DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 79

  Nervozno sam uzdahnula te odmjerila veoma moderni motor ispred sebe, a zatim sam pogledala prema slatkom dečku koji je stajao sa druge strane i nestrpljivo čekao da sjednem. Kada je vidjeo da to ne planiram učiniti sama, pružio mi je ruku i zagriazo dojnju usnu očekujući moj odgovor. Par trenutaka sam oklijevala, a zatim sam obuhvatila njegove duge i nježne prste i napravila prvi pokušaj u penjanju na motor. Ipak, to je izgledalo zaista smiješno, a što je najgore od svega opet na kraju nisam uspjela da sjednem kako treba. Oduvijek sam bila nespretna i to previše, a pogotovo u prisustvu osobe koja mi jako znači. Dakle, za ovaj slučaj nije trebalo mnogo komentara. Harry se nasmijao iako sam mogla da primijetim i nesigurnost u njemu...Ipak, s obzirom na naš trenutni odnos oboje smo svaki svoj pokret i svaku svoju riječ itekako 'vagali' prije nego što bismo to učinili odnosno izgovorili. Polako je prešao na moju stranu te me obuhvatio oko struka i podigao tako da sam napokon uspjela sjesti kako treba. Nasmiješila sam mu se te izgovorila jedno tiho 'hvala'. On je samo klimnuo glavom te mi dodao kacigu koju sam hvala Bogu stavila kako treba. Nakon toga je veoma spretno sjeo odmah ispred mene tako da nam tijela nisu mogla biti više pribijena. Progutala sam knedlu u grlu te nervozno uzdahnula. Uskoro je slatki kovrdžavi dečko čije su kovrdže ovoga puta bile malo 'ukroćene' maramom svezanom oko glave, pogledao prema meni i oblizao svoje rumene usnice.
Harry: Trebala bi se uhvatiti za mene.
Ja sam polako pomjerila svoje gotovo ukočene ruke te ih stavila na njegov struk što je izazvalo mali trzaj u mojoj desnoj ruci koji je Harry itekako primijetio. Na svu sreću nije ništa komentarisao već se samo nasmiješio i stavio kacigu na svoju glavu. Nikada nisam bila neki ljubitelj ovakvih vožnji, a zadnji put sam to iskusila sa Leom...On je inače zaljubljenik u motore i moglo bi se reći da svaki drugi ili treći mjesec prodaje stari i kupuje novi. Nekoliko mjeseci prije nego što sam upoznala Harrya, kasnila sam kući i Leo se ponudio da me odveze sa svojim motorom. Sjećam se da sam stigla više mrtva nego živa tako da se pomalo plašim ove vožnje kao i toga što mi Harry treba reći. Tačnije te sitnice koju ne mogu izbaciti iz glave. U tom trenutku su me iz misli trgnule Harryeve ruke koje su prešle preko mojih. Polako je okrenuo glavu prema meni i mogla sam samo vidjeti njegove prelijepe oči koje su mi bile i više nego dovoljne da se u potpunosti izgubim. Prevukao je moje ruke na svoj trbuh, a po izrazu lica sam mu mogla vidjeti da je jako ozbiljan.
Harry: Moraš se čvrsto držati.
Pomjerila sam se još unaprijed i ispreplela prste na rukama dobijajući mogućnost da osjetim Harryevo disanje kao i veoma tvrde pločice.
Harry: Spremna?
Stisnula sam oči i klimnula glavom i u tom trenutku sam začula njegov smijeh koji je uskoro bio prekinut prodornim zvukom prilikom paljenja motora. Ja sam odmah osjetila neki val toplote koji je bio prouzrokovan nervozom. Vjerujem da je dio bio zbog vožnje, dio zbog Harrya, a opet još jedan dio zbog te sitnice i uopšteno našeg razgovora kada stignemo na mjesto koje mi Harry još nije otkrio.
Harry: Nemaš se čega plašiti, nije mi ovo prvi put!
Unatoč buci, mogla sam da čujem njegov promukli glas koji se po meni mogao isticati i u milionima. Osjećala sam blago olakšanje ali čak ni ono nije moglo pomoći osjećaju nervoze u stomaku. Odjedanput smo krenuli i ja sam čvrsto stisnula oči i priljubila glavu uz Harryeva leđa. U trenutku sam se nasmijala kao neka budala i iako me je bilo pomalo strah, osjećala sam ogromnu radost jer sam tako blizu Harryu i mogu da osjetim njegov miris, njegovo tijelo...I uopšteno njegova prisutnost mi je bila dovoljna. Kada sam otvorila oči mogla sam samo da vidim osvijetljene ulice pored kojih smo prolijetali kao i prolaznike čija lica nije bilo šanse uočiti kako treba. Stisnula sam među prstima Harryevu bijelu majicu osjećajući dodatnu sigurnost i samouvjerenost.
Harry: Jesi li dobro?!
Blago sam klimnula glavom nadajući se da će to moći osjetiti s obzirom da sam bila sasvim pribijena uz njega.
Ariel: J-jesam...
.............. ......... ..............
