DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 118

  Harry's P.O.V. (Harryeva perspektiva)

Sitni, gusto grupisani trnci koji su se ispreplitali sa tkivom u mom tijelu nisu bili posljedica hladnoće s obzirom da je veče bila veoma topla u odnosu na doba godine...oni su bili posljedica nepomičnog stanja lijepe brinete koja je sa poluotvorenim rumenim usnama gledala u mene držeći mobilni prislonjen uz uho.
Harry: je li sve uredu?
Još jednom sam ponovio pitanje s nadom da ću ovoga puta dobiti odgovor ali nažalost nisam...Hladnoća koja je zaposjela njene mnogo tamnije oči nego inače me je probadala ravno u stomak izazivajući ogromnu i muklu bol. Šta ako se ponovo desilo nešto loše? Mnakon onoga od noćas sam pomislio da me je sreća napokon odlučila malo popratiti u na tom dugom i teškom putu zvanom život ali sam se očito prevario u slučaju da Ariel sada ode od mene. Baš u trenutku kada sam krenuo da je dodirnem po ramenu, svidjelo se to njoj ili ne, pomjerila se i nakašljala izgledajući kao da je upravo izvučena iz dubokog transa.
: Um..Važi, čujemo se.
Brzo je odmakla mobilni od uha te prekinula poziv držeći pogled prikovanim za ekran. Ne znam da li mi je gore kada me gleda ravno u oči ili kada izbjegava mooj pogled.
Harry: Šta je bilo?
Prošle su nekolike sekunde koje je ona provela gledajući u svoje prste koje je neprekidno međusobno isprelitala i 'lomila' ih. Kada je napokon podigla pogled uočio sam izraženije kapilare u njenim očima ali sam se duboko nadao da je u pitanju samo vjetar...kog nije bilo.
Ariel: Ništa, ništa. Samo sam razgovarala sa Vicky.
Vicky? To ne bi onda trebalo biti ništa...Šta ako...Svaki dio tijela mi je počeo pulsirati u trenutku kada sam se sjetio onog nesporazuma oko poljupca...Šta ako je Vicky sad nešto prenijela Ariel? Kako ću dovraga onda išta objasniti? Polako sam prebacio pogled na Ariel očekujući da se svakog trenutka počne derati na mene, tjerati od sebe...bježati...šamarati me, udarati...bilo šta. Ali se to nije dešavalo. Samo je stajala ispred mene lagano se njišući naprijed nazad sa očima prikovanim za moje lice ali ne i oči. Još uvijek je tu i ništa mi ne govori...Čisto sumnjam da bi tako reagovala da bilo šta zna vezano za onu glupost.
Ariel: Idemo li?
Definitivno ništa ne zna...Vazduh koji sam sve do tada zadržavao sam ispustio kroz usta zajedno sa gomilom tjeskobe ostavljajući u sebi samo leptiriće i lijep osjećaj koji je djelimično bio narušavan od strane Arieline ipak male promjene raspoloženja...Čini mi se da nije bila ovako ozbiljna kada smo se tek vidjeli večeras. Samo se nadam da nisam učinio nešto pogrešno.
Klimnuo sam glavom te joj otvorio vrata na šta mi se ona nasmiješila, tiho zahvalila i ušla unutra. Zatvorio sam vrata brzo zaobilazeći svoje crno auto i kroz staklo posmatrajući Ariel koja me je pratila pogledom i prestala s tim baš kada sam otvorio vrata.Sjeo sam za vozačevo mjesto, položio ruke na volan te okrenuo glavu ka njoj s nadom da će joj se raspoloženje barem malo podići.
Harry: Pa gdje želiš da idemo?
Cijelu noć i dan sam provela razmišljajući o tome gdje bih je mogao odvesti u slučaju da pristane ali nisam uspio ništa posebno smisliti...Samo želim da provedemo neko vrijeme zajedno pa makar se neprestano vozili sve do kraja svijeta pa nazad. Samo da osjetim njen miris i kraičkom oka se uvjeravam u njenu prisutnost. To je sve što tražim.
Ariel: Ne znam...
Naslonila se čvrsto leđima uz naslon gledajući ispred sebe ali sam ja ipak u retrovizoru imao savršen pogled na njeno zamišljeno lice.
Ariel: Nisam baš raspoložena za odlaske na večere...a nii kino...
U tom slučaju nam preostaje jedna od ojih opcija...
Harry: Nije ni meni baš do tih ustaljenih izlazaka...Onda idemo na neko mirno mjesto.
Obuhvatio sam svojim prstima ključ te ga okrenuo polako paleći auto s nadom da će atmosfera vremenom postati ugodnija. Za mene je iovako lijepo ali bih ipak volio kada bismo malo više razgovarali. Možda joj je jednostavno samo bio naporan dan i samo se nadam da ću ja uspjeti da joj ga učinim malo ljepšim te da je na samom kraju opustim.
Vožnja je bila poprilično tiha i ja sam bio u neprestanoj potrazi za riječima i pitanjima koje bih mogao da izgovaram ali mi ništa pametno nije padalo na pamet...Da spomenem biblioteku mogli bismo doći do teme do koje ne bismo trebali...da spomenem bilo šta drugo vezano za posao mogao bih je staviti pod pritisak...pretpostavljam da je sada pod nekom vrstom stresa zbog toga. Da spomenem onog vraga na Ch je rano jer ne želim da nam prva tema za razgovor bude on pa da Ariel sve shvati pogrešno i kaže mi kako samo mislim o drugim muškarcima u njenom životu i ljubomori...
Harry: Je li ti hladno?
Pogledao sam na retrovizor te primijetio da se trgnula uporedo s mojim stegnutim glasom.
Ariel: Nije.
