DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 72

Stisnula sam oči jer sam bila ljuta na samu sebe...Nisam smjela to tako reći pobogu. Polako sam ih otvorila i ugledala plavokosu djevojku koja je bez riječi zurila u mene svojim suznim tamno-plavim očima. Polako sam otvorila usta s namjerom da joj nešto kažem ali ništa...Jednostavno kao da sam izgubila glas, kao da je sav ispraio onog trenutka kada sam joj rekla da je Robert vara. Mogla sam primijetiti kako joj dojnja usna drhti kao i pogled i jednostavno nisam znala šta misli...Da joj lažem? Ili samo pokušava doći sebi od šoka...Krenula sam staviti ruku na njeno rame ali se samo izmakla te me nastavila gledati svojim ogromnim modro plavim očima i odmahivati glavom. Šta to znači? Polako sam spustila pogled te prešla rukom preko čela ne znajući šta da joj kažem.
Ariel: Vi-Vicky...
Vicky: O-otkud ti to?
Polako sam podigla pogled osjećajući ogromno olakšanje jer je barem nešto rekla...Pa makar to bilo i pitanje na koje je jako teško dati odgovor. Nakašljala sam se te uzdahnula, a zatim je pogledala u oči pokušavajući da izgledam uvjerljivo. Zaista mi ne treba da sad ispadne kao da sam sve to izmislila kako bi njih dvoje prekinuli. Opet, da to nije istina zašto bih ja pokušavala napraviti razor među njima? Mislim da ne bi postojalo logično objašnjenje. To se samo dešava u tinejdžerskim filmovima gdje su djevojke zaljubljene u dečka od svoje najbolje drugarice, a Robert je posljednji dečko na ovom svijetu kojeg bih pogledala.
Ariel: Vidi...To je jako komplikovano a-ali ono što je najvažnije jeste da mi vjeruješ...Moraš mi vjerovati. Je...
Vicky: Ariel samo mi odgovori! Otkud ti to?
Par trenutaka sam ćutala posmatrajući njene plave oči preplavljene suzama koje su se samo slijevale niz gotovo potpuno bijele obraze. Znala sam da joj na to pitanje ne mogu tek tako odgovoriti ali je u jednu ruku i razumijem...Vjerovatno bih i ja pitala isto.
Ariel: Ali ne m...
Vicky: Jesi li ga ikada vidjela?
Polako sam uzdahnula shvatajući da mi nema druge nego da odmah pređem na stvar iako to uopšte nisam planirala.Upitno sam je pogledala te nagela malo glavu unaprijed.
Ariel: M-misliš...
Nervozno je uzdahnula te prošla rukom kroz dugu plavu kosu koja joj se odmah nakon toga vratila u isti položaj u kakvom je i bila...Vjerovatno zbog svoje mekoće ili čega već..
Vicky: Da Ariel. Mislim na to da li si ga ikad vidjela da me...Da me v-vara sa nekom ako već hoćeš da ti postavim puno pitanje!
Počela je da hoda po hodnjiku što je izazivalo još veću nervozu s moje strane i jednostavno više nisam mogla ni da se skoncentrišem.
Ariel: P-pa...Da...
Odjednom se šokirano zaustavila te pogledala prema meni u potpunosti raširujući svoje oči. Pa nije valjda mislila da sam joj bezveze rekla da je vara? S obzirom da sam shvatila da ona ne planira ništa reći, morala sam to učiniti ja. Spustila sam pogled te se počela igrati sa onom spajalicom koju sam pokušavala otkačiti.
Ariel: Jednom kada sam otišla iza škole...
Odjednom mi je prišla jako blizu i značajno me pogledala unoseći mi se u facu. Istog trenutka mi je ona spajalica koju sam tek otkačila ispala na pod i proizvela zveckav zvuk.
Vicky: Kad?
Gledala sam je ravno u njene plave oči oko kojih je sva koža postala crvena od plača. Srce me je boljelo zbog toga i ono što sam najmanje željela bilo je to da ona pati...To ne bihh nikome poželjela, a pogotovo ne njoj...Kad? Uzdahnula sam shvatajući da je to bilo jaako davno i da će situacija zbog toga postati još gora.
Ariel: Pa...Prošlo je...Malo...V-više?
Spustila je glavu te ponovo prošla rukom kroz kosu. Za to vrijeme su joj se suze samo slijevale niz obraze te padale na pod dok je pokoja završila čak i na mojoj nozi. To skoro nisam ni osjećala jer sam cijela bila zamrznuta kao i moj mozak koji kao da je nego isključio na dugme i otišao...Odjednom je podgila glavu i pogledala me očima koje su osim sa suzama bila ispunjene i bolom.
Vicky: Pa zašto mi dovraga to nisi prije rekla?!
Odmahnula sam glavom te pogledala na stranu osjećajući vlagu u očima. Kao i uvijek ne mogu se boriti protiv tih prokletih suza koje mi samo odmažu kao i većini ljudi jer samo dokazuju našu slabost...Svi smo mi slabi samo što ponekad to ne želimo priznati sebi...Sve dok ne puknemo, pogledamo se u ogledalo i kažemo sami sebi daa smo niko i ništa. Vjerovatno bih i ja to često trbala uraditi jer mi je život iz dana u dan sve gori i komplikovaniji ako izostavimo one lijepe trenutke sa Harryem, a ja tu ne mogu ništa uraaditi...Zašto? Jer sam slaba i prevelika kukavica da bih nešto poduzela. Tako je i sa ovim. Da sam na vrijeme skupila snagu i rekla joj...Bilo bi koliko-toliko lakše...
