DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 54

  Duboko sam uzdahnula i pogledala prema Vicky koja je pokušavala da obriše razmazanu maskaru ispod očiju kao i suze koje jednostavno nisu mogle prestati teći niz njeno lice. Bilo mi je zaista žao ali nisam znala šta da joj kažem jer sam i sama bila zbunjena.
Ariel: P-pa čekaj otkud on?
Zatvorila je oči i ponovo se naslonila rukama na lavabo.
Vicky: Dogovorili smo se da dođe po mene kada večera završi.
Ariel: Pa zašto?
Pogledala je prema meni sa čudnim izrazom lica.
Vicky: Molim? Tebi nije normalno da dečko dolazi po djevojku? Daj molim te Ariel.
Odgurnula se od lavabo i počela da hoda po toaletu mašući rukama.
Vicky: Ponudio se da me odveze kući i trebala sam da ga odbijem? Ti bi odbila Harrya?
Tada sam se sjetila trenutka kada je govorila da neće moći dugo ostati...Sigurno joj je on rekao kada će doći. U trenutku se u meni pojavila neka ljutnja jer...Ko je on da nju ograničava u nekim stvarima dok on radi šta hoće? Otkud mu pravo na to? Nema ga. Željela sam to reći Vicky ali nije bio pravi trenutak za to sada kad je već ljuta na mene. Mogla bi otići sa večere i onda će samo biti još gore. Još uvijek nije prestajala da ide gore-dole i to je i u meni stvaralo sve već nervozu. Prešla sam rukama preko očiju jer mi se sada već i mantalo, a ona je cijelo vrijeme ispuhivala i pravila čudne pokrete rukama.
Ariel: Vicky stani molim te.
Samo je odmahnula glavom i nastavila da hode. To je već bilo previše i samo sam čekala trenutak kada će joj se zamantati pa će da padne na pločice. Prišla sam joj i uhvatila je za ruku, a ona je pokušala da se otrgne.
Vicky: Ariel p-pusti me...
Ariel: Vicky smiri se molim te.
Nastavila je odmahivati glavom, a ja sam je uhvatila za ramena i blago protresla.
Ariel: Vicky!
Pogledala je u mene i par trenutaka samo ćutala dok su joj se u očima samo stvarale nove suze, a usne drhtale. Na kraju me je samo čvrsto zagrlila i počela stiskati moju haljinu među prstima, a ja sam je nježno pomazila po leđima.
Vicky: I-izvini Ari a-ali ja...Samo se lo-loše osjećam.
Ariel: Uredu je...Samo se smiri...
Mogla sam da čujem nnjene jecaje i nisam mogla da vjerujem da joj je toliko teško palo samo zbog jednog poljupca. Bila sam i više nego sigurna da tu postoji još nešto...Šta ako je zapravo glavni probblem u tome što se i njoj poljubac svidio? Ako ga je i ona željela? Možda je to ono što nju zapravo toliko brine. Polako sam se izvukla iz njenog zagrljaja i počela joj brisati suze sklanjajući mokre pramenove njene mekane plave kose s lica. Pogled joj je bio spušten pomalo izgubljen dok su joj se krupne tamno-plave oči sjajile od suza kao i duge crne treopavice.
Ariel: Vic?
Pogledala je prema meni, a ja sam se blago nasmiješila pokušavajući da je opustim.
Ariel: Ako želiš, možeš mi ispričati šta se dogodilo.
Nastala je mala tišina i ona je krenula da nešto kaže ali je prekinulo kucanje na vratima. Ja sam se čak na trenutak i uplašila jer sam potpuno zaboravila da smo još uvijek na večeri.
Harry: Jeste li tu?
Nije ulazio unutra ali sam vrlo dobro mogla da čujem njegov duboki i pomalo usporeni glas s druge strane vrata.
Ariel: O-ovaj jesmo.
Harry: Večera se hladi.
Ariel: Brzo ćemo samo dok mi se haljina malo prosuši.
Harry: Pa nisi je valja prala?
Mogla sam da osjetim šaljivi ton u njegovom glasu i nisam uspjela, a da se ne nasmijem.
Ariel: 'Ajde ne glupiraj se i idi da jedeš.
Harry: Okej, okej valjda ćete brzo.
Uskoro sam mogla i da čujem korake koji su se polako udaljavali i na kraju potpuno isčeznuli. Pogledala sam prema Vicky koja je spustila poklopac na wc šolju i sjela na to. Bila je naslonjena laktovima na koljena dok se vrhovima prstiju igrala sa usnama i grickala ih.
Ariel: I? Ispričaćeš mi?
Pogledala je prema meni i duboko uzdahnula.
Vicky: A šta mi drugo preostaje?
Nasmijala sam se, uzela peškir i prišla lavabou kako bih ga skvasila, a zatim počela pažljivo skidati mrlju.
Ariel: Pa ništa, rekla bih.
Nasmiješila se ali nekako otužno i nakašljala se kao da će održati predsjednički govor pred hiljadama ljudi.
Vicky: Ovako...