Po boji njenog glasa sam mogao zaključiti da joj je nos začepljen, a po nekolika zvuka sam shvatio da šmrca...Šta ako...
Harry: Plačeš li?
Jače sam stegnuo volan koji je već bio umazan mojim slanim znojem s ruka gledajući čas ka cesti, a čas ka Ariel čija je glava bila prislonjena uz prozor i s kojom je na svu sreću odmahnua.
Ariel: Prehlađena sam malo..od jutros.
Osjetio sam olakšanje koje je pretpostavljam bilo većih dimenzija nego što bi trebalo s obzirom da mi njen glas nije zvučao prehlađeno kada smo razgovarali preko mobilnog ali ni kada sam maloprije ušao u biblioteku...Opet, nema razloga da plače. Barem se nadam...
S obzirom da sam tada već bio bez baš ikakve ideje odlučio sam na drugačiji način narušiti ne baš prijatnu muziku pa sam uključio muziku u autu. Uskoro je unutrašnjost auta ispunjena laganom melodijom pjesme 'It will rain' od Bruna Marsa...Ne baš nešto što bi moglo ili mene ili nju da oraspoloži ali u posljednje vrijeme nisam slušao baš mnogo veselih pjesama. Mogao sam primijetiti da se s riječima koje su se mješale sa pjesmom njeno tijelo s vremena na vrijeme lagano grčilo kao i njeni prsti i samo sam se nadao da je neću sada zaista rasplakati.
Harry: Želiš li da isključim muziku?
Odmahnula je glavom, a meni se učinilo da sam u staklu od prozora u kom se djelimično ogledalo njeno lijepo lice moogao vidjeti maleni smiješak.
Ariel: Lijepo je ovako...Inače gdje idemo?
Odmala je glavu od prozora te prešla prstima preko očiju, a prva pomisao koja je prošla kroz moju glavu bila je ta da briše suze...Zašto sam dovraga toliko uvjeren u to da bi mogla plakati? Možda je jednostavno samo umorna i pospana i sada trlja oči.
Harry: Na jedno mirno mjesto...
Pogledala je prema prozoru ali sam ipak iz nekog razloga pretpostavljao da koluta svojim morsko plavim očima.
Ariel: To si mi već rekao.
Samo sam nastavio lupkati kažiprstom po volanu u ritmu muzike odlučan da joj ne govorim ništa dok ne stignemo. Prst koji sam pomijerao kao da se dičio prelijepim prstenom kojim je bio ukrašen i ja sam se samo nadao da ipak postoji nada da riječi ispisane na njemu mogu ponovo postati stvarnost.
Iako sam pokušavao da kontrolišem svoja nepromišljena usta i držim ih zatvorenim nisam mogao da izdržim.
Harry: Pa kako je prošla potraga za poslom?
Stavila je nekolika prednja pramena svoje dosta svjetlije smeđe kose iza uha dok joj je pogled neprestano lutao po putu ispred nas.
Ariel: Onako...Obišla sam dosta mjesta ali mi se ništa nije svidjelo.
I iskreno se nadam i da neće. Ne znam zašto ali mi se ne sviđa ta ideja o potrazi za poslom i uopšteno posjedovanjem posla s Arieline strane. Barem za sada. Mislim da je još rano iako sam bio mnogo mlađi od nje kada sam počeo da radim u pekari...Imaću osjećaj da joj više nisam potrebam te da se u potpunosti osamostaljava i plus, nemam pojma šta bih učinio da ode na fakultet u drugi grad. Opet sam ja kriv što se ta glupa ideja počela motati po njenoj glavi i moram učiniti što znam i umijem da popravim cjelokupnu situaciju i ponovo je vežem za sebe...Ovoga puta čvršće nego ikada prije.
Krenuo sam da je pitam za biblioteku ali sam se zaustavio postajući svjestan mogućnosti da...ma o čemu ja pričam? Ako zaista odluči to izabrati kao svoj stalni posao moraće se susresti sa Ashley i onda će sve biti još gore...Izgleda da ću joj ipak ja to morati reći prije nego što ona sama sazna.
Sačekaću još malo...
Za pogled mi je zapao prejako osvijetljeni žuti objekat koji je bio obložen i ukrašen tapetama sa raznim vrstama peciva, a na samom vrhu na svjetlećoj tabli je pisalo 'Day&Night'. Polako sam usporio te uskoro parkirao auto uz prilaz s nadom da nećemo naići na nekog napornog policajca koji bi nas samo mogao zadržati.
Ariel: Šta je bilo?
Otvorio sam vrata te podigao kažiprst u zrak dajući joj do znnja da ostane gdje jeste.
Harry: Idem nam nešto kupiti.
Čim sam izašao napolje brzo sam zatvorio vrata za sobom ne želeći da se ishladi unutrašnjost auta pa da se Ariel još više prehladi. Ušao sam u pekaru osjećajući prijatan miris raznovrsnih peciva kojima sam prišao u potrazi za nečim što mi izgleda najukusnije i usput pokušavajući da ignorišem ne baš tihe komentare koje su dvije prodavačice djelile međusobno i koji su bili vezani za mene. Nakon što sam izabrao nekoliko vrsta peciva, platio ih i uzeo izašao sam iz pekare, ponovo ušao u auto i sve to stavio na zadnje sjedište.
Harry: Želiš li sada nešto jesti?
Po prrvi put večeras sam se našao lice u licem s njom...barem prvi put otkako je naglo postala neraspoložena i jasno sam mogao vidjeti crvenilo kojima su njene prelijepe oči bile okružene. Pogledala je ka pecivima te odmahnula glavom.
Ariel: nisam sada gladna, hvala.
