DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 80

  Nisam skidala pogled sa ogledala u kome sam samo mogla da vidim uplašenu i izgubljenu djevojku kojoj se hladna voda slijevala niz lice. Njene plave oči koje su već odavno ostale bez onog prelijepog sjaja, ako izostavimo trenutke koje provodi sa svojim voljenim, pokazivale su koliko je ona zapravo slaba i kolika je zapravo kukavica...U njima se tačnije moglo vidjeti koliko vodi težak život...Tačnije život koji podsjeća na neku seriju u kojoj je ona, valjda, glavna uloga iako to ne želi biti...Ali je osuđena na to i tako će izgleda biti sve do samoga kraja...A kakav će zapravo biti taj kraj? To vjerovatno još niko ne zna...
Još jednom sam obuhvatila rukama hladnu vodu, a zatim je posula po licu. Zatvorila sam česmu te protresla ruke dok sam lice ostavila tako u potpunosti mokro...Nadala sam se da će mi barem malo razbistriti misli i uopšteno me osvježiti...Naslonila sam se uz hladne pločice koje su baš prije mog ulaska čistačice brisale te pogledala u plafon na kome nisam ništa mogla vidjeti osim fleka koje su nastale zbog vlage u ćoškovima. Uzdahnula sam te zabrinuto pogledala na telefon kako bih se još jednom uvjerila da više nema nikakvih poziva niti poruka. Krenula sam prema vratima s namjerom da se vratim u kantinu kako se cure ne bi još više zabrinule za mene ali su se ona otvorila i prije nego što sam uspjela i da im se približim. Nadala sam se da će to samo biti neka osoba koju ću zaobići ali nije bila...U očima te samouvjerene crnokose djevojke se moglo vidjeti da je itekako spremna za svađu što je predstavljalo suštu suprostnost od mojih osjećanja i potreba. Uzdahnula sam te nastavila svoj put prema izlazu koji mi je ona istog sekunda prepriječila. Pogledala sam prema njoj dok se ona ovoga puta nije kao i inače zlobno smješkala...Znala sam da naši susreti više nikada neće biti kao prije jer su prije to bila samo glupa podbadanja i prozivke, a od onog događaja...To nije više ništa bezazleno...
Ariel: Šta hoćeš?
Prekrstila je ruke stišćući oči kao i obično do te mjere da ostanu samo dva proreza kroz koja me može posmatrati onako zmijski...Ipak, nije se sve tako promijenilo.
Nicky: Želim te upozoriti.
Nakrivila sam glavu i zbunjeno je pogledala.
Ariel: Na šta?
Ona je svoju glavu još više uzdigla pokušavajući da kao i uvijek svoj ponos istakne u punom sjaju.
Nicky: Pa da se pričuvaš mene.
Nasmijala sam se te odmahnula rukom dajući joj do znanja da me se uopšte ne dotiču te njene 'prijetnje'. Krenula sam da je ponovo zaobiđem ali me je ona grubo uhvatila za ruku te povukla tako da sam se ponovo našla ispred nje. Ovoga puta sam ponovo nastradala zbog njenih dugih noktiju koji su mi se duboko urezali u ruku. Uhvatila sam se drugom rukom za to mjesto te je ljutito pogledala s namjerom da joj kažem da me ostavi na miru ali me je ona prekinula.
Nicky: Ovaj razgovor ćemo završiti kada ja to kažem!
Ariel: A ti si?!
U tom trenutku je krenula prema meni, a zatim mi se unijela u lice dok sam ja uporno pokušavala da napravim što veći razmak između nas. U očima joj se sve više i više počeo nakupljati bijes i da smo u nekom naučnofantastičnom filmu, sada bi se vjerovatno pretvorila u neku ogavnu vješticu čiji glas ne bi ni naličio onome koji imaju svi ljudi. Ipak, mi smo u stvarnom životu gdje je to nemoguće tako da je zadržala taj svoj bijesni izraz lica i onaj ženski nimalo prijatni glas.
Nicky: Djevojka koja će ti zagorčati život.
Odmahnula sam glavom gledajući je ravno u tamno-smeđe oči koje su se gotovo nalazile na granici sa crnom bojom.
Ariel: Ja bih to tebi trebala napraviti Nicky jer si ti meni nanijela jako veliku štetu, a ja tebi nisam!
Odjednom je raširila ruke i još se više nagela prema meni...Moram priznati da joj je poprilična prednost bila visina jer je izgledala nekako opasnije...
Nicky: E pa jesi Ariel! Jesi!Znaš li ti da sam ja izbačena iz spota?! Znaš li to?!
Ariel: Pa šta si očekivala da će Harry dopustiti da ostaneš u njemu nakon onoga što si učinila?!