Ariel: Ja...Nisam znala kako...
Prošla je pored mene prelazeći rukom preko očiju i lagano uzdišući.
Vicky: A sada znaš?!
Samo sam ćutala gledajući u jednu tačku na podu. Nisam imala pojma šta da uradim jer ništa nije krenulo onako kako sam mislila da hoće.
Ariel: Jednom kada sam otišla iza škole vidjela sam ga sa nekom djevojkom...M-mazili su se i ljubili šta li već...A-a i on mi je rekao...
Mogla sam primijetiti kako joj noge klecaju dok joj je pogled postajao sve izgubljeniji. Znala sam da je povrijeđujem svakom izgovorenom riječi ali kada sam već to započela nema odustajanja. Bilo bi besmisleno.
Vicky: Š-šta ti je rekao?
U tom trenutku sam se sjetila svih njegovih riječi koje mi je rekao u knjižari kada mi je ujedno i prijetio da će svima reći za moju i Harryevu vezu. I tada sam rekla da je to nešto najodvratnije što sam ikada čula i ostajem pri tom mišljenju. Kako da to sada kažem Vicky? Jednostavno to ne mogu izgovoriti. Pogledala je prema meni, a ja sam odmah spustila pogled jer se nisam usuđivala gledati je u oči.
Ariel: Šta ti je rekao Ariel?!
Lagano sam odmahnula glavom dok mi je prva suza probijala barijeru te počela kliziti niz lice.
Ariel: Ne mogu ti reći...
Vicky: Molim?!
Stisnula sam oči te prešla rukama preko lica oslanjajući se uza zid.
Ariel: Jednostavno ne mogu Vickky! Ne mogu ponoviti te riječi j-jer...Odvratno je!
Ona ljutnja u njenim očima je sada u potpuunosti bila obuzeta jednim drugim raspoloženjem ili osjećanjem, a to jebol. Nisam mogla ni zamisliti kako joj je kada se ja osjećam ovako...
Ariel: N-ne znam, možda je najbolje da ti pričaš sa njim i kažeš mu da sve znaš, a onda će ti on reći ono isto što i meni ako odluči biti iskren...J-ja stvarno te riječi8 ne mogu ponoviti, žao mi je. Barem ih tebi ne mogu reći tek tako...Znam da sam te već povrijedila ali...
U tom trenutku su se otvorila vrata od dnevnog i u hodnjik su izašla tri dečka među kojima je bio i četvrti. Harry. Samim otvaranjem vrata je i muzika postala glasnija, barem u hodnjiku tako da je bilo nemoguće nastaviti razgovor sa Vicky. Ona se okrenula na stranu kako joj ne bi primijetili uplakano lice, a ja sam ostala ukočeno stajati i buljiti u njih. Oni su se osmijehnuli i uputili mi različite pordrave.
Xxx: Drago mi je što smo se upoznali.
Klimnula sam glavom i nasmiješila se onako preko volje svako malo gledajući prema Vicky. Oni su se polako uputili prema vanjskim vratima, a Harry mi je zabrinuto prišao i sageo se do mog uha.
Harry: Je li sve uredu?
Lagano sam odmahnula glavom, a on me je zbunjeno pogledao.
Harry: Pa jesi li joj rekla?
Uzdahnula sam te klimnula glavom. Još malo i zaboraviću da pričam, samo ću se sporazumijevati mimikom sa ljudima oko sebe i izgledati kao neka mutava budala.
Ariel: Jesam ali...Nemam pojma šta misli ni da li mi vjeruje, a što je najgore ljuta je na mene, a to me iskreno i ne čudi. Mislim i ja bih bila, nakon toliko vremena joj to piznajem i..
Xxx: Harry!
Tada ga je jedan plavokosi dečko sa vrata pozvao i dao mu rukom znak da dođe. Harry se okrenuo prema njemu i podigao jedan prst dajući mu znak da sačeka sekund. Nakon toga se ponovo okrenuo prema meni i nježno me pomazio po kosi.
Harry: Nemoj sebe kriviti.
Spustila sam tužno pogled i izdahnula.
Ariel: Ali...Uvijek sam razmišljala kako ću je tima povrijediti i onda to sve više i više odgađala, a nisa ni bila svjesna da ću samo napraviti gore...I uspjela sam u tome. Bravo za mene.
Polako se sageo i nježno me poljubio u kosu.
Harry: Idem ja sad da njih otpratim pa ću kad se vratim vidjeti šta se može učiniti. Možda bi bilo dobro da i ja porazgovaram sa njom.
Zagrizla sam dojnju usnu i nervozno ga pogledala.
Ariel: Misliš?
Klimnuo je glavom dok mu je ruka lagano klizila sa mog obraza, a zatim se počeo kretati unazad.
Harry: Naravno...Eto me brzo.
Otišao je do vrata gdje su oni momci komentarisali o tome kako nisu prije skontali da pada i da će takvo vrijeme vjerovatno potrajati cijelu noć. Uzdahnula sam, a onda me je trgnuo nešto dblji ženski glas iz dnevnog.
Perrie: Arii! Pa gdje ste ti i Vicky nestale, dolazite ovamo!
Pogledala sam unutra i vidjela nekoliko nasmijanih djevojaka koje su mi davale znak da im se pridružim dok su ostali momci i dalje pričali...Osi jednog. Nialla. On je zabrinuto gledao prema meni i kao da je iz mojih očiju pokušavao nešto izvući. Ja sam zamahala kažiprstom dajući im do znanja da se ne mogu sada vratiti.
