovo...da trebam da se borim i budem uporan baš kao prije nekoliko mjeseci...ali ipak, tada je sve bilo drugačije. Nije znala ništa o meni i sam sam birao kakav ću da budem u njenim očima, a sada kada je preko cijelog papira ispisanog našom ljubavnom pričom posuta crna tinta koju je nemoguće izbrisati i vratiti sve na staro, osjećam se bespomoćno. Mislim da me više nikada neće posmatrati istim očima kao prije. One će još uvijek biti tamne očaravajuće plave boje ali će zato dečko kog je smatrala svojim herojem, svojim kovrdžavim Romeom u njima biti obična sjenka i čovjek kog misli da nikada nije ni poznavala. Ali jeste...Uvijek sam to bio ja...I uvijek ću i biti za nju pa čak i bolji ali samo kada bih dobio jednu jedinu priliku...
Polako sam ušao u kvart u kom se nalazila moja zgrada koja mi se u posljednje vrijeme čini tako stravičnom...kao u hororima...uvijek u sijenci pa čak i kad je dan...uvijek stara i oronula iako je napravljena prije možda godinu dana i svako mjesec je nanovo sređuju...krovovi uvijek ispunjeni crnim vranama iako umjesto njih zapravo guču golubovi, cvrkuću vrapci i druge bezazlene ptice u čijem zvuku ostali ljudi uživaju. Pretpostavljam da je uzrok svemu tome činjenica da sam u trenutku kada sam shvatio da sam izgubio smisao svog života, tačnije nju, skinuo i ružičaste naočare tako da je svijet za mene postao crno-bijel...Sve mi je besmisleno...dosadno...bespotrebno...sve osim nje, a nju nemam.
Polako sam ušao u parking i krenuo da izgasim auto ali čim mi je kroz sliku prošla moja neuredna soba, puna razbacanih stvari, komadića papira iz dnevnika koji sam sinoć pocijepao kao i nekoliko Arielinih stvari koje su joj ostale kada je još davno bila kod mene, brzo sam se predomislio te vratio nazad na cestu odlučan da ću se voziti još neko vrijeme. Nemam hrabrosti da odem tamo...
Svaki sekund koji je prolazio bio je tako naporan i spor....želio sam da ubrzam vrijeme i na taj način skratim bol koju osjećam i za koju se nadam da će proći...Tačnije, to bih prije nazvao tješenjem.
Ulica po ulica...kvart po kvart...zgrada po zgrada...kuća po kuća...osoba po osoba....sve ono kraj čega sam prolazio činilo se tako statičnim i samo sam se pitao da li ću u ovakvom stanju biti prinuđen da provedem ostatak života? Nikada nisam mislio da je voljeti tako teško i uvijek sam ljubavne pjesme pjevao eto tako...i ne razmišljajući o njihovim tekstovima i riječima koje su prožete emocijama. Sada je sve drugačije i u svakoj ljubavnoj pjesmi posvećenoj slomljenim i obeshrabrenim osobama pronalazim sebe...