Zaćutala je na par trenutaka, a onda me gurnula iz sve snage tako da sam udarila u tvrdi zd prilikom čega sam zadobila jak udarac u leđa ali i zadnji dio glvae. Napravila sam grimasu prouzrokovanu bolom, a zatim sam stavila ruku na bolno mjesto na potiljku. Ponovo je krenula prema meni te me uhvatila za majicu gotovo je poderavši s obzirom da je skoro sasvim provukla nokte kroz nju.
Nicky: E pa i Harry je trebao biti moj!
Više mi nije bilo ni do čega i samo sam je pokušala odgurnuti od sebe ali je to kao i uvijek u mom slučaju bilo bezuspješno.
Ariel: Daj molim te spusti se na zemlju! O čemu ti pričaš?! On nije tvoj i pomiri se s tim! Sama si kriva što si izgubila ulogu u spotu, ne znam šta hoćeš od mene! Nisam te ja tjerala da me drogiraš!
Nicky: Prestani! Kako ne shvataš da si ti problem u cijeloj ovoj situaciji i u cijelom mom životu! Ja sam trebala da dobijem ulogu Julije i ja sam ta koja se mjesecima pripremala za audiciju i naporno vježbala dok su tvoji roditelji sve tebi obezbijedili samo jednim pozivom! Ja sam trebala da dobijem tu ulogu, a ne ti! Ja sam trebala da budem Harryeva djevojka, a ne ti i kunem ti se da ću i biti! Uzeću ti ga! Zauvijek!
Glas kao i izraz lica su joj postajali sve gori i iskreno počela sam da se plašim jer sam shvatila da gubi kontrolu.
Nicky: Ja sam trebala da budem u tom spotu i dobila sam ulogu u njemu! I šta se onda dogodi?! Ti sve upropastiš! Ti natjeraš Harrya da me zamrzi glupačo jedna! I opet kažem ti si ta koja je uništila moj život i uništiću ga i ja tebi!
Bilo je očito da nema pojma šta priča jer je ona ta koja je kriva za sve to oko spota...Ili to nije shvatala ili nije ni pokušavala da shvati. Jednostavno je samo imala u glavi činjenicu da sam ja krivac za sve njene neuspjele pokušaje i ciljeve u životu i to je to...Samo sam gledala u nju i lagano odmahivala glavom iskreno je sažaljevajući dok me je ona posmatrala svojim izgubljenim i da tako kažem izluđenim pogledom. Ponovo sam je pokušala odgurnuti od sebe i ovoga put sam uspjela barem njene nokte otkačiti sa sebe.
Ariel: Misli šta hoćeš i umišljaj šta hoćeš! Baš me briga jer znam da mi ne možeš ništa!
Nicky: E pa mogu!
Ariel: Ne možeš!
Nicky: Mogu i hoću!
Podigla je kažiprst pokušavajući da ostavi uvjerljiv dojam.
Nicky: Mogu i hoću! Oduzeću ti ono najvrijednije...Oduzeću ti Harrya i učinićuu da te zamrzi, a dobro si vidjela da sam prošli put gotovo uspjela!
Prošla sam rukom kroz kosu te se pomjerila u mjestu gledajući na stranu.
Ariel: Nema šanse Nicky zato što me on voli i ne postoji niko i ništa što može stati između nas!
Nasmijala se te napravila par koraka unaprijed polako mi se približavajući.
Nicky: E pa postoji...Ja!
Ariel: Daj Nicky molim te Harry tebe mrzi!
U tom trenutku me je ponovo gurnula i u posljednjem trenutku sam se rukama pridržala za lavabo sprječavajući siguran pad. Oduvijek sam izbjegavala ići u školske wc-e kada bi čistačice tek završile sa čišćenjem ali sada sam očito izabrala najgori trenutak za to.
Nicky: Isto tako može mrziti i tebe i potrudiću se da se to što prije desi! Hm...Ustvari, šta misliš šta bi se sada dogodilo da se nisi pridržala? Pa ptretpostavimo da bi pala. Usput bi mogla i da udariš glavom u ivicu lavaboa za šta svi znamo da je jako opasno...Mogla bi i da umreš...Nesrećni slučajevi se dešavaju, zar ne? I šta misliš da bi Harry zauvijek patio za tobom i da više nikad ne bi pronašao djevojku? Misliš da više nijedna ne bi imala šansu da ga osvoji? Čak bih i ja to mogla....
Prekinula sam je krećući se prema njoj dok je u meni zajedno sa bijesom ratao i strah.
Ariel: Čekaj, ti meni prijetš?
Napravila se iznenađena, a ja sam vrlo dobro shvatila na šta je ciljala...Tek sad je izgleda dobila još jednu opciju u svojoj poludjeloj glavi, a to mi se nimalo nije sviđalo...Još više me je plašilo njeno razmišljanje jer je ne mogu vjerovazi da misli da bi Harry nakon svega mogao biti s njom..