Vožnja se polako privodila kraju, a ja sam osjećala ogromno olakšanje iako sam se pri kraju itekakoo opustila. U svakom slučaju, bilo je mnogo ljepše nego kada sam bila sa Leom mada i dalje imam onaj neki glupi osjećaj koga se ne mogu riješiti i koji je kriv za moje neobično ponašanje prema Harryu. Želim se ponašati kao prije ali jednostavno ne mogu i mislim da je isti slučaj i sa njim, a to me ubija. On je prvi sišao sa motora jednako spretno kao što se i popeo na njega, a ja sam pokušala da nešto slično izvedem sama. Umjesto toga, skoro sam pala na glavu što ovoga puta Harrya nije nimalo nasmijalo niti mu je bilo svejedno. Ipak, on je bio taj koji je zaslužan za to što se nije ništa loše dogodilo s obzirom da me je obuhvatio svojim čvrstim rukama, i spustio me na tlo. U tom trenutku smo stajali pribijeni jedno uz drugo i gledali se ravno u oči. Na trenutak kao da sam se vratila nekolika dana unazad kada bi se Harry zasigurno nasmijao te me poljubio ali to se nije dogodilo...Ipak nije... Samo je prstima obuhvatio moju kacigu te mi je pažljivo skinuo sa glave pazeći da me ne počupa. Osjećala sam se poput malog nesposobnog djeteta i nisam bila sigurna da li je to razlog zbog koga nikako nisam mogla ponovo pogledati Harrya u oči. Sklonila sam zalutale pramenove kose sa lica te se malo odmakla od Harrya pogledavši oko sebe. Prizor je bio malo reći savršen s obzirom da sam imala priliku vidjeti prelijepu rijeku koja je ,osim mjesecu i mnogobrojnim zvijezdama koje smo večeras za čudo imali priliku vidjeti, služila kao ogledalo i bezbroj različitih boja koje su dopirale sa London Eyea.Duboko sam uzdahnula dopuštajući svježem vazduhu da lagano ispuni moja pluća. Nasmijala sam se uživajući u prizoru i u tom trenutku me je trgnuo iznenadni topli zrak kod uha. Uplašeno sam okrenula glavu i susrela se sa neodoljivim tamno-zelenim očima koje su zurile u mene kao i rumenim usnama koje su vjerovatno imale namjeru da mi nešto šapnu. Bilo mi je veoma neobično vidjeti tog prelijepog dečka sa čvrsto stegnutom kariranom maramom oko glave koja je na nekim mjestima gotovo bila nevidljiva s obzirom na nestašne kovrdže koje su sa gornje strane padale preko nje. Bio je veoma ozbiljan kao i ja i pogled mu je uskoro sa mojih očiju pao na usne koje sam baš u tom trenutku nervozno grickala. Pretpostavila sam da je imao ogromnu želju da me poljubio kao i ja njega ali nijedno ni drugo to nismo učinili. Vjerovatno zato što sam ja spustila glavu nakon čega sam bila ljuta na samu sebe. On se nakašljao te pogledao prema vodi.
Harry: Bila si ovdje prije, zar ne?
I ja sam takođe pogledala u istom pravcu kao i on te lagano klimnula glavom prisjećajući se lijepih i zabavnih uspomena koje su mi izmamile smiješak na lice.
Ariel: Daa...Za Emilyin rođendan. Jennifer inače ima fobiju od visine tako da to i nije bilo baš po njenoj volji i stalno smo bili prinuđeni da slušamo njeno vrištanje i paničarenje ali u svakom slučaju bilo je zabavno..
Mogla sam čuti kako se nasmijao, a odmah zatim sam osjetila njegove prste koji su me uhatili za lakat i lagano povukli.
Harry: Pa onda je vrijeme da jednom to učiniš i sa mnom. Pogledala sam prema njemu, a zatim se nasmiješila jer mi ta njegova izjava nije davala onaj dojam o udaljenosti između nas za koju se nadam da će uskoro nestati. Polako smo se uputili prema tom ogromnom obilježju Londona koje i jeste zaista nešto prelijepo u čemu bi svaki čovjek rebao uživati barem jedanput.
Bilo je očito da je Harry itekako navikao na skrivanje tako da je vješto izbjegavao poglede drugih ljudi i sve načine na koje bi ga neko mogao prepoznati. Nismo mnogo pričali i na neki način je to možda bilo i bolje jer se plašim da bi to moglo završiti kao onaj razgovor od danas. Nakon što je Harry obavio sve potrebno, napokon smo ušli u ogromnu kupolu i ja sam osjetila onaj uobičajeni osjećaj uzbuđenja u stomaku. Prišla sam staklu te se zagledala negdje u daljinu iako još uvijek nismo krenulu i mogla sam da vidim jasno ocrtani lik prelijepog kovrdžavog dečka koji je sudeći po tome stajao iza mene. Spustila sam glavu prikrivajući smiješak koji je jednostavno bio nezaustavljiv. Nisam mogla vjerovati da ć veče provesti s njim iako situacija i nije baš najbolja. Opet, vjerovatno smo ovdje došli da se i to promijeni.