Krenula je da ponovo okrene glavu ka prozoru ali prije nego što je u tome uspjela ja sam jednom rukom obuhvatio njenu nadlakticu dok sam palcem i kažiprstom druge pridržao njenu bradu tako da sam je mogao pogledati ravno u oči. Definitivno je izgledala kao da je plakala.
Harry: Zašto plačeš?
Pogledala je na stranu čvrsto spajajući svoje slatke usnice u jednu ravnu crtu. Nakon što ih je razdvojila, skupila je obrve zadržavajući pogled podalje od mog lica.
Ariel: Rastužile su me malo pjesme, to je sve...
Par trenutaka sam proveo pretražujući njeno lice u potrazi za nečim što bi mi moglo dati do znanja da laže ali nisam spio u tome jer je bila nekako izolovana...Kao da se između nas nalazio nek prokleti zid čineći me napola sliijepim.
U tom trenutku smo oboje imali priliku čuti 'Turning tables' od Adele i počeo sam da razmišljam o tome da li bih ja plakao zbog toga da sam žensko...Iskreno nemam pojma jer u životu nisam baš mnogo plakao i osim onih suza ispuštenih zbog padova sa blicikla i sličnih dječijih neuspjelih avantura jedino sam plakao zbog Ariel...Ipak, dok sam ovako s njom nikad ne bih plakao jer mi je to dovoljno da budem jedan od najsrećnijih ljudi na svijetu. Zašto onda ona plače dok je sa mnom?
Ariel: Harry?
Njene riječi su me poput jedne nježne duge ruke izvukle iz dubokih misli te sam se vratio u stvarnost osjećajući kako mi ruke polagano trnu.
Ariel: Možeš li me sada pustiti?
Usnice su joj obrazovale mali nervozni smiješak koji me je natjerao da vratim ruke k sebi i izgubim prijatni kontakt koji sam sve do tada imao s njom. Ona je prešla prstom preko mjesta na bradi na kom sam je držao nakon čega jeobamotala ruke oko sebe, naslanjajući se na sic i lagano otvarajući usne koje su obrazovale riječi iz pjesme. Ja sam ispunio pluća velikom količinom vazduha uljepšanog Arielinim opojnim mirisom nakon čega sam upalio auto i ponovo nas izveo na autoput...
Nakon nekih 15 minuta koje nisu bile ispunjene tišinom zahvaljujući Adele napokon smo stigli na mjesto koje je Ariel prepoznala čim smo mu se približili. Nije mi to rekla ali su mi njene raširene i radoznale plave oči bile dovoljne.
Ariel: Ovdje...?
Klimnuo sam glavom mrmljajući jedno tiho 'mhm' nakon čega sam parkirao auto z maleni zemljani puteljak. Isključio sam muziku i ponovo smo bili prepušteni samo jedno drugom i tišini veoma tople i vedre večeri koja je s vremena na vrijeme bila ukrašavana cvrkutom ptica koje vole preuzimati kontrolu samo ponoći.
Izašao sam iz auta i iako sam hodao što sam brže mogao Ariel je otvorila vrata prije nego što sam to uspjeo učiniti za nju te izašla napolje. Stavila je ruke u džepove od jakne gledajući oko sebe kao da je tu bila prije mnogo godina....kao da se mnogo toga promijenilo, a zapravo je jedina promjena bila činjenica da sada nije bilo nooliko raznobojnog cvijeća, a i nije bilo zalaska sunca.
Harry: Ne pookušavam da budem nostalgičan.
Nasmijala se i činilo mi se da je na trenutak zaboravila koliko je maloprije bila neraspoložena. Prišao SAM joj te umjesto prostor oko nas počeo da pratim svaki njen pokret...usana, očiju...pa čak i uvijanja dlaka koje je nosio lagani povjetarac.
Harry: Još uvijek je lijepo, zar ne?
Klimnula je glavom, a ja sam zahvajujući mjesečini na njenom bijelom obrazu mogao da vidim lagani odsjaj koji je ukrašavao vrh malene suze.
Harry: Ponovo plačeš?
Mislim da je željela odmahnuti glavom ali je umjesto toga na kraju samo spustila čvrsto zatvarajući oči i praveći grimasu nakon čega je ispustila glasan jecaj.
Harry: A-Ariel?
Raširio sam svoje sve do tada opuštene oči koje su zabrinuto počele da gledaju po njenom tijelu u potrazi...za nečim. Šta je rasplakalo? Ja? Ovo mjesto? Pjesma koja se još uvijek premotava u njenoj glavi? Obuhvatio sam rukama njene obraze pokušavajući da je pogledam ravno u oči ali ih je ona uporno držala prikovanim za pod.
Harry: Molim te reci mi šta ti je...
Prešla je jezikom preko usana kupeću na taj način suze koje su tu dospjele.
Ariel: Ne znam...
Harry: Kako?
Slegnula je ramenima te naslonila čelo na moja prsa izazivajući duplanje temerature u mom tijelu. Obamotao sam ruke oko njenih leđa nježno prelazeći prstima preko njih u pokušaju da je opustim..umirim...Šta ako sam ja ponovo nešto pogrešno napravio? Pitam se koliko sam se puta to zapitao u toku ove večeri? Mogao sam osjetiti kako njeni prsti čvrsto obuhvataju moju košulju i stežu je i ja smam u isto vrijeme spustio jedan poljubac u njenu mekanu i mirisnu kosu. Šta sad da radim?
Harry: Uhm...Jesi li dobila?
Možda je zato osjetljiva? Otkud dovraga ja znam zašto djevojke s vremena na vrijeme imaju te napade pretjerane emocionalnosti.