Nicky: Ne. Otkud ti to?
Odgurnula sam je od sebe te krenula prema vratima.
Ariel: Ti si bolesna.
Nicky: Pa neka sam ali i ti si glupa...Misliš da si ti jedina djevojka u Harryevom životu i misliš da ga smo ti zanimaš...
Zaustavila sam se držeći ruku na kvaki. Željela sam izaći ali nešto mi nije dalo...Tačnije,željela sma je saslušati do kraja iako ni sama ne znam zašto.
Nicky: Da mi je samo znati kako ti je obrazložio ono dovođenje mene u stan onaj dan...Ustvari, da li ti je uopšte išta objašnjavao? Hm...Zanimljivo Ariel..Jako zanimljivo. Vidiš da mu je bilo samo potrebno da se naljuti na tebe i odmah je bez razmišljanja krenuo sa drugom djevojkom u svoj stan...Tačnije sa mnom.
Njen zlobni smijeh je odjeknuo toaletom dok su se meni iz nekog razloga u očima nakupljale suze. Nisam se željela okretati prema njoj kako to ne bi primijetila.
Nicky: Da se ti nisi pojavila, ko zna šta bi se dogodilo, a ti za to ne bi nikada saznala. Ja nisam imala nikakve dječije namjere vjeruj mi...Možda si nas ti prekinula dok je nešto pokušavao sa mnom ali otkud znaš da se ne dešava još takvih slučajeva kada dovodi nepoznate djevojke u svoj stan...Dok je pijan ili tužan...Šta ja već znam, a ti nisi tu da ih prekineš i da tu djevojku napadneš kao što si mene onaj dan. Razmisli o tome malo srećo.
Odmahnula sam glavom pokušavajući da izbacim iz misli njene riječi. Znam da me Harry nikada ne bi prevario i moram da mu vjerujem, ma koliko njene riječi boljele i ma koliko izgledale uvjerljivo.
Ariel: Baš me briga šta ti kažeš...
Ponovo se nasmijala i znala sam da je svjesna da njene riječi mogu pokolebati i one najjače, a ja među tim definitivno nisam.
Nicky: Pa nisam ni očekivala da ćeš mi reći da sam upravu. Ipak, mozak ti govori drugačije, zar ne? Možda je čak i jače od srca i jednom ćeš se prisjetiti ovih mojih riječi...Kada shvatiš pravu i surovu istinu...
Ariel: Prestani!!!
To je bilo vjerovatno nešto što sam najglasnije izgovorila u životu i nikada nisam mislila da mi glas može dostići toliku jačinu. Nakašljala sam se, azatim otvorila vrata i izletjela napolje. Prošla sam rukama kroz kosu pokušavajući da se smirim i zaboravim na ono što mi je rekla. Harry me voli i znam da nikada ne bi pravio budalu toliku od mene iza mojih leđa..Istina je da mi nije ništa objašnjavao za onaj dan ali mu ja ipak vjerujem i to niko neće promijeniti...U tom trenutku je zazvonilo i hodnjik se polako počeo nakupljati raspričanim učenicima koji se po običaju nakon pauze teško skanjuuju da odu na napornu nastavu. Obrisala sam posljenje tragove suza, azatim duboko uzdahnula pokušavajući da dođem sebi i pronađem cure koje me vjerovatno već traže...
...... ......... .......
____7 dana kasnije____
Polako sam zaključala stan te izvadila mobilni iz džepa par trenutaka samo gledajući u tog prelijepog dečka na pozadini koji mi je istog trenutka izmamio osmijeh na lice. Uzdahnula sam, a zatim i okrenula njegov broj koji već odavno znam napamet. Uskoro sam imala priliku čuti promukli glas koji je istog trenutka izazvao trnce kroz cijelo moje tijelo.
: Julija?
Nasmijala sma se te polako krenula niz stepenice.
: Hej.
#Harry: Šta radiš ljubavi?
#Ariel: Upravo izlazim iz zgrade. Monetteovim je danas godišnjica braka pa su otišli na neko kraće putovanje i hvala Bogu poveli su i mačka.
Mogla sam da čujem kako se smije, a ja sam napokon napustila zgradu i krenula onim puteljkom. Kao i svaki put kada tuda prolazim gledam gore nadajući se da će Harry ponovo skočiti sa onog zida ali se to nažalost više ne dešava...
#Harry: Znači li to da možemo biti zajedno?
Po boji glasa mu se moglo vidjeti da je jako uzbuđen, a i ja sam iskreno bila.
#Ariel: Pa da...Mislim, vjerovatno ako ti imaš vremena.
#Harry: Na...Naravno da imam.
#Ariel: Eh super. Sada ja idem do kuće, mislim prave kuće jer moram da pokupim neke zimske stvari koje nisam prenijela tamo pa se vidimo nakon toga.
