DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 60

  Pogledala sam prema kući ispred koje je još uvijek stajala mama ali sa mnogo zadovoljnijim izrazom lica nego maloprije. Pa naravno...Otišla je njoj vjerovatno najmrža ali zato meni najdržala osoba na svijetu. Da li je zapravo normalno da takva drastična razlika pstoji između razmišljanja majke i kćerke? Mislim da nije. Obamotala sam ruke oko sebe, duboko uzdahnula te krenula prema kući ali sam u tom trenutku gotovo pala jer su ispred mene proletjela dva mala čupava stvorenja koja su me na trenutak uplašila i čak sam skoro povjerovala da zaista postoje neki skejskvaši koji bi me možda mogli oteti ali ujedno i spasiti od noćne more koja me čeka. Naravno, cijeli život je jedna surova stvarnost i u takvo nešto možeš vjerovati u potpunosti samo ako si lud ili jednostavno blesav i ako se ponašaš kao da si došao iz druge dimenzije kao što je Elly. I da, to je bila baš ona. Bježala je od pobjesnjele Roxy. Ništa čudno jer je to postala svakodnevica za sve stanovnike iz ulice. Kao i uvijek, sigurno je Elly bila ta koja je prva izazivala, a za Roxy je dovoljan samo jedan pogled pa da počne da laje i pravi se važna,a zapravo je Elly vjerovatno jedino živo bće na ovoj planeti od kog' se ne plaši. Elly, još uvijek obučena u istu kombinaciju kao i maloprije, je počela da skače koliko god može, a to je poprilino mnogo. Toliko da se ponekad zapitam da možda nije ugradila neke federe u obuću. Ne znam da li namjerno ili ne, a vjerovatno je odgovor potvrdan, gazila je baš po najvećim lokvama i na taj način po sebi prskala blatnjavu vodu kao koja kao da se lijepila za kaput. Ipak, to nije vjerovatno velika šteta jer da je kaput još bio upotrebljiv, njena mama ga sigurno ne bi dala Elly (osim ako je nije ucijenila da će se odseliti na Mars, kao što je bio slučaj prošle godine). Iako sam mislila da je to nemoguće s obzirom šta se sve danas izdešavalo, ipak sam se nasmijala te stavila ruku na obraz posmatrajući Elly koja je sve vrijeme pokušavala da preskoči ograde koje su bile duplo više od nje.
Elly: Ariii! Ariii! E-evo gaaa!! Vođa skejskvašaaa!!!!
Ja sam se nasmijala, a zatim okrenula s obzirom da su obe proletjele pored mene na drugu stranu.
Ariel: To je samo Ro...
U tom trenutku se zaletjela u mene, a s obzirom da to nisam baš očekivala, izgubila sam ravnotežu i skoro pala.
Ariel: ...Xy...
Elly je čvrsto obamotala ruke oko mene te me pogledala svojim krupnih očima koje su kao i uvijek u uglovima imala malo krmelja...Barem se nadam da je to krmelj...
Elly: Ariiii! P-poješće naas!
Tada je počela da vršti, a Roxy se zaletjela prema nama. Međutim, na podobroj udaljensti se zaustavila te pogledala ravno u u mene svojim malim crnim očima u kojima se mogao primijetiti strah koji je zapravo prisutan uvijek. Elly me je počela gurati na suprotnu stranu pokušavajući da nas udalji od Roxy. Odjednom je počela skakati i mahati rukama pokušavajući da dohvati moje oči. Pogledala sam je zbunjeno te je uhvatila za ramena pokušavajući je smiriti.
Ariel: Šta je bilo?
Počela je uplašeno odmahivati glavom.
Elly: Ne gledaj u njega.
Nasmijala sam se te joj pokušala objasniti da je Roxy zapravo žensko ali to nije bilo moguće. Ustvari, razlog zbog koga govori u muškom rodu je vjerovatno naziv skejskvaš.
Elly: A-ako ga gledaš u oči, začaraće te!
Ja sam se počela pretvarati kao da sam začuđena, a ona mi je dala znak rukom da se sagnem kako bi mi šapnula na uho. Ja sam to i učinila iako sam već u startu znala da će taj njen 'šapat' čuti cijela ulica.
Elly: To je najopasnije oružje skejskvaša. Ako te začaraju, postaneš skejskvaaaš.