Uozbiljila sam se te polako okrenula prema Harryu koji je baš u tom trenutku namještao kosu čineći je još ljepšom i nestašnijom. Nasmiješili smo se jedno drugome nakon čega sam se ja polako izmakla te sjela na mjesto namjenjeno tome u sredini. Harry je još uvijek nepomično stajao u istom položaju gledajući kroz staklo i baš u tom trenutku se kupola počela polako pomijerati što me je na neki način uplašilo. Harry se napokon pomjerio i okrenuo prema meni. Ja sam se polako pomjerila s namjerom da mu ostavim mjesta za sjedenje, a zapravo je tu moglo sjesti jođ najmanje petoro ljudi. Ipak, očito je da je večeras moje veče za sramoćenje tako da me ništa ne treba mnogo čuditi. Harry se blago nasmiješio te sjeo pored mene, a zatim smo oboje počeli da posmatramo prelijepi prizor oko nas koji nam je omogućavao da vidimo cijeli London i svo to osvjetljenje koje je stvaralo poseban utisak u posmatraču...Djelovalo je kao da je cijeli grad posut zlatnim prahom i kao da zapravo živimo na nekoj čaobnoj planeti na kojoj je sve savršeno. Opet, znala sam da ću se čim izađem odavde vratiti u stvarnost koja nimalo nije savršena...Koja je zapravo jako udaljena od savršenstva i bojim se da mu se nikada neće dovoljno ni približiti. Svako malo smo se zaustavljali kako bi sljedeći mogli da sjednu u svoje kupole ali to mi nije smetalo sve dok imam taj divni prizor kao i Harrya pored sebe. Kraičkom oka sam mogla primijetiti da me Harry posmatra i više nije bilo šanse da se skoncentrišem na bilo šta. Nisam znala kako da reagujem, a isto tako sam bila svjesna da ovdje sigurno nismo došli samo kako bismo se vozali i uživali. Uzdahnula sam te spustila pogled ne usuđujući se da okrenem glavu prema njemu.
Ariel: Um...Pretpostavljam da London eye nije ono što je promaklo mom oku.
Na tu moju izjavu se Harry nasmijao još uvijek ne skidajući pogled sa mene. Zavidila sam mu jer bih voljela da i ja imam toliko hrabrosti i sada cijelo veče provedem samo posmatrajući njegove prelijepe crte lica kao i te savršene oči koje mi nikada ne izlaze iz misli.
Harry: Pa zapravo ne...To se zapravo nalazi na tvojoj nozi.
Pogled mi je pao na nogu i odjednom sam osjetila neku čudnu jezu u sebi. Na mojoj nozi je nešto što mi je promaklo oku? Bila sam prinuđena da zbunjeno pogledam prema Harryu na šta se on nasmijao, a bilo je očito da se iza tog smiješka krije ogromna nervoza.
Ariel: Um...Stvarno mi nisi mnogo pomogao jer jedino što ja vidim na svojim nogama jesu šarene Vansice i narandžaste čarape za koje smam tek sad shvatila koliko zapravo odudaraju i koliko sve to podsjeća na Ellyin stil oblačenja.
Oboje smo se nasmijali, a on je taj svoj osmijeh prekinuoo grickanjem dojnje usne usljed čega su mu se ucrtale dvije duboke i preslatke rupice na obrazima.
Harry: Meni se sviđa kako izgleda.
Stidljivo sam spustila glavu i on se baš u tom trenutku sageo podižući moje farmerke na lijevoj nozi, koliko je to bio u mogućnosti s obzirom da su bile veoma uske i spuštajući čarape prema dole. Ja sam ga zbunjeno posmatrala dok mi je pogled pomalo zaklanjala njegova razigrana tamna kosa. Uskoro se uspravio držeći u ruci onu narukvicu koju mi je poklonio i koju sam morala nositi na nozi kako je mama i tata ne bi primijetili. Postajala sam sve zbunjenija i nisam imala predstave kakve veze ona narukvica ima sa našim razgovorom. Nesvjesno sam stavila kosu iza ušiju što inače ne radim jer izgledam klempavo ali to u tom trenutku nisam ni primjećivala. Harry je polako uzeo moju ruku i spustio narukvicu u nju. Nesigurno sam podigla pogled prema njemu dok se u njegovim kristalno čistim očima odbijala sva ona svijetlost zbog koje se sa zelenom pomiješalo još mnogo različitih boja. Imala sam osjećaj kao da se nalazim u nekom filmu i ne mogu reći da mi nije bilo lijepo. Ipak, osjećaj nesigurnosti je dosta preovladivao i trudila sam se da ga prevaziđem.
Ariel: Š-šta s ovim?
Harry: Um, pa...
Počeo je da se prstima igra sa svojim usnicama i to je kao i uvijek izgledalo zaista slatko. Ovoga puta on nije gledao u mene već mu je pogled bio čvrsto prilijepljen za onu narukvicu koju sam još uvijek držala.
Harry: Pa...Na njoj se nalazi odgovor...
Nisam bila baš sigurna na koje pitanje je taj odgovor...Zapravo, kako jedna narukvica može sadržati bilo kakvu vrstu odgovora ili čega već. Polako sam je obuhvatila prstima prelazeći pogledom preko onig slova na kojima je jasno pisalo 'For my Juliet'. Istog trenutka sam zadobila ogromnu potrebu da zaplačem jer već dugo...Zapravo dva dana nisam imala priliku da to čujem iz njegovih usta...Ipak, za mene je to kao vječnost...Tužno sam izdahnula, a zatim zagrizla unutrašnjost dojnje usne...Nakon toga sam pogledala prema Harryu nadajući se da neće primijetiti da su mi oči suzne.
