Dobro poznati iritantni zvuk alarma je počeo da odjekuje u mojim ušima i izvlači me iz dubokog sna i nesvjesnog stanja u kom sam se sve do tada nalazila. Namrtšila sam se i stavila jastuk preko glave pokušavajući da nastavim spavati ali tek kada je alarm malo više 'razdrmao' moj mozak shvatila sam da je to nemoguće sve dok ga ne isključim. Kada sam to napokon učinila, zapitala sam se zašto je uopšte i uključen....Pa da...bio je navijen za juče ujutru jer sam mislila da će Harry ići i željela sam da ga vidim prije nego što ode na aerodrom. Kanije sam potpuno zaboravila da ga poništim. Zijevnula sam i okrenula se na drugu stranu zatičući samo zgužvanu posteljinu...Iz nekog čudnog razloga se nisam ni nadala da bih se mogla probuditi pored njega. Zvuči previše dobro. Prošla sam rukom kroz rasčupanu i pomalo zbog znoja mokru kosu i kada sam napokon došla sebi ustala sam i protegnula se bacajući pogled na noćni ormarić. Nema njegovog telefona...Uzdahnula sam krećući se prema vratima sa mislima ispunjenim svim jučerašnjim događajima...Mislim da su ti i previše uzbudljivi dani za osobu poput mene ponovo počeli nakon punih 1o dana...Zapravo došli su zajedno sa tim kovrdžavim dečkom i njegovim zelenim očima koje toliko želim vidjeti iako me u posljednje vrijeme i previše zbunjuju...Ne razumijem šta se tačno dešava i iskreno plašim se i pitati ga iako znam da moram. Nadam se da nije ništa mnogo loše...
Još jednom sam uzdahnula i u tom trenutku mi je za oko zapeo moj kofer odmah pored jednog drugog...Harryevog. Oba su bila složena uz ormar iz kog su sve moje stvari bile izvađene. Šta se dešava? Izašla sam u hodnjik i istog trenutka začula meni vrlo dobre glasove koji su dopirali iz dnevnog. Iskreno, u zadnje vrijeme mi se prečesto dešavaju ovakve situacije u kojima čujem razgovore koje ne bih trebala...Otkud mi to da Harryev i Hannahin razgovor ne bih trebala čuti? Postala sam i previše paranoična...
Hannah: Ali...
Harry: Nema ali. Ja neću dopustiti da se to dogodi!
Njih dvoje se svađaju ili šta? Provirila sam u dnevni na taj način prekinuvši Harrya koji je baš otvorio usta s namjerom da nešto kaže. Tetka se promeškoljila i zatim nasmiješila svojim jutarnjim, pospanim i ne baš iskrenim osmijehom. Harry je prošao rukom kroz kosu i ublažio izraz svog savršenog lica.
Harry: Dobro jutro ljubavi.
Nasmiješio se i ispod pospanih svijetlo-zelenih očiju su mu se ucrtale linije koje su bile izraženije nego inače vjerovatno zbog jutarnje podbuhlosti.
Ariel: Šta nećeš dopustiti da se dogodi?
Harry: uhm...
Spustio je pogled i tetka se istog trenutka našla odmah pored njega namještajući crveno-bijelu kecelju koju je imala na sebi.
Hannah: Pa...razgovarali smo o reakciji tvojih roditelja na to što ste opet zajedno....
Harry je pogledao prema njoj, a odmah zatim prema meni klimajući glavom.
Harry: Da, da...I želio sam reći da nema šanse da nas ponovo razdvoje.
Rekao je to pomalo neobično ali je zvučalo slatko i izazvalo je neobičan osjećaj u mojim prsima. Nasmiješila sam se i skupila obrve značajno ih posmatrajući. Govore istinu, zar ne? Ariel prestani biti sumnjičava...
Moje misli i sve pokušaje da ih nastavim ispitivati je prekinuo par dugih ruku koji se obamotao oko mene stvarajući jedan topli i čvrsti zagrljaj. Spustila sam glavu na ta prelijepa razvijena prsa i nasmiješila se stavljajući ruke na njegove kukove.
Harry: Jesi li se naspavala?
Klimnula sam glavom iako je to bila laž. U posljednje vrijeme imam osjećaj da bih mogla spavati 24h.
Ariel: ti?
Harry: Pa baš i ne...ustao sa ranije da spakujem naše stvari.
Pa da, skoro sam i zaboravila.
Odmakla sam se od njega i zbunjeno ga pogledala.
Ariel: zašto?
Oblizao je usne i prešao prstima preko njih.
Harry: Pa ne znam....Mislio sam da si i sama planirala ostati samo nekolika dana...
Prevrnula sam očima osjećajući neku vrstu napada panike.
Ariel: Ali sam bila tu samo 2 dana. I uostalom letovi...
Harry: Letovi su ponovo omogućeni.
Par trenutaka smo samo gledali jedno u drugo i plašim se da bi to itekako potrajalo da se tetka nije nakašljala. Istog trenutka kada se to dogodilo pogledala sam na stranu pokušavajući da se skoncentrišem i normalno razmislim. Nemoguće je da se želi vratiti zbog nje, zar ne? Da, upravo to...nemoguće je. Ne može biti.
Skoro sam počela sama za sebe odmahivati glavom ali sam se u posljednjem trenutku zaustavila i pogledala prema tom itekako samouvjerenom dečku ispred sebe.
Harry: Rezervisao sam nam krate i trebali bismo krenuti za jedno 3h.
Podigla sam obrve i iznenađeno ga pogledala.
Ariel: Ma nemoj?
Raširio je ruke, malo uzdigao ramena i uputio mi upitan pogled. Da li se on šali sa mnom?
Ariel: Pa...Otkud ti pobogu pravo da odlučuješ za mene?
Prevrnuo je očima i pogledao na stranu igrajući se prstima sa končićem koji je virio na dnu njegove bijele majice.
Harry: Pa mislio sam da i ti to želiš.
Ariel: mislio si? E pa vidiš ja mislim da si me trebao pitati.
Uzdahnuo je i podigao obe ruke u znak predaje. Iskreno, nisam to očekivala.
Harry: Okej, kako hoćeš. Ako ne želiš, nećemo ići.
Prošla sam pored njega, otišla u kuhinju i sjela za sto, a odmah za mnom su došli tetka i Harry. Jesam li rekla da mi treba samoća da dobro razmislim? Nisam, zar ne?
Harry: Želio sam da odemo dok ne dođe još ružnije vrijeme...Mogli bismo ovdje zaglaviti, a ti se moraš vratiti u školu...A i ja imam nekih obaveza oko benda.
Podigla sam pogled prema njemu i tek tada mi je kroz glavu prošla mogućnost da zaista mora da ide na neke nastupe, intervjue, fotošutinge...tu je toliko opcija i ne mogu vjerovati da je Ashley bila prva koja mi je pala na pamet. Sjeo je preko puta mene baš kao i juče ujutru, a tetka je počela da sprema doručak.
Ariel: I to je jedini razlog zbog koga želiš da idemo?
Primijetila sam njegov značajni pogled na sebi i znala sam da možda zvuči pomalo....glupo što ga to pitam ali jače je od mene...
Harry: Pa naravno Ariel, koji bi drugi mogao biti?
Ashley!
Slegnula sam ramenima i izdahnula pokušaajući da svu svoju koncentraciju preusmjerim na polomljeni nokat kome sam takvu sudbinu odredila sinoć prilikom izlaska iz auta. Harry je bio i previše u žurbi i imala sam osjećaj kao da je doživio neku traumu u restoranu, a toga se pokušavao riješiti jednostavno...bježeći?
Odjednom se jedna velika i mekana ruka našla na mojoj i lagano sam podigla pogled susrećući se sa onim prelijepim zelenim biserima koji su pripadali dečku koga toliko volim...
Harry: Opet kažem ako ne želiš ići, nećemo...Žao mi je...Izvini...Znam da sam te trebao pitati...
Spustila sam pogled i krenula da mu nešto kažem ali je to kao i u većini slučajeva kada sam izgubljena završilo samo kao kratko otvaranje usta i ispuštanje izdaha.
Hannah: I ja bih voljela da još ostanete ali Harry je upravu...Vrijeme bi moglo postati još gore...
Osjećala sam se kao malo dijete koje pokušavaju uvjeriti da odlazak u luna park nije baš najbolja ideja jer bi moglo padati...
