DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 95

Nisam znala šta da uradim...Da li da je pitam ko je to bio? Zapravo, već znam...To je ona osoba koja već mjesec dana ne pušta ni mamu ni tatu na miru, barem mislim da jeste. Ali kako zna da mi se nešto dogodilo? Hah, pa naravno, cijeli svijet zna. Malo je hvalilo da udarim samu sebe po glavi ali sam se onda sjetila da sam imala potres mozga, mislim da mu je to bilo dovoljno za danas. Uzdahnula sam i ušla unutra zateknuvši smeđokosu pomalo zabrinutu ali i nervoznu ženu koja se aglo okrenula prema meni držeći mobilni u ruci dok su joj se usne izvile u blagi kiseli smiješak. Da li bih trebala da je pitam s kim je razgovarala? Po onome što sam čula sigurna sam da mi neće ništa reći i plus, pokušavala sam nekoliko puta do sada...Svaki put je završilo isto...Ostala bih bez ijedne informacije, samo bi se još više upitnika stvorilo u mojoj glavi, a trenutno ih imam dovoljno, zapravo i previše. 

Mama: H-hej dušo...
Odložila je mobilni na odmarić i krenula prema meni. Nisam znala šta da uradim, nisam navikla da bude tako dobra prema meni i naprosto...kao da se prvi put u životu susrećem sa majkom. Stala je ispred mene te prošla rukom kroz moju neurednu smeđu kosu zaustavljajući svoj pogled na mojim crvenim i suznim plavim očima.
Mama: Plakala si?
Zapravo sam i u tom trenutku plakala ali sam pokušavala da to prikrijem. Lice mi je bilo toliko mokro da se nove suze nisu mogle ni primijetiti prilikom njihovih 'putovanja' preko moje kože. Spustila sam pogled i ispustila uzdah prije nego što sam je zaobišla i sjela na ivicu kreveta stavljajući ruke preko lica. Nisam imala snage, a ni volje za razgovor o tome. Samo želim mir, barem na 15 minuta želim da se osjećam kao srećna i slobodna djevojka koja nema nikakvih briga u svom životu ali ne mogu...Ljudi oko mene, stvari koje mi se dešavaju kao i osjećaji koji vladaju mojim srcem, razumom i tijelom mi to ne dopuštaju. Mmogla sam osjetiti pomijeranje dušeka podamnom i pretpostavila sam da sjedi pored mene. Njen glas je uskoro potvrdio moje pretpostavke došavši sa moje desne strane.
Mama: Šta je sad učinio?
Spustila sam ruke na krilo lagano trljajući koljena i razmišljajući o tome šta da joj kažem. S jedne strane imam potrebu da joj sve kažem iako znam da će još više zamrziti Harrya, a opet s druge želim izbjeći tu temu jer ne želim da bilo ko govori ružno o njemu. Pa makar ja bila prva osoba koja bi trebala takvo nešto učiniti...Ja ga i dalje volim i ništa to ne može promijeniti...
Ariel: Nije bitno...
Prešla je rukom preko mojih leđa toliko nježno da to gotovo nisam ni osjetila. Kraičkom oka sam pogledala prema njoj i mogla sam primijetiti da je jednako zabrinuta...Ako ne čak i više nego maloprije.
Mama: Znaš da mi mo...Dobro ne znaš, nismo nikada imale baš neki prisan odnos...ali želim da ti kažem da te potpuno razumijem i znam kako se osjećaš. I ja...
Odjednom je ućutala i umjesto riječi ispustila izdah. Pogledala sam nesigurno prema njoj, a ona je svoj pogled odmah skrenula na stranu polako se usprevljajući u stojeći položaj.
Mama: Samo se nemoj brinuti, sve će proći...Započećeš uskoro novi život i današnjji dan kao i sve ružne stvari koje ti se događaju i koje su ti se dogodilo biće prošlost. Sigurna sam.
Nasmiješila se izbjegavajući očni kontakt sa mnom, a onda je polako krenula prema vratima.
Mama: Ostaviću te da se odmoriš, a i idem da pronađem Jacka...Maloprije je izašao nekuda. Ako ti bude nešto trebalo...
Prije nego što je završila rečenicu ja sam klimnula glavom, a ona je ućutala i ponovo se nasmiješila polako napuštajući sobu. Tata je vjerovatno kao i uvijek otišao čim je mama primila poziv...Uzdahnula sam i okrenula glavu na stranu pri čemu mi se pogled odmah zaustavio na mobilnom koji je mama ostavila na ormariću. Par trenutaka sam oklijevala razmišljajući o tome da li je pametno da pretražujem po njenom mobilnom prebirajući pozive i poruke? Pa zapravo i nije jer znam da je to vezano za mene, zar ne? Pogledala sam prema vratima kako bih se uvjerila da niko neće ući, a onda sam se ustala, prišla ormariću i uzela mobilni. Brzo sam ušla u pozive i nada u meni se istog trenutka istopila jer sam vidjela da je sve izbrisano...Isti slučaj je bio i sa porukama. Dakle, ništa ne prepušta slučaju. Iznervirano sam udarila nogom u pod, odložila mobilni i sjela na krevet. Šta ću sada sa sobom? Nikada nisam bila izgubljenija...bez nade...bez...Harrya...Umjesto sa mnom, sada je u sobi pored sa tom prelijepom plavušom koja se ponovo pojavila u njegovom životu i preotela mi ga samo jednim svojim slatkim osmijehom...pogledom...tim nečim što ja nemam...Zašto me onda zavlači? Zašto mi ne kaže da nikada neću moći zauzeti njeno mjesto? Kako je tek shvatio da je voli više nego mene, da možda mene nikada nije ni voljeo? Bol koju sam osjećala u sebi je sve više rasla i plašila sam se da bi mi srce moglo raspuknuti ako nastavim razmišljati. Stisnula sam oči i zube boreći se s novim naletom emocija koje su me razarale unutra. Ne mogu više da plačem, ne mogu više da ovo podnesem, ne mogu...Plašim se da neću moći još dugo izdržati...
Vicky: Ariel?
Trgnula sam se čuvši taj poznati, umišljati ženski glas koji je dopirao sa vrata. Okrenula sam se i susrela sa parom plavo-zelenih očiju koje su zurile u mene i po izrazu lica te djevojke vidjelo se da je jako tužna. Da li sam uzrok tome ja ili slatki irac koji je maloprije bio sa njom na hodnjiku? A možda i obe opcije dolaze u obzir...
