DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 97

 Namrštila sam se i zbunjeno ga pogledala jer mi zaista ništa nije bilo jasno.
Ariel: Ha?
Uzdahnuo je i zagrizao dojnju usnu svojim prelijepim bijelim zubima nakon čega je spustio pogled, a u meni je nervoza počela sve više rasti. Šta je sad pobogu? Nisam spremna na još jedan problem...ali zaista.
Harry: Pa...
Stisnuo je ruku i primakao je ustima nakon čega se nakašljao, a meni je malo hvalilo da vrisnem, uhvatim ga za kosu i zaprijetim mu da ću mu je otkinuti ako mi istog sekunda ne kaže šta muti.
Harry: Ham...Pa znaš...
Počeo je da pravi neobične pokrete rukom, a ja sam samo buljila u njega sa širom otvorenim i umornim plavim očima.
Harry: Kada si...rekla ono Daveu.
Davu? Ko je dovraga Dave? Na trenutak sam se uplašila da sam sinoć bila pod uticajem neke droge koju mi je neko stavio u hranu i zato se ne sjećam da sam bila sa Harryem? I..Daveom? Daj Ariel šuti.
Ariel: K-ko je Dave?
Ponovo je uzdahnuo ovoga puta mnogo glasnije nego maloprije te se uspravio u sjedeći položaj sada cijelim tijelom okrenut prema meni. Par trenutaka me je gledao ravno u oči svojim svijetlo-zelenim biserima nakon čega je spustio pogled i počeo da se igra sa vrhovima svojih dugih prstiju.
Harry: Pa...dečko s kojim si razgovarala sinoć ispred toleta u McDonaldsu.
Istog trenutka kada mi je to rekao i kada mi je srce stalo, ona zla Ariel je počela da me uvjerava kako je on neki psihopata i kako će me sada sigurno ubiti. Ona blesava i hajmo reći nadprosječno maštovita Ariel je počela da me uvjerava kako on sigurno ima neku moć koju koristi kako bi u svakom trenutku mogao vidjeti šta ja radim. Opet, tu je bila i ona Ariel koja obožava misterije, detektivske i krimi romane kao i horore i ona je bila ubjeđena da je ustvari onaj dečko od sinoć bio prerušeni Harry. A tu je i ona najmanje inteligentna romantična Ariel koja se nije mogla mnogo ni skoncentrisati na to što je on upravo rekao jer je bila previše zauzeta posmatranjem tog preslatkog dečka ispred sebe koji je polako podigao svoje naizgled nevine oči pune tajnovitosti, a ona ih je zajedno sa njihovom bojom i činila tako lijepim. Dakle od te posljednje Ariel je bilo najmanje koristi.
Par puta sam zatreptala kako bih se uvjerila da možda još uvijek ne spavam na onoj vreći u ateljeu ali ipak, po svemu sudeći to je bila stvarnost.
Ariel: m-molim...mislim, ka-kako?
Na trenutak su se njegove svijetlo roze usnice izvile u neki neobičan smiješak koji je istog trenutka ucrtao rupice na njegovim svijetlim obrazima ali se ubrzo uozbiljio jer valjda nije želio da primijetim koliko mu je moja zbunjenost smiješna. Kako da ne budem zbunjena?
Harry: Ovaj, možeš li mi samo odgovoriti prije nego što se naljutiš?
Otvorila sam usta i odmah zatim se nasmijala iako nisam baš bila sigurna zašto to radim...U zadnje vrijeme mi je to izgleda jedini način da prikrijem svoje prave sojećaje. U tom trenutku, bila sam ponajviše uplašena. Ne zato što sam poslušala onu zlu ili maštovitu Ariel nego zato što sam naprosto bila umorna od svih neprilika koje mi se dešavaju u zadnje vrijeme, a nove su mi i više nego suvišne.
Ariel: Harry šta izvodiš?!
Prevrnuo je očima i ispustio izdah prolazeći rukom kroz svoju tamnu i kovrdžavu kosu.
Harry: Ništa zaboga...Samo...Da li si mu lagala kada si rekla da si zauzeta?
Ispustila sam neki neobičan zvuk i odmah zatim sam mu se još više približila iako je to vjerovatno predstavljalo najgori potez u tom trenutku.
Ariel: Harry neću ti odgovoriti na to glupo pitanje dok mi ne kažeš otkud ti znaš za taj razgovor?! Krio si se u wc šolji ili gdje?! Zaista postaješ nepodnošljiv i što je najgore od svega očekuješ od mene da normalno reagujem na tvoje gluposti!
Na trenutak mi je kroz glavu prošla ideja da se možda maskirao u onu djevojku koja je sinoć popravljala šminku u toaletu ali sam onda odlučila da više neću razmišljati o tome i da ću to smatrati produktom svog uplašenog i zbunjenog stanja jer bih se u protivnom zaista trebala zabrinuti za svoje mentalno stanje.
Mogla sam da primijetim kako se pomalo pomijera prema meni misleći da ga ne primijećujem i istog trenutka sam se povukla unazad kako bih izbjegla poljubac ili nešto slično jer mi to zaista ne treba. Prvo moramo ovo riješiti...Prvo? Da li sam ja to upravo željela reći da bi moglo biti poljupca nakon što završimo raspravu? Oh...
Harry: Okej, reću ti kako znam za razgovor ako mi obećaš da ćeš mi odgovoriti na pitanje.
Par trenutaka sam oklijevala, a zatim sam uzdahnula i klimnula glavom stavljajući na krilo mekani bijeli jastuk ukrašen cvjetnim uzorcima.
Harry: Pa...Dave...On radi za mene...
Podigla sam obrve, a u meni su sve tri Ariel razočarano izdahnule jer nijedna od njihovih pretpostavki nije bila tačna. Naravno, tu ne ubrajam onu četvrtu, romantičnu Ariel koja je i dalje nastavila da posmatra prelijepe konture Harryevog lica.
Ariel: Mo...
Harry: Tačnije radio je za mene posljednjih deset dana...
Pogled mu je bio prikovan za prste, a duge smeđe obrve su bile gotovo sastavljene praveći nekolika nabora između sebe. Nisam znala da li da se nasmijem ili ga napadnem ili naprostom nastavim ćutati...U tom trenutku mi se najviše svidjela treća opcija...