Ariel: Moram prvo sa Vi...
Pogledala sam iza sebe i shvatila da nema Vicky. Okrenula sam se i na drugu stranu hodnjika i shvatila da uopšte nije tu. Srce mi je odmah počelo brže kucati i nisam imala pojma ni gdje je ni kad je nestala. Pogled m se zaustavio na polici gdje su djevojke ostavljale svoje torbice i odmah sam shvatila da njene nema. Brzo sam krenula prema vanjskim vratima susrećući se sa kišnom zavjesom kao i momcima koji su pretrčavali dvorište kako bi što prije došli do auta parkiranih ispred kuće, tačnije ograde. Harry je stajao naslonjen na okvir od vrata i mahao im, a ja sam mu zabrinuto prišla što je njega poprilično iznenadilo i trgnulo.
Ariel: Gdje je Vicky?!
Raširio je svoje svijetle oči te provirio kroz vanjska vrata gledajući u unutrašnjost kuće-
Harry: Pa...Zar nije unutra s tobom?
Prošla sam rukom kroz kosu i počela nervozno hodati po trijemu gledajući oko sebe.
Ariel: O moj Bože pa gdje je?
U tom trenutku nam se pridružio i slatki plavokosi dečko koji je izgledao jednako zabrinuto kao i ja.
Niall: G-gdje je Vicky? Mislim šta se uopšte dogaša?
Uzdahnula sm dok su mi se suze sve više počele nakupljati ali i teći niz lice.
Ariel: N-ne znam ni ja...Rekla sam joj za Roberta, a...Nestala je ne znam..
Ponovo sam pogledala prema dvorištu i taj stravični pljusak, a onda sam bez oklijevanja potrčala i doživjela šok osjećajući taj hladni tuš na koži.
Harry: Ariel?!
Već sam mogla osjetiti kao mi se odjeća ali i kosa doje vodom i kroz cijelo tijelo mi je prošla jeza prouzrokovana hladnoćom ali i nekim strahom. Počela sam da trčim prema vratima od dvorišta dok sam iza sebe takođe mogla čuti ubrzane korake.
Harry: Ariel gdje ćeš dovraga?!
Okrenula sam se i ugledala zabrinutog visokog dečka kojem je kosa polako postajala sve slijepljenija i ravnija, a košulja priljepljenija uz tijelo.
Ariel: idem da je nađem!
Nastavila sam hodati, a zatim sam otvorila i kapiju te izletjela na ulicu.
Harry: Ariel još uvijek si bolesna!
Ariel: Ma briga me!
Počela sam gledati lijevo i desno i nigdje je nije bilo. Pa zar je moguće?!
Prešla sam rukom preko lica pokušavajući da barem trenutačno skinem svu tu tečnost koja se neprestano slijevala ne dopuštajući mi čak ni da dišem kako treba. Jedina mogućnost je bila ta da je otišla prema autoputu da uze taxi i jedino što sma mogla učiniti bilo je to da je stignem. Ubrzala sam korake kretajući se niz ulicu koja je vodila do velikog autooputa, a iza sebe sam još uvijek mogla da čujem teške muške korake.
Harry: Ariel stani, ne glupiraj se!
Ariel: Harry moram je naći kako ne razumiješ?!
Još više sam ubrzala korake i par puta zamalo pala jer nikada nisam bila baš nešto spretna u štiklama. Brzo sam se sagela te ih izula, a zatim počela trčati osjećajući kako me sitni kamenčići bodu u stopala.
Harry: Ariel!
Još brže sam počela trčati, a zatim unatoč svoj toj kiši i mraku ugledala siluetu krhke djevojke koja se kretala na sasvim drugoj strani ulice. Nisam je željela zovnuti jer sam se plašila da bi u tom slučaju počela trčati i ne bih imala šanse. Nakon par potencijalnih padova, uboda na oštro kamenje kao i izvrtanja nogu i klizanja po mokrom asfaltu napokon sam joj se približila i dopustila sebi da jednom izgovorim njeno ime.
Ariel: vicky!
Nije se okrenula već je samo ubrzala korak kao što sam i mislila. Ipak, bila sam u kolikoj-tolikoj prednosti bez štikli tako da sam nastavila pričati i trčkarati.
Ariel: Samo mi reci gdje ideš!
Umjesto odgovora je samo obamotala ruke oko sebe te spustila glavu.
Ariel: Victoria žao mi je. Znam da samt i to trebala ranije reći ali...Nisam imala hrabrosti i znam da sam kukavica jer da nisam pola problema u životu mi se ne bi dešavalo! Da nisam kukavica, ne bi roditelji radili sa mnom šta žele i upravljali mojim životom! Žao mi je ali ne mogu protiv sebe...I znam da si sad povrijeđena i žao mi je...Da mogu vjeruj mi trpjela bih tvoju bol unatoč svoj koju ja osjećam...Nažalost to ne mogu učiniti i zato te samo molim da mi kažeš barem nešto, a da to ne bude...Da te ostavim na miru jer ne želim i ne mogu. Molim te...I-i moram ti još nešto reći...
Zapravo, najgori dio još nisam ni spomenula, a u to spada onaj trenutak kada me je Robert poljubio...To tek nisam imala pojma kako da joj kažem. Sve više sm osjećala neko stezanje u srcu i plućima, a još uvijek jedino što sam mogla čuti bila je kiša koja je još više doprinosila rastu tenzije u cijeloj toj situaciji. Ipak, uskoro sam napokon mogla da čujem pomalo tihi i drhtavi glas koji je pripadao jednako nježnoj djevojci ispred mene.