Bilo je kao što sam i pretpostavila samo što me je još pritom i obalila, to jeste poprskala pljuvačkom po uhu. Ja sam klimnula glavom te se uspravila brišući se rukavom. Roxy je još uvijek nesigurno stajala ispred nas vjerovatno se plašeći da ćemo mi krenuti za njom ako počne da bježi, dok je Elly sigurno razmišljala da nas Roxy posmatra jer ima neki kobni plan uništenja kojim bi mogla zavladati svijetomzajedno sa svojom armijom skejskvaša. Cijelo vrijeme su me mali prstići stiskali za majicu i vlačili je tako da sam imala osjećaj da ću se udaviti.
Elly: N-napašće nas...
Duboko sam uzdahnula poprilično umorna od cijelog dana i nije mi bilo baš do šale, a i nisam više željela trpiti mamin pogled s obzirom da je još uvijek stajala na terasi. Polako sam se sagela dok me je Ely šokirano posmatrala nesigurna oko mog postupka. Ja sam pogledala prema Roxy koja je već napravila nekoliko koraka unazad dok je Elly stala iza mene čupajući me za kosu. Udarila sam dlanom o' dlan i već u sljedećoj sekundi je Roxy skakala prema dvorištu njenog gazde. Pogledala sam prema Elly koja je buljila u mene širom otvorenih usta iz kojih su curile bale. Ja sam krenula da ustanem ali me je ona preduhitrila tako što je uhvatila moju majicu sa još uvijek jednako izbezumljenim izrazom lica.
Elly: Ti si Trandanela?
Napravila sam grimasu, a zatim je zbunjeno pogledala.
Ariel: Ko?
Još više mi se unijela u lice i osjećaj nije bio nimalo prijatan jer su većinu mog kadra predstavljale njene širom otvorene plave oči koje su oko zjenica bile najtamnije boje, a kasnije postajale sve svjetlije.
Elly: Ne znaš ko je Trandanela?
Protrljala sam se po čelu sa mogu reći malim strahom da kažem negativan odgovor.
Ariel: Ne?
Pogledala je prema gore, a zatim duboko uzdahnula.
Elly: To vještica koju tražim godinamaa....
To je bila tipična dječija laž jer smo i ja i ona znale da joj je tek šest godina, a sigurno u pelenama nije bila u potrazi za...Trandanelom. I kao šlag na kraju, ja sam vještica?
Elly: Ona jedina zna trik kojim se mogu otjerati skejskvašiii...
Nastavila je da bulji u mene, a ja sam pokušavala djelovati zainteresovano za to što govori.
Elly: Samo mi ti možeš pomoći u borbi protiv skejskvašaaa...
Ja sam duboko uzdahnula, a zatim se ustala te stavila ruku na njenu čupavu i pomalu mokru kosu.
Ariel: Znaš, čast mi je što ti mogu predati titulu Tra...Trandanuele...
Prekinula me je raskolačivši oči sa pomalo ljutim izrazom lica.
Elly: Trandanelaaa!
Klimnula sam glavom.
Ariel: Okej, okej, Tra...ndanela. Eto predajem ti titulu kao svojoj nasljednici, a sad stvarno moram ići. Vidimo se Elly.
Krenula sam prema kući ali sam iza sebe mogla čuti sitne trčkarave korake.
Elly: Ali ti moraš da budeš Trandanelaaa!
Okrenula sam se prema njoj nastavljajući da hodam unazad.
Ariel: Ali mislim da ćeš se ti mnogo bolje snaći u toj ulozi. Samo (udarila sam dlanom o' dlan) uradi ovo i gotovo!
Na trenutak je zastala sa poprilično čudnim izrazom lica i počela da udara rukama. Pogledala je prema meni skupivši obrve ali je to kod nje kao i uvijek prouzrokovalo potpunu izobličenost cijeloga lica.
Elly: Ovako?
Ja sam napravila oduševljen izraz lica te podigla palčeve gore.
Ariel: Odlično! Radiš to bolje od mene!
Oči su joj u trenutku zasijale i pogledala je u mene sa oduševljenjem.
Elly: Stvarno?!
Klimnula sam glavom i nasmijala se.
Ariel: Da.
Počela je da skače u mjestu, a zatim mi je prišla i dala znak rukama da se sagnem. Znala sam da mi nema druge pa sam to i uradila, a ona me je čvrsto uhvatila rukama za vrat i poljubila u obraz pažljivo vodeći brigu o tome da mi obali što je više moguće kože. Uskoro se moglo začuti jedno 'cmok', a ja sam bila oslobođenja malih ručica koje su ostavile tragove noktiju na mom vratu.