Harry: Znam da zvuči glupo ali nisam imao izbora...Bio sam ljut na tebe i nisam želo da te tražim ali sam osjećao ogromnu potrebu da znam šta radiš, gdje ideš....pa čak i šta oblačiš, da li vežeš kosu ili je puštaš...Da li nosiš po običaju svoju bijelu kapu ili onu crvenu za koju uvijek kažeš da ti iritira kožu na čelu...znam da je glupo ali je i istina i ne planiram to kriti od tebe...i dobro postojao je i malo veći razlog...Edward...Želio sam da znam da li se nalaziš sa njim i ono što me je najviše brinulo bila je mogućnost da ćeš usljed naše razdvojenosti i ljutnje prema meni pristati na ponovnu vezu sa njim...
Po grimasama koje je pravio u drugom dijelu svog govora shvatila sam da mu to itekako smeta ali ono što sam u tom trenutku najviše primjećivala, odnosno osjećala bio je neobičan osjećaj u stomak. Kao kod zaljubljene tinejdžerice koja po prvi put razgovara sa svojom simpatijom...Ujedno sam osjećala i ogromno olakšanje jer sada znam zašto je taj Dave bio i u Starbucksu prije 3 dana...Sve je to Harryevo maslo...Ali ono što je najbitnije, nije zaboravio na mene svih tih 1o dana i to me je na neki način opuštalo i radovalo možda i više nego što bi trebalo. Oblizao je usne na trenutak bacajući pogled na mene. Međutim, odmah zatim ga je ponovo spustio i počešao se po svojoj kovrdžavoj glavi.
Harry: Tražio sam od njega da te svaki put uslika i donese mi te slike znam da mi sada sigurno želiš reći da je to bolesno ali molim te nemoj...
Skoro sam se nasmijala i istog trenutka sam stavila ruku preko usta praveći se da me svrbi područje ispod nosa. Ne znam zašto ali mislim da bih mu upravo to i rekla...Da je bolesno iako sduboko u sebi znam da je to romantično. Barem tako kaže ona romantična Ariel koja se u tom trenutku usljed prevelikog naleta emocija nalazila u komi.
Harry: I kada mi je sinoć rekao da si izašla sa Edwardom malo je hvalilo da dođem i okačim ga od onaj znak za McDonalds ali sam se suzdržao jer sam znao da ništa neću s tim popraviti. Koliko god da sam bio ljut, osjećao sam i ogromnu količinu straha jer sam znao da postoji velika mogućnost da ste ponovo zajedno...Rekao sam Daveu da na bilo kakav način pokuša iz tebe izvući informciju vezanu za tvoj trenutni status...što se tiče veze...Nakon nekih 1O-ak minuta me je nazvao...
Istog trenutka sam se sjetila da je Dave sinoć pri izlasku iz McDonaldsa izvadio mobilni. Sigurno je zvao Harrya....
Harry: ...i rekao mi da si zauzeta...mislim da si mu to rekla....
U tom trenutku je podigao glavu i pogledao me ravno u oči, a ja sam stavila ruku iza leđa lagano stišćući jotgan koji mi se u tom trenutku činio kao jedini način da privremeno zadržim emocije u sebi.
Harry: I s obzirom da si meni rekla da više nas dvoje nismo zajedno...Da li to znači da si prihvatila njegovu ponudu?
Znala sam da pod 'njim' misli na Edwarda i iskreno bila sam iznenađena činjenicom da je izgledao nekako mirno...
Harry: Znam da ćeš se sada početi derati na mene i govoriti mi kako se nenormalno ponašam...Imaš pravo i trebaš da me napadneš, reci mi šta hoćeš i uradi mi šta hoćeš ali molim te prvo mi daj odgovor....Molim te reci da nisi pristala....Molim te...Nisi zar ne? Nisi mu se vratila? Nisi nikome dopustila da mi te preotme?
Zla Ariel je istog trenutka počela da me ubjeđuje kako bih mu u inat trebala reći da sam prihvatila vezu sa Edwardom bez obzira na posljedice ali se na svu sreću ona romantična Ariel istog trenutka probudila iz kome te ovu drugu iz sve snage udarila nogom u glavu nakon čega je uhatila za vrat i počela daviti.
Uzdahnula sam i spustila glavu izbjegavajući njegov bolni pogled...Isti kao onaj koji je danas imao prilikom našeg razgovora. Ne mogu ponovo da plačem...Ne smijem to dopustiti sebi i moram smisliti način da malo očvrsnem što se tiče emocija jer ne mogu sve u životu dočekivati sa tim slanim kapima vode koje ne rade ništa osim što otkrivaju tvoje emocije i duševno stanje.
Odmahnula sam glavom i ivicom oka sam mogla primijetiti da se Harry u tom trenutku trznuo.
Harry: Ha?!
Nasmijala sam se, prevrnula očima i pogledala prema njemu. Njegove čarobno zelene oči su bile širom otvorene, obrve podignute usput stvarajući nekolike linije na čelu ukrašenom sa nekolike tamne kovrdže, a punačke roze usne napola otvorene dopuštajući bijelim zubima da takođe provire i izvide situaciju koja je u tom trenutku zaista izgledala smiješno.
Ariel: Nisam...prihvatila...Njegovu ponudu.
Par trenutaka su mu usne bile iskrivljene u neku neobičnu i nedefinisanu liniju ali se zato uskoro obrazovao jedan prelijepi ali i vragolasti smiješak kojis e nije ni trudio prikriti.
Harry: hah...
Ispustio je nekoliko neobičnih zvukova pomiješanih sa pomalo neobičnim smijehom. Oči su mu ponovo zadobile onaj prelijepi sjaj i to je bio već treći Harry poredu otkako je Martin izašao iz kuće. Mislim da bih mu ako ikada budemo u normalnijim odnosima trebala predložiti da se raspita o Ginisovoj knjizi rekorda i tome da li postoje neke mogućnosti da se u nju ubace i nagle promjene raspoloženja. Neću imati ništa mi protiv toga da svjedočim takvom hajmo reći fenomenu. Usput, ne znam uopšte kako je pomislio da bih mogla pristati da budem Edwardova djevojka...zar ne zna koliko ga volim i koliko sam vezana samo za njega iako smo ponekad i predugo razdvojeni...Nikada nijedna svađa i nijedan njegov postupak ma koliko on bio loš i ma koliko me povrijedio...ne mogu me natjerati da tražim utjehu u drugo muškarcu. Za mene postoji samo on. Samo Harry...Moj kovrdžavi Romeo...