S obzirom da sam bila pogubljena u svojim mislima, ona je to vjerovatno i primijetila pa je odlučila i prije moje reakcije na njen ulazak prići i sjesti pored mene. Stavila je ruku na moje koljeno i nježno ga stisnula gledajući u moje uplakano lice svojim nježnim pogledom.
Vicky: Kako si?
Klimnula sam glavom nesposobna da kažem nešto više. Plašim se da bih zajedno sa glasom mogla ispustiti i neke jecaje koje u posljednjih 1o minuta zadržavam u sebi. Oblizala sam usne kupeći jezikom ostatke slanih suza koje su se zaustavile na njima, a zatim sam ponovo svu pažnju preusmjerila na prste koje sam cijelo vrijeme ispreplitala.
Vicky: Ljubav je jedna najveća glupost, zar ne?
Nasmijala sam se od muke i klimnula glavom shvativši da je s obzirom na njenu izjavu bolje da je ne pitam ništa u vezi Nialla. Situacija pretpostavljam nije ništa bolja, ako nije čak i gora.
Vicky: Znaš, posljednjih dana planiram da ostanem stara usidjelica koja će svoju potrebu za ljubavlju nadoknađivati gledajući španske sapunice i romantične filmove koji su obična glupost puna samih laži.
Pogledala sam iznenađeno prema njoj i prosto nisam mogla vjerovati da pored mene sjedi ista ona plavokosa djevojka koja me je do prije pola godine uvjeravala da je ljubav nešto najljepše na svijetu, a razlog za takvo mišljenje je pronalazila u Robertu. Željela sam joj čestitati što je napokon otvorila oči ali sam se onda sjetila da sam i ja do prije neki dan vjerovala u ono što nisam prije. Vjerovala sam u 'Romea i Juliju' kao i pravu ljubav...Hm...
Vicky: Kakvi su tvoji planovi?
Slegnula sam ramenima napokon otvarajući usta i ispuštajući jedan izdah.
Ariel: Možda...Možda bi najbolje bilo da odem...
Ta izjava mi je u trenutku došla u glavu i krenula sam da je povučem ali sam nakon maloog premišljanja oko toga shvatila da je to možda i najbolja ideja. Mogla sam kraičkom oka primijetiti Vickyin iznenađeni izraz lica kao i poluotvorene punačke usne koje su se očito premišljale oko toga šta bi trebalo sljedeće da izgovore.
Vicky: Stvarno?
Malo sam oklijevala, a onda sam klimnula glavom odlučivši da ću razmisliti o tome kada budem sama. Takvo nešto sam planirala prije nego što sam upoznala Harrya i zapravo nikada nisam sebe zamišljala u Londonu. Možda je najbolje da ostanem pri toj odluci, sada kad je već sve upropašteno...
Ariel: Ne znam još uvijek ali...Možda bi bilo najbolje da uradim takvo nešto čim maturiramo...Otićiću negdje na fakultet u drugi grad, započeću novi život, samostalni život...Pokušaću da se oporavim od svega ovoga...svih ovih ružnih stvari koje sam doživjela...mada znam da se neke uspomene nikada neće odvojiti u mene...zauvijek će ostati utisnute u moje misli, dušu...nastaviće putovati kroz moju krv koja je dio mene kao i te uspomene.
Prošla sam rukom kroz kosu i sasvim spustila leđa na krevet usput uzimajući jastuk i obamotavajući ga svojim pomalo drhtavim rukama.
Ariel: Da, mislim da će tako biti...
Nasmiješila se i klimnula glavom gledajući u lijepo i visoko cvijeće koje se nalazilo nedaleko od kreveta.
Vicky: To i nije tako loša ideja samo što ćeš mi nedostajati...
Krenula sam joj reći da bi i ona mogla krenuti sa mnom ali me je spriječio zvuk kucanja na vratima. Pogledala sam u njihovom pravcu i srce mi je polako počelo da se budi iz transa vjerovatno s nadom da je to možda Harry. Zašto uvijek priželjkujem da se on pojavi kada znam šta mi je učinio...Zapravo ne znam i to je vjerovatno najgore od svega.
Ariel: Slobodno.
Nisam izgovorila te riječi baš glasno i iskreno sam se začudila primijetivši pokretanje šteke. Uskoro je unutra ušetala meni dobro poznata i mladolika žena koja mi se nasmiješila na svoj simpatični način.
Anne: Mogu ući?
'Pa...Došla je sa Anne i Gemmom.'
' Uh...Pa...Bila je s njima u trenutku kada su im javili šta dogodilo, a s obzirom da im je dugo trebalo da dođu pretpostavljam da su bili van Londona. Kako god, Ashley je valjda krenula sa njima i pomoću njih je i ušla unutra. Anne i Gemma su odmah za njom ušle sad u Harryevu sobu samo ih ti nisi ni primijetila...'
Te riječi su počele da se igraju sa mojim mislima dajući mi do znanja da me Annein dolazak meni ne bi trebao previše radovati...Kao ni dolazak plavokose djevojke koja se pojavila iza njenih leđa i koju sam prvi put imala priliku vidjeti uživo. Bila je zaista prelijepa, a oči, oblik glave kao i rupice na licu su bile dovoljne da shvatim da između Harrya, nje i Anne postoji krvna veza.
U tom trenutku sam osjetila kako me Vicky drma po nozi i pretpostavila sam da me pokušava izvući iz misli koje su uzele podosta vremena, a Anne i Gemma su još uvijek stajale na vratima očekujuči bilo kakvu vrstu odgovora ili reakcije s moje strane. Nakašljala sam se i uspravila u sjedeći položaj pokušavajući da se nasmiješim, a da to izgleda normalno...barem u granicama normale.
Ariel: Naravno...
Vicky se uspravila usput spuštajući jedan nježni poljubac na moj obraz i lagano prolazeći prstima kroz moju kosu.
Vicky: Uhm, ja bih trebala ići. Vidimo se kasnije Ari...