Ariel: Ovo je odgovor?
Mislila sam da će klimnuti glavom i reći da sam ja još uvijek njegova Julija ali nije to uradio...Umjesto toga je odmahnuo glavom i na trenutak zatvorio svoje prelijepe sjajne oči što je mene pomalo zabrinulo.
Ariel: Nije?
Tek tada sam shvatila da u tome i nema logike jer kako mi može promaknuti kada sam to već vidjela? Dakle stvar je u nečemu drugome.
Harry: Da li si ikada posmatrala unutrašnjost narukvice?
Pod prstima sam mogla osjetiti da i sa unutrašnje strane ima nešto ali sam oduvijek mislila da je u pitanju oslikavanje slova sa one predje strane. Blago sam se namrštila ne spuštajući pogled prema narukvici...
Ariel: Pa...Zapravo ne ali zar to nije ...Mislim to nema veze sa onim 'For my Juliet'? Lagano je odmahnuo glavom gledajući me ravno u oči dok su mu usnice bile čvrsto stisnute kao i uvijek kada je nervozan. Osjetila sam kako mi srce sve jače kuca i nisam mogla vjerovati da nešto tako bitno toliko vremena stoji prilijepljeno za moju nogu, a ja to nisam ni skontala. Nekoliko opcija mi je prošlo kroz glavu ali nisam željela da se nadam dok prvo ne pročitam u čemu je stvar. Još jednom sam pogledala prema Harry koju je grickao nokte, a još nikada nisam primijetila da to radi i usput me je prodorno posmatrao svojim očima još uvijek punim različith odsjaja. Polako sam pogledala prema narukvici okrećući njenu unutrašnju stranu i baš u tom trenutku se kupola zadrmala i narukvica mi je ispala iz ruke. I Harryeva i moja ruka je poletjela prema njoj tako da su se na kraju sudarile i oboje smo pogledali jedno prema drugome. Par trenutaka smo ostali u takvom položaju i kao da nam je bilo žao bilo šta učiniti čime bismo to prekinuli. Harry je napkon povukao svoju ruku, a ja sam uzela narukvicu s nadom da ću ovoga puta uspjeti pročitati i shvatiti o čemu se radi. Uzdahnula sam te lagano počela privikavati oči na neobična slova kao i osvjetljenje što je trajalo jako kratko. Mogla sam da pročitam svako pojedino slovo i to sam učinila nekoliko puta jer nisam mogla vjerovati u to što vidim. Harry se još više pomjerio prema meni te stavio ruku na moje rame i povukao je sve do mog lica lagano prelazeći prstima preko moje naježene kože. Još uvijek nisam skidala pogled sa narukvice iako sam imala užasnu potrebu i da pogledam prema Harryu koji mi je bio tako blizu i čije su se usne nalazile nedaleko od mog obraza.
Harry: Volim te Ariel...
I baš te njegove riječi od kojih kao da mi je prestalo raditi i srce i svi disajni organi, ma prosto cijeli moj organizam, podudarale su se sa tim prelijepim natpisom na narukvici. 'I love you Ariel'. Odjedanput sam na ruci ugledala i osjetila poveću i jako toplu kap, a tek nakon par trenutaka sam shvatila da je to zapravo moja suza...Nisam mogla vjerovati da to čujem...Po prvi put mi je to napokon rekao i to u vrijeme kada sam mislila da se više nikada nećemo vratiti na staro. Polako sam počela pomijerati glavu prema njemu i to sam radila veoma trzavo tako da sam podsjećala na nekog zahrđalog robota. Tek tada sam shvatila da mu je lice jako blizu mom i da nas dijele samo milimetri. Otvorio je svoje punačke usne preko kojih se rasipao veoma topli dah koji je ujedno predivno mirisao. Ne postoji taj pridjev kojim bi se mogli opisat moji osjećaji u tom trenutku...Jednostavno, imala sam osjećaj kao da je vrijeme stalo i kao da sam u trenutku zaboravila sve riječi osim tih. Krenula sam da mu nešto kažem ali nisam mogla. Samo sam ispustila mali zvuk koji je na neki način bio smiješan ali se nijedno od nas nije nasmijalo. Njegovi nježni psrti su polako prešli na moje usne pri čemu mu je pogled stalno lutao od njih do mojih očiju.
Harry: Znam da možda ovo kasno govorim a-ali nisam mogao prije. Zapravo plašio sam se jer...Svim djevojkama koje sam do sada imao govorio sam to tek tako kao i one meni i nijedna veza nije trajala duže od mjesec ili dva maksimalno...P-plašio sam se da će tako biti i sa našom vezom ako ti odmah kažem da te volim...Znam da nam je i sada veza veoma nestabilna ali...M-molim te nemoj me napustiti...
Oči su mu se počele nakupljati suzama možda čak i više nego moje, a njegove riječi su me probadale duboko u srce. Željela smam reći nešto i prekinuti ga ali nisam mogla. Plašila sam se da bi to isto kao i maloprije moglo izaći kao sam jedan besmisleni zvuk.