Klimnula sam glavom iako ni sama ne znam zašto sam se složila s tim. Naprosto sam trebala poslušati zlu Ariel koja mi je govorila kako bih u inat Harryu trebala odložiti putovanje. Opet, jedna druga zla i opasna Arel mašta o povratku u London i razbijanju Ashleyine face od najbliži kamen koji mi se nađe na vidiku u trenutku kada je sretnem. Iskreno, nemam pojma zašto sam maštala o takvom nečemu kada mi djevojka nije ništa skrivila...Ima problema i to je to...
'Samo se ti tješi Ariel'
Zli glasić u mojoj glavi se zlobno nasmijao izgovorivši te riječi, a ja sam prevrnula očima pokušavajući da mu pokažem kako me se njegove riječi ne dotiču iako baš i nije bilo tako.
U tom trenutku su njegovi prsti malo jače stisnuli moju ruku, dovoljno da preusmjere moju pažnju na njega. Izgledao je pomalo zabrinuto, slatko, nevino i nikako kao neko ko bi mi lagao sve što zine. On nije takav, znam to ali svejedno nešto nije uredu...znam i to.
Harry: Jesi li ljuta?
U tom trenutku sam kraičkom oka primijetila crvenokosu ženu koja je napustila kuhinju noseći zdjelu u kojoj obično drži brašno i pretpostavila sam da je ide nasuti u ostavi. Istog trenutka kada je izašla iz prostorije, slobodnom rukom sam privukla stolicu još više stolu ali i Harryu naginjući se prema tom sada već zbunjenom dečku.
Ariel: Harry...Kriješ li još nešto?
Pričala sam veoma tiho ali dovoljno glasno da me može čuti onaj ko treba. On. Namrštio se i nakrivio glavu laganoo odmahujući njome.
Harry: Naravno da ne...otkud ti to?
On i nije baš tako tiho pričao i samo sam se nadala da ga tetka neće čuti jer nam zaista ne treba da je bespotrebno sekiramo pred sami odlazak.
Ariel: Pa ne znam...
Spustila sam pogled pronalazeći spokojnost u jednoj tamnijoj tački na drvenom stolu boje višnje...
Ariel: Ponekad se čudno ponašaš...Obavljaš čudne telefonske razgovore...
Nisam bila sigurna da li da mu kažem da sam vidjela onu poruku na njegovom mobilnom...Onda baš nikada neću doi do njegovog telefona zar ne, a može mi slagati šta hoće jer mi se čini da se u zadnje vrijeme uvještio s tim...Šta da radim?
Harry: Nije istina.
Nasmijala sam se i pogledala prema vratima osjećajući olakšanje koje je preplavilo moje tijelo zajedno sa uvidom na prazan ostatak prostorije.
Ariel: Jeste.
Preusmjerila sam pogled prema njemu i on je samo zagrizao dojnju usnu gledajući na stranu...
Harry: A ne znam, žao mi je ako tako izgleda...Ali zaista ne krijem ništa i ne vidim razlog zašto bih to učinio.
Napokon sam dobila mogućnost da gledam ravno u njegove oči i nisam bila sigurna koliko je to dobra opcija.
Harry: Zašto mi ne vjeruješ Ariel? Zar ovo pola godine koje smo proveli zajedno nije bilo dovoljno da se uvjeriš u moju ljubav prema tebi? Zašto bih te zaboga zavlačio i pravio budalu od tebe ako volim drugu?
Iako ne bi trebao biti, drugi dio njegove rečenice je bio bolan za mene.
Harry: Zaista ne pronalazim logiku u svemu tome.
Raširio je ruke i prilikom gubljenja kontakta moja ugrijana desna ruka je osjetila neki neobičan val hladnoće i praznine...
Ariel: Ali...
Harry: Da volim Ashley ne bih ovdje sjedio sa tobom nego bih otišao...zapravo ne bih uopšte ovamo ni dolazio Ariel. Zašto sebi da komplikujem ako si već bila odlučila da živiš bez mene? To bi mi olakšalo zar ne i samo bih se trebao pojviti u javnosti sa svojom novom djevojkom. Ashley. I re...
Ariel: Dobro, dobro...
Stavila sam ruke ispred sebe, a zatim ih premjestila na uši dajući mu do znanja da ne mogu dalje slušati. I zaista nisam ni mogla. Sam način na koji izgovara njeno ime je bio dovoljno bolan šok za mene, a da ne pričam o toj kombinaciji sa riječi 'djevojka'.. Ipak, osjetila sam i ogromno olakšanje jer su mi bile potrebne nečije riječi utjehe, a Harry se čini kao najbolja osoba za takvo nešto.
Mogla sam da primijetim mali smiješak na njegovom licu i unatoč njegovoj veličini bio je dovoljan da ucrta preslatke rupice.
Harry: Eto, sada kada smo to riješili zamolio bih te da se više ne vraćamo na tu temu.
Klimnula sam glavom i iako je to vjerovatno loše u tom trenutku mi je po glavi igrala slika njegovog telefona. Da li bih ga trebala pitati da mi dopusti da pročitam par poruka? Možda bolje ne...
U tom trenutku su se začuli tihi i sitni koraci koji su pripadali mojoj dragoj tetki. Oboje smo pogledali prema njoj, a ona se samo nasmiješila spuštajući onu zdjelu na kuhinjski radni sto nakon čega je otresla ruke i pogledala prema nama.
Hannah: hm, šta kažete na jednu lekciju kuvanja prije odlaska?
Harry i ja smo pogledali jedno prema drugome praveći neobične grimase i sigurna sam da je i njemu kao i meni kroz glavu prošla ona večera....tačnije neuspjeli pokušaj večere. Nakon što smo se oboje nasmijali Harry je isprepleo svoje duge prste i pogledao značajno prema Hannah.
Harry: Sva sreća pa imam novca jer inače ne znam kako bih ti platio za svu štetu koju ćemu nanijeti tvojoj kući, a možda i tebi.
Sve troje smo se nasmijali, a zatim nam je Hannah rukom pokazala da ustanemo i priđemo joj. Iskreno, iako to nikada nisam previše voljela po prvi put sam se radovala kuhanju jer će to biti način da se opustim i zaboravim na sve, a uz to su pored mene i dvije osobe koje volim i više od same sebe...
...........
Nakon veoma tužnog opraštanja sa tetkom bila sam veoma neraspoložena i na putu ka aerodromu sam cijelo vrijeme ćutala i gledala kroz prozor, a imala sam priliku vidjeti samo namrgođene ljude i jednako tmurne ulice prekrivene bijelim pokrivačem koji je zbog silnog prometa više bio sivo-crni.
Harry: Boli li te?
Trgnula sam se iz misli i pogledala prema Harryu koji me je zabrinuto posmatrao prolazeći rukom kroz moju kosu koja je pri korijenu bila prekrivena plavom kapom. Odmahnula sam glavom i nasmiješila se prisjećajući se incidenta u kuhinji koji je prouzrokovao posjekotinu na mom kažiprstu. Nije baš da je bilo bezbolno ali makar nisam otkinula sebi prst i to je dobro.
Harry: Tužna si, zar ne?
Klimnula sam glavom, a on je spustio svoju nježnu ruku na moj obraz primičući me sebi tako da mi je glava na kraju završila na njegovom ramenu. Poljubio me je u čelo i još čvršće pritisnuo uz sebe. Osjećala sam se mnogo ljepše i pokušala sam se u potpunosti skoncentrisati na Harrya i skrenuti misli sa činjenice da zadugo neću ponovo vidjeti tetku. S obzirom na užasno otežan promet bilo mi je drago što smo je odgovorili od toga da krene sa nama na aerodrom, povratak bi joj kao i dolazak mogao trajati i više od sat vremena.
Što smo se više približavali aerodromu, osjećala sam sve veću nervozu jer sam bila svjesna da bi nas mogli vidjeti fanovi, novinari...paparaci...mislim da još uvjek nisam spremna na ponovni povratak u javnost i suočavanje sa svakakvim naslovima i člancima u novinama kao i na internetu, a kao da sve to nije dovoljno pa još i kući imam ogroman stres koji je možda gori od svih ovih prethodno nabrojanih zajedno...Moji roditelji. Sigurna sam da neće biti oduševljeni time što smo nas dvoje ponovo zajedno i što je najgore od svega, oni misle da me je Harry prevario...To je samo pogoršalo sliku o njemu u njihovoj glavi i mislim da ga tek sada neće voljeti...Naprosto nemam pojma šta da radim ni šta da im kažem ali iskreno, ne planiram se previše brinuti jer sam na neki način i navikla na te stvari. Taxi se napokon zaustavio ispred velikog aerodroma i istog trenutka su nam prišla nekolika krupna čovjeka u crnom...To bi vjerovatnoo trebalo biti osiguranje o kome je Harry pričao...
Harry: Nigdje se ne odvajaj od njih.