To sam rekla i Edwardu odmah treći dan po izlasku iz bolnice i drago mi je što sam to riješila na vrijeme...Ne želim nikoga zavlačiti, a na neki način mi je drago što smo odlučili biti barem prijatelji jer mi je nedostajalo njegovo društvo, smisao za humor, način razmišljanja...i sve ostale stvari u kojima sam uživala dok smo bili zajedno. Odjednom mi je kroz glavu prošla činjenica da je Harry rekao da će doći ali nije...Zašto nije? Da li bih ga trebala pitati? U tom trenutku sam osjetila njegove ruke oko mog tijela i prije nego što sam uspjela i da se snađem prevrnula sam se na leđa zajednos a njim preko sebe.
Ariel: Harry!
Nasmijao se i poljubio me u obraz, a ja sam počela da osjećam peckanje kroz čitavo tijelo. Pokušala sam da ga odgurnem iako to naravno nisam željela ali mi on to takođe naravno nije ni dopuštao. Namjestio je glavu tako da smo se gledali u oči i cijelo vrijeme su se njegove savršene usnice borile sa vragolastim smiješkom koji je očito bio jači. Prevrnula sam očima praveći sa da uopšte ne uživam u trenutku, a bilo je baš suprotno i mislim da je on to znao.
Harry: Drago mi je što si tako postupila...
Uzdahnula sam razmišljajući o tome šta da radim sa rukama koje su mi samo onako zgrčeno bile ispružene pored tijela koje je bilo pritisnuto Harryevim Neki nagon u meni me je tjerao da ih stavim u njegove kovrdže ali sam se svom snagom borila protiv toga.
Harry: To znači da ima nade za nas, zar ne?
Postepeno se počeo uozbiljavati, a mene je u isto vrijeme počela obuzimati i panika. Nisam imala pojma šta da mu kažem.
Ariel: Harry....
Harry: Da li bi me trebalo radovati to što me zoveš Harry umjesto Harold?
Ponovo se nasmiješio, a ja sam napokon pomjerila desnu ruku i udarila ga u rame.
Ariel: Harold!
Prevrnuo je očima i još više se nasmijao.
Harry: A daaj...Znaš da ne volim kad me tako zoveš...
Počeo je jednom rukom nježno sklanjati pramenove kose sa mog lica dok je na drugoj nosio svu težinu svog dugog i razvijenog tijela na taj način smanjujući pritisak na meni.
Harry: I isto tako znaš kako najviše volim kad me zoveš...
Ponovo je bio ozbiljan, a ja sam počela da osjećam blagi pritisak u prsima koji je vjerovatno bio prouzrokovan njegovim riječima ali i predivnim pjenušavo zelenim pogledom koji je bio prikovan za moje lice.
Harry: nisam odavno to čuo.
Izdahnula sam spuštajući pogled na moje i njegovo tijelo. Nisam imala hrabrosti da ga gledam u oči i imala sam osjećaj da znam kakve ima namjere.
Ariel: Harry...
Još više je spustio glavu ujedno ispuštajući i svoj vreli dah koji je bio mješavina više mirisa od kojih je najviše preovladavao neki voćni kao i miris alkohola koji je maloprije popio i koji mi nije smetao.
Harry: Molim te...samo jednom...
Nisam znala da li pod tim misli na poljubac koji je čini mi se bio na pomolu ili na njegovu želju da još jednom čuje ono 'kovrdžavi Romeo' iz mojih u tom trenutku drhtavih usana.
Odjednom se moja gornja usna našla zarobljena između njegovih i bila sam svjesna da je kasno za 'bijeg'.
Harry: Julija...
Spustio je svoje mekane usne na moj nos, obraz, a zatim i čelo, a oči su mu cijelo vrijeme bile zatvorene dok ja nisam željela izgubiti ni trenutak posmatrajući njegovo prelijepo lice i način na koji je izgledao u tom trenutku.
Jednom rukom je obuhvatio moju ispreplićući naše prste dok je prstima druge nastavio da prelazi preko mog lica.
Harry: Volim te...
Spustio je jedan pooljubac na moje usne, a u meni je sve više počela rasti čežnja za više kontakta...Ne mogu vjerovati da mi se to dešava...
Harry: Molim te reci jednom ono što želim čuti...molim te...
Ponovo sam bila u nedoumici. Da li želi da mu kažem 'kovrdžavi Romeo' ili i to da i ja njega volim?
Ariel: Ko...Kovrdžavi Romeo.
Napravila sam neku neobičnu grimasu osjećajući se čudno što sam popustila i rekla mu to, aon se vragolasto nasmiješio napokon otvarajući svoje sada nešto tamnije zelene oči. Nakon toga ih je ponovo zatvorio pritisnuvši usne na moje i nakon toga smo započeli pravi poljubac za koji sam bila svjesna da je možda i posljednji...S obzirom da će mi sutra reći objašnjenje...valjda...
Na trenutak je njegova ruka skliznula sa mog lica te obuhvatila moju podižući je i spuštajući u njegovu kosu. Nisam se protivila jer sam se već ionako dovoljno prepustila po prvi put isključujući mozak u kom sam samo mogla čuti one dosadne glasiće. Ovoga puta idem za svojim osjećajima i iskreno ne žalim zbog toga.
Provukao je ruku između mog tijela i posteljine tako da je još više mogao priblit naša tijela jedno uz drugo. Prešao je jezikom preko moje dojnje usne nakon čega je poljubac postajao sve strastveniji i strastveniji. Ispreplela sam prste sa njegovom mekanom kosom koja se savršeno stapala sa mojom rukom i kao da sam tek tada shvatila koliko mi je zapravo nedostajao. Nije se moglo čuti ništa osim naših otežanih disanja i izdaha kao i neobičnih zvukova koje smo neprestano proizvodili. Nisam imala pojma koliko daleko ćemo otići s tim ali me iskreno nije ni bilo briga jer sam odlučila zaboraviti na sve barem za to veče...Sutra ionako sve izlazi na vidjelo i onda ću zaista znati na čemu sam. Dvije ruke koje su nam sve do tada bile spojene su se rastavile i njegova je počela putovati mojim tijelom nakon čega se broj trnaca u meni udvostručio.
Ariel: Harry...
Harry: Hm...Priznaj da ti nedostajem...
Iznenada je razdvojio usne od mojih nakon čega ih je spustio an moj vrata, a ruka mu je odlutala do unutrašnjoosti mojih bedara. Imala sam osjećaj kao da je podamnom umjesto dušeka i posteljine neka vatra koja je izazivala ogromnu vrućinu u mojim leđima. Zagrizla sam dojnju usnu pokušavajući da na taj način prećutim odgovor na njegovo pitanje i uživam u njegovim usnama koje su se igrale sa mojom kožom.
Harry: Julija?