Uputila je Anne i Gemmi po jedan svoj slatki smiješak, a zatim je napustila prostoriju. Na neki način sam priželjkivala da ostane sa mnom jer nisam sigurna da sam spremna na razgovor sa Harryevom majkom i sestrom u sred svih ovih problema. Opet, ne bih imala velike koristi od nje tako da sam bila prepuštena samoj sebi, kao i uvijek.
Ariel: Sjedite.
Krenula sam da im pokažem na krevet ali nisam bila sigurna koliko bi to bila dobra ideja pa sam se suzdržala ostavljajući im priliku da biraju između fotelje, stolice i mekanog kreveta. Bojim se da bi me prevelika blizina mogla dekoncentrisati.
Anne je ipak odlučila sjesti pored mene, a Gemma je stajala nedaleko od nas i bilo je očito da joj je neprijatno. Tek tada sam se sjetila da se mi zapravo nismo ni upoznale pa sam se nakašljala i ustala prije nego što me je Anne zagrlila za šta sam planirala da će učiniti, valjda, preusmjeravajući svoj put ka Gemmi.
Ariel: Uhm, ja sam Ariel.
Inače bih možda ponosno dodala i ono 'Harryeva djevojka' unatoč činjenici da to i ona sama zna ali u tom trenutku je to predstavljalo nešto što bih posljednje trebala reći. Zapravo, mislim da sam se maloprije lično odrekla te titule...
Gemma: Gemma.
Krenula sam ispružiti ruku ali me je ona preduhitrila obamotavajući ruke oko mog struka uvlačeći me u svoj zagrljaj. Uzvratila sam joj zagrljaj osjećajući kako mi je tijelo ukočeno i više sam podsjećala na nekog robota nego djevojku.
Gemma: nemaš pojma koliko mi je drago što sam te napokon upoznala, brat mi je mnogo pričao o tebi.
Da...Vjerovatno prije nego što se ponoo sreo sa Ashley s kojom se trenutno zabavlja u sobi. O Bože, šta ako su još uvijek zajedno?
Odvojile smo se jedna od druge, a nervoza u meni se hitro počela peti stepenicu po stepenicu. Iskreno, nisam billa sigurna da li je uzrok tome činjenica da su Harry i Ashley možda još uvijek zajedno ili too da ću upravo razgovarati sa majom i sestrom od mog bi...bivšeg dečka.
Anne: Dođi.
Raširila je svoje ruke pozivajući me u svoj zagrljaj. Rado sam to učinila unatoč tome da sam znala da je iz nekog meni nepoznatog razloga bila sa Ashley... Nakon toga sam sjela na krevet, a Gemma je kao svoje mjesto za sjedenje odlučila izabrati smeđu kožnu fotelju koja se nalazila uza zid pored onog cvijeća.
Anne: Pa, kako si dušo?
Pomalo me je iritirala činjenica da svi moraju započinjati razgovor sa mnom tako što me pitaju kako sam. A opet ako ćemo realno, trenutno se nalazim u bolničkoj sobi i pretrpjela sam potres mozga, a ne bi me ludilo ni ako bi se ponovio s obzirom da se otkako sam se probudila nisam nijednom opustila niti odmorila.
Ariel: Nije loše...
Osim što mi ništa u životu ne ide od ruke, a osoba koja mi je bila jedina nada i moja najveća ljubav, zapravo još uvijek je, me je prevarila sa svojom bivšom i nećeš vjerovati ta osoba je tvoj sin, a njegova bivša ili sadašnja je došla u bolnicu sa tobom. Ha, koja slučajnost.
Uzdahnula sam lagano grickajući vlastiti jezik nadajući se da će Anne nešto reći prije nego što meni one riječi izlete iz usta. Zaista sam imala osjećaj kao da bi se to moglo dogoditi.
Anne: Nisi dobro zar ne?
Okej, te riječi nisu baš išle u prilog onoj strani mene koja me je uvjeravala da držim jezik za zubima.Ipak, odlučila sam se suzdržati te sam samo uzdahnula i nasmiješila se onako preko volje.
Ariel: Uvijek može bolje, zar ne?
Klimnula je glavom, a svaki oblik smiješka sa njenih usana je polako počeo da nestaje i to je valjda predstavljalo znak da je vrijeme za ozbiljan razgovor. Nisam spremna za takvo neto.
Anne: Šta se dešava Ariel?
Pogledala sam pomalo iznenađeno prema njoj jer sam smatrala da ona zna šta se dešava i da je zapravo upletena u to s obzirom da je bila sa Ashley. Odmah zatim sam spuustila pogled nesigurna oko toga šta bih trebala reći.
Ariel: Ja...
Anne: Da li ste prekinuli?
Odmah sam osjetila taj nevidljivi mač koji se zabio u moja prsa i svom snagom sam se borila protiv emocija i suza koje su željele izaći na vidjelo.
Ariel: Ne znam, valjda...
Anne: Čula sam kad si rekla doktoru...
Nije dovršila rečenicu ali je meni i ono pola bilo dovoljnod a shvatim na šta misli. Osjećala sam se pomalo neprijatno ali ujedno i užasno jer se na neki način plašim da će Harry to shvatiti zaozbiljno i odustati od mene. U tom trenutku sam se nasmijala ujedno se plašeći za moj razum...o čemu ja to pričam? Kao prvo i treba da me shvati ozbiljno, pa valjda smo prekinuli zar ne? Mislila sam ono što sam rekla...A kao drugo ionako je odustao od mene onog trenutka kada je izabrao Ashley...da li je izabrao? Vlastite misli su me polagano ubijale i samo sam čekala trenutak kada će slomiti i posljednji djelić snage u meni. Pogledala sam prem Anne i Gemmi koje su imale zbunjene izraze lice i pretpostavljala sam da je uzrok tome moj smijeh. Nakašljala sam se i uozbiljila osjećajući kako mi suze naviru na oči.
Ariel: Da, valjda smo prekinuli...Nema razloga da budemo zajedno, a i učinila sam mu uslugu. Sada barem više neće morati da se muči i smišlja način na koji će mi saopštiti kako je shvatio da me nikada neće voljeti kao nju...
Kroz glavu su mi za promjenu odjedanput počeli prolaziti sve lijepe riječi i gestovi koje mi je priuštio u ova tri dana...To se uopšte ne poklapa sa mojim razmišljanjima i izjavama kao ni dečkom koji mi je prije 2o-ak minuta rekao da sam ja uzrok nesreći na taj način ujedno braneći Ashley...kao ni onom dečku koji me je ostavio kako bi otišao kod nje...