Elly: Hvala ti Ariii!
Nasmijano me je pogledala, a zatim istrčala na ulicu udarajući dlanom o' dlan.
Elly: Čuvajte se skejskvašiii! Stiže Elly Trandanelaaa!!!!
Ja sam se nasmijala i zamahala glavom, a zatim polako počela da se penjem uz stepenice na terasu na kojoj je još uvijek stajala moja majka i gledala me ispod oka. Ipak, mogla sam u njenom pogledu vidjeti onu zlobnu sreću koja je prisutna uvijek kada joj uspije neki plan, a u ovom slučaju se nije bilo potrebno ni zapitati o kakvom se planu radi. Prošla sam pored nje i počela da se penjem uz stepenice s namjerom da legnem na krevet, stavim jastuk preko glave i plačem dok ne izbacim svu tečnost iz sebe. S obzirom da su vrata od dnevnog bila otvorena, mogla sam primijetiti tetku koja je zalivala kućno cvijeće kao i tatu koji je sjedio na kauču i zamišljeno gledao tv. Oboje su pogledali prema meni kao i mama koja je baš u tom trenutku ulazila u kuću i zatvarala vrata, a ja sam se bezvoljno popela i skrenula prema vratima od svoje sobe. Uhvatila sam kvaku pokušavajući da otvorim vrata ali bezuspješno. Bila su zaključana. Na trenutak sam zbunjeno zastala ne shvatajući o čemu se radi. Zaključali su moju sobu dok se ne vratim ili? U tom trenutku sam začula dobro poznati glas iza sebe koji me je na trenutak uplašio pa sam u iznenađenosti prouzvela mali zvuk, poput 'uh' i okrenula se. To je bila mama koja je podigla obrvu namjerno pokazivajući mali smiješak koji nije bio nimalo simpatičan. Ja sam uzdahnula te skrenula pogled izbjegavajući njen koji je bio poprilično iritantan.
Ariel: Zašto je moja so...
Prekinula me je i visoko uzdignute glave krenula niz hodnjik, a aj sam zbunjeno pogledala prema njoj još uvijek ne shvatajući o kakvoj je igri riječ.
Mama: Od sada će tvoja soba biti...Ovo!
Stala je ispred vrata sobe ,koju su uvijek do sada koristili gosti kada bi noćili kod nas, a zatim otvorila vrata. Ja sam gotovo neprimijetno odmahnula glavom sumnjičavo gledajući prema njoj.
Ariel: Ali za...
U tom trenutku mi je odjednom sve bilo jasno. Pa naravno. Prozor...Plašili su se da bi mi Harry ponovo mogao ući u sobu kroz prozor pa su me smjestili u drugu koja ima jedan mali prozor okrenut prema zadnjem dijelu bašte i nemoguće se popeti na njega. Da li je uopšte moguće da njima promakne i najmanja sitnica? Naslonila sam se na vrata od svoje sobe te zatvorila oči prelazeći rukom kroz kosu. Da li opšte postoji kraj ovome paćenju i mojim problemima? Mama je prošla pored mene usput me pomazivši po licu. Ja sam okrenula glavu dajući joj do znanja da ne želim da to radi, a ona se kiselo nasmiješila, a zatim krenula niz stepenice.
Mama: Zvaću te kad bude večera.
Iznervirano sam uzdahnula, a zatim krenula za njom.
Ariel: Nemate pravo da mi ovo radite.
Samo je ćutala i nastavila da ide niz stepenice.
Ariel: Mama ne ignoriši me.
Krenula je prema dnevnom, a ja sam preskočila zadnje tri stepenice ne zaostajući za njom.
Ariel: Mama!
Tata i tetka su pogledali prema meni, a ja sam bila na ivici plača. Zastala sam i okrenula se prema tetki koja je imala tužan izraz lica.
Ariel: T-teka, oni su me smjestili u drugu sobu.
Ona je spustila glavu, a zatim tužno glimnula stiskajući krpu kojom je do tada brisala prozore u ruci.
Hannah: Znam...
Pogledala sam prema tati koji se pravio da je zainteresovan za dokumentarni film koji je bio na tv-u, a vrlo dobro sam znala da je oduvijek mrzio tu vrstu filmova.