Harry: Ne smijem te izgubiti Ariel...Tebe ne. Ne bih to mogao izdržati i molim te da pokušamo da krenemo ispočetka i sve ovo popravimo, spreman sam sve učiniti samo da te ne izgubim...Oduvijek si mi mnogo značila, a davno sam shvatio i koliko te zapravo volim i ljut sam na sebe što ti to nisam prije rekao ali...Zaista sam se plašio da ćeš samo nestati iz mog života kao što su i one. A-a one mi nisu značile ni u pola kao ti Ariel...
Jedna suza mu je krivudavo skliznula iz prelijepog zelenog oka koje je sjajilo kao nikad prije. Zatvorila sam oči ispuštajući nekoliko suza, a zatim sam iznenada skupila snagu da se pomjerim te čvrsto obamotam ruke oko tog nesigurnog dečka ispred sebe prema kom sam sada gajila najjače osjećaje do sada. Spustila sam glavu duboko u njegovu kosu kao i vrat i krajeve majice i košulje. Mislim da nikada nikoga nisam zagrlila čvršće od toga ali ta neka neobična potreba u meni je bila jača od svega. I on je takođe mene zagrlio ali sam znala da ono najvažnije nije čuo.
Ariel: V-volim i ja tebe Harry...Volim te!
Nisam mogla vjerovati da mu to kažem i odjednom sam se počela smijati kao neka budala. Mogla sam da čujem i njegov prelijepi osmijeh i prosto nisam mogla vjerovati da nakon toliko vremena plačem od sreće. Obuhvatio je rukama moje lice te nam na taj način omogućio da se gledamo u oči. I njegove su i dalje bile suzne i ja sam nježno prešla prstom preko mekane kože njegovog lica brišući mokre tragove.
Harry: A ono drugo?
U tom trenutku sam se zamislila jer nisam bila sigurna na šta misli, a i moj mozak već nekoliko minuta uopšte i ne radi. Premotavala sam u glavi njegove riječi i došla do zaključka da bez sumnje misli samo na jedno.
Ariel: Neću te napustiti...Nikada.
Naslonio je čelo na moje još uvijek me gledajući jednako prodorno i sada već nije bilo dovoljno osvjetljenja koje bi mu očima dalo drugačiju boju. Sada su to bile one njegove tamno zelene koje sam obožavala i koje sam mogla posmatrati godinama, a da mi nikada ne dosadi.
Harry: Obećavaš?
Klimnula sam glavom i blago se nasmiješila još uvijek se nadajući da sve ovo nije samo san.
Ariel: Obećavam.
Odjedanput je nakrivio glavu i prislonio usne na moje i bilo mi je drago što to ovoga puta ne mora da bude poljubac na silu. Nije ni danas bio u potpunosti ali opet to nije bilo to...Sada definitivno jeste i jedino što sam mogla učiniti bilo je da se u potpunosti prepustim. Zatvoorila sam oči te uživala u njegovim mekanim usnama kao i nježnim dodirima, a čak i tako sam mogla da primijetim sva ta svijetla koja su se izmjenjivala i obasjavala nas. Jedino sam se plašila da će se vožnja završiti i da će na taj način sva ta čarolija biti prekinuta.
Ariel: Ne želim da se rastanemo...
Harry me je još uvijek ljubio unatoč tome što sam pričala i vjerovatno je to uzrok neobičnom načinu na koji sam sve to izgovorila. Na trenutak je otvorio svoje prelijepe smaragdne oči i značajno me pogledao oblizujući uglove svojih punačkih usana.
Harry: Imam ideju...
........... ............. ...........
Dva puta sam okrenula ključ, a zatim povukla kvaku kako bih se uvjerila da nema šanse da bilo ko otvori vrata. Nakon toga sam se okrenula i pogledala prema savršenom dečku koji je bezbrižno ležao na mom krevetu sa rukama podvijenim ispod glave i posmatrao me svojim vragolastim zelenim očima. Zamahala sam glavom te prišla krevetu i polako se zavukla pod jedan kraj deke dok je onaj drugi bio 'zarobljen' pod tijelom istog onog savršenog dečka. Premjestio se na bok naslanjajući glavu na ruku, a zatim je počeo da pogledom prelazi preko mog lica što je učinilo da se na neki način osjećam pomalo neugodno.
Ariel: Ne mogu vjerovati da si me na ovo natjerao.
Nasmijao se te napokon zaustavio pogled na mojim očima.
Harry: Pa šta ima veze kad oni liježu ko kokoši?
Prevrnula sam očima i nasmijala se.
Ariel: Pa svejedno. Nemam pojma kako ćemo ujutru sve to izvesti i samo da znaš već sam te upozorila da nema nikakvog drveća blizu prozora preko kojih bi se mogao spustiti. Ako ne želiš probleme onda sad već polako počni da smišljaš plan, a ja ću lijepo da spavam.
Nasmijao se te jednu ruku stavi preko mojih usta,a drugom me počeo golicati. Ja sam se svim snagama borila da ne vrisnem ili ispustim bilo kakav glasan zvuk, a na svu sreću nisam to mogla učiniti sve i da sam željela s obzirom na Harryevu ruku. Oduvijek sam mrzila golicanje, a pogotovo u slučajevima kada si potpuno bespomoćan kao na primjer sada. Harry je već bio iznad mene i očitoo je uživao u toj igri, a uskoro je spustio glavu pored mog uha te ga počeo vragolast grickti i ljubiti.