Glas mu je bio promukao i zavodljiv i tačno je znao šta radi...kao i uvijek. Lagano je sisao kožu ispod mog uha jedno ispreplićući prste sa mojom kosom baš kao što sam ja to uradila sa njegovom.
Harry: Odgovori mi.
Pomjerio je glavu tako da me je mogao gledati u oči i ovoga puta je bio sasvim ozbiljan. Osjećala sam ogromnu potrebu za njegovim poljupcima i sve što sam željela bilo je da nastavi. Podigao je jednu obrvu, a ja sam samo stisnula oči i klimnula glavom nadajući se da ću na taj način izbjeći njegov vragolasti smiješak koji se zasigurno nalazio na njegovom licu.
Harry: hm, baš kao što sam i mislio.
Malo je hvalilo da ošamarim i sebe i njega ali sam na to zaboravila istog trenutka kada sam ponovo osjetila njegove usne na mojima.
Obuhvatio je bedro moje lijeve noge lagano ga stišćući i ispuštajući neobičan zvuk koji je uticao na mene više nego što bi trebao.
Harry: Da ti nije palo na pamet da me sada zaustaviš.
I nije mi padalo na pamet ma koliko da je sve to izgledalo ludo...barem s moje strane.
Spustio je ruke sve do kraja moje haljine i baš u trenutku kada je krenuo da je zagrne začulo se kucanje na vratima. Širom sam otvorila oči i pogledala u Harrya koji je izgovorio nekolike psovke držeći svoje čvrsto zatvorenim.
Hannah: Jeste li tu?!
Prešla sam rukama preko lica ispuštajući jedan veliki izdah, a mozak mi polako ponovo počeo dolaziti u funkciju dajući mi hiljadu razloga zbog kog nisam smjela dopustiti da otem tako daleko sa Harryem. Stavila sam ruke na njegova prsa i lagano ga gurnula što naravno nije bilo dovoljno jako da ga natjera da siđe sa mene. Značajno me je pogledao lagano se mršteći, a ja sam uzdahnula dajući mu znak očima da siđe.
Harry: Ali Ariel...
Hannah: Heej?!
Prevrnuo je očima te se prevrnuo sa mene, a ja sam se nakašljala brzo ustajući sa kreveta i namještajući haljinu i kosu.
Ariel: T-tu smo...
Iste sekunde je u sobu ušla nasmijana crvenokosa žena koja nas jeoboje značajno pogledala očito pokušavajući da na neki način shvati u kakvim smo odnosima. U tom trenutku bi čovjek jedino mogao doći do zaključka da smo možda upravo ubili nekoga ili nešto slično...
Hannah: Samo sam željela da vas pitam da li vam nešto treba...i nadam se da vam je bilo lijepo na večeri.
Ariel: Ne treba nam, hvala...
Pogledala sam kraičkom oka prema Harryu koji je sjedeći na ivici kreveta namrgođeno gledao u ormar ispred sebe.
Hannah: Da li je sve uredu Harry?
Samo je klimnuo glavom prolazeći rukom kroz razbarušenu kosu. Tetka je uzdahnula glavom blago se smješkajući nakon čega je krenula nazad prema vratima.
Hannah: Onda se vidimo ujutru. Laku noć.
Ariel: Laku noć...
Harry je samo ćutao, a tetka je na svu sreću izašla ne postavljajući više pitanja. Duboko sam uzdahnula trljajući umorne oči koje su nakon toga odlutale do pomalo ljutog kovrdžavog dečka koji je idalje sjedio nedaleko od mene.
Harry: Znaš, mogli smo se praviti da je ne čujemo...onda bi pomisila da spavamo i otišla.
Nasmijala sam se i značajno ga pogledala.
Ariel: Ma nemoj? Kao prvo, prije 15 minuta smo oboje bili u hodnjiku i da li zaista postoje velike mogućnosti da već sada spavamo? A kao drugo sigurna sam da ne bi samo otišla nego bi i ušla unutra i zatekla nas....onakve.
Prevrnuo je očima, a ja sam uzela onu pidžamu i krenula prema vratima.
Harry: Gdje ideš?
Ariel: Idem u toalet da se presvučem, a ako si se ti predomislio onda ću ja ću spavati na kauču...
Harry: Molim?!
Okrenula sam se prema njemu, a on je ustao sa kreveta ljutito gledajući u mene. Uputila sam mu zbunjeni pogled, a on se nasmijao mada je to bilo više onako sarkastično.
Harry: Šta izvodiš Ariel?!
Znala sam o čemu razmišlja i kako gleda na tu situaciju ali sam isto tako bila previše zbunjena da bilo šta drugo učinim ili kažem. Samo sam ćutala, a on je krenuo prema meni pokazujući rukom prema krevetu.
Harry: Prije nekolike minute si željela voditi ljubav sa mnom, a sad pričaš o spavanju na kauču?
Spustila sam pogled i namrštila se osjećajući potrebu da se složim sa njegovom izjavom. Znam da se čudno ponašam ali se moram sjetiti da skoro ništa među nama nije rješeno i to se sigurno neće dogoditi tako što ćemo spavati zajedno.
Ariel: Žao mi je Harry ali nemoj misliti da sam ti oprostila samo zato što....što imaš prevelik uticaj na mene...i što...
Harry: Prevelik uticaj na tebe?!
Sasvim mi se približio, a ja sam podigla glavu susrećući se sa njegovim tamno-zelenim pogledom.
Harry: Hoćeš reći da ti maloprije nisi željela da se nešto dogodi među nama?! Ja sam te na silu ljubio?! Pa nije baš da si se opirala Ariel!
Prevrnula sam očima i pogledala na stranu osjećajući bol u prsima...Zaista nam ne treba ova svađa...
Ariel: Nisam to rekla...
Harry: nego šta je onda?!
Raširio je ruke nakon čega je objema prošao kroz kosu ispuštajući duboki i nervozni izdah.
Harry: Nemoj se sada praviti da imaš neke morale kad ih nemaš i to si maloprije dokazala!
Pogledala sam iznenađeno prema njemu osjećajući kako me nešto stišće u grlu. Mislim da je to bila najava za nove suze prouzrokovane njegovim riječima.
Ariel: hoćeš reći da si maloprije testirao moje morale?!
Nasmijao se i još više približio tijelo mome usput se oslanjajući rukom na vrata. Disanje mi je postajalo sve otežanije i imala sam osjećaj da ću se ugušiti ako me nastavi tako posmatrati.
Harry: Naravno da nisam Ariel nego sam kao budala pomislio da i ja tebi nedostajem kao i ti meni!