Anne: Nemoj tako...
Malo je hvalilo da se opet nasmijem ali sam se taj put suzdržala zaustavljajući se samo na iznenađenom pogledu usmjerenom njoj. Željela sam da vrisnem i izbacim z sebe sve ono što skupljam ova 3 dana ali sam se još jedanput suzdržala i samo spustila pogled ispuštajući nekolike suze. Ona mi se približila stavljajući jednu ruku na moje rame.
Anne: Hej...Nemoj plakati...
Glas joj je kao i uvijek bio prijatan i utješan pa čak i za mene, osobu koja u toku dana proživi više nego neko za godinu.
Ariel: Kako da ne plačem? Kako? Sve mi ide naopako...Do prije neki dan sam mislila da sam sve najgore proživivjela i da su kao jedini problem ostali moji roditelji ali sam se onda uvjerila, tačnije tvoj sin me je uvjerio da može da bude i milion puta gore! Nikada se toliku različitih emocija nije izmijenilo u meni kao u ova posljednja 3 dana i više ne znam šta da mislim! Imam osjećaj kao da se svi vi šalite i igrate sa mnom i na neki način priželjkujem da je tako ma kolika budala ispala jer se plašim da bi me spoznaja sa činjenicom da je to stvarnost mogla uništiti!
Uzela sam malu pauzu kako bih došla do zraka i kako bih se smirila, a onda sam nastavila prije nego što su te dvije zabrinute žene mogle bilo šta reći.
Ariel: Zapravo već jeste i ova djevojka koju vidite nije Ariel...Ne znam više ni šta je...Vjerovatno neka karikatura koja samo čeka da je neko probudi iz noćne more iako zna da se to neće dogoditi. Polako postaje svjesna da ljubav u koju je toliko vjerovala zapravo nikada nije ni postojala, a sada se osoba koja joj znači sve u životu igra sa njom...vruće-hladno...Sad me voli, sada ne...Sada sam mu najvažnija, a onda odlazi kod nje...Želi da me poljubi ali nas prekida ona i kaže da mu je djevojka. On se ne buni nego još doda i da sam ja uzrok nesreći. I onda mi kažeš nemoj tako?! E pa reci to njemu jer me polako uništava i očito mu je to zabavno! Očito voli da igra svoje glupe igrice i kada me rasplače ode tamo kod nje kako bi se zajedno smijali1 E pa ne mogu više...Ne mogu!
Pogledala sam ljutito prema njoj ni na trenutak ne žaleći zbog izgovorenih riječi unatoč činjenici da pričam o njenom sinu. Mogla sam da primijetim suze u njenim očima i samo sam čekala trenutak kada će me ošamariti i reći da nemam pravo tako govoriti o njemu ali me je na moje zaprepaštenje umjesto toga privukla sebi i zagrlila. Raširila sam oči u čudu usput primjećujući kako Gemma takođe plače. Šta sam zaboga rekla i rasplakala ih? Iskreno, nisam se baš najbolje ni sjećala vlastitih riječi jer samo govorila ono što mi se prvo u tom trenutku našlo na duši.
Anne: Izvini dušo, nisam ništa loše mislila i bez obzira na to što je Harry moj sin, ja sam na tvojoj strani.
Ariel: Molim?!
Glas mi je bio užasno utanjen, pretpostavljam zbog konstantnog plakanja tako da sam ono 'molim' izgovorila više u obliku nekog vriska. Nisam bila sigurna da li sam je dobro čula.
Anne: Da...Mislim, nije uredu to što radi, šta god da radi ali...
Odmakla se od mene spuštajući ruku na moj obraz ujedno me nježno mazeći. Imala sam osjećaj kao da gledam u Harryeve oči i srce mi je istog trenutka poskočilo ali sam onda shvatila da lice nije njegovo i osjećala sam se kao potpuna budala.
Anne: Ali znam da te moj sin voli.
Te riječi su samo gurnule ostatak suza koje su se kao snebivale i sada su već opušteno pravile vijugave ali i one ravne puteve po mom licu. Njene riječi su me pretpostavljam pogodile u pozitivnom smislu više nego što bi trebale.
Anne: Jutros sam razgovarala sa njim, rekao mi je da je cijelu noć proveo u autu ispred tvoje škole samo kako bi te mogao vidjeti...Po glasu sam mogla zaključiti da plače i...znam da te zaista želi nazad, znamd a te ludo voli...Kada sam tek vidjela u novinama onu sliku na kojoj si napustila zabavu sva uplakana mislila sam da je fotošop ili neka laž i jednostavno nisam mogla vjerovati da biste se vas dvoje mogli posvađati...Tek nakon što sam razgovarala sa njim, shvatila sam da je situacija gora nego što sam mislila.
Uskomešala sam se osjećajući ogromnu nervozu zbog pitanja koje sam planirala postaviti.
Ariel: Rekao ti je šta se dešava?
Jeste, zar ne? Jeste...Nadam se da jeste...Napokon ću onda znati na čemu sam, zar ne? Odjednom je svaka nada u meni zatvorila oči i pravila se kao da nikada nije ni postojala s obzirom da je prelijepa tamnokosa žena ispred mene odmahnula glavom.
Anne: Ne ali mi je rekao da Ashley ima vez sa svim tim...
Nervozno sam uzdahnula, a kroz mene je prošao ogromni ljutiti tornado koji je oduvao sve ljubavne osjećaje koji su do tada cvrkutali tjerajući me da povjerujem u to da me Harry zaista voli.
Ariel: Oh...
Anne: Ali mi je isto tako rekao da te nije prevario.
Nasmijala sam se iako sam znala da takvo nešto ne bih trebala raditi u tom trenutku.
Ariel: Pa i čudila bih se da ti je priznao.
Gemma: Tebi jeste?
Ta ćutljiva slatka djevojka se po prvi put uključila u razgovor, a po Anneinom izrazu lica sam mogla zaključiti da je i ona željela postaviti isto pitanje. Pogledala sam na stranu i gotovo neprimijetno odmahnula glavom i imala sam osjećaj da je Anne odahnula osjećajući ogromno olakšanje.