#Harry: Pa hoćeš da te odvezem tamoo?
#Ariel: nema potrebe, idem sad taxiem pa kad završim, nazvaću te.
#Harry: Važi. Baj Julija.
#Ariel: baj Ro...Kovrdžavi Romeo.
Oboje smo se nasmijali i ja sam krenula da prekinem poziv ali me je zaustavila njegova nova izjava.
#Harry: Volim te...
Odmah mi se na licu pojavio spontani smiješak koji nikako nisam mogla zaustaviti niti prikriti, a sreća u meni je bila neopisiva.
#Ariel: I ja tebe.
Prekinula sam poziv te stavila mobilni u džep, a zatim podigla ruku zaustavljajući prvi taxi.
....
Bilo je neobično ponovo ući u tu kuću koja je sada bila u potpunosti prazna i koji nisam vidjela već mjesec dana...Jeste da se ne mogu priisjetiti baš mnogo lijepih trenutaka iz nje ali opet...Tu sam odrasla. Ušla sam u svoju sobu, tačnije onu u koju su me moji kasnije smjestili jer su mi tu bile sve stvari, a od one druge prave moje sobe još uvijek i nemam ključ što je zaista tužno. Uzdahnula sam te otvorila ormar i počela da tražim džempere, jakne i sve ostale stvari potrebne za zimu. Zadnjih dana se zaista osjećam nekako prazno i još sada kad je kraj prvog polugodišta, neću moći ni da se viđam sa Em, Jenn pa čak i sa Vicky s kojom i dalje ne pričam. Opet, drago mi je što ću biti oslobođena barem Nickyinih podmuklih i zaista iritirajućih pogleda. Izvukla sam jedan kofer osrednje veličin ispod kreveta te tu odjeću počela slagati u nju. U tom trenutku mi je zazvonio mobilni. Izvadila sam ga te se bez razmišljanja javila pretpostavljajući da je to Harry.
#Ariel: Za tvoju informaciju, tek sam stigla i preporučila bih ti da se strpiš. Rekla sam ti da ću ti javiti kad završim.
: Um...Ja sam...
U tom trenutku mi umalo mobilni nije ispao iz ruke. Šokirano sam sjela na krevet te se zabuljila u jednu tačku ispred sebe. Otkud on pobogu?
#Ariel: L-Leo?
#Leo: Ja sam...
Imala sam osjećaj da sanjam pa sam uzdahnula te se par puta udarila rukom po licu. Ipak, to nije pomagalo i s obzirom da samosjetila bol, pretpostavljala sam da je to stvranost...Veoma zbunjujuća stvarnost.
#Ariel: Šta hoćeš zaboga? Kako te nije sram da me nazoveš?! Kako bijedniče jedan?! Nakon svega što si mi učinio!
#Leo: Nemoj odmah bjesniti...
Glas mu je bio poprilično smiren i ni upola provokacijski kao kod Nicky. To me je na trenutak pokolebalo jer mi zapravo ama baš ništa nije bilo jasno.
#Ariel: Da ne bjesnim?! Da ne bjesnim?! Pa čuješ li ti čovječe sam sebe?! Pa da li si ti uopšte svjestan šta si mi učinio i nakon svega si još pobjegao! I sad kad me nazoveš očekuješ da te pitam kako si i šta radiš?!
#Leo: Pa ne...
#Ariel: Nego šta?!
#Leo: Želio sam da ti se izvinem...
Tada sam u potpunosti ostala bez riječi. Samo sam gledala u jednu tačnu i bilo je samo pitanje trenutka kada će mi mobilni iskliznuti iz ruke. On želi da se izvine?
#Ariel: M-molim?
#Leo: Kao što si i čula...Želim da se izvinem i da ti kažem da mi je jako žao...Ono sve nije bila moja ideja nego od Nicky i ja nisam želio pristati ali...Prisilila me...
Polako sam ustala sa kreveta dok su mi se u očima odmah počele nakupljati suze kao i uvijek protiv moje volje. Odmahivala sam glavom unatoč činjenici da me on ne može vidjeti...Opet, možda bi bilo bolje da može jer bi tek onda po mom izrazu lica shvatio koliko sam zapravo ljuta.
#Ariel: Kako se samo usuđuješ?
Mogla sam ga čuti kako je uzdahnuo, a bijes u meni je sve više rastao.
#Leo: Ariel...
#Ariel: Ne izgovaraj moje ime! Gadiš mi se, shvati to! Ne razumijem kako ste oboje tako bijedni! Još mi je i ona...Tačnije Harryu je prodavala priču kako si je ti natjerao na sve to, a zapravo je prava istina to da ste to zajedno smislili i da ste obične kukavice koje ne znaju da žive svoj život i onda pokušavaju da žive tuđi!
#Leo: Nije sve kako ti se čini.