Harry: Jesi li sigurna da ćeš spavati.
U tom trenutku sam ga počupala za jednu kovrdžu što je njega samo još više nasmijalo. Cijelo vrijeme sam mlatarala nogama pokušavajući da se nekako oslobodim ali nije bilo šanse. On je na trenutak pomjerio ruku i ja sam se nekontrolisano zaderala, zapravo to je više podsjećalo na vrisak...A takve sam mogla samo da čujem u hororima kada nekoga sjeckaju i maltretiraju. Stavila sam ruku preko usta nadajući se da me niko osim Harrya nije čuo dok se i po njegovom izrazu lica moglo vidjeti da mu nije svejedno. U tom trenutku su se ispred vrata začuli koraci kao i blago kucanje.
Collette: Ariel je li sve uredu?
Harry je još uvijek bio na meni i sada me već vragolasto posmatrao dok je mene polako počela hvatati panika.
Ariel: Um...J-jeste, jeste. Zašto?
Collette: Pa učinilo mi se da sam čula nekoga da vrišti. Tačnije učinilo mi se da sam čula tebe.
Čulo se pomijeranje šteke ali na svu sreću bilo je bezuspješno.
Collette: I zašto si zaboga zaključana?
Uzdahnula sam te pogledala prema Harryu koji mi nije baš bio od neke pomoći jer se jedva suzdržavao od smijeha.
Ariel: M-ma vidjela sam pauka, a inače mrzim paukove. Na svu sreću ubila sam ga...Papučom.
Na ovo zadnje što sam izgovorila Harry je prasnuo u smijeh te stavio ruke preko usta i sišao sa mene prelazeći na svoju stranu kreveta. Ja sam ga prostrijelila pogledom ali on to nije mogao ni vidjeti s obzirom da se okrenuo prema zidu pokušavajući da se kontroliše.
Ariel: A-a odnedavno se uvijek zaključavam, to mi je nekako navika.
Collette: Oh...Okej, kako god. Laku noć.
Odahnula sam te prošla rukom kroz već oznojenu kosu.
Ariel: Laku noć.
Po koracima sam shvatila da se već udaljila i u tom trenutku sam ljutito pogledala prema Harryu koji se napokon prestao smijat ali je zato bio jako čupav da se nisam mogla suzdržati i istog trenuta sam izguubila onaj ljutiti pogled.
Harry: Je li bio mnogo opasan? Sva sreća pa ti je papuča bila pri ruci.
U tom trenutku sam rukom dohvatila papuču koja je bila pored kreveta te ga udarila njom po ramenu.
Ariel: Kao što vidiš i sad mi je.
Nasmijao se te mi uzeo papuču i bacio je na sasvim drugi kraj sobe što je izazvalo dosta jak zvuk.
Ariel: Pa šta radiš, opet će doći.
Sasvim mi se približio te me počeo zavodljivo gledati i ljubiti po licu.
Harry: Nema veze, reci im da se gonjaš sa tarantulom.
Nasmijala sam se i udarila ga rukom u prsa što je izazvalo još veći osmijeh i sa njegove strane.
Ariel: A daj bezobrazan si.
Podvukao se pod deku te me čvrsto obamotao svojim ogromnim rukama ne skidajući onaj preslatki osmijeh sa lica. Prislonio je glavu sasvim uz moju te me nježno ljubio po usnama dok sam ja samo opušteno zatvorila oči i uživala.
Harry: Mogli bismo ovo češće raditi.
Nasmiješila sam se i klimnula glavom te se još više pribila uz njega.
Harry: Umorna si?
Ariel: Mhm...
Zatvorila sam oči i blago se nasmiješila dok je on nježno prlazio rukom kroz moju kosu i preko mog lica.
Harry: Laku noć Julija...
Još više sma se nasmijala jer napokon čujem to Julija.
Ariel: Laku noć kovrdžavi Romeo.
Bila sam ponosna na samu sebe jer sam izgovorila i ono 'kovrdžavi' bez da me napominje na to. Imala sam osjećaj da ću svake sekunde zaspati iako sam se svim snagama borila protiv sna i pospanosti.
Harry: Vidimo se ujutru.
Nasmijala sam se već u nekom polusnu i usput sam uspjela da napipam njegovu ruku i blago je stisnem. Mislim da nismo mogli biti više pribijeni jedno uz drugo jer nam se svaki dio lica ali i tijela gotovo stapao. U svakom slučaju bilo mi je prelijepo. Harry me je još jednom poljubio u čelo, a zatim vratio glavu u prijašnji položaj pri čemu su me golicale njegove mekane lokne sa svih strana.
Harry: Volim te...
........ .......... ........
___Dan kasnije___
Emily: Awww o moj Bože kako je to slatkoo!
Emily me je zagrlila iz sve snage i počela me ljuljati kao da sam malo dijete. Nasmijala sam se, a zatim polako oslobodila njenog zagrljaja.
Jennifer: I meni je drago ali ne brini ne planiram te daviti.
Značajno je pogledala prema Emily koja se uozbiljila i prostrijelila je pogledom.
Jennifer: A kako se jutros izvukao iz stana?
Uzdahnula sam i napravila grimasu dajući im do znanja da je bilo komplikovano.