//Flashback// (povratak u prošlost)
Vicky's P.O.V. (Vickyina perspektiva)

Čim su Ariel i Harry izašli, osjetila sam neku nesigurnost i kao da su mi se noge odsijekle. Jednostavno je taj osjećaj bio neobičan i mislim da sam ga posljednji put osjetila kada me je mama po prvi put dovela u školu, a zatim otišla. Zašto to zaboga sada osjećam? Zašto se osjećam toliko čudno pored Nialla? Zaljubljen je u mene pa okej...To je normalno i trebala bih pokušati da se ponašam kao da to nije tako...Ili se barem pretvarati...Nesigurno sam pogledala prema Niallu koji je već gledao u mene. Automatski sam skrenula pogled i ostala ukočena. Kao da su mi se noge zajedno sa mojim mislima ukopale u zemlju. Mozak mi je zablokirao kao i udovi i nisam znala da li da nešto kažem ili da samo odem u kuhinju ili gdje već i pravim se kao da se ne poznajemo.. Mislim da bi to već bilo pomalo okrutno ali šta onda da radim?Cijelo vrijeme sam pucketala noktima kao i uvijek kada sam nervozna i samo se nadam da on to ne zna. Dok sam to radila, nisam ni primijetila da sam jedan nokat zagulila i u trenutku kada je Niall napravio par koraka toliko sam zagrebala drugim noktom o' taj da sam ga sasvim slomila. Nisam mogla da vjerujem da je moje pucketanje toliko daleko otišlo, a nešto što najviše mrzim su polomljeni nokti. S obzirom da je bio potpuno neravan i stalno sam zapinjala s njim, željela dsam da ga otkinem ali kako? Niall je upalio tv i pokušavao se praviti kao da nešto gleda ali sam primijetila da me posmatra kraičkom oka. Ne mogu ni da opišem osjećaj koji se u meni javlja svaki put kada se to desi ali zašto? Uzdahnula sam i počela grickati nokat u pookušaju da ga dovedem u normalu. Ne znam zašto ali cijelo vrijeme nisam skidala pogled s Nialla i toliko sam se zadubila da sam samo sebe ugrizla za prst. Ispustila sam mali jauk, a on se zabrinuto okrenuo i pomalo nesigurno mi prišao.
Niall: J-jesi li dobro?
Spustila sam pogled i stisnula slobodnom rukom taj prst koji se čak i zacrvenio od mog mrcvarenja.
Vicky: Um...J-jesam, jesam samo sam se ujela za prst.
Mogla sam čuti njegov smijeh i mogu reći da je bio jedan od najsimpatičnijih koje sam ikada čula, a ono najljepše u njemu bila je iskrenost. Najviše volim iskrene osmijehe i mislim da takvi i jesu najljepši. Nesigurno sam podigla pogled i susrela se sa njegovim svijetlim, nebesko-plavim očima. Nikada prije ih nisam ni primijetila, a bile su zaista prelijepe kao i njegov biserni i savršeni osmijeh. U pogledu sam mu mogla primijetiti nesigurnost, a bila sam sigurna da ni moj nije ništa bolji.
Niall: Zar si toliko gladna?
Ma koliko sam pokušavala da zadržim usne spojenima, nisam izdržala. Jednostavno su se izobličije u široki osmijeh i tiho sam se zakikotala. Nisam smjela to sebi dopustiti ali...Dogodilo se. Mogla sam da primijetim i veći raspon njegovog osmijeha i bilo ga je zaista prelijepo gledati. Odjednom mi se pred očima stvorio Robert...Jednostavno je iznenada ušetao u moje misli i osmijeh mi je samo tako nestao. Odmakla sam se malo od Nialla i duboko uzdahnula shvativši koliko sam se zapravo sada unijela i opustila. On je nesigurno spustio glavu, a ja sam se pravila kao da sam zaokupljena noktom.
Niall: D-da li je bolje?
Vicky: J-jeste...M-mislim tr-trebala bi mi noktarica ili turpija...
Odmah se počeo da gleda oko sebe i zamuckuje. Na trenutak sam željela da vratim vrijeme i zadavim Ariel ali nažalost nisam imala tu mogućnost. Naravno, to je bila šala i nikad ne bih učinila takvo nešto, ona je moja sestra ali zaista nekad pretjera i nema pojma u kakve me zapravo neugodne situacije dovodi.
Niall: U-umm...Mislim da bi to ovdje negdje trebalo biti...
Počeo je da pregledava po jednoj polici gdje je bilo dosta malik korpica kao i zdjelica gdje je Harry vjerovatno držao sitnije stvari. Polako sam mu prišla i počela pogledom prelaziti preko police držeći se na popriličnoj udaljenosti od Nialla. Ne želim da se ponovi nešto slično kao maloprije. Dohvatila sam jednu plavu zdjelicu i počela da prebiram po njoj jer je bilo dosta nekih sitnih gluposti. Čak sam naišla i na jednu Arielinu gumicu za kosu i nemam pojma otkud to tu...Mislim, znam da je sada kod njega ali sumnjam da je odmah tu ostavila gumicu. Na licu mi se pojavio mali smiješak jer sam pretpostavila da je Harry nekada prije zadržao to zadržao kao uspomenu. Na trenutak sam se toliko zanijela u misli da nisam ni primijetila koliko smo zapravo Niall i ja blizu. Odjedanput sam osjetila njegov dodir i toliko sam se trgnula da mi je zdjelica ispala iz ruku i razbila se.