Ariel: Tata!
Pogledao me je kraičkom oka ali samo na kratko. Uskoro se ponovo vratio 'gledanju' tv-a. Mama je došla iz kuhinje noseći zdjelu sa kolačićima, već uveliko žvaćući jedan. Prišla mi je te ispružila zdjelu.
Mama: Hoćeš?
Ja sam napravila par koraka unazad odmahujući glavom dok su mi suze sve više počele liti niz lice.
Ariel: Pa da li ste vi normalni uoššte? K-kako možete biti takvi?! Nemate pravo!
Tetka mi je prišla i zagrlila me ali mi čak ni to nije pomagalo. Znam da će i ona otići i šta ću onda? Ostati sama...Sama sa svojim roditeljima koji kao da su izašli iz najtraumatičnije noćne more?!
Ariel: K-kakav vam je sad plan?! Da me dovedete do ludila?! K-kako...Kako samo možete?! P-pa zar vam nije dovoljno to što ste me odvojili od...
Prije nego što sam mogla reći 'Harrya' mama je ispružila ruku u kojoj je držala jedan kolačić sjedajući pored tate i strijeljajući me pogledom.
Mama: Dosta!
Tetka mi je pomazila po leđima i krenula mi nešto reći ali nije uspjela jer sam ja nastavila raspravu.
Ariel: Jade!
Svi su pomalo začuđeno pogledali prema meni, a ja sam uzdahnula i počela brisati suze.
Ariel: Da Jade. Od sad ste vi za mene Jack i Jade jer vas jednostavno ne želim zvati roditeljima! Vi se morate ponašati kao roditelji da bih vas mogla tako zvati, a kako se vi ponašate? Kao n-neki teroristi. Muka mi je više od vas!
Oboje su me prijekorno pogledali ali bih se možda mogla zakleti da su na trenutak djelovali pomalo...Povrijeđeno?
Tata: Ariel kako to razgovaraš sa nama?!
Pogledala sam na stranu te se nasmijala od muke. Nakon toga sam ih oboje pogledala u oči te obrisala suzu prije nego što je krenula da klizi.
Ariel: Onako kako ste zaslužili.
Njih dvoje su stisnuli zube i uzdahnuli, a tetka me je još više pritisnula uz sebe i pomazila po kosi.
Hannah: Ari...
Pogledala sam prema mami s namjerom da dovršim onu raspravu koju smo započele.
Ariel: I kad je Harry bio tu, rekla sam ti da ćeš biti prinuđena da slušaš njegovo ime!
Pogledala je ljutito prema meni izdrljavivši oči.
Mama: E pa neću!
Polako sam se izvukla iz tetkinog zagrljaja te krenula prema vratima.
Ariel: E pa hoćeš htjela ti to ili ne zato što ga ja volim!
Pogledala sam prema njima dok su mi se u očima počele nakupljati nove suze. Tata je spustio glavu i počeo se igrati poklopcem sa daljinskog, a u maminom pogledu sam mogla vidjeti mržnju.
Mama: K-kako to možeš reći?!
Kao i uvijek, njene izjave su me sve više i više iznenađivale.
Ariel: Tako što to osjećam? Možda je zapravo problem u tome što ti zapravo ne znaš šta je to ljubav.
Podigla je ruke i zatvorila oči stišćući zube.
Mama: Ariel dosta! Idi u svoju sobu!
Protrljala sam oči i duboko uzdahnula.
Ariel: Ono nije moja soba i nikada neće ni biti i nemojte misliti da ćete jednim tako jadnim postupkom razdvojiti Harrya i mene!
Mama je počela da histerično prolazi rukom kroz kosu dok je tata još uvijek pomalo izgubljeno gledao u daljinski zatvarajući-otvarajući poklopac na njemu.
Mama: Pa zar je tebi on važniji od rođenih roditelja?! Pa zar ti više znači i zar ga više voliš nego nas?!
Ja sam prišla vratima, uhvatila kvaku te se okrenula prema njima sa veoma odlučnim izrazom lica.
Ariel: Ako ćemo iskreno...Da.
Tada je i tata podigao pogled prema meni, mamin izraz lica je ostao zaleđen, a tetka je duboko uzdahnula te sjela na sporeni naslonjač od kauča.
Ariel: Da, važniji mi je od vas...Više mi znači nego vi i...Više ga volim nego vas. I ma koliko ovo suroco zvučalo, to je istina i ne može nikako biti surovije od onoga što vi meni radite. Tako da smo načisto.