Ariel: Zaboga slušaš li ti sebe?! Pa šta misliš zašto sam se onda prepustila?! Ne zato što sam luda tinejdžerka sa podivljalim hormonima koji je tjeraju na to da traži svako biće muškog spola nego zato što mi prokleto nedostaješ Harry i što sam željela barem na kratko da zaboravim na sve probleme među nama!
Par trenutaka je samo ćutao i pogled mu je postao nekako drugačiji, a onda je udario rukom od vrata polako se odmičući od mene.
Harry: I šta je sad?! Sjetila si se da sam ja odvratni Harry koji te vara sa Ashley?! E pa nastavi tako misliti, baš me briga!
Nisam se više mogla suzdržati i jedna suza mi je lagano skliznula niz obraz, a on je napustio sobu jako zalupivši vratima. Uzdahnula sam i sjela napod stavljajući ruke u kosu pri čemu je još veći broj suza počeo izlaziti iz mojih očiju. Definitivno više ne znam ni šta da mislim ni šta da radim....Kada bi barem postojao neko ko bi razumio moje osjećaje i ko bi me mogao posavjetovati ali kao i uvijek sam sama sa svojim problemim ma koliko bilo ljudi oko mene uvjeravajući me da bi mi pomogli kada bi znali kako...Pokušavala sam ne razmišljati previše o njegovim posljednjim riječima uvjeravajući sebe da je to samo rekao u ljutnji...
..........
Sati su prolazili i sa njima je odlazio i san sa mojih očiju...Stalno sam razmišljala o Harryu, o nama....o sebi i svojim razmišljanjima u trenutku kada smo večeras skoro spavali zajedno. Kako bih se osjećala ako bi mi kao objašnjenje rekao da me je prevario sa Ashley...mislim da bih mrzila sebe do kraja života. Uzdahnula sam brišući posljednji mokri trag od suze na svom licu. Zatvorila sam oči dočekujući jednak mrak kao i onaj koji je ispunjavao sobu. Da li je Harry bio ozbiljan kada je rekao da će on ujutru napustiti Irsku? Mislim da će sve i da nije nakon ovoga večeras otići i to me je na neki način boljelo...
Pokušala sam isključiti vlastiti mozak kao što mi je to uspjelo večeras kada sam osjetila Harryeve usne ali mi nije išlo i shvatila sam da je to moguće samo u njegovoj prisutnosti. Kako ja uopšte funkcionišem bez njega? Ugh! Skoro sam vrisnula ali sam na svu sreću ostala tiha razmišljajući o tome da li je Harry zaspao...Da li mu je neudobno na kauču? Spavaj Ariel...
U tom trenutku me je trgnuo zvuk kvake na vratima i srce mi je istog trenutka počelo brže kucati...Da li je to on? Ako nije on, mora biti tetka...Šta će ona u mojoj sobi? Zapravo, šta će i on? Možda je neki ubica? Začepi Arieel!
Neko je sasvim tiho ušao unutra, a ja sam odlučila ostati pri odluci koja mi je došla u glavu istog trenutka kada su se vrata otvorila. Praviću se da spavam. Nakon par trenutaka se začuo neki udarac popraćen jednim 'auč'. Malo je hvalilo da se nasmijem ali sam umjesto toga samo stavila deku preko usta pokušavajući da ućutkam samu sebe. To je on zar ne? Uskoro su skoro nečujni koraci došli do kreveta nakon čega se on počeo pomijerati, to jeste ta osoba je legla na njega iza mojih leđa. Držala sam oči širom otvorenima,a zahvaljujući mraku, moj 'tajanstveni' gost to nije mogao vidjeti. Uskoro se jedna velika muška ruka našla prebačena preko mog struka, a glava u mojoj kosi. U nozdrve mi se uvukao jaki muški parfem i više mi nije padalo na pamet da bi to mogla biti tetkka...ako ni ubica, naravno. Nasmiješila sam se, a on je zatvorio sav prostor među nama sasvim prislanjajući svoje tijelo uz moja leđa. Uskoro sam osjetila nježni poljubac u kosi, a iste usne koje su ga napravile su tiho izgovorile tri riječi. 'Volim te Julija'.
......... ........... .........
___Dan kasnije___
Polako sam zakoračila u dnevni, a osjećaj razočarenja u meni očito nije imao namjeru da nestane. Cijelu noć sam maštala o tome kako će biti lijepo probuditi se pored njega ali mi je on to uskratio i pretpostavljam da se plašio da bih mogla burno reagovati da se to dogodilo. Zijevnula sam barem po 1o. put u samo 5 minuta ulazeći u kuhinju i istog trenutka sam se razbudila usljed susreta sa pospanim zelenim pogledom. Par trenutaka smo samo gledali jedno u drugo, a onda je mene trgnuo ženski glas koji je pripadao toj lijepoj i veseloj ženi koju do tada nisam ni primijetila.
Hannah: Dobro jutro dušo...
Ariel: Uhm, dobro jutro.
Sjela sam za trpezarijski sto prekoputa kovrdžavog dečka koji je stalno zurio u mene. Bilo mi je pomalo neugodno i jedan dio mene je žalio što mu nisam poželjela dobro jutro...Da li smo uopšte u svađi? Nemam pojma ali ono što znam jeste da je sinoć bio uvjeren da spavam u trenutku kada je legao pored mene i rekao mi da me voli. Uzdahnula sam, a tetka je ispred mene stavila šolju ukrašenu pokemon likovima, a tamna tečnost koja se nalazila unutra je mirisala na čokoladu.
Hannah: Izvoli dušo, jutro je jako hladno, a čini se da će biti i ostatak dana...Noćas je pao ogroman snijeg i izgleda da nam je zima ipak stigla sa zakašnjenjem.
Nasmiješila sam se i klimnula glavom gledajući prema Harryu koji je uzimao gutljaj tople čokolade iz šolje koja je bila identična mojoj. Nakon toga je ustao sa stola brišući svoje rumene i po običaju ujutru natečene usne.
Harry: Ovaj...Idem da nazovem aerodrom i rezervišem kartu.
Prilikom izgovaranja tih riječi je gledao u tetku i malo je hvalilo da mu kažem da se prestane folirati i da sam bila budna kada je noćas došao u sobu. Tetka se samo nasmiješila, a on je napustio prostoriju ostavljajući samo bol u meni jer mi je iskreno bilo žao što odlazi...Uzdahnula sam, a tetka je sjela pored mene upćujući mi značajan pogled. Ne molim tee....
Hannah: Šta se dogodilo?