Klimnula sam glavom i tek nakon što sam izašla napolje shvatila sam da nisam spremna za takvo nešto. Istog trenutka su trojica stala oko mene i s obzirom na drastičnu razliku u našim visinama nisam mogla vidjeti ništa osim crnih odijela i njihovih 'poker face' izraza lica. Osjećala sam se kao da sam zarobljena u visokoj crnoj kutiji, a s obzirom na moju klaustrofobičnost, to je bilo sve osim dobro i prijatno.
Ariel: Uhm...H-Harry..
Počela sam se propinjati na prste u pokušaju da vidim tog kovrdžavog dečka koji mi je u tom trenutku zaista hvalio s obzirom da sam imala osjećaj da sam se izgubila. Jedan od tjelohranitelja me je uhvatio za lakat i povukao, a ja nisam imala izbora nego da krenem za njim i pravim što veće korake kako bih se uskladila sa njim...u suprotnom bih vjerovatno završila na podu.
Xxx: Gospodin Styles će doći za nama.
Nadam se. Uzdahnula sam i okrenula se susrećući se sa onom dvojicom od maloprije, a nakon što su malo ubrzali korake našli su se s obe moje strane. Imala sam osjećaj kao da sam žena predsjednika ili nešto slično i nisam imala pojma zašto ovo radimo ako nema....Moje misli je prekinula grupa djevojaka koja je počela da vrišti i samo sam mogla pretpostaviti da je šou počeo. Još više sam se pribila uz onog tipa koji me je držao za ruku s nadom da me fanovkinje neće primijetiti...zaista nisam spremna ni za kakva objašnjenja...zapravo, da li ja imam ikakvo objašenjenje osim toga da smo se Harry i ja pomirili? Mislim da ne.
Okrenula sam se i kroz veoma uzak prostor između one dvojice ugledala Harrya koji je bio nedaleko od nas takođe okružen tjelohraniteljima, a oni su ga na sve načine pokušavali odvojiti od fanovkinja kojih je čini mi se bilo sve više. Da mi je samo znati kako su saznale da će biti ovdje?
Xxx: Hodajte.
Ariel: Ha?
Okrenula sam se prema onom namrgođenom crnokosom čovjeku koji je veoma čvrsto držao moju nadlatkicu i iskreno da ih Harry nije vidjeo i ostao miran pomislila bih da su neki manijaci ili otmičari.
Xxx: Kažem vam da hodate, moramo što prije stići do aviona.
Klimnula sam glavom i uzdahnula ubrzavajući korake, a nakon nekoliko trenutaka me je zaustavio duboki muški glas koji je dozivao moje ime. Trgnula sam se i pogledala na stranu pokušavajući da zaustavim tjelohranitelja koji me je uporno pokušavao nastaviti vući.
Ariel: Čekajte sekund...
On se napokon zaustavio i pustio moju ruku, a ja sam se izmakla na stranu i ugledala dobro poznatog smeđokosog čovjeka čije me je prisustvo itekakoo iznenadilo. Krenuo je prema meni, a ja sam iskoristila trenutak kada bih vidjela gdje je Harry. Na svu sreću vidjela sam ga i bio je okružen fanovkinjama koje nikakvi tjelohranitelji nisu mogli zaustaviti u namjeri da priđu svom idolu.
Martin: Arii!
Njegov zagrljaj me je trgnuo iz misli i posmatranja Harryeve kovrdžave kose koju sam jedino u tom trenutku mogla vidjeti.
Ariel: H-hej...
Osjećala sam se pomalo čudno i na trenutak sam povjerovala u one Harryeve glupe priče u kojima Martina predstavlja kao pedofila ili kako on kaže starog perverznjaka. Iskreno, teško je povjerovati u to i jednostavno ću vjerovati kako se ovako ponaša samo zbog tetke s kojom možda ima nešto više od prijateljstva.
Odmakla sam se od njega i pristojno se nasmiješila, a iza sebe sam mogla čuti teške korake za koje sam pretpostavljala da pripadaju onom tjelohranitelju.
Ariel: Otkud vi?
Počešao se po svojoj tamnoj kosi ne skidajući maleni smiješak koji je za čovjeka njegovih godina izgledao zaista simpatično.
Martin: Rekao sam ti još sinoć sto puta da me ne moraš persirati.
Nasmijao se i ja sam mu se pridružila nervozno gledajući na stranu u potrazi za kovrdžavom kosom. Ostala sam razočarana...
Martin: Čuo sam se sa Hannah prije možda pola sata, malo više i rekla mi je da ste se iznenadno odlučili vratiti u London. Mislio sam da bi bilo lijepo da se oprostimo s obzirom da nisam siguran kada ćemo ponovo dobiti priliku da se vidimo.
Klimnula sam glavom osjećajući blago olakšanje iako njegove riječi možda i ne bi trebale izazvati takav osjećaj u mene.
Ariel: Lijepo od vas, kad se vi vraćate?
Nakašljao se i ponovo počešao po kosi. Navika...Ne znam zašto ali iz nekog čudnog razloga volim da pratim ljudske navike. Čini mi se da je baš Harry izabrao one najsimpatičnije.
Martin: Pa nisam još uvijek siguran...
To je izgovarao pomalo nesigurno i kao da mu je raspoloženje naglo opalo. Nisam bila sigurna šta se tačno dešava ali samo znam da sam se željela riješiti neprijatnog osjećaja.
Ariel: Uhm...
Harry: Ariel!
Način na koji je njegov glas prolazio kroz moje slušne organe me je natjerao da se istog trenutka nasmiješim i okrenem. Išao je prema meni ali sam bila lišena njegovog pogleda s obzirom da je bio preusmjeren ka Martinu. Samo se nadam da neće učiniti ili reći neku glupost...
Ponovo sam pogledala prema Martinu koji je baš kao i ja u tom trenutku skretao pogled sa tog pomalo ljutitog kovrdžavog dečka. Nasmiješio se i krenuo da nešto kaže ali ga je kao i mene prije nekolike sekunde prekinuo promukli glas koji ti jednostavno ma koliko to želio nije dopuštao da nastaviš pričati.
Harry: Moramo ići.
Rekao je to dok se još nalazio negdje iza mojih leđa, a prvi znak njegovog prisustva sam osjetila u trenutku kada me je uhvatio za podlakticu. Jedan dio mene je bio srećan što nije izabrao nadakticu s obzirom da mi je koža na tom mjestu još uvijek pulsirala od tjelohranteljevog stiska.
Martin: Zdravo i tebi Harry.
Martin je to sarkastično izgovorio upućujući pomalo drskom dečku značajan pogled. Osjećala sam još veću neprijatnost, a s njom je bilo pomiješano i otežano disanje koje je prouzrokovala pribijenost mojih leđa uz Harryev prednji i razvijeni dio.
Harry je nešto promrmljao ostajući čvrsto na svom mjestu. Iza mene.
Harry: Ideš nazad u US?
Martin je odmahnuo glavom stavljajući ruke u džepove i bacajući pomalo izgubljeno pogled na stranu.
Martin: ne, samo...
Xxx: Harry!
Svi smo se okrenuli i ugledali kovrdžavu plavokosu djevojku koja je pokušavala zaobići osiguranje i doći do nas ali nije uspjela i u tome joj se počelo pridruživati sve veći broj djevojka. Martin se nasmijao i lagano zamahao glavom.
Martin: Znam kakav je osjećaj kad te gomila djevojaka juri i kada ih ti iizazivaš pritišćući se čvrsto uz tu jednu trenutno odabranu...
Harry je pristupio čak i još bliže sasvim me priljubljujući uz svoje tijelo i iskreno, Martinove riječi mi se nimalo nisu sviđale.
Harry: Ariel nije trenutno odabrana.
Po boji njegovog glasa mogla sam zaključiri da su mu zubi stisnuti i bila sam pomalo ponosna što i bez gledanja u njegovo lice mogu razaznati njegova raspoloženja, grimase...Opet većim dijelom sam bila ponosna zbog toga što je upravo rekao.
Martin: Nisam to ni rekao. Hvala Bogu pa nije.
Pomalo je raširio svoje svijetlo plave oči gledajući čas u Harrya, a čas u mene.
Martin: Pričao sam o sebi...Barem onome vremenu kada sam bio takav...Kasnije sam se opametio.
Spustio je pogled i proizveo mali i neobični smiješak koji je bio mješavina toga ali i kašlja i izdisaja. Uzdahnula sam i podigla glavu dobijajući pogled na Harryevo lijepo i pomalo namršteno lice koje se 'omekšalo' u trenutku kada je pogledao prema meni. Bago se nasmiješio, a zatim preusmjerio pogled na smeđokosog glumca ispred nas.