Otvorila sam vrata te krenula uz stepenice dok su mi suze ostele jednostavno zaleđene u očima. Znam da je ono možda bilo okrutno ali to je istina...Zahvaljujući njihovim postpucima, shvatila sam da je Harry zapravo osoba koja mi je trenutno najvažnija u životu i niko ne može zauzeti njegovo mjesto. Ušla sam u moju novu sobu te zatvorila vrata i zaključala ih. Bol u meni je postajala sve veća i jednostavno se bojim da moje granice nisu dovoljno velike...Barem ne toliko koliko je potrebno. Soba je bila mnogo ružnija od moje stre. Nije imala nikakve postere ni slike, čak je i boja bila neka maslino zelena koja je užasno djelovala na oči. Posteljina uopšte nije bila moja nego neka cvjetna koja mi se uopšte nije sviđala kao ni tepih ali mi je to u tom trenutku bio najmanji problem. Moj najveći problem u tom trenutku je bio Harry...Tačnije smišljanje načina na koji ćemo se vidjeti. Šta ako taj način ne postoji? Uzdahnula sam te prišla radnom stolu na kojem su bile moje knjige i osnovne stvari. Naravno nije bilo mog lap-topa kao ni mobilnog. Nisam ni očekivala da su mi to ostavili . Sigurna sam da je mobilni već odavno slomljen negdje u kanti za smeće ali naravno prije toga su pročitane sve poruke...Barem one upućene Harryu odnosno primljene od njega. Na neki način mi je drago što su mogli vidjeti da sam ja njegova Julija, a ne Leova i da je onn moj kovrdžavi Romeo, a ne Leo...Ustvari kako bih njega mogla i da zovem? Žuti iskmpleksirani Romeo koji naravno nije moj? Ideja za sad nije loša...Na stolu su se nalazili papiri, odnosni scenarij za prdstavu i to je naravno moralo da dođe u prvi plan. S obzirom da mi je bila muka na samu pomisao na to predstavu jer s njom automatski doalze i Leo i gluma i Nicky i sve osobe i stvari koje ne volim odlučila sam to staviti u ladicu i maknuti s mojih očiju barem na neko vrijeme. Otvorila sam ladicu i ugledala komadiće papira. Stavila sam pramen kose koji mi je ispao iz repa iza uha te počela da vadim te papirće. Odmah sam shvatila da su to dijelovi nekog crteža koji je izbucan ali nisam bila sigurna koga s obzirom da sam ih nacrtala mnogo. Tada sam primijetila jedan zeleni komadić te ga uzela u ruku i odmah shvatila da je to oko...Zeleno oko...Naslonila sam se rukama na sto i nije mi trebalo mnogo vremena da shvatim da je to crtež Harrya koji sam nacrtala na samom početku kada smo se tek upoznali. Zatvorila sam oči i prisjetila se cijelog crteža kao i toga da sam sve uradila olovkom ali da sam samo obojila oči jer su one bile te koje su me prve očarale. Jedna suza mi je kapnula na te komediće i počela sam ih skupljati polako primjećujući komadiće koji su predstavljali kovrdže, usne, ostale djelove oka...Koji se predstavljali Harrya...Znala sam da mogu nacrtati još milion crteža ali to je bio prvi koji sam nesvjesno nacrtala dok još nismo ni bili u vezi...Prvi koji mi je dao do znanja da mi Harry zaista znači. Čak ga je i on sam pronašao onaj dan kada je došao u kuću...Nije trebao biti uništen...Nisu imali pravo na to...Ponovo sam počela plakati i zaista mi je bilo dosta svega. Pogledala sam u ladicu i vidjela da se tu nalaze i ostali crteži, a na samom vrhu je bio onaj posljednji koji je ostao od Edwarda i mene, koji slučajno nisam izbucala kao i ostale i koji sam nakon godinu dana našla ispod kreveta. I njega je takođe vidjeo Harry i tada sam mu prvi put ispričala tu bolnu priču. Taj crtež su ostavili? Nisu ga pobucali ovako krvnički kao Harryev iako znaju da Edward moja prošlost, a Harry moja sadašnjost...I nadam se barem skorija budućnost...Izvadila sam sam taj crtež i pogledala ga. Još uvijek je imao onu razmazanu mrlju koju je ostavila moja suza kada sam ga tek pronašla...Tad mi je bilo žao što se to dogodilo ali mi