Oh, ma ništa samo smo sinoć bili na putu da vodimo ljubav ali si ti došla i prekinula nas...Ja sam se vratila u realnost, a Harry se naljutio na mene usput spominjući kako ga nije briga što mislim da me vara sa Ashley.
Ariel: Ma ništa...
Otpila sam gutljaj tople čokolade koja je zaista godila mom grlu koje još uvijek nije bilo u punoj funkciji zbog spavanja.
Hannah: Vas dvoje mi zaista niste jasni...
Mogla sma da čujem njen duboki izdah i duboko u sebi sam se složila sa njenom izjavom. Ni ja nas ne razumijem...U tom trenutku nam se ponovo pridružio onaj kovrdžavi dečko čija je kosa bila rasčupana i bilo je zaista malo reći da izgleda slatko. Po izrazu njegovog lica sam odmah zaključila da nešto nije uredu i iskreno, počela me je hvatati panika.
Harry: Uhm...
Hannah: Šta je bilo dušo?
Uzdahnuo je te se rukama naslonio na drveni naslonjač od stolice preko puta mene gledajući u moju čašu koju sam čvrsto držala usput grijući po običaju ujutru promrzle ruke.
Harry: Letovi su otkazani.
Pogledal sam iznenađeno prema njemu susrećući se sa njegovim zelenim očima koje su u tom trenutku bile usmjerene ka meni. Iskreno, osjetila sam ogromno olakšanje iako mislim da još jedan dan proveden u istoj kući sa njim i nije najbolja ideja.
Hannah: Oh...
Oblizao je svoje punačke usne nakon čega je uzdahnuo održavajući očni kontakt sa mnom.
Harry: ne moraš brinuti, otićiću u neki hotel...Sutra će valjda biti ljepše vrijeme pa ću...
Ariel: Ne!
Odjednom su se dva para zelenih očiju našla na meni i došlo mi je da samoj sebi zavežem jezik na mašnu.
Ariel: Uhm...
Spustila sam pogled stavljajući jedan pramen kose iza uha.
Ariel: Mislim, ne moraš ići u hotel...Ako smo izdržali jedan dan zajedno, možemo i dva...valjda...
Mogla sam da čujem tetkin smijeh koji je pokušala prigušiti ali sam se suzdržala od ljutitog pogleda koji sam joj željela uputiti. Nesigurno sam pogledala prema Harryu koji je izgledao zaista iznenađen mojom izjavom.
Harry: Ozbiljno?
Podigao je obrve i nageo se unaprijed, a ja sam gotovo neprimijetno klimnula glavom pomijerajući se u mjestu. Šta mi je bilo pa da ono kažem?
Hannah: Slažem se sa njom...Nije baš lijepo po ovakvom vremenu odsijedati u hotelu. Ovdje će ti u svakom slučaju biti i ljepše i zabavnije.
Da li se to ona šali sa nama? Sve što smo juče radili bilo je svađanje, plakanje, ljubljenje i ćutanje...Iskreno se nadam da današnji dan neće krenuti tim stopama. Harry je uzdahnuo te sjeo nazad na svoju stolicu, a ja sam istog trenutka počela razmišljati o načinu na koji bih mogla tražiti objašnjenje.
Harry: Ako vi tako kažete...
Kako bi on rekao, nije baš da si se opirao Harold. Naslonila sam glavu na ruku posmatrajući čašu koja mi se u tom trenutku činila kao jedini način da izbjegnem Harryev pogled.
Hannah: Eh...
Oboje smo pogledali prema njoj, a ona je polako ustala i nisam bila sigurna da li mi se to učinilo ili sam zaista u njenom pogledu mogla vidjeti vražiće.
Hannah: Ovaj, ja bih sada trebala otići u prodavnicu.
Ipak mi se nije učinilo...
Hannah: Vratiću se brzo.
Nasmiješila se i brzo napustila kuhinju koja se odjednom činila nekako manjom. Hharry se nakašljao i nisam bila sigurna da li je to uradio zaista iz potrebe ili da bi barem na neki način prikrio tišinu koja je zavladala među nama.Ipak, uskoro sam imala priliku čuti njegov izrazito promukli glas koji me je još više uznemirio hajmo reći u pozitivnom smislu.
Harry: Jesi li se naspavala?
Nisam bila sigurna da li bih mu trebala spomenuti to da sam bila budna i da znam da smo većinu noći prespavali zajedno...Možda je ipak bolje da ćutim. Kllimnula sam glavom i pogledala prema njemu.
Ariel: Ti?
Harry: Mhm...
Sasvim se naslonio na stolicu stavljajući ruke iza glave i upućujući mi neobičan pogled. Ne, ne, nee....
Harry: Zašto želiš da ostanem?
I još jednom ne...Šta sad da mu kažem? Zato što ga volim? Zato što mi nedostaje? Zato što želim da smo zajedno pa makar se i svađali? Zato što želim da mi kaže objašnjenje? Mislim da je svaki od ponuđenih odgovora tačan. Uzdahnula sam i krenula da mu kažem neku laž koju bih mogla smisliti u trenutku ali me je prekinuo zvuk njegovog mobilnog. Nije valjda ona...Ako je ona kunem se da ću telefon baciti u toplu čokoladu, a nju ću pronaći pa makar se morala pješke vratiti u UK. Harryev pogled je postao pomalo nervozan ali i dalje prikovan za moje lice. Zavukao je ruku džep, a ja sam sve više počela da paničarim...Uzdahnuo je prije skretanja pogleda s mene i njegovog preusmjeravanja na ekran od mobilnog. Malo se namrštio, a ja sam počela da se komešam pokušavajući da se neprimijetno nadvrim i vidim ko ga zove. Iskreno, mislila sam da će ustati i izaći kako bi se javio i u tom slučaju bih bila sigurna da je u pitanju Ashley ali se na moje veliko zaprepaštenje to nije dogodilo i javio se predamnom.
: Molim?...
Izraz lica mu je postao još neobičniji i umirala sam od željeeda znam ko ga zove...Zašto me to toliko interesuje? Nije mi čak više ni dečko i ovako podsjećam samo na neku radoznalu mahalušu...Odjednom je njegov pogled odlutao do mene ali ga je istog trenutka kada je shvatio da sam to primijetila skrenuo.
#Harry: Ali zašto?...
Duboko je uzdahnuo prelazeći rukom preko očiju.
#Harry: Okej, okej...Biću tu za jedno 15-ak minuta...
Molim? Prekinuo je poziv i odmah zatim ustao.
Ariel: Gdje ideš?
Počešao se po kosi grickajući unutrašnjost dojnje usne i izbjegavajući moj pogled.