Harry: Sada bismo trebali krenuti da ne zakasnimo na avion...
Martin je klimnuo glavom, a ja sam začula za mene još uvijek ne baš toliko poznat zvuk fotoaparata. Ma divno, i novinari su tu...Mislim da nikada neću shvatiti kako to funkcioniše. Pojavi se poznata ličnost i odjednom su tu fanovi, novinari, paparaci...jednostavno svi mogući ljudi koji imaju neke veze sa tom osobom. Kako?
Martin: Nadam se da ćemo se možda ipak uskoro vidjeti.
Iz nekog čudnog razloga sam imala osjećaj da Harry prevrće očima i to me je natjeralo da se nasmijem što je na svu sreću izgledalo kao reakcija na Martinovu izjavu.
Ariel: I ja...
Ponovo je krenuo prema meni vjerovatno s namjerom da me zagrli ali me je Harry istog trenutka povukao za ruku ostavljajući smeđokosog starijeg čovjeka lišenog svog cilja. Samo sam mu uputila jedan neugodni smiješak dok mi je u obrazima vrućina sve više rasla. Zar Harry zaista sve mora tako uočljivo raditi?
Ariel: Harry...
Izgovorila sam to gotovo ne pomijerajući svoje usne tako da je zvučalo čudno ali i dovoljno normalno da me on razumije.
Martin: Vidimo se.
Mahnula sam mu i ponovo se nasmiješila primjećujući njegov drastično drugačiji izraz lica u odnosu na maloprije...Bio je nekako potišten i...jednostavno čudan. U tom trenutku su mu prišla dva čovjeka koja su bila gotovo ista kao i oni Harryevi tjelohranitelji. Još jednom je pogledao prema nama, a zatim se uputio sa njima u meni nepoznatom pravcu.
Ariel: Vidimo se...
Harry: Ako ga sada nisam nokautirao na Mars, neću nikada.
Govorio je to sebi u bradu i nisam bila čak sigurna ni da li je to bilo namijenjeno meni ili je jednostavno pričao sam sa sobom. Prevrnula sam očima i krenula da dam komentar na njegovu izjavu ali nas je u tom trenutku prekinulo nekoliko tjelohranitelja koji su se okupili oko nas prije cijele gomile fanova i novinara. Imala sam osjećaj kao da su se svi do sada krili u nekim tajnim skrovištima i sad počinju da izlaze, a što je bilo najgore od svega, nije im bilo kraja. Harry me je čvrsto držao za ruku i to je bilo jedino dobro u cijelo toj situaciji.
Xxx: Harry!
Njegovo ime je odjekivalo na sve strane i pokušala sam zamisliti sebe na njegovom mjestu. Osjećaj je vjerovatno čudan, zar ne?
Xxx: Ariel!
Oho, šta će to biti?
Definitivno je čudan osjećaj čuti i samo jednom izgovoreno tvoje ime od strane osoba koje nikada u životu nisi ni vidjeo...Spustila sam glavu kako bih prikrila osmijeh čiji uzrok zaista nisam znala...Pogledala sam prema Harryu koji je nešto pokušavao reći jednom od tjelohranitelja i samo sam se nadala da se nećemo razdvojiti. Gdje je zapravo više taj avion?
Xxx: Da li ste ponovo zajedno?!
To je iskreno zvučalo zaista bolno s obzirom da je odsjećalo na činjenicu da smo....bili prekinuli? Idalje ne mogu vjerovati da je to moguće...Mislila sam da se to nikada neće dogoditi ali već sam se mnogo puta u životu uvjerila da se mnoge stvari ne mogu predvidjeti.
Xxx: Zašto ste prekinuli?!
Zbog Ashley...Mislim da je malo hvalilo da to zaista kažem. Zašto i ne bih? Možda se nađu nekolike djevojke koje će mi pomoći da je...okej Ariel prestani već si davno zaključila da ti ona nije ništa kriva...
Harry: Evo nas.
Glas mu je bio pomalo neobičan i mislim da su uzrok tome bila silna pitanja od kojih sam ja uspjela da razumijem samo dva. Ipak, bila su dovoljna da mi itekako pokvare raspoloženje. Napokon sam ugledala ulaz u avion i zajedno sa njim sam osjetila i ogromno olakšanje. Uz pomoć istih onih tjelohranitelja sam ušla unutra i krenula u potragu za svojim mjestom. Pod hitno mi je potreban odmor jer su me svi ti događaji od izlaska iz taxia pa do ulaska ovdje zaista smantali. Odjednom je moja ruka ponovo došla u kontakt sa Harryevom, ne znam kako ali sam znala da je to on iako se nisam okretala i zatim me je povukao negdje na stranu, a ispostavilo se da su tu zapravo naša sjedišta.
Harry: Izvolite.
Vragolasto se nasmiješio i pokazao mi rukama na moje sjedište koje je bilo uz prozor. Nikada nisam bila velik ljubitelj visine i uvijek sam u avionu sjedila što dalje od prozora ali ponekad valja rizikovati zar ne? Nervozno sam se nasmiješila, stavila kosu iza uha i sjela na svoje udobno mjesto koje je donijelo prijatan osjećaj u moje tijelo. Na trenutak sam skoro poskočila i istrčala napolje s obzirom da nemam pojma kada sam posljednji put držala svoj kofer u ruci ali sam se onda sjetla da su se i za to pobrinuli tjelohranitelji. Oh, pa ponekad to i nije tako loše...Mislim imati te tjelohranitelje i čuda ali u svakom slučaju moraću se odvikavati od toga s obzirom da ću vjerovatno ostatak života provesti kao običan smrtnik bez obzira na to da li ću biti Harryeva djevojka ili ne....zašto to zvuči tako bolno?
Harry: Da li si dobro?
Tek tada sam primijetila kovrdžavog dečka koji je laktovima bio naslonjen na koljena tako da se mogao izviti i vidjeti moj zamišljeni izraz lica. Zašto uvijek mora biti tako sladak?
Ariel: Jesam, jesam...
Klimnula sam glavom nekoliko puta i uzdahnula sasvim pribijajući leđa uz naslon od sjedišta. Odjednom me je trgnuo glas stjuardese koja nas je opominjala da trebamo vezati pojaseve. Očito je da nisam bila baš u mnogo aviona u životu i sama pomisao na sve nezgode koje sam doživjela neki dan pri dolasku ovamo su me natjerale da pomislim kako bi možda mnogo bolja opcija bila ta da sam odlučila koristiti bicikl kao prevozno sredstvo do kuće.
Harry: Moraš priznati da je čudan osjećaj.
Pogledala sam zbunjeno prema njemu usput vežući svoj pojas.
Ariel: Šta tačno?
Nasmiješio se i uputio mi zanačajan smaragdni pogled.
Harry: Pa to što se vraćamo zajedno iz Irske u koju si pobjegla od mene.
Nasmijala sam se i okrenula glavu na suprostnu stranu, tačnije prema prozoru. Zapravo sam tek tada shvatila koliko je cijela ta situacija ironična. Stavio je ruku na moje koljeno i duboko uzdahnuo, a kada sam pogledala prema njemu oči su mu bile zatvorene. Spavaće? Pa šta ću ja raditi? Željela sam da ga prodrmam i kažem mu da će mi biti dosadno ako bude spavao ali sam ipak na kraju odustala od te ideje s obzirom da je on jutros ustao vrlo rano kako bi me lišio pakovanja stvari...
Nakon nekih desetak minuta sam po Harryevom disanju shvatila da spava ali je njegova ruka i dalje bila na mom koljenu. Imala sam osjećaj da je to uradio kako bi se probudio u slučaju da krenem negdje ili je jednostavno samo sklonim. Zaista ponekad ima fix ali i djetinjaste ideje. Nasmijala sam se u sebi i kraičkom oka primijetila dvije djevojke koje su se stalno nadvirivale ka nama. Nisam bila sigurna da li su željele da se uvjere da je to Harry ili su naprosto željele da ga posmatraju ali sam se u svakom slučaju osjećala posebnom što imam tu čast da sjedim pored njega i uživam u njegovoj ljepoti koliko god želim dok njegova ruka počiva na mom koljenu. Ne zato što je on Harry Styles, nego zato što je on moj dečko i kovrdžavi Romeo kog volim i više od same sebe.
S obzirom da nisam imala pojma šta ću raditi oodlučila sam slušati muziku te sam izvadila slušalice i mobilni iz bijele torbice koju sam nosila preko ramena. Nakon što sam sve namjestila, nasumično sam izabrala pjesmu 'FU' od Miley Cyrus i tek kada je pjesma počela sjetila sam se njenog teksta i shvatila da je on nešto što zaista ne bih trebala slušati. Brzo sam izašla iz pjesme i počela da listam dalje...