sada ni na sekunu nije bilo žao da ga pobucam. Napravila sam brzi pokret rukama i pobucala ga na pola proizvodeći zvuk koji je pomalo parao uši ali me nije bilo briga. Nastavila sam bucati papir do najsitniji komadića ali šta imam od toga? To moje inaćenje roditeljima...Edwardu ili kome već ne može vratiti Harrya...Ne može ga dovesti tu u sobu da me zagrli i utješi i kaže mi..Da me voli...To mi je toliko potrebno, te riječi ali...Zašto ih onda do sada nisam čula? Zašto nam je obojma to toliko teško izgovoriti? Da li to znači da on to možda i neosjeća prema meni. Sjela sam na pod i zajedno sa mnom su se srušili svi oni komadići rasipajući se naokolo. Stavila sam ruke prkeo lica te počela plakati onako na izmaku snage. Cijelo lice sam prekrila rukama i naslonila se na zid...Osjećala sam se užasno...Osjećala sam se usamljeno i slabo...Oko mene su se nalazili svi ti papirići, zapravo onaj crtež mene i Edwarda nije ni bio u potpunosti izbucan ali šta imam od toga? Ništa...Samo sam se izživila na glupom crtežu koji mi više ništa ne znači...Ja samo hoću Harrya...U tom trenutku mi je zavibrirao mobilni u džepu i nije i bilo potrebno mnogo da shvatim da je to Harry s obzirom da samo on zna taj moj broj. Polako sam izvadila mobilni i potvrdila svoje mišljenje ugledavši ime koje je izazvalo treperenje mog srca. Harry. Ušla sam u poruku.
'Hej Julija, nadam se da je sve uredu i da imaš vremena pročitati ovu poruku. Samo sam ti želio reći da mi mnogo nedostaješ. Kovrdžavi Romeoxx'
Nasmijala sam se i prigrlila mobilni kao da mi je to moglo pomoći. Ipak, ta poruka je bila nešto što je povratilo barem malo nade u mene ali isto tako i strah da ću možda s vremenom dobijati sve manje poruka od njega...Da će me zaoraviti i odustati od nas...Brzo sam odmahnula glvom pokušavajući da otjeram vlastite misli, a zatim ponovo pročitala poruku uvjeravajući samu sebe da će se Harry jednako kao i ja boriti da naša ljubav opstane...Ali me zato treba voljeti jednako kao i ja njega...A to je beskrajno...
..................... .............................. ...............................
Zamišljeno sam sjedila dok mi je glava bila naslonjena na tetkino rame, a ona me je cijelo vrijeme nježno mazila po kosi koja mi je padala preko leđa, dok je gornji dio bio prekriven kapom. Osjećala sam se užasno jer ću za par minuta izgubiti još jednu osobu koju volim...I ko zna kad ću je ponovo vidjeti. Više nisam mogla ni da plačem...Suze kao da su mi presušile ili sam ih jednostavno sve isplakala. Oči su mi bile užasno natečene tako da sam morala nositi naočare iako je bila veče. Mama i tata su bezbrižno ćaskali, a ja sam mogla da čujem tetkino prigušeno jecanje. Znala sam da je i njoj užasno teško ali mi tu ne možemo ništa učiniti. Tužna je sama pomisao na to kako nekoliko života zavisi samo od mojih roditelja dok oni opušteno pričaju o nečemu desetom, a u sebi slave pobjedu. Međutim, danas sam sebi obećala da im neću dozvoliti da pobijede. Možda su dobili bitku...Ali ja ću rat. Uvijek sam bila pomalo površna osoba i lako sam odustajala ali sada znam da ne mogu odustati od ljubavi prema Harryu. To je jednostavno nemoguće jer je on postao jedina svijetla tačka u mom životu. Pa kako da onda odustanem od te svijetle tačke? Ne mogu i ne smijem. Uskoro se mogao čuti glas koji je odjekivao cijelim aerodromom i koji je prozivao tetkin let. Ona kao da se trgnula i moja glava je u tom trenutku kao i njeno rame lagano poskočila. Polako sam se uspravila kao i tetka koja je vadila posljednju maramicu iz pakovanja i počela da briše suze. Mama i tata su takođe ustali i sve četvoro smo krenuli kuda i ostali putnici. Prije nego što je krenula prema avionu, tetka se zaustavila i čvrsto me zagrlila kao i ja nju.