#Ariel: Nego kakvo je?! Ustvari možda si i upravu! Još je gore! Otkud da znam o čemu vi sve potajno pričate! Možda već smišljate i kako da me ubijete s obzirom da mi je neki dan i prijetila! Gadite mi se! I samo za tvoju informaciju, Harry i ja smo se pomirili! Ustvari, već ti je to prijateljica vjerovatno prenijela! Pa eto pozdravi je i u moje ime! I ako si ti onaj koji mi šalje one glupave poruke sa drugog broja, ostavi me na miru jer ni tako nećeš ništa postići! Mrzim te!
Prekinula sam mu te bacila mobilni na krevet. Stavila sam ruke u kosu te skliznula niz zid i počela plakati najjače što sam mogla. Nisam imala pojma zašto to radim ali me je taj njegov poziv užasno uznemirio...Ne mogu da vjerujem da je ono rekao...Kao da mi se ismijava...Zar je mislio da ću mu nakon svega rći da sam mu oprostila i da me nije briga što me toliko vremena zajedno sa mojim roditeljima muči i što me je drogirao i što je gotovo uništio moju i Harryevu vezu? U tom trenutku je mobilni ponovo zazvonio i par trenutaka sam samo gledala prema njemu. Ne odustaje. Ustala sam te ga uzela i javila se.
#Ariel: Ostavi me na miru!!!
Prekinula sam poziv i tek tada primijetila broj...Ovoga puta to nije bio Leo nego onaj drugi broj...Vratila sam se na predzadnji poziv i vidjela da je taj bio sa Leovog broja...Par trenutaka mi je trebalo da dođem sebi i pokušam nešto povezati ali me je trgnuo kratki zvuk za poruke. Ušla sam u poruku i to je bilo obavještenje da imam propušten poziv i taj poziv je bio sa onog broja...Bila sam šokirana jer sam shvatila da taj neko nije Leo s obzirom da sam te pozive dobijala za vrijeme razgovora sa njim. Pa ko je onda u pitanju? U tom trenutku mi je stigla još jedna poruka...Iskreno bilo me je strah i pogledati od koga je...Čak bi me čini mi se manje unemirilo da je od Lea. Ipak nije bila od njega nego ponovo sa onog tajanstvenog broja. Prošla sam rukom kroz kosu te nesigurno ušla u nju.
'Umm, stizala su mi obavještenja da si zauzeta ali nisam baš očekivati onakvu reakciju kad si mi se javila. Zar te toliko uznemirujem? Kad bih ti barem moći reći ko sam...'
Iskreno, nisam znala da li da se smijem ili plačem. Nisam baš očekivati? Kad bih ti barem moći reći? Bilo je i više nego očito da ne želi otkriti da li je muško ili žensko i onda ostavlja glagole u infinitivu...Jedino ako nemam posla s nekom potpuno nepismenom osobom, a sumnjam da je to u pitanju...Imala sam osjećaj da se sve okrenulo naopačke samo zato što sam ušla u ovu kuću. Nisam znala da li da odgovorim na tu besmislenu poruku ali da li sam imala drugog izbora? Možda napokon otkrije svoj identitet...Što je najgore sve do sada sam mislila da je to Leo ali sada kada znam da nije ni on...Nemam pojma šta da mislim.
'Mislila sam da je neko drugi ali to ne znači da me ipak ne uznemiruješ sa svojim porukama i pozivima. Mislim da zaista ništa ne postižeš anonimnim javljanjem i takođe mislim da je vrijeme da se otkriješ ko si da si.'
Kao i svaki put, odgovor mi je stigao u najkraćem vremenskom roku.
'Pa plašim se da ti se to ne bi svidjelo'.
Ali zašto?
'Pa zar stvarno misliš da mi se sviđa kad mi se ovako javljaš?'
'Još malo...'