...............
Harry: ...I ja sam dobio sedam dana zabrane gledanja tv-a...
Kroz izdah je izgovorio i posljednju rečenicu svoje 'tužne' priče iz djetinjstva. Tu se zapravo radilo o razlogu iz kog ne voli čokoladni smoki koji sam ja baš u tom trenutku jela. Naime, mali slatki i sedmogodišnji Harry je bio u prodavnici sa svojim prijateljem koji je ukrao pakovanje čokoladnog smokija i nakon što su prodavačice shvatile da se nešto dešava, uvalio je to Harryu i pobjegao, a taj sada odrasli kovrdžavi dečko pored mene je nastradao i kao što je upravo rekao, dobio je zabranu gledanja tv-a na sedam dana s obzirom da su mu roditelji i njega smatrali krivim. Pokušavala sam da se ne nasmijem jer je to zaista poprilično glup razlog iz kog je zamrzio običnu grickalicu i još se raspravljao sa mnom proteklih 2o minuta prije nego što je odlučio da mi kaže zašto zaista misli da je glupo što sam kupila baš čokoladni smoki.
On je jeo obični čip i iskreno, uživala sam posmatrajući ga jer je imao specifične i neobične pokrete usana i cijele vilice prilikom žvakanja. Ne znam da li to pronalaženje simpatičnosti u svakom njegovom pokretu proizilazi iz činjenice da ga ludo volim ili je zaista tako ali ono što znam zasigurno jeste da bi on bio prizor koji bih mogla posmatrati cijeli život i nikada se ne bih umorila.
Harry: glupo, zar ne?
Znala sam da pod tm misli na to što je dobio zabranu ali sam odlučila iskoristiti situaciju i reći svoje pravo mišljenje kroz šalu.
Ariel: Ako misliš na to što si mi upravo rekao, slažem se.
Pogledao je značajno prema meni pokušavajući da izgleda ljutito ali mu baš i nije išlo tako da se na kraju samo nasmijao i zamahao glavom.
Iskreno smo tao šetajući podsjećali na neki stari bračni par s obzirom da su nam ruke bile 'zakačene' jedna za drugu u području laktova...Ipak to je bio i jedini način da se držimo i jedemo, a oboje smo bili užasno gladni.
Harry: A da možda napravimo još jedan krug?
Prevrnula sam očima i pogledala prema njemu stavljajući jedan smoki u usta.
Ariel: Harry, to je već 2o. put da me to pitaš i ja sam te poslušala prethodnih 19, a ovaj zaista ne mogu.
Nakrivio je usne prema dole i ispustio tužni izdah,.
Harry: Ali što?
Ariel: Pa zato što sad zaista moram kući...Kada smo izašli iz aviona bio je dan, a gledaj sada. Mrkli mrak. Mislim da mama i tata već umiru od brige, tetka je rekla javiti im da dolazim.
Oblizao je svoje punačke usne preko kojih sam pretpostavljala da se nalaze tragovi soli, a zatim je prevrnuo očima i pogledao prema meni sa još uvijek poprilično neraspoloženim izrazom lica.
Harry: Okej onda...Rećiću Daveu da ti sada odveze stvari do kuće.
Par trenutaka mi je trebalo da se prisjetim ko je Dave, a tek kada sam uspjela u tome namrštila sam se i pogledala zbunjeno prema Harryu koji je već prislonio telefon uz uho.
: Može sada.
Samo je to izgovorio i prekinuo poziv, a ja sam bila poprilično iznenađena s obzirom da sam uvijek svaki razgovor započinjala sa 'Hej, šta radiš' ili sl. I završavala ga sa 'Vidimo se' ili tako nešto...
Ariel: Otkud Dave zna gdje ja....
Pa naravno da zna gdje živim kad me je pratio....Uzdahnula sam i odmahnula rukom dajući Harryu do znanja da mi nije potreban odgovor, a on se nasmijao i vratio pogled na mobilni. Šta radi? Nije valjda da zove Ashley? Ili joj piše poruku? Nemoj Harry molim te...Taman je cijeli dan divno prošao, nisi se ponašao nimalo čudno...nije bilo tajnovitih poziva, poruka...Nemoj sada sve zabrljati...Pokušala sam ga na neki način dekocentrisati pa sam naslonila glavu na njegovu ruku i počela se malo njihati usput prosipajući i svoj smoki i njegov čips.
Harry: Šta radiš?
Nasmijao se i pogledao me kraičkom oka, a ja sam se uspravila shvatajući da je možda verbalni način dekoncentrisanja mnogo bolji.
Ariel: A na koji način Dave tačno radi za tebe?
Namrštio se i pogledao me prelazeći palcem preko tankog ekrana svog mobilnog za koji sam tek tada shvatila da nije isti kao onaj koji obično koristi.
Harry: Kako misliš?
Ariel: Pa...da li je tjelohranitelj ili vozač ili detektiv? Šta već...
Klimnuo je glavom još jedanput oblizujući svoje usne prije nego što je započeo svoj odgovor na moje pitanje.
Harry: Pa na neki način sve zajedno...Već dugo se znamo i imam najviše povjerenja u njega, a usput je i...
Malo sam se propela na prste pokušavajući da neprimijetno bacim pogled na mobilni ali ga je on istog trenutka odmakao od mene i značajno me pogledao.
Harry: je li ti to pokušavaš vidjeti šta ja radim na mobilnom?
Raširila sam oči odmahujući glavom i u potpunosti se spuštajući na stopala.
Ariel: naravno da ne...
Dovraga, što ga je odmaknuo? Kraičkom oka sam pogledala prema njemu i primijetila neobični smiješak koji se ubrzo preobličio u onaj vragolasti. Mislila sam da će nešto reći ali se to nažalost ili na svu sreću nije dogodilo i nisam znala šta da mislim. U tom trenutku sam osjetila vibraciju mobilnog u džepu i odlučila sam da ga neću vaditi s obzirom da nije mogao biti niko drugi osim mame i tate. Cijeli dan me zovu ali sam odlučila da im se neću javljati s obzirom da smo se Harry i ja zabavljali kao pravi par mada smo većinu vremena šetali nekim ne baš prometnim mjestima kako ne bismo naletjeli na novinare i fanove...ali uglavnom nisam željela da nam to bilo ko pokvari.
Harry: Zašto se ne javiš?
Odjednom je u meni kao oparena poskočila ona zla Ariel i znala sam da to ne sluti na dobro jer se plašim da bi mi se njen prijedlog mogao svidjeti.
'Javi se u inat Harryu i počni se pretvarati da razgovaraš sa Edwardom'.
Ne, ne i ne.
'Pa možda i jeste Edward'
Ne!
'Ili možeš da sačekaš da prestane zvnoiti, a onda pogledaj na telefon i pravi se razočarana kada shvatiš da si propustila poziv od 'njega'. Onda počni glumiti da mu šalješ poruku ili prosto napiši neku Vicky, a kasnije joj možeš objasniti...'
Dobro, dobro, dobro...Ne mogu protiv sebe. I on mene nervira sa tajnovitim dopisivanjem..Brzo sam izvadila mobilni iz džepa osjećajući neku vrstu uzbuđenja s obzirom da je predamnom jedna vrsta predstave ali sam onda zaista ostala razočarana kada sam na ekranu vidjela onaj broj sa kog me je neko danima cimao. Baš sam se pitala šta se dogodilo pa nisam dobijala nikakve pozive posljednjih dana. Prevrnula sam očima i krenula da vratim moiblni nazad u džep.
Harry: Što se ne javiš?
Bacio je pogled na ekran od mog mobilnog i na trenutak me je to iznerviralo s obzirom da on meni maloprije nije dopustio da pogledam na njegov.
Ariel: Zato što mi se ta budala ko god da je neće javiti kao i uvijek...
Harry: neko te trza sa nepoznatog broja?
A nisam to trebala spominjati...Klimnula sam glavom, a on je samo uzdahnuo i nastavio nešto raditi po mobilnom. Moj je prstao vibrirati i baš kada sam krenula da ga po drugi put vratim u džep, on je ponovo počeo.
Ariel: ugh!
Harry: Pa vidiš da ne odustaje, možda se ovaj put javi.
Prevrnula sam očima i prihvatila poziv prislanjajući mobilni uz uho.
: Molim?
'Hej Julija'.
Brzo sam odmakla mobilni od uha u trenutku kada sam taj dobro poznati promukli glas začula u duplom izdanju. Jedan preko mobilnog i jedan odmah tu pored sebe. Pogledala sam prema Harryu koji se smijao držeći svoj mobilni na uhu.