Odmahnula je glavom ostavljajući moju glavu lišenu ijedne ideje...Odjednom su moje ruke polako počele da se rastežu, a uzrok tome je bila činjenica da se ona počela izvlačiti iz mog zagrljaja. Iako sam to nerado učinio morao sam je pustiti jer ne želim napraviti niti jednu jediinu grešku te rizikovati mogućnost nastanka neke svađe ili njenog odlaska...Prešla je vrhovima prstiju preko očiju i lica pokušavajući da se riješi svih tih napadnih suza za koje kaže da ne zna otkuda dolaze...Ili možda samo neželi da mi kaže...Po velikom razmjeru podizanja njenih prsa sam mogao zaključiti da duboko uzdiše i samo sam se nadao da će joj to pomoći.
Ariel: možemo li razgovarati?
Napokon me je pogledala ravno u oči sa svojim već nateknutim očima...Tačnije, područjem oko očiju.
O čemu?
Harry: Naravno...
Jošjednom je uzdahnula te prošla rukom kroz kosu na taj način je čineći potpuno neurednom ali još uvijek lijepom tako okružujući njeno lice.
I šta sad da očekujem?
Ariel: Da li misliš da bih trebala početi raditi u onoj biblioteci?
Molim? Ja očekujem najgore, a ona mi postavi takvo bezazleno pitanje? Zbog toga je plakala? Neko je danas možda napao ili nešto tako? Ako jeste kunem se da ću ga zakopati na dnu Tihog okeana.
Ariel: Harry?
Nakašljao sams e ne znajući šta da joj odgovorim. Ipak to i nije baš tako bezazleno pitanje. Barem ne sa moje tačke gledišta...Dovraga...
Ne smijem joj lagati.
Ne smijem.
Ne.
I ne.
Harry: Ari...Mislim da bismo prvo trebali razgovarati o nečemu drugom...
Prekrstila je ruke i klimnula glavom značajno gledajući prema meni. Nešto mi je ovdje čudno...
Harry: Pa znaš...U toj biblioteci...
Pokušavao sam svom snagom da se skoncentrišem na to što pričam ali me je stalno dekoncentrisala Ariel koja je prelazila dlanom preko vrha nosa gledajući pravo ka meni svojim crvenim i suznim očima kojima kao da je trebala samo jedna krva riječ da se izkorenu i prospu iz sebe svu preostalu količinu suza.
Harry: Radi Ashley...
Malo je hvalilo da zatvorim oči i sačekam da se nešto desi..da me pogodi kamenom iako ako ćemo ići po nekoj logici ja nemam ništa s tim gdje Ash radi...Samo je gledala u mene, a na njenom licu nisam mogao vidjeti ama baš nikakvu emociju koja bi mi dala do znanja da je iznenađena...zbunjena...uplašena...srećna što sam iskren. Jednostavno, samo je gledala u mene.
Harry: Reci nešto...
Mislim da sam joj to rekao i prviše puta u posljednje vrijeme. Jednostavno me njena šutnja ubija i mrzim osjećaj kada nemam pojma šta misli, osjeća...Toliko bih volio da djelim njeno tijelo, srce i mozak jednako kao što ih osjećam u sebi kako bih mogao da znam sve...
Ariel: Ne bi se osjećao čudno ako bi ti dvije bivše djevojke radile u istom objektu?
Raširio sam oči osjećajući dvije ogromne džinovske ruke koje su stiskale moje tijelo mrskajući svaku kost u njemu. Dvije bivše...još uvijek mi je bivša...
Harry: Pa...Ako ti se baš toliko dopada taj posao i ona biblioteka...nemam ti pravo zamijerati niti braniti da radiš tu...
Klimnula je glavom dok sam ja u svojoj premotavao vlastite riječi nadajući se da nisam rekao ništa pogrešno. Počela je nogom prelaziti preko tamne i prašnjave zemlje pod svojim nogama gledajući ravno u nju.
Ariel: Ili bi ti se to činila kao dobra prilika da nas obe gledaš? Jednu u jednoj, a drugu u drugoj smjeni?
Harry: Šta?
Uporedo sa svojim osjećajima sam napravio grimasu praveći nekolika koraka kojima sam smanjio rastojanje među nama. Mislio sam da će se odmaći ali to nije učinila i tek tada sam se uvjerio da više nisam u stanju da predvidim niti jedan jedini njen pokret.
Ariel: To što si čuo...
Harry: Ariel mislio sam da smo završili s tim...
Ponovo je podigla svoje krupne oči uokvirene dugim crnim trepavicama ka meni i tada sam mogao da vidim dvije emocije. Bol i ljutnja.
Ariel: Pa i ja sam...Iako nisam trebala, iskreno jesam...
Sad mi je još manje jasno šta se dešava. Slegnuo sam ramenima te se počešao po kosi koja me je u tom trenutku nervirala.
Harry: Pa šta se onda promijenilo?
Okrenula mi je leđa, prišla autu, a zatims e naslonila na njega.
Ariel: Pa ti meni reci...Više mi ništa nije jasno Harry....Ništa...
Ni meni.
Harry: Kako to misliš? Molim te objasni mi barem nešto...
Nasmijala se te pogledala prema meni pomijerajući dojnju usnu pod pritiskom gornjih zuba.
Ariel: Zašto ja tebi? Zašto ja tebi uvijek nešto moram tebi objašnjavati, a ti uvijek sve držiš u tajnosti? Uvijek sve tajiš od mene...
A ne krijem sad ništa...Mislim, jesam par sitnica ali...Iako sam znao da to nije baš najpametniji potez, prišao sam joj te pritisnuo tijelo uz njeno prije nego što je mogla da bilogdje pobjegne.
Harry: Ariel, dajem sve od sebe da povratim tvoje povjerenje i ne vidim niti jedan prokleti razlog da ti ponovo nešto lažem...zar ne vidiš da te želim vratiti?
Stalno je prelazila pogledom sa jednog mog oka na drugo praveći veoma brze pokrete svojim očima.