Vicky: Mislila sam da se drugarice povjeravaju jedna drugoj...Kad je u pitanju i najmanja sitnica, a ti...Ti si mi prećutala to da me dečko vara.
Svaka njena riječ me je iznova probadala u srce, a najgore od svega je bilo to što sam i sama znala da je upravu. Napokon sam je stigla takod a smo išle u istoj liniji. Nisam bila u mogućnosti da joj vidim lice jer joj je glava bila spuštena, a kosa joj je padala preko obraza zaklanjajući sve ostalo.
Ariel: Znam Vicky da sam pogriješila ali...Nisam znala...Nisam mogla skupiti snage ni pronaći prave riječi da ti to objasnim...
Tada smo došle do autoputa i pored kiše uskoro su se umiješali i mnogobrojni zvuci auta i autobusa sa ulice. Tek tada nisam mogla čuti ništa što bi izgovorilo ljudsko biće. Zabrinuto sam gledala prema Vicky koja je podigla ruku s namjerom da zaustavi slobodni taxi. Uhvatila sam je za tu ruku pokušavajući da je spusti ali me je ona samo pogledala svojim prodornim modrim pogledom koji mi je jednostavno presijekao dah i sledio krv u žilama. Nikada je nisam vidjela takvu...Otrgnula je ruku od mene te ponovo pogledala prema cesti.
Ariel: Vicky samo mi reci gdje ćeš!
U tom trenutku je jedan taxi skrenuo i zaustavio se, a Vicky je krenula prema njemu.
Ariel: vicky stani1
Uskoro su mi uši gotovo zagluvile od prodornog zvuka sirene iza mene. Okrenula sam se te ugledala poznato crno auto čiji se prozor ubrzo otvorio, a kroz njega je izvirila mokra ali još uvijek pomalo kovrdžava kosa kao i ostatak prelijepog lica koje kao da je pripadalo anđelu.
Harry: Ulazi unutra!
Brzo sam potrčala okrećući se prema taxiju čija su se vrata zatvorila ali je vozač na svu sreću morao pričeati red kako bi se ugurao u ogromnu kolonu. Sjela sam u auto i susrela se sa zabrinutim Harryevim pogledom koji je ujedno bio i pomalo ljutit.
Harry: Ti me stvarno ništa ne slušaš!
Prošla sam rukom kroz kosu sa koje je voda neprestano kapala kao i sa cijelog mog ali i Harryevog tijela. Nisam ništa odgovorila jer je čak i Harry pogledao prema taxiju koji se polako uvlačio u kolonu.
Ariel: H-Harry idi za njim!
Harry je nervozno gledao lijevo i desno, a ja sam se trudila da ne izgubim njihov taxi iz vida s ozbirom da ih je ulica bila puna. Na svu sreću, izašli smo na ulicu nedaleko od njih i samo sam se nadala da ćemo na toj daljini i ostati.
Harry: Znamo li uopšte gdje je krenula?
Par trenutaka sam zamišljeno gledala u noge, a onda sam shvatila da je nemogće da je krenula kući...Ta prvo bi sačekala da joj sve objasnim. Nesigurno sam pogledala prema Harryu, a ubrzo zatim spustila pogled.
Ariel: Mislim da ide kod Roberta...
Ozbiljno je pogledao prema meni dok mu se u očima neprestano prelamao sjaj od strane uličnih svijetiljki ali i ostalih automobila. Ponovo je pogledao prema cesti te prošao jednom rukom kroz potpuno mokru kosu.
Harry: Nema šanse da i ti ideš kod njega.
Iznenađeno sam pogledala prema njemu, a zatim se pomjerila malo na drugi kraj sjedišta koji je bio nešto suvlji...Barem do tada.
Ariel: Harry ne idem zbog njega nego zbog Vicky! Ne mogu dopustiti da sad...
Zaustavila sam se jer je to bilo previše bolno i za izgovoriti. Harry je na trenutke pogledivao prema meni dok mu je izraz lica bio potpuno namršten.
Harry: Šta?
Ariel: Pa...Mislim da je sa nekom...Djevojkom.
Harry je nervozno uzdahnuo te još čvršće stisnuo volan. Mogla sam ga čuti kako nešto mrmlja i mislim da je to predstavljalo par psovki na Robertov račun. Stavila sam kosu iza uha te se nadvirila ne skidajući pogled sa taxija kojem sam zapamtila nekolika broja sa tablica tako da nije bilo šanse da ga pomiješam i sa jednim drugim. Jedini problem je bila kiša koja se slijevala niz staklo, a čak ni brisači nisu mnogo pomagali jer je sve izgledalo zamagljeno. Ipak, vjerovala sam Harryu jer je on jedina osoba koja je sposobna da stvari taj osjećaj u meni...
.................... ........................... .......................
Nakon jedne duže i vrlo naporne vožnje s obzirom na česta skretanja, gužvu ali i kišu napokon smo se zaustavili ispred jedne zgrade nedaleko od onog taxija. Samo sam se nadala da nismo pratili neko pogrešno i da iz njega sada neće izaći neka stara žena koja se vraća sa večernje tombole ili nečeg sličnog. Na svu sreću, nije bilo tako i uskoro sam mogla vidjeti plavokosu djevojku koja je krenula prema ulazu zgrade dok je taxi još uvijek ostao da je čeka. Harry je ponovo počeo da vozi vjerovatno s namjerom da se parkira bliže ulazu, ali je naglo zakočio u trenutku kada sam ja otvorila vrata i krenula da izađem unatoč tome što se auto još uvijek kretalo.