Harry: Moram nešto obaviti...Vratiću se brzo.
Obaviti nešto? Šta nešto? Bože dragi...Ustala sam te ga značajno pogledala osjećajući neku vrstu malaksalosti u nogama.
Ariel: Šta ćeš obavljati po ovakvom vremenu?
Harry: Trenutno nije toliko loše, a i imam tu auto koje koristim uvijek kada sam u Irskoj...
Stavio je ruke u džepove gledajući svukuda po kuhinji i znala sam da me izbjegava pogledati u oči. Šta ponovo muti? Zaobišla sam sto te se zaustavila ispred njega napokon pridobijajući u potpunosti njegovu pažnju. Zelenilo u njegovim očima je gotovo prelazilo u plavu boju i po milioniti put sam se uvjerila da ima najljepše oči na svijetu.
Ariel: Harry ko te zvao?
Uzdahnuo je izvlačeći ruke iz džepova, a odmah zatim ih je položio na moja ramena upućujući mi nekako mekan i nježan pogled.
Harry: nemoj se zamarati time...Razgovaraćemo kad se vratim...
Zatvorila sam oči shvatajući da mi nema koristi raspravljati se s njim. Postaje sve tvrdoglaviji i tvrdoglaviji, a opet nisam prva osoba koja bi mu trebala prigovarati zbog toga. Položila sam ruke na njegova prsa prekrivena bijelom majicom i iskreno nisam imala pojma zašto sam to uradila.
Ariel: Vidi...Po običaju nemam pojma šta se dešava ali te molim se paziš...ružno je vrijeme i nadam se da ćeš ispuniti obećanje i sve mi ispričati kada se vratiš.
Nasmiješio se ali veoma slabo takod a nisam mogla da vidim njegove preslatke rupice. Izgledao je nekako zabrinuto i to definitivno nije bio onaj Harry na kog sam navikla...Zapravo ne znam na kog Harrya sam navikla jer sma ih u posljednje vrijeme upoznala i previše. Zatvorio je svoje prelijepe svijetle oči prije spuštanja usana na moje čelo i ostavljanje jednog mekanog poljupca.
Harry: Hoću ljubavi, ne brini.
Nisam mogla vjerovati da se ponašamo kao jedan najnormalniji par, a zapravo ne znamo ni da li smo vie u vezi. Imam osjećaj kao da više ne upravljam sopstvenim životom i sigurna sam da bih osuđivala djevojku koja bi se ponašala kao ja...Polako se odovjio od ene i bila sam mu zahvalna na tome jer mi zaista više ne treba raspravljanja sa samom sobom, a sigurna sam da se ne bih mogla oduprijeti poljupcu. Moraću to vrijeme za koje će da bude odsutan iskoristiti za razmišljanje i iskreno se nadam da će na kraju da bude neke koristi od toga.
Harry: Vratiću se za satak...
Klimnula sam glavom osjećajući sve veću paniku. Zašto odlazi? Gdje odlazi? Ko ga je zvao? Zašto je imao onako čudnu reakciju? Zašto ga jednostavno nisam više ispitivala? A možda mi opet objasni kad se vrati...
Obukao je jaknu i obuo svoje smeđe čizme, a ja sam stajala pored vrata poput malog i uplašenog djeteta, a strahu u meni je pridodavalo veoma ružno vrijeme napolju. Sve je bilo pusto i pitala sam se zašto Harry mora biti jedina osoba koja će da se vrzma okolo i da ide...negdje...Još jednom smo se pozdravili, a on je zatim napustio kuću ostavljajući me samu i zbunjenu kao i uvijek. Nemam pojma šta da mislim i najboljebi bilo da i ne pokušavam sve dok se ne vrati i da mi objašnjenje...i za ovo i za sve ostalo. Uzdahnula sam i zatvorila vrata svjesna da će ovo biti teži dan nego što sam mislila.
.............
Ariel: Hajde ponovo...Molim te...
Preklinjala sam pomalo zabrinutu i po prirodi blijedu ženu koja sjedila pored mene svako malo gledajući prema zidnom satu koji je pokazivao 16h...Nema ga punih 7 sati i imam osjećaj da ću izludjeti.
Hannah: Ali Ari...
Ariel: Molim te! Pa ne mogu ga stalno zvati sa svog mobilnog, ne želim da idem tako daleko...Pomisliće da sam mu sve oprostila i možda se ponekad ponašam kao da jesam ali nisam.
Mislim da čak ni sama nisam razumjela vlastitu izjavu tako da se nisam nadala ničemu boljem ni sa tetkine strane...Ipak nisam planirala ponavljati jer je vrijeme ionako prebrzo prolazilo.
Ariel: Samo još jednom...
Uzdahnula je i podigla ruke u znak predaje, a odmah zatim je uzela svoj mobilni i po 5o. put u samo dva sata okrenula Harryev broj. Cijelo tijelo mi se treslo i samo sam molila Boga da će se uskoro sa druge strane začuti dobro poznati promukli glas ali se to nažalost nije dogodilo i počela sam da gubim svaku nadu. Pa gdje je zaboga? Šta ako mu se nešto dogodilo? Šta ako je otišao nazad UK? Možda letovi ipak nisu otkazani...Možda sam ponovo prevarena...Uzdahnula sam, a tetka me je čvrsto zagrlila forsirajući me da naslonim glavu na njeno rame.
Hannah: Nemoj se brinuti dušo, sve je uredu...Možda je samo sreo nekog svog prijatelja.
Ariel: I to je razlog da se prvo ne javlja na telefon, a kasnije ga ugasi?
Ovoga puta je ona uzdahnula i činjenica da nema nikakav odgovor na moju izjavu me je još više uspaničila. Ne volim kada sam u ovakvim situacijama upravu jer su mi obično sve opcije krajnje pesimistične. Odjednom se u hodnjiku nešto začulo i obadvije smo iste sekunde skočile sa kauča i izletjele iz dnevnog. I da, to je bio taj prelijepi dečko kojeg sam čekala satima i koji se zadržao 6 h duže nego štoo je rekao da će. Svejedno u tom trenutku sam samo osjećala radost i istog trenutka sam mu iako se izuvao pritrčala i čvrsto ga zagrlila nakon čega smo oboje skoro pali.
Harry: hej, hej...