Ariel: Zapravo ne ali mislim da imam dovoljno dokaza da povjerujem u to...
Anne: Ari...On to nikada ne bi učinio.
Pogledala sam prema njoj osjećajući novu navalu suza. Ne ponovoo....Zašto sam morala dobiti mjesečnicu u iovako dovoljno teškom periodu. Mogla bih dobiti neki slom živaca ili nešto slično...
Ariel: Ali za mene ne postoji drugo objašnjenje kad ga on već ne želi reći. Ponaša se kao malo dijete koje ne želi odati svoje tajno skrovište i ujedno misli da sam ja budala koja će pasti na njegove slatke riječi i biti zamjena dok Ashley nije u mogu....
Odjednom sam se zaustavila shvatajući da sam otišla malo predaleko. Mislim da ću se morati obuzdati i poraditi na samokontroli. Zagrlizla sam jezik i spustila glavu prelazeći rukom preko čela.
Anne: Znam da ti je teško ali...On te nikada...
Prije nego što je mogla dovršiti rečenicu podigla sam glavu i odlučila postaviti pitanje koje me cijelo vrijeme kompka.
Ariel: Ashley je bila sa vama? Mislim znam da jeste ali zašto?
Promeškoljila se u mjestu i uzdahnula isto kao i Gemma. Iskreno, plašila sam se odgovora.
Gemma: Ja sam je nazvala kako bismo razgovarale o svemu...Mislile smo da bi nam možda ona mogla dati odgovor ako već on ne želi.
Odjednom sam osjetila kako je ogromna bomba puna nervoze u mom stomaku nečujno eksplodirala osjećajući samo osjećaj olakšanja.
Anne: Da...I ponudile smo se da mi dođemo kod nje, a ona nam je dala adresu nekog motela van Londona...
Šta je tamo radila pobogu? U tom trenutku mi je kroz glavu prošla činjenica da je zvala Harrya...Šta ako su se trebali naći u tom motelu? Možda su tražili neko mjesto gdje bi mogli biti sami i odvojeni od ogromne gužve i pažnje? Ona bomba je polako počela da se obnavlja, a osjećaj panike je postajao sve veći kao i ona. O Gospode...Ne može biti to zar ne? Zašto se ustvari uzbuđujem zbogtakvih stvari ako već vjerujem da me je prevario? Okej, ne razumijem samu sebe i mislim da ću prvo morati poraditi na tome, a onda na svemu ostalom.
Anne: Ari čuješ li me?
Trgnula sam se i pogledala izgubljeno prema njoj. Srce mi je ubrzano lupalo i na trenutak kao da sam bilazaboravila da nisam sama u prostoriji.
Ariel: ne žao mi je...
Nasmiješila se i potapšala me po ramenu.
Anne: Ma uredu je dušo...Željela sam da ti kažem da smo taman došle na tu temu kada su nam javili šta se dogodilo...Onda nas je ona počela moliti da krene sa nama i s obzirom da smo bile uplašene i uspaničene nije nam padalo na pamet da se oko toga raspravljamo te smo je povele.
Klimnula sam glavom u znak razumijevanja, a Anne je izdahnula i spustila pogled odmahujući glavom.
Anne: Zaista nisam vjerovala da će se ovakvo nešto desiti ali...Sigurna sam da te nije prevario...on te voli i tvoja i njegova veza i njegova i Ashleyina su neuporedive.
Pogledala sam uplašeno prema njoj, a ona je to primijetila pa je odmah reagovala.
Anne: Htjela sam da kažem da tebe mnogo više voli i njegova veza sa tobom je prava veza, jedna od najljepših koju sam ikada vidjela...Najborbenija, najizdržljivija...Ono što je on imao sa Ashley...To mi je više izgledao kao avantura...Ne vidim razlog da joj se ponovo vrati.
Ponovo sam osjetila olakšanje ali ipak nisam dopuštala samoj sebi da se previše opustim. Ne smijem dopustiti takvim stvarima da se igraju sa mojim razumom kao što se to dogodilo jutros i maloprije u njegovoj sobi... Klimnula sam glavom i u tom trenutku se začulo kucanje na vratima. Harry...Možda je Harry? Tada je unutra ušao prosjedi stariji čovjek u bijelom mantilu i kao i prošli put osjetila sam razočaranost...
Doktor: Gospođice Jones...Kako ste?
Ugh! Ovo zaista prelazi granice i osjećam se kao baba od 90 godina...
Savršeno sam doktore! Vidite po meni kako sam dobro...podočnjaci su mi do poda, oči 24h suzne i u sobi pored je dečko koji je kriv za sve to. Da li možda imate neki lijek koji bi me mogao izliječiti od njega? Bojim se da ne...
Ariell: Dobro sam...
Doktor: Fino...
Ariel: Da li bih možda mogla izaći malo na vazduh?
Zaustavio se pored kreveta par trenutaka gledajući u mene. Imala sam osjećaj da će dati negativan odgovor pa sam odlučila reagovati dok je vrijeme.
Ariel: Zaista bi mi prijalo...Ovaj vazduh i miris ovdje me na neki način guše...Zaista mi treba svjež zrak.
Uzdahnuo je češkajući se po zadnjem dijelu glave.
Doktor: Trebali biste ostati zbog još nekih...
Ariel: Pa vratiću se. To je samo šetnja jedna zaboga.
Uzdahnuo je i po njegovom stavu sam mogla zaključiti da polako odustaje.
Doktor: Okej, okej...Ali nemojte duugo i bilo bi dobro da neko krene sa vama.
Nasmijala sam se i klimnula glavom osjećajući se pomalo uzbuđenoo jer mi se svjež zrak u tom trenutku činio kao najbolji način da se opustim.
Ariel: Hvala vam puno.
Pogledala sam prema Anne i Gemmi koje su tada već stajale i ja sam im se istog trenutka pridružila osjećajući veliku potrebu da ih zagrlim. To sam i učinila usput osjćeajući njihove prelijepe mirise za koje nisam bila sigurna da li pripadaju odjeći ili kosi.
Ariel: hvala vam.
One su mi se samo nasmiješile i imala sam osjećaj kao da vidim jedan osmijeh u duploj verziji. Još bi samo trebalo da im se i Harry pridruži. Da, Harry...