Harry: Ariel pobogu!
Brzo sam istrčala napolje i ovaj put nisam mogla osjetiti onaj ledeni šok s obzirom da sam ionako bila mokra i naviknuta na to. Iza sebe sam mogla da čujem promukli muški ali ujedno i ljutiti glas koji me je dozivao ali se nisam obazirala. Uletjela sam u zgradu i krenula uz stepenice, a uskoro sam mogla vidjeti i Vicky koja se okrenula i još više ubrzala kad meje vidjela.
Ariel: Vicky stani!
Noge su me već užasno boljele i nisam više mogla ni da trčim. Jednostavno sam bila previše malaksala i osjećala sam neku unutrašnju vrućinu koja mi je vjerovatno davala do znanja da ponovo dobivam temperaturu. Vicky se napokon zaustavila kad smo bile negdje na 3. spratu, a zatim počela da prebira po torbici. Došla sam do nje i pokušala doći do daha.
Ariel: Š-šta radiš?
Pogledala sam prema vratima i vidjela da na metalnoj tablici piše 'Parker'. Pa da...Robert Parker. Prošla sam rukom kroz kosu sklanjajući je s lica te se malo nagela pokšavajući da vidim njeno lice.
Ariel: vicky, molim te nemoj unutra.
Pogledala je prema meni svojim izgubljenim buljavim pogledom koji je pomalo bio zastrašujući.
Viicky: Zašto? Jer je unutra sa nekom, zar ne?
Samo sam ostala otvorenih usta jer nisam imala šta da kažem...Bila je to istina...Napokon je izvukla ključ te počela otključavati vrata. Ja sam počela odmahivati glavom ali sam isto tako bila svjesna da ne mogu ništa učiniti. Ipak, jedno je ostalo neriješno, a to je ujedno bilo i glavno ako ćemo gledati na naše prijateljstvo.
Ariel: M-moram ti još nešto re...
Bilo je kasno...Otvorila je vrata te uletjela unutra. Krenula sam za njom ali me je zaustavio nešto jači stisak muške ruke. Okrenula am se i susrela sa tamnim zelenim pogledom koji je zurio u mene. Oblizao je usne sa kojih je već curila voda kao i sa guste tamne kose koja je ostala uvijena samo pri dnu.
Harry: Ne idi unutra.
Pokušala sam se otrgnuti od njega gledajući prema stanu.
Ariel: Harry moram!
U tom trenutku se začula galama i oboje smo pogledali u istom smijeru. Harryev stisak je lagano popustio, a ja sam izvukla ruku iz njegove te krenula unutra. U tom trenutku je iz jedne prostorije izletjela crvenokosa djevojka ogrnuta muškom bijelom košuljom. Pogledala je prema nama, a ja sam samo ukočeno stajala ne postavljajući sebi nijedno jedino pitanje jer je sve bilo jasno.
Vicky: Gade jedan!
Svo to prelijepo lice je izgledalo potpuno izobličeno s obzirom da joj je maskara kao i ostatak šminke bila razmazana, oči uplakane...Jednostavno to nije bila ona Vicky koju ja poznajem i nisam ništa bolje mogla ni očekivati. Zaustavila se nedaleko od one djevojke i gledala u prema jednoj prostoriji iz koje se uskoro pojavio Robert sav izbezumljen i u boksericama. Sve mi se smračilo pred očima i dobila sma ogromnu želju da ga izudaram najjače što mogu.
Robert: V-vidi Vicky...Sve ti mogu objasniti ljubavi...
U tom trenutku mu je Vicky prišla i počela ga udarati torbicom.
Vicky: Nemoj me zvati ljubavi kretenu jedan! Kako te samo nije stid?!
Ona djevojka je stezala košulju oko sebe te pogledivala Vicky onako ispod oka snimajući je pogledom.
Xxx: Robii zar nisi rekao da ova večeras neće dolaziti?
Vicky je samo ogorčeno pogledala prema njoj, a zatim se zaletjela i počela da je grebe i čupa za kosu. Robert je odmah pritrčao i pokušao nešto učiniti iako je to bilo prosto nemoguće s obzirom da je Vicky bila i više nego bijesna.
Xxx: Luđakinjo jedna pusti me!
Ariel: Vicky molim te smiri se!
Krenula sam prema njima ali me je ponovo spriječio onaj isti dečko koji je sada izgledao mnogo iznerviranije.
Harry: Neka tebe tu.
Prišao im je ali je Robert odmah reagovao i odgurnuo ga. Zatim mu se unio u lica, a meni je disanje odmah postalo otežanije
Robert: Ti se ne petljaj u ovo i izlazi iz mog stana!
Pokazao je rukom prema vratima, a zatim mu se pogled zaustavio na meni.
Robert: Zajedno sa njom!
Ja sam krenula da nešto kažem ali ga je Harry iste sekunde uhvatio za ramena i vidno ga preplašio svojim prodornim zelenim ali i više nego ljutitim pogledom.
Harry: Kao prvo ona ima svoje ime! Ariel! A kao drugo ovdje nismo zbog tebe i bolje ti je da začepiš dok ti nisam razbio tu izvještačenu facu!