Ariel: Ako mi vjerujete bila sam prinuđena da kao slučajno prosipam Jean-Pierreovu kafu kako bih mu skrenula pažnju dok je Harry izlazio iz stana.
Njih dvije su se nasmijale, a ja sam prošla rukom kroz kosu te pogledala prema Vicky koja nas je posmatrala sa vrata od učionice. Čim je shvatila da sam je vidjela, otišla je negdje na hodnjik.
Emily: Mislim da ste zaista pretjerale.
Pogledala sam zamišljeno prema njoj dajući joj znanja da ne znam na štta misli.
Emily: Pa ti i Vicky...Mislim, krajnje je vrijeme da se pomirite.
Uzdahnula sam te tužno spustila glavu i počela se igrati vrhovima kose.
Ariel: Znam ali šta da radim? Pokušala sam sve...I pričala sam sa njom i slala joj poruke i zvala je ali ništa...
U tom trenuku je neko proletio pored mene i usput me gurnuo tako da sam ja odletjela na Mikeovu klupu i pri tome srušila nekoliko knjiga i pernicu. Ljutito sam pogledala prema toj budali koja je zapravo Stiv, najveći baksuz u razredu, koji se očito gonjao s nekim i kao što sam i mislila, nisam dobila čak ni izvinjenje. Nervozno sm se sagela i počela kupiti kknjige gledajući oko sebe jer sam željela da to završim prije nego što se pojavi Mike. Ne želim da ispadne kao da mu prebiram po stvarima. Sagela sam se kako bih se uvjerila da mi nešto nije promaklo i u tom trenutku me je prekinuo Jenniferin glas.
Jennifer: Ovo je valjda njegovo?
Pogledala sam prema njoj i vidjela da drži neku sliku.
Ariel: Pa vjerovaatno.
Počešala sam se po kosi te pružila ruku kako bi mi dodala fotografiju ali se to nije dešavalo. I ona i Emily su gledale u fotografiju sa poprilično iznenađenim i možda čak i pomalo šokiranim izraazima lica.
Ariel: šta je sad?
Polako sam stala pored njih kako bih vidjela u čemu je stvar i tada sam mogla da vidim jednu plavokosu djevojku koja je dosta ličila na mene...Mislim imale smo slične oči i usne dok su nam se boje kose kao i nosevi dosta razlikovali.
Emily: Um...Ovo nisi ti, zar ne?
Nasmijala sam se te napravila grimasu i pogledala prema Emily.
Ariel: Zar stvarno misliš da je moguće da sam nekada bila ofarbana u plavo i da ti to nisi znala? A da tamo neki Mike čak ima i moju sliku s tom frizurom.
Jennifer: Ali svejedno Ari, strašno liči na tebe...
Pogledala sam značajno prema njoj, a zatim uzela sliku s namjerom da je vratim u neku knjigu.
Ariel: I nije baš toliko cure. Uostalom nismo trebale ni vidjeti ovu fotografiju, to su privatne stvari.
Njih dvije su me sumnjičavo posmatrale i bilo je očito da nisu zadovoljne mojim odgovorom. Zapravo ni meni nije bilo baš svejedno jer mislim da nikada prije nisam vidjela nijednu djevojku da mi toliko liči...Ipak, ima mnogo takvih slučajeva u svijetu i ne bih se trebala toliko obazirati na to...Opet, jedna stvar me je kopkala...Otkud to kod Mikea i ko mu je to uopšte? Pogledala sam u nekoliko knjiga koje sam upravo naslagala jedne na druge i nisam imala pojma gdje da stavim sliku. Kako ću znati iz koje je ispala?
Jennifer: Ar...
Okrenula sam se prema njoj i umjesto sa slatkom brinetom, susrela sam se sa crnokosim dečkom koji me je značajno posmatrao i istog trenutka sam osjetila neku vrstu straha. Šta sad da radim?
Mike: Sve uredu Ariel?
Ariel: Um...
Sklonila sam pramen kose sa lica te klimnula glavom..
Ariel: D-da, da...
Nadala sam se da me nije vidjeo dok sam držala sliku ali nažalost sve moje nade su potonule u trenutku kadaa mi je uzeo ruku i istrgnuo sliku iz nje. Stavio mi je pred oči i zamahao njome.
Mike: A šta radiš s ovim?
Po pogledu sam mu mogla primijetiti da je itekako ljut što je zaista rijetkost u njegovom slučaju. Nakašljala sam se te pokazala prukom prema onim knjigama.
Ariel: Umm...S-Sti...
Mike: Nemaš pravo da mi diraš stvari!
Zaderao se te prošao pored mene i stavio onu sliku u jednu od knjiga. Po disanju mu se moglo primijetiti da je itekako uznemiren i ljut i nisam imala pojma šta da učinim.
Ariel: Umm..Ja stvarno ni...
Mike: Nisam te ništa pitao!
Spremio je knjige začas te izletjeo iz učionice, a u mene su ostali gledati svi prisutni među kojima su bile i Jennifer i Emily samo što su one bile i pomalo zabrinute.
Emily: Šta je ovo bilo?
Pogledala sam prema vratima te lagano slegnula ramenima.
Ariel: Zaista nemam pojma...
.......