Zagledala sam se u tu poruku pokušavajući da je protumačim ali nisam mogla...Još malo? Do čega? Šta onda? Da li je to ustvari neka šala ili šta već? Istog trenutka kada se začulo zvono na vratima sam poskočila u mjestu i vrisnula. Prekrila sam usta rukom dok su mi disanje kao i rad srca dostigli nenormalnu brzinu. Ko će me zaboga tražiti ovdje?Šta ako je taj neko? Polako sam izašla u hodnjik i počela se spuštati niz stepenice dok se zvono oglasilo još par puta. Iskreno, bilo me je i više nego strah i cijelo vrijeme sam zamišljala kako će mi vrata otvoriti neki manijak, ugurati me unutra i raskomadati ili šta već. Prišla sm vratima te uzela kišobran za koji sam znala da nije baš neko oružje ali imam li izbora? A da odem u kuhinju po nož? Odmahnula sam glavom te podigla kišobran i polako spustila drhtavu ruku na kvaku...Zašto otvaram? Praviću se da nisam čula...Odmakla sam se od vrata i sjela na stepenice s namjerom da ne otvaram. Nemam razloga da otvaram i dopustim nekome da me ubije...Tada sam samu sebe udarila po glavi. Otkud mi ta ideja pobogu? Zašto bi me neko ubijao? Nema razloga...A što se tiče ovih poziva, to se neko šali sa mnom ili šta već. Uzdahnula sam te polako ustala, prišla vratima i otvorila ih brzinom munje spremna na sve...Ali, ispred nije bilo nikoga. Provirila sam napolje pokušavajući da uhvatim bilo koga u blizini ali nije bilo nikoga...Ciijela ulica je kao i uvijek popodne bila prazna. Uzdahnula sam te zatvorila vrata i krenula u kuhinju o još uvijek držeći kišobran u ruci. Razlog nisam ni sama znala. Odjednom sam popila nekolike čaše vode koja me je na neki način primirila. Krenula sam da uspem još jednu kada me je trgnulo kucanje na vratima koja vode u zadnje dvorište. Ponovo sam vrisnula još jače nego maloprije i ispustila čašu na šarene pločuce pri čemu se ona odmah rasula u hiljadu komadića. Uplašeno sam pogledala prema vratima čvrsto stišćući onaj kišobran u ruci.
Xxx: Um, je li sve uredu?!
Polako sam prišla vratima te sasvim malo zagrnula zavjesu koj ase nalazila preko stakla. Imala sam priliku da vidim pomalo zbunjenog mlađeg dečka koji je držao ogromni buket u rukama. Ubica mi ne bi donio buket zar ne? Polako sam oključala vrata te ih nesigurno otvorila i pogledala u tog dečka koji mi se osmjehivao onako preko volje.
Ariel: I-izvolite?
Xxx: Maloprije sam zvonio na prednja vrata ali niko nije ovarao.
Nakašljala sam se te počela mahati rukom i pretpostavljam da sam izgledala kao neki manijak.
Ariel: Aaa...P-pa nisam čula, zaista.
Xxx: Um, vi ste...
Pogledao je na neki papir ispred sebe, a zatim namjestio naočale i ponovo pogledao u mene.
Xxx: Ariel Jones?
Polako sam klimnula glavom dok mi je pogled cijelo vrijeme bio zaključan za onaj buket.
Ariel: Ovaj...J-jesam, jesam.
Pružio mi je buket te se osmijehnuo.
Xxx: E pa ovo je onda isporuka za vas koja je prije jedno 15-ak minuta naručena u našoj cvjećari.
Nasmijala sam se te napokon odahnula i uzela cvijeće koje me je odmah zapuhnulo svojim prelijepim mirisom.
Ariel: Ah, hvala.
Nasmiješo se te mi mahnuo dok mu je pogled padao na onaj kišobran koji sam i dalje držala u ruci. Pomjerila sam ga malo u stranu ali kao da bi to promijenio dojam o meni kao nekoj poremećenoj djevojci koju je upravo ovaj dečko stekao.
Xxx: Doviđenja.
Ariel: Doviđenja.
Zatvorila sam vrata te sjela na stolicu posmatrajući cvijeće. 'Blue Lagoon'...Moj najdraži buket. Nasmijala sam se i pomirisala dok mi iz glave nije izlazio taj pažljivi kovrdžavi dečko. Moraću mu priznati da je itekako brz i pretpostavljam da je morao uzeti broj od te cvjećare koja je inače ulicu-dvije udaljena od moje kuće i uvijek rade te isporuke...Možda je i on tu negdje ali ne želi da se javi? Ma od njega me prosto ništa ne čudi. Ponovo sam se nasmijala, a zatim još jednom duboko uzdahnula srećna što su sva ona moja predviđanja od maloprije bila zapravo čista glupost. Počela sam prebirati po cvijeću u potrazi za nekom porukom ili nečim ali....Sve što sam mogla nać bili su samo prelijepi plavi i bijeli cvjetovi. Ko zna kakav sad plan ima...U tom trenutku mi je kroz glavu prošla jedna vjerovatno potpuno blesava ideja...Šta ako mi on šalje poruke sa onog misterioznog broja i šta ako me on zove pokušavajući da stvori taj neki veo misterije i kasnije mi sve prizna? Sada sam već osjećala veliko olakšanje jer barem ne moram da se plašim da sam na tragu nekog psihopate. Brzo sam ustala te potrčala prema sobi kako bih mu javila da dođe po mene jer sam zaista željela što prije izaći iz te kuće...
.....