Roobert je stisnuo zube pokušavajući da izgleda hrabro ali je to bilo prosto nemoguće kada se pred njim nalazi Harry u takvom izdanju, a i sam njegov glas koji je gotovo podsjećao na režanje je bio dovoljan da se bilo kome zaledi svaka kost u tijelu. Pritrčala sam Vicky koja je još uvijek bila u borbi sa onom djevojkom te ih pokušala odvojiti ali nisam uspijevala. Na kraju je Vicky samo odgurnula te ponovo pogledala prema Robertu dok se ona crvenokosa držala za jednu ogromnu ogrebotinu na licu iz koje je čak curila i krv.
Vicky: Zašto?! Samo mi reci zašto?!
Robert je pokušao zagrliti ali ga je ona samo odgurnula od sebe i napravila zgrožen izraz lica.
Vicky: Ne dodiruj me! Gadiš mi se!
Robert je uzdahnuo te prošao rukom kroz kosu, a ja sam osjetila nježni stisak ruku oko mog struka kao i jedan mali poljubac u kosi. Osjećala sam se mnogo sigurnije jer je Harry bio tu jer mislim da bih u suprotnom doživjela neku vrstu traume.
Robert: Ovo se desilo samo večeras i stvarno ne znam šta mi je bilo...
Imao je onu svoju nevinu facu koju je volio koristiti svaki put kada bi upao u neki problem što je kod Vicky naravno i palilo...Ali ne i ovaj put. Ona se samo u svoj toj muci nasmijala te stisnula oči.
Vicky: Kako mi samo možeš tako lagati?! Ariel mi je rekla da te je još davno vidjela sa nekom djevojkom! I ko zna je li to u pitanju uopšte ova tu!
Pokazala je prstom na crvenokosu koja se više nije usuđivala bilo šta reći. Sada je bila previše zaokupljena zaustavljanjem krvi iz one ogrebotine. Robertov sada već ogorčeni pogled se zaustavio na meni, a ja sam uzdahnula te osjetila Harryev dosta čvršći stisak oko struka nego maloprije.
Robert: Znai ona je kriva za sve...
Imao je neki nedefinisan izraz lica, a ja sam počela osjećati sve više rast adrenalina jer sam imala osjećaj da će reći nešto što sam ja zapravo trebala. Vicky je iznervirano odmahnula glavom te gotovo samu sebe počupala za kosu dok je prolazila rukom kroz nju.
Vicky: Ne nego si ti kriv za sve!
Tada je Robert počeo da ide prema meni i nisam bila sigurna šta hoće. Ipak, nije bilo šanse ni da saznam jer su Harryeve ruke iste sekunde skliznule sa mog struka i njegovo visoko i mišićavo tijelo se ubrzo našlo ispred mene.
Harry: Makni se od nje!
Glas mu je bio toliko prodoran da sam se čak i ja uplašila iako sam znala da nisam u opasnosti. Izmakla sam se malo na stranu i dobila priliku da vidim dva mužjaka koja su stajala jedan na spram drugoga i gledala se ravno u oči. Robert je bio nešt niži od Harrya ali su po razvijenosti bili slični ako ne i isti. Ipak, Harry je izgledao mnogo opasnije i toga je bio svjestan i sam Robert koji je djednom pogledao prema Vicky te napravio korak unazad kako bi se odmakao od Harrya.
Robert: Samo sam želio reći Vicky da mi ne izgleda kao da joj je drugarica ('drugarica' posebno naglašeno) spomenula naš poljubac...
U stomaku sam odjedanput osjetila toliku bol kao da mi je neko zabio mač u njega. Pogledala sam prema Vicky koja je šokirano gledala u Roberta. Odmahnula sam glavo i krenula da nešto kažem ali me je Vicky prekinula.
Vicky: Vaš?
Robert je značajno pogledao prema meni, a ja sam spustila pogled te prešla rukom preko lica.
Robert: Da...Moj i Arielin.
Harry ga je odjedanput odgurnuo i bijesno pogledao svojim tamno-zelenim očima.
Harry: Daj začepi!
Uplašeno sam podigla pogled do Vicky koja je već zurila u mene svojim gotovo providnim pogledom.
Robert: Nije ti to rekla zar ne?
Harry: Rekao sam ti da začepiš!
Vicky je u tom trenutku gotovo pala ali se u zadnji čas pridržala za ormarić pored sebe. Ja sam odmahnula glavom dok su mi suze već odavno preuzele kontrolu nad cijelim licem.
Ariel: Vicky ja...Nije tako...N-nije tako kao što misliš...
Samo se odjedanput zaletjela prema meni i mislila sam da će me udariti ili nešto slično ali se samo naglo zaustavila i nastavila me prodorno posmatrati. Iskreno, osjećala sam neki neopisivi strah čiji uzrok nije bilo moguće odrediti. Cijelo tijelo mi je drhtalo i imala sam osjećaj da ću se unesvijesttii, a pred očima su mi se stalno pojavljivale neke crne mrlje.
Ariel: O-on me je na sil...
Robert: Zar je bitno ka...
Ojdednom je Robertov glas bio presječen. Pogledala sam iza Vicky te ugledala Harrya kako ga drži čvrsto pribijenim uza zid dok se na Robertovom licu mogla vidjeti bol nastala pri sudaru sa tvrdim zidom. Harry ga je ljutito posmatrao i mislila sam da će ga udariti...Ali nije. U tom trenutku se Vicky odmakla od mene i počela hodati unazad prema vratima.
Vicky: Svi mi se gadite! Svi!
Te njene riječi su me zaboljele više od bilo čega i najviše sam se plašila da bih mogla čuti nešto takvo...Krenula je da istrči napolje ali se tada sudarila sa zabrinutim plavokosim dečkom koji je odmah u očima dobio neki sjaj. Stavio je ruke na njena ramena te je pokušao smiriti iako vjerovatno nisam nije znao šta se tačno dešava ali je ona sam odmahnula glavom, odmakla ga od sebe te izašla napolje.