Nekoliko puta sam uključivao različite pjesme ali su sve uglavnom bile previše vesele za moje stanje tako da sam na kraju atmosferu vratio na onu tihu, hladnu i tužnu ukrašenu zvukom auta koje se već više od sat vremena nije zaustavilo. Napokon sam odlučio dati mu predah jer mi se trenutno činio kao najbolji prijatelj pa sam se zaustavio pored parka koji je bio osvijetljen jakim i ogromnim svijetiljkama dajući mogućnost ogromnom broju ljudi da uživaju u svojim večernjim šetnjama...Bilo je tu mnogo male djece koja su se igrala pod nadzorom s vremena na vrijeme međusobno raspričanih majki...ponegdje bi se našao i koji usamljeni muškarac koji bi zamišljeno hodao držeći ruke u džepovima i gledajući samo u svoje istrošene cipele ne mareći za činjenicu da bi se svakog trenutka mogao zabiti u nekog drugog čovjeka ili zid, stub...Pitam se da li su to moja izgubljena braća koja imaju istih problema...možda bi' ih i pitao za savjet ali sam siguran da mi ga ne bi mogli dati s obzirom da nisu sposobni ni da pomognu sebi, baš kao ni ja...Ali ono što je za mene bilo najteže bila je činjenica da je park bio pun parova koje su činila djeca od 5 godina pa čak i starci od 8o. Neki su bili veseli pa su se gonjali okolo govoreći jedni drugima koliko se mrze ali sam zato siguran da su u trenutcima kada bi se zagrlili i sasvim pribili jedno uz drugo ponavljali koliko se vole iako to nisam mogao čuti. Neki su bili tužni...neki su djelovali i ljuti...ali to nije bilo važno. Važno je da su zajedno...Ja bih sve dao da je Ariel sada tu na suvozačevom sjedištu pa makar ne htjela ni da me pogleda...ni da kaže jednu jedinu riječ...bio bih spreman i na to, samo da je tu...samo da mogu da vidim njeno lice, da osjetim njen miris, da s vremena na vrijeme dodirnem kožu njene ruke pa makar se ona odmah odmakla i prostrijelila me pogledom...bilo bi mi dovoljno to što bi bila sa mnom dajući mi na taj način do znanja da joj je ipak stalo ma koliko bila ljuta te da zaista ne može bez mene kao što mi je Vicky rekla maloprije...tačnije prije sat-dva...
' Ali je zato nisi vidjeo jutros... Nije mogla da dođe sebi i nije prisustvovala na čak dva časa...Stalno je ponavljala da ne zna kako će živjeti bez tebe te da nije sinoć trebala otići ma koliko to bilo jedino razumno rješenje...Ona te treba u svom životu Harry...'
' Mislim da si mnogo puta do sada pokazao da ne zaslužuješ Ariel i mislila sam da se možda nešto promijenilo ali nakon ovoga večeras...zaista sam izgubila i posljednju nadu. I koliko god joj bilo teško u početku, vremenom će zaliječiti sve rane i shvatiti da joj je definitivno bolje bez tebe...'
Držao sam dlanove prislonjene uz obraze i nos te prstima prelazio preko uglova očiju pokušavajući da izbijem Vickyine riječi iz glave jer me još više uništavaju...Ne znam u šta da vjerujem niti šta da smatram boljim...U svakom slučaju očito je da ljudi ne shvataju dovoljno ozbiljno moje stanje i nisu svjesni da bih ja bio srećan i kad bi mi neko samo rekao da je Ariel slučajno u nekoj rečenici spomenula slovo 'H'...Samo to...
Uzeo sam mobilni odlučan u namjeri da još malo mučim samoga sebe gledajući Arieline slike...one koje sam uslikao onaj dan kada smo bili na sekciji...dok je čitala scenario i ne primjećujući moj pogled...moje uživanje prilikom posmatranja nje...jednostavno moju ljubav za koju sam mislio da se može osjetiti u vazduhu svaki put kad mi je blizu ali očito da sam se prevario. Čim je ekran zasvijetlio te se pojavila njena slika koju sam imao na pozadini kao i nešto što me u potpunosti šokiralo mobilni mi je ispao iz ruke te pao negdje ispod sica.
Harry: Dovraga!