Začulo se zvono na vratima, a ja sam odmah skočila sa stolice, uzela kofer i cvijeće te polako krenula prema vratima. Ipak, ne planiram ostaviti tu buket da se bezveze suši. Ponijeću ga u stan, Monetteovih ionako neće biti. Usput sam se pogledala u ogledalo okačeno o' zid kako bih se uvjerila da izgledam koliko toliko lijepo, a zatim sam sva radosna otvorila vrata na kojima me je odmah dočekao široki i prelijepi osmijeh. Bacila sam mu se u zagrljaj pokušavajući da upijem što više njegovog mirisa.
Harry: Julija!
Njegove ruke su me čvrsto držale oko struka dok su njegove vlažne usnice ostavljale poljupce po mom vratu i ramenu.
Ariel: Užasno si mi nedostajao.
Harry: I ti meni...
Napokon smo uspjeli da malo 'pokvarimo' zagrljaj i spojimo usne, a taj osjećaj je bio još ljepši. Nasmijala sam se te ga još jednom poljubila u obraz i prošla rukama kroz prelijepe kovrdže. Sasvim smo se odvojili jedno od drugoga ne skrećući poglede ni na trenutak. Oči su mu bile sasvim neobične boje i jednostavno ih nisam mogla prestati posmatrati. Nasmijao se te uzeo kofer iz moje ruke i tada mu se pogled zaustavio na svijeću koje sam držala. Mogla sam primijetiti da se malo namrštio i bilo je očito da je spreman na malo igre. Zaključala sam vrata te krenula prema autu dok je on i dalje stajao gledajući u cvijeće.
Harry: Otkud ti to?
Nakrivila sam glavu te ga značajno pogledala i nasmijala se.
Ariel: A daj zašto uvijek sve moraš da komplikuješ.
Očekivala sam da će se nasmijati ali to se nije dogodilo što me je na trenutak pokolebalo.
Ariel: Pa zašto je problem odmah priznati da si pos...Poslao cvi-ijeće...
Spustila sam pogled prema cvijeću u potpunosti gubeći samopouzdanje. Pa da li je...Da li je moguće da to Harry nije poslao? Pogledala sam ponovo prema njemu pokušavajući da se nasmijem ali mi nije išlo.
Harry: Ariel šta izvodiš?
Iskreno, nisam imala pojma šta da mu kažem. Pa bila sam uvjerena da mi je to on poslao...Pa ako nije on, ko je?
Ariel: Č-čekaj...Ti hoćeš da mi kažeš da...Ti mi nisi poslao ovo cvijeće?
Podigla sam cvijeće iako je to bilo potpuno bespotrebno jer ga je on već dovoljno vidio, a i nije neki manijak koji šalje na dan ljudau buketa pa sada nije siguran da li je baš taj poslao meni. Par trenutaka je samo gledao u cvijeće, a zatim mu se pogled podigao do mene i odmah sam zaključila da mu ovo nimalo nije zabavno...A iskreno, ni meni nije bilo. Odmahnuo je glavom, a ja sam izdahnula te pogledala na stranu.
Harry: Ko ti je to poslao, donio, šta li već?
Pogledala sam iznenađeno prema njemu te slegnula ramenima.
Harry: Kako ne znaš Ariel?!
Ariel: Pa ne znam! Zar misliš da bih pravila budalu i od tebe i od sebe da sam znala da je od nekog drugog?! Mislila sam da si tii ovo poslao...
Prošao je rukom kroz kosu i duboko uzdahnuo gledajući nervozno na stranu.
Harry: Odmah neki problemi...Uvijek neki problemi...
Cijelo vrijeme sam mahala sa buketom i prilikom toga je ispalo nekoliko cvjetova kojih mi sada i nije bilo žao kad znam da nisu od Harrya.
Ariel: Pa kad ih ti stvaraš!
Namrštio se te iznenađeno pogledao prema meni dok su mu se tamne loknice rasipale po licu.
Harry: Molim?! Očekuješ od mene da budem srećan što je nekom poslao cvjeće mojoj djevojci?!
Prevrnula sam očima te prešla rukama preko lica.
Harry: Pa naravno, oboje znamo ko je to!
Pogledala sam prema njemu i prva osoba koja m je prošla kroz glavu bio je Leo...Ipak, nisam bila toliko sigurna da je on.
Ariel: H-Harry ne može biti on, nije tu...Znaš da su otišli na putovanje.
Udario je nogom od pod te skupio obrve gledajući preko ograde.
Harry: Mogao je naručiti Ariel! Šta sad hoće?! Šta pokušava?!
Polako sam krenula prema njemu te ga nježno zaglila oko struka stavljajući glavu na njegova prsa.
Ariel: baš me briga Harry ko mi je poslao jer meni to cvijeće ništa ne znači čim nije od tebe. Molim te da nam ovo bezveze ne kvari dan...