Ariel: Vicky!
Krenula sam za njom ali sam onda shvatila da se više ne mogu ni pomjeriti. Niall je ostao izgubljeno stajati i gledati u svakoga od nas pojedinačno. Zapravo nisam imala pojma otkud on tu...I on je nas pratio sa autom? Harry je samo odgurnuo Roberta te krenuo prema meni gledajući u Nialla.
Harry: Niall dogovorili smo se da ćeš ostati dole...
Niallov plavi pogled je bio čvrsto zaključan za Roberta koji je prelazio rukom preko leđa i pravio čudne bolne grimase. Odjednom je pokazao rukom prema vratima.
Robert: Hajde izlazite svi iz mog stana!
Tada mi je ona djevojka prišla i počela ga maziti po prsima dok je imala neku ogavnu facu koja je vjerovatno trebala biti zavodljiva.
Xxx: Da li to uključuje i mene Robi? Ili ćemo mi možda nastaviti...?
U tom trenutku se Niall zaletio prema Robertu i svom snagom ga udario u lice. Robert se presavio držeći ruku na tom bolnom mjestu iz koga je već curila krv. Niall jeotežano disao i posmatrao ga sa očima punim mržnje. Ona djevojka se prestrašeno pribilauza zid kao i ja uz Harrya dok me on čvrsto držao u zagrljaju.
Harry: Niall idemo...
U tom trenutku je Robert krenuo da udari Nialla ali se ovaj sageo i na taj način izbjegao udarac. Nakon toga ga je uhvatio Roberta za tu ruku te je zavrnuo, a ovaj se izvio na tu stranu ispuštajući bolni jauk.
Niall: Kakav si ti muškarac?! Kako te samo nije stid!
Robert: Puštaj me!
Niall ga je još više pribio uza zid još uvijek ne ispuštajući njegovu ruku.
Niall: E pa ovo nije ni upola u odnosu na bol koju Vicky sada osjeća!
Ovaj je jedva pogledao prema njemu još uvijek praveći grimase prouzrokovane bolom.
Robert: Ma ko si ti da meni pričaš o Vicky?!
Niall ga je odgurnuo tako da je ovaj odletio na stranu držeći se za ruku.
Niall: Ja sam onaj koji je istinski voli!
Harry se polako odmakao od mene te uhvatio Nialla za rame pokušavajući da ga odvuče ovamo na drugu stranu. Niall za to vrijeme nije skidao pogled sa potpuno izbezumljenog ali i ljutitog Roberta koji se sada počeo smijati na tu Niallovu izjavu.
Robert: Možeš ti nju voljeti koliko hoćeš ali ona tebe neće nikada ni upola koliko mene!
Niall je krenuo ponovo prema njemu ali ga je Harry zaustavio držeći ga s leđa za ruke.
Harry: Niall smiri se i pusti kretena.
Niall: Nemaš pravo da uopšte više pričaš o njoj!
Harry: Niall idemo!
Ja sam prošla rukom kroz kosu te izašla iz stana, a zatim sjela na stepenice. Nisam više ni sekunde mogla izdržati jer me je malaksalost zajedno sa bolom u potpunosti savladala. Počela sam da plačem iz sve strane ponovo kvaseći lice koje se bilo osušilo za razliku od ostatka tijela. Osjećala sam se užasno i imala sam osjećaj da sam ja kriva za sve ovo. Ispalo je najgore moguće kao i svaki put...Kao i svaki događaj u mom životu...Mogla sam primijetiti radoznale poglede od strane ljudi koji su takođe živjeli u toj zgradi i koji nisu mogli da izdrže, a da ne provire kroz odškrinuta vrata. Uskoro su iz Robertovog stana izašla dva poprilično iznervirana dečka još uvijek galameći na onog trećeg koji je ostao unutra. Uskoro su se vrata zalupila tako jako da sam imala osjećaj kao da se cijela zgrada zatresla. Niall je stavio ruke na kukove i počeo da hoda po hodnjiku uzdišući i izdišući vjerovatno kako bi se smirio, a Harry je odmah dotrčao do mene te me zabrinuto pogledao.
Harry: J-jesi li dobro?
Ja sam sao gledala u njega par trenutaka, a onda ga zagrlila najčvršće što sam mogla. I on je takođe obamotao ruke oko mene te mi pomogao da se ustanem. Ja gotovo noge nisam ni osjećala tako da sam ostala gotovo obješena o' njegov vrat.
Harry: Hajde moramo kući da se osušiš.
Obuhvatio je moje noge te mi pomogao da ih obamotam oko njegovog struka. Čvrsto sam držala ruke oko njegovog vrata dok si mu po licu neprestano kapale kapi sa njegove ništa manje mokre kose. Ipak, šta mi je to značilo kad sam ionako cijela bila mokra. Zatvorila sam oči te počela plakati u sebi. Jednostavno mi se sve skupilo i nisam vidjela rješenje ni za jedan jedini problem.
Harry: Niall, hajde.
Polako sam otvorila oči i ugledala plavokosog dečka koji je nervozno krenuo u nama stalno nešto mrmljajući sebi u bradu. I po Harryevom disanju sam takođe mogla osjetiti da je nervozan...Jednostavno je ova veče završila sasvim suprotno od načina na koji je počela...I opet, za sve sam ja kriva.