Ariel: Vidim da me želiš vratiti ali zato ne vidim razlog zbog kog to želiš učiniti...
Ponovo sam nešto zabrljao...znam da jesam ali...ali ne znam šta. Ovoga puta zaista ne znam.
Harry: Pa...K-kako? Volim te Ariel...ne mogu da živim bez tebe...ja sam niko i ništa bez tebe jer se jedna cijela moja polovina ako ne i više stopila s tobom i ako nema tebe nema ni tog dijela mene...jednostavno ga odneseš sa sobom svaki put kada mi okreneš leđa i ne želim da se to ponovi jer imam osjećaj da bih mogao umrijeti....Ni sada nemam pojma kako sam izdržao bez tebe onih deset dana i kada bi' ih samo mogao vratiti definitivno bih postupio drugačije...I ne bih dopustio prookletom Leu da te uvuče u svoje društvo i...
Ariel: Leo nema ništa s ovim.
Visina glasa joj je bila veoma niska što je bilo poprilično iznenađujuće. Činilo mi se da ipak jednim svojim dijelom vjeruje u mene ma šta da je uzrok ponovnoj pojavi sumnje u njenom srcu...to mi je davalo snagu.
Harry: Šta onda ima?
Gledajući u nju takvu i slušajući za mene nejasne riječi koje su izlazil iz njenih malenih usta su i mne samoga dovodile na ivicu suza...U posljednje vrijeme sam se pretvorio u osjetljivu tinejdžerku...
Odjednom se njena mala ruka našla na mom trbuhu sa kog se polako počela peti sve dok nije došla do mojih usana. Prislonila je nekolika prsta uz moje usne i kunem se da smo i ja i ona preko njih mogli da osjetimo moj ubrzani puls. Zatvorio sam oči uživajući u njenom dodiru sve dok njene usne nisu prošaputale par riječi koje su u mene vratile sumnju sa samog početka večeri.
Ariel: Nisi je poljubio, zar ne...?
Otvorio sam oči još uvijek pod uticajem njenog dodira ali ipak šokiran onim što čujem. Pa naravno...naravno da glupa Vicky nije mogla da drži svoja još gluplja usta zatvorenim1 Zašto se dovraga petlja gdje joj nije mjesto?! I zašto se ja ono veče nisam potrudio da im vie pojasnim situaciju? Imao sam ogromnu potrebu da svom snagom udarim od nešto i u tom tenutku se za to kao idealan predmet činilo auto ali se nisam želio odmicati od Ariel niti je povrijediti.
Ariel: molim te reci mi da nisi...Reci mi da si im to rekao u ljutnji baš kao što si i meni ono veče...Molim te...
Nakrivila je glavu gledajući na tako nevin i molećljiv način dok su joj usne obrazovale kratku ali krivudavu liniju koju sam toliko želi oziviti u jedan prelijepi osmijeh. Ipak u tom trenutku kao i počesto u spoljednje vrijeme nisam imao dobru priliku.
Harry: N-nisam ja nju...Ona je poljubila mene...
Odjednom je naglo preklopila svoje prelijepe oči koje su na mjesečini imale sivkastu boju te na taj način zatvarajući i moju dušu...dušu koja je u potpunosti izgubljena bez nje.
Ariel: Dakle zaista ste se poljubili...i zaista si bio kod nje...
Otvorila je oči sa još većom količinom suza u njima i iskreno nisam imao pojma kako su još uvijek bile zadržane unutra.
Ariel: ..Bio si kod nje prije nego što si otišao kod Nialla kako bi mu se žalio koliko ti ja nedostajem?
Ruka joj je polako skliznula sa mog lica, tačnije mojih usana, a ja sam je uhvatio prije nego što se mogla u potpunosti spustiti. Pokušala je da je odmakne od mene ali sam je ja čvrsto držao sa obe svoje ruke prislanjajući je uz svoja napeta prsa koja su se i prebrzo kretala gore-dole pod uticajem teškog i zagušljivog zraka koji mi zajedno sa ogromnom dozom nervoze nije dopuštao da normalno dišem.
Harry: Ariel nemoj na to da gledaš na taj način...nemoj da oni upravljaju tvojim mozgom..nemoj dopuštati da ti oni stvaraju pretpostavke u glavi...reci mi ono što ti zaista misliš i osjećaš...
Ono što mi je ona posljednje rekla su riječi definitivno proizašle iz Vickyinih usta jer sam to imao priliku čuti ono veče s njene i Niallove strane. Sigurno je takve gluposti blebetala Ariel preko telefona i kunem se da će mi platiti za to čim se prvi put vidimo.
Ariel: Ali ja ne znam ništa...ne zn...
Harry: Znaš!
Usta su joj u nemogućnosti da dovrši svoju započeti rečenicu ostale u poluotvorenom stanju i iz njega je sada samo izlazio topli zrak oji me je milovao po bradi.
Harry: Zašto večeras nisi otišla od mene čim ti je to Vicky rekla? Zašto me nisi uradila? Napala? Rekla mi kako si požalila što si mi dopustila da ostanem u tvom životu te da me više nikad ne želiš vidjeti? Zašto Ariel? Zašto si čekala da dođemo ovdje kako bi me pitala da li sam zaista poljubio Ashley? Dakle vjeruješ više meni nego Vicky? Odgovori mi barem na jedno od ovih pitanja...
Gledao sam u nju pokušavajući da ostanem bribran i dopuštam toplini njene ruke da grije moje tijelo i srce. Prolazile su sekunde...čini mi se čak i minute..odgovora nije bilo ali sam ja bio spreman čekati i cijelu vječnost da čuje samo jedan jedini...
Ariel: Ja...
Slobodnom rukom je prešla preko čela na taj način sklanjajući sa njega pokoji pramen svoje duge trenutno tamne kose...