Par trenutaka nisam dobijala nikakvu raakciju od njega ali sam onda osjetila njegove ruke koje su me uvukle dublje u zagrljaj dok su se njegove mekane usne spustile u moju kosu. Mogla smam čuti da je nešto promrmljao i pretpostavila sam da je vezano za Lea. Uzdahnula sam, a on se odmaknuo malo od mene te me pogleda duboko u oči. Njegove su bile savršene kao i uvijek, pune onog sjaja koji kao da je neuništiv. Imala sam osjećaj da mi je želio nešto reći ali se to nije dogodilo. Umjesto toga me je ponovo čvrsto zagrlio i ja sam odmah osjetila neko olakšanje koje je ubrzo prekinuti mislima o onoj nepoznatoj osobi....Ko je to? U tom trenutku sm osjetila kako mi Harry uzima ono cvijeće iz ruke. Pogledala sam iznenađeno prema njemu, a on ga je samo bacio pored i uhvatio me za ruku, a u pogledu mu se moglo vidjeti da je jako iznerviran. Nisam ništa prokomentarisala već sam samo krenula s njim prema autu. Nisam željela nikakve svađe ni prepirke jer je toga u zadnje vrijeme bilo i previše. Još jednom sam se okrenula prema kući i mogla sam vidjeti kako vjetar pokušava raspuhati buket koji se borio dok se cvijet po cvijet izdvajao iz njega i rasipao po betonu, a tako će vjerovatno i ostati sve dok se ne pretvori u osušeni prah. Harry mi je otvorio vrata i prije nego što sam ušla unutra, stavio je ruku na moje lice i prislonio svoje nježne usne na moje. Uzvratila sam mu poljubac, a zatim se nasmijala i ušla u auto dok je on stavljao kofer na zadnje sjedište. Uzdahnula sam te namjestila kosu koju je vjetar itekako zamrsio i rasčupao, a zatim pogledala prema prelijepom dečku koji sjedao pored mene prolazeći rukom kroz svoje lokne. Iako mi je nedostajao onaj njegov ljetni stil oblačenja koji je uključivao samo neku usku majicu ii pantalone, ni ovaj nije bio loš jer je izgledao zaista lijepo u jaknama i košuljama. Pogledao je prema meni te se nasmijao i namignuo mi ali sam bila svjesna da mu nije baš do toga i da mu nimalo nije svejedno zbog onog buketa...Iskreno, nije bilo ni meni.
Harry: Pa gdje idemo prvo?
Slegnula sam ramenima te pogledala kroz prozor...Tek tada sam se zapitala zašto nema Elly..Ko zna možda su opet morali ići sa Čupavim kod veterinara.
Ariel: Gdje god ti želiš.
Upalio je auto i polako izašao na cestu, a zatim počeo da vozi veoma laganom brzinom koja kao da se uklapala sa muzikom koju smo slušali preko radija. Sve u svemu, bilo je jako lijepo i nadala sam se da će takva atmosfera biti način na koji ću zaboraviti na sve loše stvari koje su se danas izdešavale. Primijetila sam kako se Harry pomijera u ritmu muzike što me je zaista zasmijalo, a on je pogledao prema meni pokušavajući da prikrije svoj vragolasti smiješak dok su mu se rupice ucrtavale onoliko koliko je to moguće.
Harry: Volim ovu pjesmu.
Željela sam ga pitati kako se zove ali me je u tom trenutku prekinuo zvuk mobilnog. Nova poruka... Željela sam se praviti kao da nisam čula jer se plašim da to ne bih trebala čitati pred Harryem. Međutim, to njemu nije promaklo i čudilo bi me da jeste. Na trenutak je pogledao prema meni svojim sumnjičavom zelenim pogledom, a ja sam nervozno oblizala usne i spustila glavu.
Harry: Nećeš pogledati poruku?
Samo jedno sam uspjela da shvatim u tom trenutku...Ako je poruka sa onog broja...To znači da nije u pitanju ni Harry...Nije Leo, nije Harry, nije Mike, a sumnjam i da je Nicky...Krug se polako sužava i što je najgore u njemu ne ostaje niko...Barem ne od onih na koje sam sumnjala.
Harry: Ariel?
Trgnula sam se čuvši njegov glas te ga izgubljeno pogledala.
Ariel: Hm?
Namrštio se dok mu se sada već u pogledu mogla primijetiti i zabrinutost.
Harry: Jesi li dobro? Poruka ti je stigla.
Ariel: Aha, too.
Pravila sam se iznenađeno i pokušavala sam izgledati živahnije ali to mi je onemogućavao bol u stomaku koji je bio prouzrokovan nervozom. Polako sam izvukla mobilni iz džepa te pogledala prema Harryu koji je čas posmatrao cestu, a čas mene. Otključala sam mobilni i potvrdila svoje sumnje. Poruka je bila sa onog broja. Tiho sam izdahnula te ušla u nju.
'Pitanje je trebalo biti da li ti se sviđa cvijeće ali ga očito moram promijeniti...Ko je bio taj dečko s tobom?'