Ariel: Ti?!
Zagrizao je dojnju usnu na taj način kontrolišući svoj vragolasti smiješak koji je do maksimuma ucrtavao rupice na njegovim obrazima.
Ariel: Pa ne mogu da vjerujem!
On je i dalje ćutao i pretpostavila sam šta želi. Prislonila sam mobilni uz uho i značajno pogledala prema njemu lagano usporavajući korake. Mislim da šetanje po mraku u kombinaciji sa 'telefonskim razgovorom' s obe strane i nije baš najbolja ideja.
#Ariel: Znaš li ti da sam se ja brinula oko tih poziva? Mislila sam da me neko uhodi ili šta već...I još poslije onoga sa Daveom...Pa ti nisi normalan.
Ponovo se nasmijao i čuti to u duplom izdanju je bilo zaista neobično ali i u jednu ruku lijepo kao i sve što ima veze sa Harryem.
#Harry: Toliko si se uplašila da mi se javila samo nekoliko puta.
Razdvojila sam ruku od njegove pazeći da ne prospem smoki koji mi se zaista jeo, a zatim sam stala naspram njega upućujući mu ljutiti pogled. Zapravo samo sam glumila da sam ljuta i cijela ta situacija mi je bila zaista smiješna.
#Ariel: Pa možda zato što nisam željela da od sebe pravim budalu i pričam sama sa sobom ponavljajući jedno te isto 'Molim'.
#Harry:Pa nije baš da si samo to govorila. Bilo je tu i izjava tipa 'Nemoj me više smarati debilu!' ili 'Prestani me zvati! Ili 'Nemaš smisla za humor.' Ili...
Ariel: Dobro dosta!
Spustila sam pogled osjećajući blagu posramljenost i tome je pridodavao njegov piskutavi glas koji je valjda trebao da podsjeća na moj. Nasmijao se ne skidajući pogled sa mene, a u očima je imao onaj svoj neobični sjaj koji mi je naprosto oduzimao dah. Par trenutaka smo samo tako kao najveće budale stajali na sred ulice okruženi snijegom i kućama kod kojih je većinom svijetlo bilo pogašeno i gledali jedno u drugo sve dok on napokon progovorio.
#Harry: Volim te Julija.
Osjetila sam trnce kroz čitavo tijelo i imala sam osjećaj da su isti kao oni koje sam osjetila kada mi je prvi put rekao te dvije čarobne riječi. Nasmiješila sam se i spustila pogled nakon čega sam izgovorila jedno tiho 'I ja tebe kovrdžavi Romeo'. Znala sam da me čuje s obzirom da je mogao čuti moj glas i preko mobilnog. Možda se ipak nije dopisivao sa Ashley...Ne bi koristio nepoznati broj...Ovaj možda koristi samo za Davea i...mene.
Odjednom me je iz misli prekinuo zvuk iz mog moiblnog i kada sam ga odmakla od uha shvatila sam da je poziv prekinut. Pogledala sam prema Harryu koji je napravio nekolika koraka naprijed, zatvorio prostor među nama i stavio ruke na moje nadlaktice gledajući me ravno u oči. Bila je potpuna tišina i samo se moglo čuti kapanje vode sa oluka i šuškanje kesica u našim rukama.
Spustio je glavu i prislonio čelo uz moje vodeći računa o tome da ne izgubimo očni kontakt. Nisam imala pojma šta da radim i osjećala sam se kao da sam hipnotisana. Nisam bila sposobna ni za šta osim za posmatranje njega.
Harry: Samo si mi užasno nedostajala i želio sam da ti čujem glas...
Otkucaji srca su mi postajali sve učestaliji i plašila sam se da bi sve to mogao biti neki san...Poput onoga sa Rocom i našom višečlanom porodicom samo što je ovo sa Harryem bilo mnogo ljepše... Željela sam da mu nešto odgovorim ali nisam imala nikakvu ideju i nipošto nisam željela da kažem neku glupost koja bi nas mogla još više podsjetiti na one bolne dane razdvojenosti..
Sam način na koji su se dodirivali vrhovi naših noseva je izazivao jezu u mom već ionako skoro oduzetom tijelu. Mislim da ću setako osjećati čak i za 6o godina u Harryevoj blizimni, opet kažem ako budemo zajedno...Stavila sam slobodnu ruku na jednu stranu njegovog struka, a on je odmah zatim još više spustio svoju glavu i spustio naše usne koje su u tom trenutku stvorile jedan slatko-slani ukus. Iskreno, jako mi se dopadalo i nisam željela odvojiti se od njega, Imala sam osjećaj kao da je to jedan od naših prvi poljubaca i uopšte mi nije bilo jasno zašto sve, otkako smo se pomirili, doživljavam kao u samom početku. Jednostavno me je naša veza podsjećala na ono 'prije i poslije nove ere'. Otvorila sam oči i ugledala njegove zatvorene sa pomalo skupljenim obrvama. Kao i uvijek je izgledao savršeno, a u toj svježnoj februarskoj noći, njegove usne i jezik su mi se činili kao jedini način da se ugrijem. Premjestio je onu slobodnu ruku u moju kosu još više primičući moje lice svom.
Harry: Nemoj me više nikada ostaviti...
Njegove riječi su bile poput vazdušnog mača koji je proboo moje tijelo i trebalo mi je par trenutaka da dođem sebi i skoncentrišem se na pomijeranje usana kojima je sada definitivno upravljao taj savršeni kovrdžavi dečko. Nikada ga ne bih napustila...tačnije, ne bih to dopustila iako u to vrijeme iskreno nisam imala izbora....i koliko se sjećam Harry je bio taj koji je donio 'konačnu' odluku i rekao 'zbogom'. Pokušala sam da otjeram te ružne misli iz glave zajedno sa njegovim bolnim glasom koji je imao pri izgovaranju onih riječi i koji me je cijelo vrijeme progonio iznutra. Poljubac je bio lagan i s obzirom da smo oboje bili veoma umorni ne može se reći da nam takav tempo nije prijao. Ipak, Harry je naravno koristio svoje trikove sa jezikom i uopšteno usnama koji nikoga ne bi mogli ostaviti ravnodušnim, pogotovo ne nekoga poput mene...djevojka koja je ako ćemo iskreno na neki način opsjednuta tim, a svemu tome je uzrok prevelika ljubav. Na trenutak smo razdvojili usne kako bismo došli do daha i Harry je polako otvorio oči omogućujući mi da se po milioniti put izgubim u njihovom prelijepom zelenilu. S obzirom na svjež vazduh, iz usta nam je izlazila para koja je stvarala maleni bijeli oblak između nas. Sve je izgledalo tako čarobno i imala sam osjećaj kao da bih tako mogla provesti ostatak života. Harryeve usne su se izvile u mali i pomalo umorni smiješak koji je bio dovoljan da me natjera da učinim isto.
Hary: Volim te.
Zagrizla sam usnu i spustila pogled igrajući se prstima desne ruke sa dugmetom na njegovoj crnoj jakni.
Ariel: I ja tebe.
Nasmijao se i potpuno me bribio uz sebe pritišćući svje lice uz moj vrat i ostavljajući na tom mjestu jedan maleni poljubac.
Harry: A da možda ipak noćiš kod mene?
Rekao je to ostajući u istom položaju tako da sam na vlastiitoj koži mogla osjetiti pokrete njegovih mekanih i punačkih usana kao i vrući dah koji je izlazio iz njih. Trnci su u tom trenutku bili najosjetljiviji na listovima nogu i samo sam se nadala da mi koljena neće zaklecati.
Prevrnula sam ičima unatoč činjenici da me ne može vidjeti,a zatim sam izdahnula...
Ariel: Harry...Već sam ti odgovorila na to pitanje bezbroj puta...Moram kući, ujutru je škola, a i ti moraš rano ići na jednodnevno putovanje sa dečkima. Moje ostajanje bi predstavljalo samo dodatnu komplikaciju.
Harry: Pa ti ne moraš u školu, a ja...
Pomjerio je glavu tako da sam mogla vidjeti njegov sada već ozbiljni izraz lica.
Harry: ...Mogu odgoditi...
Ariel: ne Harry...
Odmahnula sam glavom i na trenutak zatvorila oči.
Ariel: ne možemo tako. Vdjećemo se na sekciji, a možda mimo toga...možda se jednostavno desi čudo i mama i tata mi kažu da više nemaju ništa protiv naše veze.
Nasmijao se i prošao rukom kroz kosu 'razbijajući' naš topli zagrljaj.