Ariel: Ja samo želim da ti ponovo vjerujem Harry...
Spustila je pogled ali zato uzdigla moju dušu koja je do tada čini mi se ležala negdje na nekom mranoom dnu potpuno bespomoćna da pomogne mom tijelu bez te djevojke koja stoji ispred mene i koja me jedina može spastiti... od svega.
Ariel: I...Iskreno ni sama ne znam zašto sam odlučila sve prešutiti i poći s tobom ali pretpostavljam da sam se duboko u sebi nadala da imaš neko objašnjenje...a jednim dijelom...jednim dijelom sam željela da u slučaju da si je zaista svojom voljom poljubio, još barem tu jednu veče uživam u tebi...
Posljednje riječi je izgovorila veoma tiho i sramežljivo ali dovoljno jako da izmami osmijeh na mom licu koje kao da je osim mjesečinom bilo obasjanom nekom vrstom radosti koja je ispunila mooje tijelo...Vjerovala je meni...nakon svega je na neki način vjerovala meni unatoč činjenici da joj je najbolja drugarica prenijela nešto u što bi svaka druga djevojka vjerovatno iste sekunde povjerovala. Nageo sam se još više prema njoj, onu ruku koju sam još uvijek držao prislonio uz usne te ostavio mali poljubac na njoj ne skidajući pogled sa njenih očiju koje su ponovo ile okrenute ka meni.
Harry: U meni dušo možeš uživati i cijeli život ako želiš.
Lagani odsjaj koji se uporedo s mojim riječima stvorio u njenim očima ostao mi je nedefinisan i pitao sam se da li su uzrok njemu moje riječi ili suze...U svakom slučaju bio sam potpuno iskren i nadao sam se da ću uspjeti u tome ako se budem dovoljno trudio...Zadržati je uz sebe cijeli žiivot ma koliko se to u ovom trenutku činilo kao nešto veliko i nemoguće...
Ariel: Unatoč svemu?
Klimnuo sam glavom provlačeći jezik između gornje i dojnje usne i prelazeći njime preko glatke površine.
Harry: Trebam te u svom životu Ariel...Ashley je prošlost...niti jednom te nisam prevario, ona je eto prva djevojka pored tebe koja je uspjela da spoji svoje usne s mojim ali bila je pijana i u veoma lošem stanju...čim je to učinila odmakao sam se od nje i rekao joj da volim samo tebe...kunem ti se da jesam...
Svaku riječ sam izgovarao veoma sporo i pažljivo nadajući se da će na taj način bolje ući u Arieline uši koje često postanu gluhe na moja objašnjenja...Ipak, večeras je dosta toga drugačije...po prvi put je odlučila duboko u sebi vjerovati meni iako je imala više razloga povjeruje u Vickyine riječi nego u... jednostavno mene...Krenula je da nešto kaže ali se zaustavila istog trenutka kada sam ja svoje tijelo odakao od njenog te ispustio njenu ruku.
Harry: Ostani tu.
Otvorio sam prtljažnik te iz njega izvadio dva velika, debela i veoma topla ćebeta od kojih sam jedno prebacio preko krova od auta. Mogao sam da primijetim Arielin zainteresovani plavi pogled koji je dolazio s druge strane auta. Nakon što sam namjestio ćebe, ono drugo koje mi je još uvijek do tada bilo u ruci sam ostavio na prednjem dijelu auta nakon čega sam prišao Ariel, sageo se, obuhvatio rukama njena bedra te je podigao izazivajući glasan zvuk s njene strane.
Ariel: Hej.
Nasmijao sam se te je podigao dovoljno visoko da je mogla sjesti na krov od auta.
Ariel: Šta radiš?
Gledala je oko sebe sa nogama prebačenim preko ivice od krova, a ja sam je ostavljao lišenu bilo kakvog odgovora s moje strane. Uzeo sam ono drugo ćebe, dodao joj ga zajedno sa hranom koju sam izvadio iz auta, a zatim se i sam popeo na krov smjestivši se odmah pored nje. Pogled je bio, kao što sam i pretpostavio, predivan i ljepši od bilo kakvog luksuznog mjesta koje u sebi obično ne sadrž ono najbitnije...
Harry: Sviđa li ti se?
Blago se nasmiješila te klimnula glavom skenirajući svojim radoznalim očima prostor oko nas.
Harry: Hajde sada lezi.
Stavio sam jednu ruku na njeno rame te je pokušao položiti na leđa ali se ona usprotivila upućujući mi zbunjeni pogled.
Ariel: Zašto?
Prevrnuo sam očima razmišljajući o tome šta bi se moglo vrtiti po njenoj blesavoj glavi.
Harry: Neću te silovati ni ništa slično, samo lezi.
Nakon što je rumenilo zavladalo njenim obrazima pokušala je to prikriti imitiranjem mene, tačnije kolutanjem očiju nakon čega me je podlušala te spustila svoja leđa na mekano ćebe koje je ublažavalo tvrdoću stvarne podloge pod nama. Ja sam to isto učinio smještajući se na dio krova pored nje te dobijajući pogled na prelijepo zvjezdano nebo kojim smo bili pokriveni. Prebacio sam ono dugo ćebe preko nas nadajući se da Ariel nije hladno s obzirom da nije bilo ni meni.
Nebo je podsjećalo na ogromno tamno platno prekriveno mnoštvom sitnih svjetlucavih tačkica koje su okruživale ogroman mjesec pun tamnih pjega...oduvijek sam volio posmatrati nebo i imao sam ogromnu želju da jednom odem u svemir...na mjesec...i vidim šta se to tamo dešava...kada bih dobio tu priliku definitivno bih poveo Ariel jer želim da takav trenutak podijelim sa osobom koja mi je milion puta važnija i od mjeseca i svemira i svih ostalih stvari koje me fasciniraju.