Anne: nema na čemu dušo. Vidjećemo se ponovo, mi ćemo biti tu najvjerovatnije do večeras ako ne i cijelu noć.
Klimnula sam glavom i nasmiješila se okrenuvši se prema doktoru.
Ariel: Kad ja mogu ići kući?
Doktor: Pa...Najbolje bi bilo tek ujutru kako bismo mogli da se uvjerimo da ste dobro.
Cijelu noć ću biti u bolnici? U sobi pored Harryeve? Zajedno sa Ashley? O Bože...To mi se uopšte ne čini kao dobra ideja.
Doktor: Hajde sada idite u šetnju dok se nisam predomislio.
Nasmiješila sam se onako preko volje i krenula da tražim stvari koje su mama i tata donijeli kako bih se presvukla i napokon izašla iz ove stravične ustanove.
......
Jennifer: Uh, moglo bi početi padati...
Pogledala je prema nebu i u trenutku kada sam krenula da učinim isto osjetila sam blagu bol u glavi pa sam zaključila da bi bilo bolje da se zaustavim dok je vrijeme.
Ariel: Ne vraćamo se još uvijek tamo...Nisam spremna...
Uzdahnula je i pogledala zabirnuto prema meni.
Jennifer: Ali si svejedno svjesna da ćeš to morati učiniti sad, za 15 minuta, pola sata, sat...
Ariel: Okej, okej, svjesna sam...
Nasmijala se i odmahnula glavom stavljajući ruke u džepove svoje duge svijetlo-plave jakne.
Jennifer: Drago mi je...Znaš, Ashley me jako nervira...Danas je plakala oondje na hodnjiku najviše od svih. Ako je nedaj Bože vide fanovi ili novinari pomisliće da je Harry poginuo.
Ariel: Jennifer!
Pogledala sam ljutito prema njoj osjećajući jezu pri samoj pomisli da bi se Harryu moglo nešto dogoditi. Prevrnula je očima iz meni nepoznatog razloga usporavajući korake.
Jennifer: Zaboga živ je, samo kažem.
Uzdahnula sam i bolje namjestila kapu od koje me je užasno svrbjela koža na čelu, barem onaj dio koji je imao dodira sa neobičnim materijalom.
Ariel: Kako god...Ionako ne želim razgovarati o njoj...Došla sam ovamo da se opustim i razbistrim misli...
Pogledala je značajno prema meni usput blago kriveći glavu. Mislim da bi to učinila i u većoj mjeri ali joj debeli bijeli šal to nije dopuštao.
Jennifer: Pa ne izgledaš mi kao da ti baš ide za rukom.
Prevrnula sam očima i krenula da joj nešto kažem ali me je ona preduhitrila pokazujući prstom prema nekoj prodavnici.
Jennifer: Ja sam užasno gladna...Šta misliš da nam nešto kupim?
Krenula sam da odbijem njenu ponudu, barem što se tiče mene ali me je zaustavio moj stomak koji se svojim kurlanjem očito želio složiti sa Ashley.
Ariel: zapravo mogla bi i kupi meni nešto slatko. Pao mi je šećer.
Namrštila se i pogledala prema mom stomaku vjerovatno pretpostavljajući da sam dobila. Već je opšte poznato da jedem sve što u sebi ima mrvicu šećera kada mi nalete ti dani u mjesecu.
Ariel: Hajde ja ću te čekati na klupi.
Nije mi se dalo ići u prodavnicu, a i imala sam čudan osjećaj malaksalosti u nogama tako da mi je pothitno bilo potrebno mjesto za sjedenje. Smjestila sam se na klupu nedaleko od popločanog puta, a Jennifer je već bila napustila moj vidik. Sve je bilo poprilično pusto i pretpostavljala sam da je uzrok tome tmurno vrijeme...Tamni oblaci koji su se nadvili nad gradom su iskreno izgledali stravično i samo sam se nadala da ćemo se vratiti u bolnicu prije nevremena. Počela sam da tiho pjevušim pjesmicu koja mi posljednjih dana ne izlazi iz glave, a to je 'Pretend it's ok' od Little mixa. Iako je poprilično tužna na neki način me oraspoloži svaki put kada je čujem i to je zaista čudno. Još čudnije od toga jeste da članica te grupe upravo sjedi u bolničkom hodnjiku ispred moje sobe i mogu je nazvati svojom prijateljicom. Mislim da sam se uvukla u svijet poznatih i više nego što sam ikada maštala da bih mogla. Zapravo, oduvijek sam mislila da su mama i tata koji su cijeli život proveli u pozorištu najpoznatije osobe s kojima ću ikada imati prilike razgovarati. Ali život je nepredvidljiv...
Odjedanput je moju pažnju zaokupirao smeđokosi dečko koji je bez razmišljanja sjeo pored mene naginjući flašu viskija i otpijajući jedan veliki gutlja. Pogledala sam iznenađenoprema njemu kao i prema još deset klupa koje su nas okruživale i koje su bile prazne.
Ariel: Izvini ali zar si baš pored toliko slobodnih mjesta morao sjesti pored mene?
Bilo je očito da se pravi da me ne čuje i to me je polako počelo iritirati vukući me prema jednom izazovu punom inaćenja. Neću ustati prva, nema šanse.
Ariel: hej!
Zamahala sam rukom irepd njegovih očiju na taj način napokon dobivši barem njegov smušeni pogled koji mi je dao do znanja da je pijan. Podigao je obrve dobijajući svoj pijano-upitni izraz lica. Uzdahnula samm shvatajućid a bih možda trebala odustati od onog izazova.
Odmahnula sam rukom dajući mu do znanja da zaboravi i krenula sam da ustanem ali me je zatsavio njegov pomalo nerazumljivi glas.
Xxx: Ti si Ariel, zar ne?
Pogledala sam iznenađeno prema njemu, a on se nasmijao i otpio još jedan gutljaj viskija. S obzirom da flaša još uvijek nije bila ni do pola ispražnjena pretpostavljala sam da mu je to možda čak i druga boca poredu.
Ariel: Otkud znaš?
Ponovo se nasmijalo i imala sam osjećaj da će put do njegovog odgovora biti poprilično dug ali na svu sreću nije bio.
Xxx: Pa ako nisi zaboravila, ti si djevojka Harrya Stylesa i pojavljuješ se često u novinama.
Ariel: Oh...