Uspaničeno sam se sageo te počeo prstima napipavani prljavi i hrapavi pod u nadi da ću uskoro napipati ono što tražim. Stalno sam stiskao oči kako bih se uvjerio da mi pred očima ne svijetli Arielino ime jer mi se upravo učinilo da sam ga vidjeo na ekranu. Kada sam napokon napipao mobilni uzeo sam ga svim snagama se trudeći da kontrolišem ruke koje su se nenormalno tresle. Očekivao sam da ću ostati razočaran kao i uvijek te da osim sata, datuma i njene slike neću vidjeti ništa ali sam se prevario...Po hiljaditi put ali sada na nestvaran, nemogući ali ipak i najbolji mogući način. Na ekranu je jasno pisalo da imam poruku od nje i umjesto da uđem u nju počeo sam samo da se smješkam i poput nekog manijaka iznova i iznova čitam svako slovo. A r i e l. Piše 1oo % Stavio sam ruku preko usta poput neke tinejdžerke koja je upravo vidjela da je dobila follow od svog idola ili nešto slično, a bol, pozitivna bol kojom cijelo moje tijelo bilo prožeto bilo je nemoguće opisati. Krenuo sam da je otvorim ali sam se onda zaustavio i osmijeh mi je istog trenutka nestao kada sam shvatio da ću možda vidjeti neto što će me natjerati da izađem iz auta i odem da se udavim u fontani koja se presijavala raznobojnim svijetlima i ponosno rasipala hladnu i užurbanu vodu nedaleko od mene...Šta ako mi je napisala da me mrzi? Ili da tek sada shvata da je ono što je učinla sinoć trebala još davno? Ili joj je Vicky možda prenijela šta se večeras dogodilo i sad je dobila ogromnu potrebu da mi sve što nosi na duši saspe u lice? Jednom rukom sam najsnažnije stisnuo volan pokušavajući da suzbijem ljutnju, strah ali i drhtavost koja me obuzimala dok sam u drugoj držao mobilni koji kao da se šali sa mnom i samo čeka trenutak kada ću ući u poruku kako bi mi rekao da sam totalni debil što sam i na trenutak pomislio da je takvo nešto moguće. Loše misli i pretpostavke su samo navirale i navirale s obzirom da nisam mogao da pronađem niti jedan jedini prokleti razlog zbog kog bi mi napisala neku pozitivnu poruku i sve to sam zaustavio zatvorivši oči i prislonivši jagodicu na osjetljivi i tanki ekran. Polako sam počeo da razdvajam kapke i zaustavio se na tek tolikom razmaku da mogu vidjeti barem jedan red poruke ako sadrži i toliko. Odmah nakon dvije riječi širom sam otvorio oči sasvim približavajući lice ekranu.
'Hej Harry, nadam se da te ne ometam u nečemu...Pitala sam se da li bi možda želio da dođeš na 'Lammas park gardens'? Tu se trenutno održava takčmičenje i ja učestvujem, hihi...A i inače mi užasno nedostaješ...Želim da te vidim i poljubim te ma koliko te mrzila! Tvoja Ari ;D'
Čitao sam poruku iznova i iznova svaki put pronalazeći sve manju logiku u njoj...Zašto ona dovraga učestvuje na takmičenju? I kakvom zapravo takmičenju? Nedostajem joj? Želi me i u isto vrijeme i mrzi? I ono na kraju 'tvoja Ari'...Izgleda da je promijenila ne samo izgled nego i stil pisanja poruka ali to nije ni bilo bitno. Ono što me je u tom trenutku najviše mučilo bili su ubrzani otkucaji mog srca i samo sam čekao trenutak kada ću da dobijem srčani ili takvo nešto kao i činjenica da mi je tu poruku poslala prije 4o min. Zašto mi je prokleti mobilni uvijek isključen svaki put kad ona pokušava uspostaviti neku vrstu kontakta sa mnom?! Nakon što sam još nekoliko puta pročitao sve iznova ponovo sam se nasmijao iako možda i ne bih trebao nakon čega sam bacio mobilni na suvozačevo sjedište, upalio auto i izletio na cestu povećavajući brzinu skoro do maksimuma. Ako me nekim čudom vidi bilo ko od onih vozača koji su me prestizali i napadali me zbog sporosti sada će doći do zaključka da sam obični manijak i slažem se s tim.
'A i inače mi užasno nedostaješ...Želim da te vidim i poljubim te...'
Te riječi su se cijelo vrijeme samo premotavale u mojoj glavi i ja nisam mogao, a da ne pređem prstima jedne ruke preko svojih suhih usana maštajući o tome kako ću je za 1o-ak min. moći poljubiti pa makar to bilo i uz dozu mržnje koju ona osjeća prema meni...Nekoliko puta sam skoro počeo da ponovo padam u ono razočarano stanje zbog toga što me mrzi ali sam se ipak izborio s tim i odlučio da ću zbog toga patiti kasnije. Sada samo želim da je vidim i ispunim i njenu i svoju želju...