Sjedila sam u kantini i zamišljeno tipkala po mobilnom dok su Jennifer, Emily i Vicky ćaskale o nečemu potpuno nebitnom. Obično se ne uključujem u razgovore kada je tu Vicky jer često dolazimo u neugodne situacije. S obzirom da sam vratila staru karticu u mobilni, prelistavala sam moje i Harryeve starije poruke. Stalno sam se osmijehivala jer je tu bilo zaista svakakvih gluposti za koje ne bi valjalo da ih neko pročita. U tom trenutku sam odbila obavještenje o novoj poruci i nadala sam se da je u pitanju Harry...Međutim, nije bio. Taj broj mi je bio nepoznat, a i nisam ga imala memorisanog u mobilnom. Ušla sam u poruku i ostala pomalo zbunjena.
'Ari?'
Sve što ima reći je 'Ari?'? Obično kad dobijem poruku s nepoznatog broja, bude u pitanju neka greška...Zapravo prije nekoliko mjeseci je u pitanju bio Harry ali ako zanemarimo taj slučaj. Ovoga puta ipak nije bila greška dok mi ta osoba zna ime. Nisam znala da li je to pametno ali sam ipak odgovorila.
'A ti si?'
Poslala sam poruku te počela nervozno lupkati noktima po stolu čekajući odgovor. Ipak, nije dugo potrajalo.
'Pa sad...'
Napravila sam zbunjenu grimasu koju su primijetile Jennifer, Emily i Vicky.
Emily: Je li sve uredu Ari?
Pogledala sam izgubljeno prema njima te klimnula glavom, a zatim odlučila ponovo odgovoriti.
'A šta bi to tačno trebalo značiti?'
Nakon nekolika minuta sam dobila odgovor koji mi nimalo nije olakšao situaciju.
'Kako si?'
Nasmijala sam se te pogledala oko sebe sumnjajući da me možda neko zeza i ismijava me. Međutim, svi su bili zauzeti jelom i čavrljanjem. Uzdahnula sam te ponovo pogledala prema mobilnom.
'To nije odgovor na moje pitanje'
'Pa problem je u tome što ti ne mogu dati odgovor na tvoje pitanje...'
Iznervirano sam odloožiila mobilni na sto i pogledala prema Mikeu koji nije bio mnogo daleko. On je ispijao sok i zamišljeno gledao negdje na stranu dok je Brian igrao igrica. Okej, nisu ni oni.
'Zašto?'
'Uskoro ćeš ionako saznati...'
Nkoliko puta sam pročitala posljednju poruku pokušavajući da je razumijem ali nisam mogla. Uskoro ću saznati ko je ta osoba ili...? Nikada nisam voljela tu tajnovitost i uvijek je u meni izazivala neku jezu koja nije nimalo prijatna.
'Kako to misliš? Molim te odg mi konkretno...'
Ovaj put sam najduže čekala na odgovor i uskoro sam umjesto onog poznatog zvuka za poruku začula melodiju koja je označavala poziv. Mislila sam da je u pitanju neko drugi ali nije bio...Ponovo onaj broj...Oklijevala sma jer nisam bila sigurna da li je pametno da se javim. Njih tri su me još uvijek čudno posmatrale jer im vjerovatno nije bilo jasno šta se dešava...iskreno, ni meni nije bilo. Nesigurno sam pritisnula tipku i samim tim prihvatila poziv, a zatim sam prislonila mobilni uz uho.
: M-molim?
S druge strane slušalice sam samo mogla da čujem šuštanje i nečije disanje. Iskreno nije mi bilo nimalo svejedno i osjećala sam se kao da sam ona djevojka iz horora u kojima sve počinje sa tim sablasnim pozivima.
: Ko je to? Pa daj reci nešto!
U tom trenutku su svi pogledali prema meni i ja sam shvatila da bih trebala biti tiša. Uzdahnula sam te se ponovo skoncentrisala na poziv. I dalje je bilo isto stanje...I dalje se moglo čuti samo disanje te osobe.
#Ariel: Ako pokušavaš da me uplašiš ne ide ti.
Naravno lagala sam ali šta drugo da kažem? U tom trenutku je disanje zamijenio zvuk kojim mi je dato do znanja da je poziv prekinut. Spustila sam mobilni te uplašeno pogledala prema njemu.
Jennifer: Ko je to bio?
Slegnula sam ramenima i odmahnula glavom. Napokon sam pogledala prema njima i krenula im nešto reći ali me je prekinuo zvuk poruke. Uplašeno sam pogledala prema mobilnom dok mi je srce sve jače kucalo. Nesigurno sam ušla u poruku koja je ponovo bila od iste misteriozne osobe.
'Drugi put Ari...Još nije vrijeme...'
Nikada nisam bila baš strpljiva osoba i nekad mi je čak i pet minuta čekanja previše...I štaa sad? Kakvo vrijeme? Ništa mi nije bilo jasno i iskreno nije mi bilo svejedno pa mi je cijelo vrijeme niz kičmu prolazila ona odvratna jeza koja se pojavljuje uvijek kada se plašiš. Možda se neko samo zeza sa mnom ali opet ne izgleda mi sve ovo kao neka šala...I ono što me najviše brine jeste jednu pitanje. Nije vrijeme za šta?