Harry: Ali s obzirom da oboje znamo da to čudo nećemo doživjeti, moraćemo smisliti nešto drugo.
Nasmijala sam se i klimnula glavom, a on mi je pružio ruku dajući mi znak da ga uhvatim pa da zatim valjda krenemo dalje. Tako sam i učinila i te tada mi je za oko zapela kuća koja se nalazi odmah na ulazu u moje naslje. Iskreno, nisam bila spremna na susret sa mojima kao ni rastanak sa Harryem ali šta je tu je...
Krenula sam da stavim jedan od posljednjih smokija u usta ali mi je onda kroz glavu prošla jedna ideja pa sam se zaustavila i pogledala prema Harryu koji je zamišljeno gledao negdje ispred sebe.
Ariel: Zatvori oči.
Namrštio se i zbunjeno pogledao prema meni.
Harry: Ha?
Prevrnula sam očima i ponovila svoje riječi.
Ariel: Zatvori oči.
Harry: Zašto?
Ariel: Hajde.
Stala sam ispred njega prekidajući ga u daljem hodanju i nakon što je izmijenjao nekoliko grimasa popraćenih prevrtanjem očima napokon je zatvorio oči. Polako sam se propela na prste i spustila usne na njegove nakon čega se odmah nasmiješio i otvorio ih s namjerom da nastavi poljubac, a ja smam istog trenutka izmakla glavu i ubacila onaj smoki u njegova usta. Namrštio se i odjednom otvorio oči, a ja sam se nasmijala i odmakla u stranu.
Harry: Ariel!
Pomalo neobično mi je izgovorio ime s obzirom da mu se u ustima još uvijek nalazio smoki koji očito nije želio sažvakati.
Harrry: nisi fer.
Ariel: To je osveta za pozive. I ne smiješ ispljunuti.
Brzo sam to izgovorila i podigla kažiprst, a on je prevrnuo očima i počeo da žvaće praveći neke čudne i smiješne grimase. Znala sam da glumi ali sam uživala u tome...uživala sam u Harryu s kojim se zabavljam i koji mi uljepšava život i iskreno sam se nadala da više nećemo dolaziti u situacije u kojima se dešava upravo suprotno.
Kada je napokon progutao smoki oblizao je usne i značajno me pogledao.
Harry: Znaš, sada ih prave mnogo bolje nego onda.
Nasmijala sam se i prije nego što sam uspjela i da se snađem iz ruku mi je bila istrgnuta kesica. Raširila sam oči i ljutito pogledala prema Harryu koji je u usta ubacivao jedan po jedan smoki i onako zlobno ali zavodljivo se smješkao.
Ariel: Harry!
..........
Nakon 15-ominutnog podravljanja sa Harryem napokon sam ušla u kuću i odmah mi je za oko zapao moj kofer koji je bio prislonjen uza zid u hodnjiku. Izula sam se i skinula jaknu, a odmah zatim se susrela sa smeđokosom ženom koja je izletjela iz dnevnog.
Mama: Ari!
Prišla mi je i čvrsto me zagrlila, a ja sam se iskreno začudila s obzirom da sam pretpostavljala da bi prvo što će mi reći moglo biti nešto tipa 'Pa gdje si ti do sad?! Da li si ti normalna?! Ponovo si sa njim?! Nakon svega što ti je učinio?!' Nakon samo nekoliko trenutaka nam se pridružio i visoki muškarac koji je imao zapušteniju bradu i brkove nego inače. Čim se mama odmakla, on me je obgrlio svojim dugim, muškim i pomalo krutim rukama. Ovu veče definitivno sanjam...
Mama: Kako si?
Nasmijala se i iskreno me je njen osmijeh na trenutak podsjetio na tetkin.
Ariel: uhm, dobro...
Malo sam se namrštila gledajući čas u jedno-čas u drugo i zapravo sam se pokušavala uvjeriti da su to zaista oni.
Tata: je li sve uredu?
Ariel: uhm...pa valjda samo....samo mi je malo neobična vaša reakcija.
Oboje su se odjedanput uozbiljili i iskreno sam požalila zbog toga što sam rekla.
Mama: Pa mislim da si preumorna da bismo večeras razgovarali o tome.
Pa naravno...
Tata: Nemoj misliti da naše ponašanje znači da podržavamo o što radiš...
Eh, sada barem znam da nije san. Klimnula sam glavom i uzdahnula bacajući pogled na kofe.
Mama: ko je onaj dečko? Mislim, onaj koji je donio taj kofer? Iskreno sam se uplašila.
Nisam joj se ni čudila. Dave zaista izgleda kao neki mafijaš i pitam se otkud ga Harry zna.
Ariel: To je Dave...Bio je zadužen za stvari.
Klimnula je glavom i prekrstila ruke gledajući u svoje crno bijele pokućne papuče. Sve troje smo izgledali zaista izgubljeno i pretpostavljala sam da bi bilo najbolje da odmah odem na spavanje, a sutra ću se već nekako suočiti sa svime...
Ariel: Ovaj...idem ja da se raspakujem.
Pokazala sam palcem prema stepenicama, a njih dvoje su klimnuli glavama nakon čega je tata prišao koferu i počeo ga nositi na sprat. Krenula sam za njim, a mama za mnom. Zaboga, zar ćemo sada porodično slagati moje stvari u ormar?
Mama: I, da li ti se sviđa Irska?
Klimnula sam glavom lagano zijevajući i tek tada sam primijetila koliko sam zapravo umorna. Ušli smo u sobu i tata je spustio kofer, a mama je stala pored njega
Mama: Da li ti treba pomoć?
Ariel: Ne, hvala.
Odmahnula sam glavom, a ona se nasmiješila očito odlučna da nastavi glumiti tu pristojnu ženu i savršenu majku. Pitam se da li će joj sutra gluma dosaditi...
Tata: Onda mi idemo pa ćemo sutra razgovarati.
Uzdahnula sam i klimnula glavom, a mama mi je prišla, poljubila me u čelo i napustila sobu izgovarajući jedno tiho 'laku noć'. Sve je prošlo mnogo jednostavnije nego što sam očekivala i iskreno nemam pojma kako ni zašto...Polako sam ustala i izašla u hodnjik s namjerom da odem u toalet, a u tome me je spriječio mamin i tatin razgovor koji su vodili prilikom silaženja niz stepenice.
Mama: Ni ja...
Tata: U svakom slučaju sve će brzo izaći na vidjelo, a ja se iskreno nadam da mi nije lagao. Ako jeste, neće dobro završiti.
Ako mu je lagao ko? Harry? Ma nemoguće, kada bi njih dvojica razgovarali? I šta bi mu zapravo Harry lagao? Počešala sam se po kosi i krenula prema toaletu pokušavajući da dešifrujem tu jednu jedinu tatinu rečenicu ali mi nije išlo...Vjerovatno sam nešto pogrešno čula, a sve i da nisam previše sam umorna da bih bilo šta shvatila...
....... .......... ........
____Dan kasnije____
Napokon sam prešla i posljednju stepenicu nakon čega sam se našla ispred vrata br. 12. Samo se nadam da nisam pogriješila...Pozvonila sam i vrijeme čekanja odlučila iskoristiti za posmatranje hodnjika koji je bio zaista čist i moderan sa mnogo cvijeća ali niti jednim prozorom što je za mene kvarilo sve unatoč činjenici da je u pitanju hodnjik u zgradi. Pitam se kako to jadno cvijeće uopšte i opstaje bez sunčeve svjetlosti...U tom trenutku me je trgnuo zvuk otvaranja vrata i brzo sam se okrenula prema njima susrećući se sa parom crnih očiju koje su kao i uvijek podsjećale na one crne bisere koji su pripadali zlim vješticama u crtanim filmovima koje sam gledala kao mala.
Mike: Hej!
Ariel: hej.
Nasmiješila sam se i mahnula mu usput mu pružajući plavu svesku zbog koje sam i došla. Naime, danas za vrijeme grupnog rada iz fizike smo zamijenili sveske koje su potpuno identične, a to smo shvatili tek kada smo se vratili kućama. Nikada nisam bila dobra u snalaženju u novoj okolini i pronalazak njegove zgrade i stana je za mene bio veliki napredak.
Mike: Hajde uđi.
Uzeo je svesku i izmakao se na stranu dajući mi rukama znak da uđem. Nisam bila sigurna koliko je to pametna ideja ali sam isto tako znala da se baš ne želim ni odmah vraćati kući. Mama i tata su cijelo jutro bili zakupirani preuređenjem i krečenjem kuće tako da nisu baš imali ni vremena za onaj razgovor ali s obzirom da će uskoro valjda završiti....nema mi spasa.
Ariel: Oh, pa mogla bih nakratko.