Zaista bih se napokon trebala navići da me većina ljudi zna...Iako iskreno nemam pojma kako su došli do mog imena.
Ariel: zapravo sam bivša ali kako god...
Čim sam izgovorila te riječi gadno sam zažalila jer mi još samo treba da se ispovijedam nepoznatom i pijanom dečku u sred opustošenog parka čekajući drugaricu koja kao da je propala u zemlju.
Xxx: Oh, šta se dogodilo?
Prostrijelila sam ga pogledom,a tek onda sam shvatila da se i ne bih trebala ljutiti s obzirom da sam ja prva počela sa ispovijedanjem.
Ariel: Ne tiče te se...Sad moram ići.
Ponovo sam krenula da ustanem i baš kad sam pomislila da će mi to taj put i uspijeti, njegov glas se ponovo javio ovoga puta sa još šokantnijom izjavom nego maloprije.
Xxx: Ashley?
Zatvorila sam oči i uzdahnula par puta pokušavajući da se opustim. Ne mogu vjerovati da sam se toliko opteretila njome da mi se počelo pričinjavati da ljudi govore njeno ime. Pa to je smiješno. Nasmijala sam se i pogledala prema njemu skidajući kapu sa glave s obzirom da mi je počela nenormalno iritirati kožu.
Ariel: Izvini nisam te razumjela.
Nasmijao se gutajući očito veoma jako piće koje je malo pomalo sve više nestajalo iz kockaste staklene flaše.
Xxx: Mislim da jesi ali evo ponoviću. Ashley.
Ostala sam potpuno ukočena i što je najgore od svega sada sam se po pokretima njegovih usana uvjerila da je zaista izgovorio njeno ime. Okej, ovo postaje zabrinjavajuće...Šta ako mi se i on pričinjava? Jennifer dolazi molim te! Uspaničeno sam pogledala oko sebe kako bih vidjela da li malobrojni ljudi koji prolaze gledaju u mene kao neku luđakinju. Iskreno, ne znam da li bi me više šokiralo to da postoji ili ne. Mogla sam da čujem njegov hrapavi smijeh i to me je ntjeralo da ponovo pogledam prema njemu.
Ariel: M-molim?
Uzdahnuo je i naslonio glavuna naslonjač od klupe gledajući u tamne oblake koji su prekrivali nebo i bilo je očito da su puni nemilosrdne kiše koja će se uskoro sručiti na zemlju.
Xxx: Ona je razlog vašeg prekida?
Ovo je neka šala, zar ne? Mora biti...Samo sam nastavila gledati u njega,a tijelo mi je još uvijek bilo pod uticajem šoka. Pogledao je prema meni sa još većim osmijehom na svom licu, a nakon toga mi je ispružio ruku.
Xxx: Ja sam Richard Miller, Ashleyin...hm, hajmo reći dečko...mada nisam baš siguran...
Vilica mi se odjedanput olabavila i pala, a on se nasmijao onako od srca mada je taj njegov osmijeh nestao u trenutku kada mu je boca skoro ispala iz ruke. Povukao je onu ruku koju je bio ispružio jer je valjda shvatio da nisam u stanju da se rukujem s njim.
Ariel: m-molim?!
Richard: Iznenađena? Hah, pa s obzirom na njeno ponašanje i ne čudi me da ne možeš povjerovati da ima dečka.
Nageo je još jednom flašu ovoga puta uzimajući najveći gutljaj do sada.
Richard: Da ti je onaj kreten još uvijek dečko zamolio bih te da ga držiš podalje od moje djevojke, a ovako...ovako si beskorisna, zar ne?
Željela sam ga napasti jer je za Harrya rekao da je kreten ali sam onda shvatila da bi to izgledalo glupo s obzirom da i ja mnogo toga ružnog mislim o Ashley, a i Harry se baš i ne trudi oko toga da se ne ponaša kao kreten...s vremena na vrijeme...
Richard: Hm, prija mi ovakva vrsta razgovora. Ti samo ćutiš, a ja pričam, pričam i pričam donoseći ti nove valove šoka zar ne? Ali opet i ovo je sudbina...Dvije osobe nesrećne u ljubavi se sretnu u parku i shvate da su njihovi...bivši zapravo takođe bivši, a možda i ponovo budu sadašnji.
On se nasmijao, a meni je to bilo sve osim smiješno. Otpio je gutljaj pića te okrenuo prema meni dio lica koji do tada nisam mogla vidjeti. U tom trenutku sam ugledala jednu ljubičastu, očito svježu modricu skoro na sredini obraza.
Harry: mogu ti reći da ima snažnu ruku.
Oči su mi dostigle svoj maksimalni prečnik i plašila sam se da bi uskoro mogle da mi ispadnu iz glave.
Ariel: O-o...o-o-on...
Richard: O-o-o-o-o-o-o-ooonnnn...
Počeo je da imitira mene, a zatim se nasmijao i uzdahnuo.
Richard: Da on mi je to učinio.
Ariel: Ali zašto?!
Richard: Pa ne znam...pitaj njega...Zato što sam došao po svoju djevojku na posao, eto zašto...
Polako mi se počelo mantati i samo sam se nadala da se neću unesvijestiti jer bih u tom slučaju izgubila potencijalne informacije...Otkud Harry kod nje na poslu?
Ariel: Pa...Njih dvoje su...Z-znači...zajedno?
Glas mi je bio drhtaviji nego ikada, a ons e po prvi put nije nasmijao i samo je podigao obrvve i pogledao prema meni svojim mutno-plavim očima lija je boja bila pomalo drastična u odnosu na boju njegove kose.
Richard: Pa zašto si prekinula s njim ako misliš da nisu?
I to zaista i jeste bilo dobro pitanje sa njegove strane. Prošla sam rukom kroz kosu, a on je prislonio flašu uz usta međutim ništa ne skrećući uz njih. Čak ni on nije više mogao.
Ariel: Pa zašto onda nisi siguran da li ti je bivša?
Richard: Zato što je volim i ne želim odustati od nje...Nikada nismo imali savršenu vezu ali otkako se on pojavio...sve je krenulo naopačke. Mrzio sam ga i prije nego što sam dobio priliku da ga upoznam jer bi mi svaki put kada bismo se posvađali ponavljala kako je on bio dobar za nju...