Izašli smo isprd zgrade i kiša je još uvijek jednako padala i sve je bilo isto samo...Samo je nedostajao onaj taxi s kojim je Vicky došla,a pored Harryevog je bio parkiran još jedan auto za koji sam pretpostavljala da pripada Niallu.
Niall: Gdje Vicky živi?
Harry se okrenuo prema njemu te ga značajno pogledao.
Harry: Niall, nemoj večeras. Treba i njoj malo vremena da se odmori i razmisli o svemu. Nemam pravo da joj sad svi prisjedamo na muku i pokušavamo da je utješimo kad je to nemoguće.
Tada je Niall šutnuo jedan kamenčić te stisnuo oči, a ja sam pokušala dati Harryu znak da me pusti. On me je samo još čvršće pritisnuo uz sebe i odmahnuo glavom.
Harry: Ariel ne smiješ se više zamarati.
Ariel: Pa mogu valjda hodati...
Harry: Neka te ovako!
Ućutala sam jer sam imala osjećaj kao da je i Harry ljut na mene, a to je nešto što bi mi najmanje trebalo u ovom trenutku. Polako smo prešli strehu te izašli na kišu koja je sada padala malo slabije nego maloprije. Harry me je napokon spustio pored auta, a zatim otvorio vrata, a ja sam ušla unutra te podigla noge na sic pribijaću ih uz tijelo. Bilo mi je užasno hladno ali je to bio osjećaj koji je najmanje preovladavao u meni. Glavna je bila bol koja me je jednostavno izjedala i nisam mogla prestati plakati. Oduvijek sam se plašila tog gubljenja dragih osoba, a večeras sam baš izgubila jednu...Najbolju drugaricu... Da sam joj samo rekla prije Roberta...Da me je samo željela saslušati...Barem ne bi u tolikoj mjeri bila ljuta na mene, a ovako...Ispalo je grozno i samo sam mogla zamisliti kako se tek ona osjećala. Gdje je sad? Užasno sam se brinula i željela sam reći Harryu da me odveze kod nje ali sam znala da bi mi rekao isto što i Niallu. Ustvari, ja sam zajedno sa Robertom osoba koju najmanje želi vidjeti u ovom trenutku tako da je možda i bolje da se suzdržim dok ne prođe određeno vrijeme...Harry je prešao na drugu stranu te otvorio vrata još uvijek ne ulazeći unutra jer je gledao prema Niallu koji je radio isto. Očito više nikome od nas ta kiša nije ni smetala...Ona je bila najmanje bitna u cijeloj situaciji..
Harry: Gdje ćeš ti sad?
Niall se okrenuo prema nama te slegnuo ramena polako se saginjući s namjerom da uđe u auto.
Niall: Ne znam...Malo ću se vozati, valjda...
Harry je još uvijek stajao gledajući prema njemu. Znala sam da je zabrinut...Jednostavno se to moglo vidjeti po njegovom stavu.
Harry: Čuvaj se!
Niall je klimnuo glavom, a zatim podigao ruku u znak pozdrava i ušao u svoje auto. Harry je tada napokon sjeo za svoje mjesto, zatvorio vrata te pogledao prema meni. Pogled mu je bio nekako čudan i bili su rijetki slučajevi kada iz njega nisam mogla ama baš ništa pročitati. Kosa mu više uopšte nije bila kovrdžava već sasvim slijepljena uz lice ali je svejedno izgledao prekrasno. Spustila sam glavu naslanjajući je na savijena koljena, a on mi je polako počeo prelaziti rukom preko obraza.
Ariel: Ja sam kriva za sve kao i uvijek Harry...Znam da jesam i...Sada ne razumijem ni samu sebe...Jedino što znam jeste da samo povrijeđujem ljude kojima je stalo do mene...Ne znam zašto ni kako ali znam da to radim...
Nježno me je poljubio u obraz i tek nakon što sam osjetila njegove tople usne, shvatila sam koliko sam ja zapravo ledena i koliko mi je hladno.
Harry: Nije istina...
Pogledala sam prema njemu i neočekivano se susrela sa njegovim licem tako blizu. Pogledala sam ga ravno u nešto svijetlije oči nego maloprije te ispustila još jednu suzu u nizu.
Ariel: Jeste Harry!
Tada me je čvrsto zagrlio, a ja sam naslonila glavu na njegovo rame i stisnula košulju među prstima dok su me njegove ogromne ruke mazile po leđima.
Harry: Mene povrijeđuješ samo kada si tužna i kad plačeš Julija...A sve i da me iz dana u dan povrijeđuješ...Ja ne mogu promijeniti svoje osjećaje prema tebi...
Njegove osjećaje prema meni...Da li je pod tim mislio na ljubav? I da li je to možda preneseno značenje od onoga 'volim te'?
Gotovo sam mu postavila to isto pitanje ali sam se zaustavila shvativši koliko bi to zapravo glupo zvučalo...Prislonio je usne na moje te ostavio jedan kratki poljubac, a nakon toga se odmakao i upalio auto.
Harry: Moramo požuriti kući da se presvučeš i osušiš kosu...
Klimnula sam glavom, a zatim tiho uzdahnula i pogledala prema prozoru. Očito da ni večeras nije trenutak kada bih trebala čuti te čarobne riječi...Mislim da bi samo one bile dovoljno jake da barem na trenutak razbiju svu tu bol u meni...S jedne strane je Vicky koja je ljuta na mene ali ujedno i slomljena..A onda s druge...S druge je i povratak kući koji će se dogoditi sutra i mislim da će to biti događaj koji će ovaj vikend zapečatiti kao jedan od najgorih u mom životu...