Pola sata više mi ne može baš mnogo pomoći kao ni cijela sedmica jer znam da me na kraju opet čeka isto ali šta je tu je...Polako sam ušla unutra i istog trenutka mi je za oko zapala usklađenost boje zidova, namještaja, slika ali i svake figurice, rama za slike, knjige i ostalih sitnica koje su se nalazile na policama. Sve je bilo bijelo-plavo i imala sam osjećaj kao da sam došla u neki muzej, a ne stan.
Mike: Uhm...Moja majka je malo opterećena kombinovanjem boja.
Jadan dečko je vjerovatno navikao to govoriti svakome ko uđe u stan. Pitam se da li ga je ona natjerala da kupi i onu plavu svesku za fiziku. Klimnula sam glavom pokušavajući da ostanem ozbiljna ali je nagon koji je pokušavao da izvije moje usne bio nešto jači. Nakašljala sam se i okrenula prema Mikeu koji je nešto radio na mobilnom, vratio ga u džep i dao mi znak rukom da ga pratim. Krenula sam za njim i uskoro se našla u zeleno-žutoj sobi i njene su boje bile još upadnije nego one u hodnjiku i dnevnom. Sve je ponovo bilo usklađeno i pitala sam se šta radi Mikeova majka...Pretpostavljam da ima neke veze sa dizajnom...Odložio je svoju svesku i dodao meni moju upućujući mi svoj slatki smiješak.
Ariel: Hvala.
Uzela sam svesku i prelistala je za svaki slučaj da se kasnije ne bi ispostavilo da je ponovo došlo do zamjene.
Ariel: tu su ti roditelji?
Mike: Ne, rade...Obično po cijeli dan.
Klimnula sam glavom, a on mi je pokazao da sjednem na fotelju. Iskreno je izgledao pomalo neobično obučen u najobičniju sivu trenerku. On je inače tip dečka koji se uvijek oblači šmekerski, sasvim u stilu i nikada sportski. Smjestila sam se u udobnu fotelju lagano trljajući oči koje su me počele pomalo boljeti od pretjerane količine zelene i žute boje oko mene.
Mike: Da li želiš nešto popiti?
Ariel: ma ne, samo ti sjedi. Neću se dugo zadržavati.
Nasmiješio se i sjeo na krevet koji se nalazio prekoputa fotelje na kojoj sam ja bila.
Mike: Još uvijek izgledaš umorno od puta.
Pogledala sam prema njemu pokušavajući da oči što više raširim s obzirom da su mi se stalno sklapale i samo sam čekala trenutak kada ću zaspati u uspravnom položaju.
Ariel: Pretpostavljam.
Oboje smo se nasmiješili, a on je odjedanput ustao i krenuo prema vratima.
Ariel: gdje ćeš?
Mike: Idem da nam ipak donesem po sok.
Uzdahnula sam i klimnula glavom nakon čega je on napustio prostoriju, a ja sam zatvorila oči maštajući o jednominutnom drijemanju. Zijevnula sam i ustala shvatajući da je to jedini način da se razbudim. Stavila sam ruke u džepove svojih tirkizno zelenih pantala nakon čega sam počela da šetam po sobi i razgledam mnogobrojne diplome i nagrade koje su bile posložene na jednoj polici. Prišla sam im i tek nakon što sam pročitala nekoliko natpisa shvatila sam da se radi o muzičkim nagradama. Iskreno, ostala sam iznenađena i čim je Mike ponovo ušao u sobu pokazala sam mu prstom prema nagradama.
Ariel: ovo je sve tvoje?
Nasmijao se i klimnuo glavom te spustio dvije čaše ispunjene tamno rozom tečnošću na sto.
Mike: Mhm...Dok sam živio u Americi uvijek sam išao na muička takmičenja.
Ariel: pjevaš?
Stao je pored mene i odmahnuo glavom, a po načinu na koji ej posmatrao one nagrade, moglo se primijetiti da je ponosan.
Mike: Sviram. Klavir.
Ariel: oh...Pa to je zaista lijepo.
Uzdahnuo je i spustio pogled na nožne prste koji su se međusobno gotovo ispreplitali i nisam imala pojma kako to izvodi.
Mike: Vjerovatno ćemo se uskoro morati seliti kako bih nastavio sa vježbanjem. Ovdje to nije moguće s obzirom da smo u zgradi i ostali stanari bi se bunili.
Klimnula sam glavom, a po njegovom izrazu lica se moglo primijetiti da je tužan. Pretpostavljam da je uzrok tome nedostatak muzike u njegovom životu. U svakom slučaju, lijepo je što se bavi onim što voli...Za razliku od mene...
Uzeo je jednu diplomu i krenuo da mi nešto kaže ali ga je prekinuo zvuk mog mobilnog. Možda je Harry? Brzo sam izvadila mobilni i naravno razočarala se čim sam ugledala mamino ime na ekranu. Prevrnula sam očima te se javila, a Mike se prigušeno nasmijao mom izrazu lica.
#Ariel: Molim?
: Hej, gdje si trenutno?
#Ariel: Već sam ti pred odlazak rekla gde idem...kod prijatelja s kojim sam slučajno zamijenila svesku.
#Mama: Ahaa....Ovaj, željela sam da ti kažem da bi bilo dobro da požuriš s obzirom da će brzo večera.
Samo da ne dolaze Morganovi...
#mama: I moramo prije nje obaviti nešto važno ako nisi zaboravila.
Uzdahnula sam i tužno pogledala prema Mikeu pokušavajući da mu dam do znanja da moram ići.
#Ariel: okej.
#Mama: E tako. Očekujem te.
Prekinula sam poziv, vratila mobilni u džep i pogledala prema Mikeu koji je prolazio objema rukama trenutno ne nagelisanu kosu.
Ariel: moram ići.
Mike: Zašto?
Spustio je ruke i pogledao me svojim tamnim ali i tužnim pogledom.
Ariel: A imam neki obaveza kod kuće.
Klimnuo je glavom i slegnuo ramenima ispuštajući jedan izdah.
Mike: Ajoj, baš mi je žao...Obradovao sam se da ću imati društvo ali šta je tu je...Nadam se da ćeš ponovo doći. Ali bez mijenjanja sveski.
Nasmijala sam se i klimnula glavom.
Ariel: naravno.
Napustili smo tu drečavu sobu i jedva sam čekala da izađem u hodnjik te pronađem spokojnost u bijelim zidovima.
Mike: Hvala ti i sada ozibljno, dođi ponekad...
Sada je imao mnogo zibljniji izraz lica nego maloprije pa sam se onda i ja uskladila sa njim uklanjajući umorni i pospani smiješak. Iz nekog razloga se više ne osjećam neugodno u njegovoj blizini i pretpostavljam da je razlog tome činjenica da mi se povjerio i rekao mi svoje probleme kao i razlog zbog koga je želio biti blizak sa mnom...
Ariel: Hoću.
Klimnula sam glavom i krenula niz hodnjik, a on je ostao na vratima gledajući za mnom.
Ariel: Vidimo se.
Mahnula sam mu, a on se nasmiješio i učinio isto.
Mike: Baj Ari.
Brzo sam sišla niz stepenice i nakon što sam izašla iz zgrade par puta sam udahnula i izdahnula pokušavajući da se priviknem na taj mnogo svježiji vazduh. Iz glave mi nije izlazila činjenica da će možda doći Morganovi dok je mama naglasila večeru i razgovor prije nje. Ako ćemo njoj prisustvovati samo ona, tata i ja...kakav bi bio problem u tome da tada razgovaramo? Plašim se da su moje sumnje istinite i iako se Leo mnogo promijenio plašim se da je to i previše dobro da bi bilo istinito....Šta se krije iza toga, još uvijek ne znam i možda bih mogla večeras saznati. Izvadila sam mobilni i počela kucati Harryu poruku. Cijeli dan se nismo čuli s obzirom da je on sa dečkima u Liverpoolu i iskreno, užasno mi nedostaje...
'Heej, šta radiš? Kada se vraćate? Užasn...'
Odjednom me je iz kucanja trgnuo škripavi zvuk koji je postajao sve glasniji. Pogledala sam na stranu i susrela se sa bijelim automobilom koji se sa ogromnom brzinom kretao ravno prema meni i bilo je očito da se ne planira zaustaviti, a ja nisam imala vremena da se sklonim....
VOUS LISEZ
DNA by:LoRa Styles
FanfictionPrica 'DNA' koju je napisala LoRa Styles.Ja je ovde samo prepisujem.Pricu mozete pronaci na stranici '' Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction". "Love is heavy and light, bright and dark, hot and cold, sick and healthy...