Ariel: Pa i nije tako loše...
Pogledao sam prema njoj te se nasmijao sa dojnjom usnom zarobljenom između svojih tvrdih zuba. Lice joj je bilo u potpunosti obasjano bijelom svjetlošću koja je učinila da podsjeća na anđela. Ona i jeste moj anđeo kog ima svaki čovjek...A svi vrlo dobro znamo šta se dešava kada čovjek izgubi tog svog anđela čuvara...
Ponovo sam preusmjerio svoj pogled ka nebu uživajući u zvukovima koji su dolazili iz prirode oko nas. Sve je izgledalo tako savršeno i par trenutaka sam pomislio kako bi bilo lijepo kada bismo ovdje napravili kuću i zauvijek živjeli u divljini. Dobro, baš i nije divljina ali je važno da je mjesto na kom sam Ariel po prvi put učinio svojom.
Ariel: Danas sam vidjela Ashley.
I naravno, cijela ona savršenost od maloprije je bila srušena od strane samo 4 riječi dokazujući mi da ona zapravo nije stvarna i da se ponekad pojavljuje samo na trenutke. Dakle, vidjele su se u biblioteci...
Harry: Ne moramo sada razgovarati o tome...
Samo se nadam da će me poslušati...
Ariel: Svađala se sa Richardom.
U meni je odjedanput sve ustuklo te me natjeralo da oslonim svoje tijelo na laktove te bolje pogledam ka Ariel koja je zamišljeno gledala u nebo i prelijepi zvjezdani pokrivač nad nama.
Harry: Stvarno?
Njene oči u kojima se ponovo nalazila na bol koja me je uništavala iz sekunde u sekundu su se ponovo okrenule prema meni ovoga puta pune neke značajnosti u sebi.
Ariel: Tukao je...
Čim je to izgovorila dobio sam osjećaj kao da se krov ispod nas izmakao te da smo svom snagom udarili od unutrašnjost auta. Ipak, to je bio samo osjećaj, mukli osjećaj u meni.
Harry: Gdje?
Ako ne ubijem tog kretena onda neću nikoga.
Ariel: U biblioteci...ali ja sam ga otjerala...
Ponovo je skrenula pogled sa mene i činilo mi se kao da će svakog sekunda ponovo početi plakati.
Ariel: Iako nikada nisam voljela Ashley danas mi je bilo istinski žao...mislim da nijedna žena ne zaslužuje takvo nešto.
Ispustio sam izdah pun frustracije i iznerviranosti te ponovo legao na lea osjećajući kako nemir polako ispunjava unutrašnjost mog tijela.
Harry: Ne mogu da vjerujem...
Ariel: Mislim da bi trebao razgovarati s njom i natjerati je da ga prijavi...
Pogledao sam iznenađeno prema njoj s obzirom da sam smatrao da je Ashley od sada zabranjena tema među nama i evo...ona mi upravo nudi da razgovaram sa Ashley?
Ariel: Ozbiljno...
Izgleda da je uspjela da pročia moje misli ili me jednostavno predobro poznaje. Klimnuo sam glavom iako sam znao da je to veoma teško s obzirom da sam bezbroj puta razgovarao sa Ashley na tu temu...Mislim da se onaj neće zaustaviti dok mu atomska bomba ne eksplodira pod nogama...
Harry: Nije tebe povrijedio, zar ne?
Pogledao sam zabrinuto prema njoj osjećajući kako balon pun novonastale panike polako duši u meni onog trenutka kada je ona odmahnula glavom.
Harry: Ne mogu da vjerjem da...Ugh!
Imam osjećaj da bih ga ubio da mi se ovoga trenutka pojavi pred očia. Ne mogu vjerovati da takvi ljudi postoje....on nije muškarac, nego obična kukavica koja ima hrabrosti da podigne ruku samo na ženu...i to jednu, onu za koju zna da ga nema srca prijaviti...i uvijek sam izlika za njegove odvratne postupke. Ja...Proklet bio!
Ariel: Zbog toga si često bio kod Ashley?
Klimnuo sam glavom pokušavajući da se ne prisjećam svih ružnih trenutaka koji su se dešavali kao ni scena koje sam imao priliku vidjeti...Sada kada Ariel to zna može da sazna i par stvari za koje pretpostavljam da je kopkaju...
Harry: Znaš...
Ponovo sam se naslonio na lakat ali ovoga puta samo jedan tako da sam se mogao okrenuti na bok prema njoj.
Harry: Znaš, ono veče na mojoj rođendanskoj zabavi...
Pri samoj pomisli na to osjetio sam kako mi se stomak okreće. Tada su počeli svi prokleti problemi. Arielin pogled mi je takođe davao do znanja da se ni ona ne osjeća baš najprijatnije.
Harry: Onaj razgovor koji si čula...koji smo Ash i ja vodili u mojoj sobi...E pa, bio je vezan za Richarda...Znam da si sve pogrešno shvatila ali nije imao veze sa mnom i njom...Nego njom i Richardom.
Imao sam osjećaj da će bolje zapamtiti moje riječi ako bezbroj puta ponovim jedno te isto. I dalje je samo gledala u mene bez iti jedne jedine riječi i bilo je očito da su današnji događaji i previše uticaji na nju tako da se ne uspijeva baš najbolje snaći.
Harry: I pomazio sam je po obrazu zato što...tačnije prešao sam rukom preko modrice koju j imala na jagodici i koju je prikrivala kosom. Tada sam saznao da je tuče, da ima problema sa alkoholom te da joj je itekako potrebna pomoć iako sam jedva izvukao bilo šta iz nje...