Hannah: Užasno ćeš i nedostajati mila.
Klimnula sam glavom osjećajući novu turu suza koje su počele da se nakupljaju u mojim očima.
Ariel: I ti meni.
Poljubila me je u glavu još uvijek se ne odvajajući od mene, a zatim mi je tiho šapnula.
Hannah: Samo vjeruj u vas i sve će biti dobro.
Klimnula sam glavom snažno stiščući oči. Tada se tetka odvojila malo od mene i pogledala me ravno u oči svojim svijetlo zelenim oko kojih je ono malo šminke što je nosila bilo razmazano. Nastavila je tiho pričati kako mama i tata ne bi čuli.
Hannah: Maloprije me je zvao da mi poželi srećan put i rekao mi je da te jednom poljubim u obraz za njega.
Nakon što je to izgovorila, poljubila me je u obraz onako od srca, a ja sam se nasmijala dok su mi niz lice potekle nekolike suze. Tetka me je potapšala po leđima te se odmaknula duboko uzdišući. Pogledala je prema mami i tati, a zatim se i sa njima zagrlila iako je to bilo više onako reda radi. Meni su još uvijek u glavi odjekivale one tetkine riječi i to je odjedanput popravilo moje raspoloženje iako sam mislila da je to prosto nemoguće s obzirom da tetka i ujedno jedina osoba koja me je razumjela, odlazi. Nakon pozdrava sa mamom i tatom, još jednom je pogledala prema meni i lagano mi mahnula.
Hannah: Čućemo se Ari.
Ja sam klimnula glavom i mahnula joj, a ona se nasmiješila i okrenula polako se udaljavajući. Drugi, veoma bolni rastanak za danas...To mije bio vjerovatno najgori dan u žiovtu i jedva sam čekala da završi. Što se tetka više udaljavala, bol u meni je postajala sve veća i kao da sam tek tada postala svjesna toga koliko će užasno biti bez nje...Kako ću ja to uopšte podnijeti.Kako ću izdraži bez osobe koja mei je cijelo vrijeme davala snagu i koja je jedina razumjela moju ljubav prema Harryu? Već je bilo nemoguće zaustaviti sve te silne suze koje su prekrile moje obraze čineći moje oči sve gorima. Sva sreća da sam imala naočare jer bi ljudi vjerovatno pomisli da mi je neko stavio košnicu punu pčela na glavu. Tetka se još jednom okrenula i mahnula mi, a ja čak nisam bila ni u stanju da podignem ruku. Jednostavno nisam imala snage. Samo sam spustila glavu ispuštajući mali bolni zvuk. Kraičkom oka sam mogla primijetiti da su mama i tata već krenuli prema izlazu. Ja sam još uvijek stajala potpuno nemoćna i jednim dijelom sam poželjela ostati tu na areodromu. Sigurna sam da bi mi bilo mnogo ljepše spavati na onim plastičnim stolicama nego u svojoj novoj sobi koju već na neki način mrzim. Obamotala sam ruke oko sebe još uvijek gledajući u sve te radosne ljude ispred sebe koji se se grlili jedni sa drugima, odnosno tu su bili putnici koji su upravo došli od nekud. Najviše je bilo parova koji su se grlili, ljubili, govorili jedni drugima koliko su im nedostajali i koliko se vole. Čak sam primijetila i jednog kovrdžavog dečka koji je držao ruke u džepovima razgovarao sa nekom starijom gospođom. Na trenutak sam pomislila da je to Harry ali naravno...To nije bio on...Zapravo ni sličan, samo što im je kosa bila ista. Ipak, na trenutak je to izazvalo malo brže kucanje iako ni sama ne znam zašto...Otkud mi uopšte ideja da bi Harry mogao biti tu?
Tata: Ariel misliš li ti ići kući?
U tom trenutku sam se željela okrenuti i reći im da idu bez mene, a da ću ja nastaviti živjeti na klošarskim životom. U svakom slučaju bi i to bilo bolje nego sa njima.
Mama: Hajde, ujutru moraš u školu!
Duboko sam uzdahnula, namještajući kapu te se polako okrenula prema njima. Oboje su nervozno stajali na izlazu i pokazivali mi rukama da dođem. Do sada je bilo teško...Ali od sada će biti još teže. Slobodno mogu da kažem da vrhunac moje noćne more zvane život počinje...Ovdje!