Nisam ni primijetila da mi suze već uveliko teku niz lice...Ovo nije moguće...
Ariel: I...
Richard: I?
Pogledao je prema meni i način na koji je pričao je postajao sve nerazumljiviji. Počela sam razmišljati o tome da bih mu možda trebala obezbijediti prevoz kući jer bi mu se u suprotnom moglo nešto dogoditi. Pogled mi je pao na bocu koju je držao u ruci, a on se nasmijao primijetivši to te je nagnuo i otpio gutljaj koji mu je očito ovoga puta prijao.
Richard: Moj način da je pokušam preboljeti.
Sve to što sam upravo rekla me je pogodilo manje nego što sam mislila da jeste. Da li je moguće da sam toliko povrijeđena da sam došla do nekog maksimuma?
Ariel: I da li pomaže?
Ponovo se nasmijao, a oči su mu postajale sve spuštenije i spuštenije...
Richard: Hah, da...Sve dok sam pod utiacijem alkohola, a kada se otrijeznim, bol se vraća.
Iskreno, bilo mi ga je žao. Vjerovatno zato što sam ga razumjela iako baš ne znam kako je to rješaati ljubavne probleme pićem. U tom trenutku sam uzela fkašu iz njegove ruke i istrgnula je prije nego što je mogao reagovati. Napokon je raširio svoje poluspuštene oči, a ja sam prislonila usne uz grlić flaše te ja nagela uskoro osjećajući kako me ta i previše jaka tečnost reže po grlu. Odmakla sam flašu praveći čudnu facu i usput se zagrcavajući. Mogla sam da čujem njegov smijeh i ne otvarajući oči sam mu vratila flašu.
Richard: I?
Ariel: Uh...Prejako je zaboga...I ne pomaže...
Richard: Pa nisi mi ni izgledala kao osoba koja bi mogla podnijeti alkohol.
Krenula sam da ga prostrijelim pogledom ali sam se suzdržala prisjećajući se da je moj dosadašnji rekord samo 6 pića poslije kojih sam bila skoro napola mrtva. Obrisala sam usta i u tom trenutku sam primijetila zadihanu i visoku smeđokosu djevojku koja je išla prema nama noseći u ruci smeđe vrećice u kojima u se valjda nalazila peciva.
Po njenom izrazu lica sam mogla primijetiti da je iznenađena mojim društvom...A iskreno i ja sam bila.
Jennifer: Arii...
Pogledala sam prema Richardu koji je zamišljeno posmatrao flašu u svom krilu.
Ariel: Uhm...trebala bih krenuti.
Klimnuo je glavom očito u mnogo lošijem raspoloženju nego do sada. Polako sam ustala i krenula prema Jenn koja me je čekala na putu.
Ariel: ovaj...da li ti možda treba prevoz kući ili slično?
Nasmiješio se i pogledao prema meni'uzdišući i prolazeći rukom kroz svoju ne baš dugu kosu.
Richard: Ne trebam tvoje sažaljenje.
Ariel: nisam tako mislila...
Prevrnuo je očima i otpio posljednji gutljaj viskija nakon čega je samo nemarno bacio flašu na travu unatoč znaku na kom jasno piše da je to zabranjeno. Nakon toga je polako ustao pridržavajući se za klupu i trebalo mu je nekoliko trenutaka da uhvati ravnotežu. Krenula sam da mu pomognem ali sam se onda zaustavila prisjećajući se njegove posljednje izjave.
Ariel: Gdje ćeš?
Pijani smiješak se ukazao na njegovom licu nakon čega se polako zateturao pored mene, a mogla sam usput da primijetim i Jenniferin šokirani izraz lica.
Richard: Hah, kao što bi ti rekla 'ne tiče te se'...Ali evo reć...ći ću ti...Idem po novu dozu...
Sama pomisao na to da mu je to možda treća flaša me je zgrozila...Pa nijedan organizam to ne bi mogao podnijeti. Onda sam se vjerovatno prevarila kad sam rekla da mu je ono bila druga ili je pio neku blažu vrstu pića...U svakom slučaju mislim da sam se previše zabrinula oko meni nepoznatog dečka kojeg sam igrom slučaja srela u parku...Oduvijek sam se čudila ljudima koji su rješenje za svoje probleme nalazili u piću ali sada kada znam kako je osjećati pravu bol...i ne čudim im se...i ja bih to možda pokušala da ne znam kako loše primam alkohol. Jennifer me je prodrmala po ramenu dok je moj pogled još uvijek bio prikovan za tog smeđokosog dečka koji se teturao prema prodavnici iz koje je Jenn izašla. Pogledala sam prema njoj i susrela se sa zabrinutim parom krupnih smeđih očiju koje su zurile u mene.
Jennifer: Ko je ovo?
Uzdahnula sam i odmahnula glavom spuštajući pogled na stvari koje je nosila u ruci.
Ariel: niko...Gdje si se zadržala?
Pokušavala sam promijeniti temu i mislim da je to bilo preočito. Ipak, Jennifer je samo uzdahnula te mi dodala moje pecivo sa kremom, a ja sam joj se tiho zahvalila.
Jennifer: Ma tu radi jedna moja drugarica iz osnovne. Malo smo razgovarale i provirila sam par puta da vidim gdje si ti..Vidjela sam da imaš društvo ali tek kada sam vam se približila shvatila sam i kakvo.
Samo sam uzdahnula odgrizajući komad peciva onako preko volje jer više nisam ni osjećala glad. Bila sam i više nego šokirana činjenicom da ne plačem i počela sam vjerovati u to da sam možda od silnog plakanja na kraju presušila. Stalno sam premotavala razgovor između Richarda i mene i svaki put sam ostajala jednako zaprepaštena. Sve ovo je previše za mene...Uvijek isto. Dogodi se prvo nešto što me natjera na pomisao da bih možda trebala dati Harryu priliku, a onda se dogodi nešto drugo što me otjera što dalje od te pomisli...I tako naizmjenično...Više mi ništa nije jasno. U tom trenutku me je iz misli trgnula kap koja je pala tačno na moj nos.
Jennifer: uh, oh...Izgleda da će kiša.
Inervirano sam uzdahnula svjesna da je to nešto što mi sada najmanje treba....Ubrzale smo korak srećne što vidimo cestu nedaleko od nas.