Čudno je to što mi još uvijek vjeruje iako je naša veza davno završila...Ariel je gledala u mom pravcu ali sam mogao primijetiti da je zapravo u potpunosti odsutna, činilo mi se da se prisjeća nečega...da se vraća u mračnu stranu prošlosti naše veze. Kada se napokon uzdigla u sjedeći položaj pogledala me je svojim još uvijek crvenim očima ispod kojih su nalazili nešto naglašeniji i tamniji podočnjaci.
Ariel: Zašto mi to jednostavno nisi osmah rekao?
To je pitanje na koje i sam već dugo tražim odgovor...
Harry: Ashley se sramila toga i prije nego što mi je i rekla o čemu je riječ natjerala me je da se zakunem onim što mi je najvažnije u životu da neću nikome reći...I zakleo sam se tobom.
To sam joj već jednom priznao...
Harry: nisam mislio da bi iz toga mogli proizaći ovoliki problemi...jednostavno je cijela situacija izmakla kontroli.
Ona je samo zamahala glavom te stavila ruke preko lica vraćajući svoje tijelo ponovo u ležeći položaj.
Ariel: Da nisam umorna koliko jesam vjerovatno bih obavila kraću svađu s tobom.
Oboje smos e nasmijali alis am isto tako znao da je ona bila veoma ozbiljna sa svojim riječima. Znam da sve izgleda čudno i jednostavno je miš izrastao u slona...To je ono što se dogodilo.
Ariel: Sada smo mogli da budemo srećni...
Harry: Pa i jesmo. Barem ja jesam.
Zaista jesam...mada se još uvijek nisu zvanično pomirili, ako ćemo iskreno. Ispustila je teški izdah te obuhvatila rukama kraj ćebeta.
Harry: Je li ti hladno?
Ariel: nije...
Blago se nasmiješila ali očito još uvijek veoma zamišljena.
Harry: O čemu razmišljaš...
Pogled je držala čvrsto prikovan za prostor koji se nalazio ispred nas, a većinu je predstavljala tama prošarana mjesečevom svjetlošću.
Ariel: O svemu...Sve ovo smo mogli da završimo još davno i...ne znam...
Odmahnula je glavom napola zatvarajući svoje očito umorne oči. Klimnuo sam glavom još uvijek se ne usuđujući da legnem...Želio sam da je posmatam što je duže moguće i samo se nadam da ova noć neće biti previše kratka.
Ariel: Ako slučajno zaspem probudi me pošto moram kući.
Klimnuo sam glavom već u startu svjestan da to neću učiniti. Ono što najmanje želim jeste da je vozim kući. Ona ostaje sa mnom. Zatvorila je oči i položila ruke na svoja prsa koja su se spokojno i lagano podizala i spuštala dajući i meni samome osjećaj olakšanja sa spoznajom da je opuštena...Barem se nadam da jeste. Želio sam da legnem ali nisam mogao. Lakat me je već pomalo bolio ali me nije bilo briga...Iskreno, bilo mi je žao što joj se spava ali dan joj je bio i previše naporan, a za to sam dijelom zaslužan naravno i ja, u posljednje vrijeme neizbiježan problem u svakoj situaciji. U tom trenutku se kapak njenog desnog oka podigao otkrivajući plavu kuglu koja je zurila u mene.
Ariel: Šta radiš?
Smijem li da rizikujem?
Da.
Ne.
Da.
Ne.
Da.
Dosta.
Harry: Mogu li te poljubiti?
Sada je otvorila i drugo oko te se blago nasmiješila odmahujući glavom na šta sam ja reagovao proizvodeći zvuk kojim sam joj želio dati do znanja da se ne slažem s njenim odgovorom.
Harry: Molim te...
Ariel: Harry rekla sam ti već da ne možemo ponovo sve zbrziti i onda...
Sam način na koji je pomijerala usne dok je pričala me je doveo do granice i odlučio sam barem jednom začepiti uši i ignorisati njene riječi. Srušio sam usne na njene te je prekinuo u pola rečenice što sam oduvijek obožavao raditi. Ona se nasmijala ispuštajući i zvuk i dah u moja usta. Iako sam se jedva kontrolisao trudio sam se da poljubac održim na nježnom i sporom nivou jer sam pretpostavljao da je umorna. Jednom rukom sam obuhvatio njeno tijelo te ga još više pribio uz svoje dok je ona svojim prstima prelazila preko mog vrata, kose i obraza. Uvukao sam jezik u njena usta istog trenutka pobjeđujući njen koji je bio prepušten samo meni kao i cijela ona. Osjećaj u kom sam uživao više nego ikada...i za koji sam do prije 24h mislio da više nikada neću moći osjetiti u dubini svoje duše. Na trenutak sam odvojio usne od njenih kako bih pogledao njeno prelijepo lice i kako bih se uvjerio da sve ovo nije samo san te da je ona zaista tu. I bila je. Smiješila mi se i posmatrala me svojim sada svijetlim očima koje su bilecrvene ponovo zahvaljujući meni. Ipak, nadam se da ću uspjeti i u tome da suze držim podalje od njenih očiju i lica na duže vrijeme.
Ariel: Znam da ovo ne bih trebala reći ali...Volim te Harry...
Istog trenutka kada je to izgovorila nasmijao sam se kao posljednji kreten osjećajući kako mi iz leđa izrastaju ogromna krila uz pomoć kojih ću svakog trenutka poletjeti.
Harry: Još uvijek?
Mislio sam da će zakolutati očima ali to ipak nije učinila te je samo sa veoma ozbiljnim izrazom lica zagrizla dojnju usnu.
Ariel: Još uvijek...
Nježno sam je poljubio u čelo, zatim vrh nosa i na kraju usne naslanjajući čelo na njeno i gledajući je prodorno u oči.
Harry: A ja ću se potruditi da tako ostane zauvijek...