Odjednom se u moj nos uvukao miris alkohola koji je bio popraćen njegovim neobičnim glasom. Polako sam se odmakla od njega susrećući se sa pripitim zelenim pogledom koji je odmah zatim bio preusmjeren na pod. Otvorila sam usta u čudu, a on je uzdahnuo te pomalo neuravnoteženo krenuo prema sobi. Pogledala sam zabrinuto prema tetki koja je samo stajala po strani gledajući čas u njega, a čas u mene pri tom držeći ruku na ustima. Ne znam da li je to uradila jer je bila u šoku ili je to samo stvar navike.
Ariel: P-pijan si?
Ignorisao je moje pitanje i samo ušao u sobu za koju nisam bila sigurna da li mogu zvati 'našom'. Istog trenutka sam krenula za njim izbjegavajući tetkinu ruku koja me je pokušala zaustaviti. Ušla sam u sobu te zatvorila vrata dok je taj pijani kovrdžavi dečko nespretno lijegao u krevet.
Ariel: Harry?!
Namrštio se i mogla sam zaključiti da mu smeta moj povišeni glas. Kako je uopšte došao? Da li ga je neko dovezao? Nema šanse da je bio u stanju sam voziti...Uzdahnula sam i prišla krevetu dok je on pokušavao navući deku preko sebe. Kada je shvatio da nije u stanju učiniti takvo nešto samo je obuhvatio jastuk i zatvorio oči očito spreman za spavanje.
Ariel: Da li si ti normalan?! Prvo odeš i ne kažeš ni ko te zove ni gdje ideš! Ja te čekam punih 7h, a ti dođeš mrtav pijan i još me ignorišeš?!
Harry: Spava mi se...
Ariel: Pa baš me briga! Duguješ mi objašnjenje! Za sve Harold jer ja ovako više ne mogu! Zaista ne mogu!
Samo je nešto promrmljao, a ja sam shvatila da sam budala što mu uopšte išta i govorim. Čisto sumnjam da bi mi išta rekao i da je trijezan... Prošla sam rukom kroz kosu sjedajući na krevet koji je većim dijelom bio zauzet tijelom dečka koji me ujedno održava na životu ali i ubija...Krenula sam da ga ponovo napadnem ali sam se zaustavila u trenutku kada sam po njegovom disanju shvatila da je već utonuo u san. Mislim da sve više liči na osobu koja bi trebala završiti u Ginisovoj knjizi rekorda. Polako sam ustala odlučna da ću se vratiti za jedno dva sata, probuditi ga i natjerati da mi sve kaže pa kud puklo da puklo jer ovako više ne ide. Izašla sam iz sobe i skoro se sudarila sa zabrinutom tetkom koja je u ruci držala moj mobilni.
Hannah: Ovaj...neko te zove.
Uzela sam mobilni i susrela se sa meni nepoznatim brojem...Ko je sad? Uzdahnula sam i javila se, a tetka je polako otšetala nakon što je provirila u sobu i vidjela ošamućenog Harrya.
: Molim?
: um, hej.
Istog trenutka sam poskočila u mjestu osjećajući prevelik porast adrenalina u svom tijelu. Ovo mora biti neka šala...
: H-hej?
Naslonila sam se uza zid jedva držeći mobilni uz uho. Zašto me ona zove?
#Ariel: A-ashley?
#Ashley: Khm, ja sam...
O Bože...
#Ashley: Ovaj...pretpostavljam da ti je jako čudno što te ja zovem, hah...Uhm...Znam da nemaš baš najljepše mišljenje o meni i žao mi je zbog toga ali samo te molim da mi ne prekineš...
Sve i da sam željela mislim da ne bih bila u stanju prekinuti. Šok je bio prevelik.
#Ashley: Uhm...khm...Harry mi je rekao da vaša veza trenutno baš i nije u dobrom stanju i...Da li je on još uvijek u Irskoj?
Kako se samo usuđuje pričati mi o Harryu? Ipak, jedan dio mene je osjetio olakšanje jer sada znam da dan nije proveo s njom dok ona ne zna ni gdje se trenutno nalazi. S kim je onda bio?
#Ariel: D-da...
#Ashley: Ah...Pa juče me je zamolio da porazgovaram s tobom i...Samo ti želim reći da ja nemam ništa s njim...nas dvoje nismo ništa više od prijatelja...
Sanjam li?
#Ashley: I žao mi je ako si mnogo patila posljednjih dana...znam kako ti je i znam da sam ja velikim dijelom uzrok tome, žao mi je...Znam da možda sve ne izgleda tako bajno ali Harry mi samo pomaže...pomaže mi oko nečega što zaista ne mogu podijeliti ni sa kim iako znam da ti ne bi to nikome rekla...i...uhm...mislim da je to, to...
Na kraju je ispustila neki neobičan smiješak, a ja sam osjetila pulsiranje u ruci kojom sam držala telefon i to pulsiranje se uskoro proširilo na cijelo tijelo. Šta sam to ja upravo čula? O moj Bože...
#Ashley: Ari?
Glas joj je bio nekako pitom i gotovo je podsjećao na dječiji...Da li je to istina? Harry joj samo pomaže? Oko čega?
#Ariel: Ja...
#Ashley: Znam da mi možda ne vjeruješ i znam da se mnogo toga izdešavalo...
#Ariel: Ovo nije neka igra, zar ne?
#Ashley: Gospode, pa naravno da nije...Znam da je glupo što to obavljam ovako preko telefona ali mi je Harry rekao da je zaista hitno, a pošto mi je obećao...nije želio da ti sam kaže.
#Ariel: Oh...
Imala sam osjećaj da ću tek nakon 2h kada dođem sebi početi da skačem od sreće. Dakle, Harry me nije prevario? Da li je zapravo moguće da je ovako jednostavno objašnjenje za sve ono što se izdešavalo? Zar mi Harry nije jednostavno mogao reći da je to u pitanju? Sumnja se polako počela uvlačiti u moje misli i ma koliko da sam se pokušavala boriti protiv nje, nije se predavala...
#Ashley: Ovaj...sada bih morala ići...
#Ariel: V-važi...
#Ashley: Baj Ari.
Prije nego što sam bilo šta mogla reći, prekinula je poziv i ja sam se skoro unesvijestila. Stavila sam mobilni u džep zelenih pantalona kako bih spriječila njegov potencijalni pad na pod.
Trebam vjerovati u to, zar ne? Mnogo je logičnije nego od mogućnosti da me je Harry prevario...Ne razumijem zašto onda uopšte sumnjam u to...Samo mi je kao što sam već rekla čudno to što je objašnjenje tako jednostavno, a Harry mi ga unatoč svemu nije govorio. Sam sebe sam počupala za jedan pramen kose pokušaajući da se na neki način osvetim samoj sebi za bilo kakve sumnje. Pa trebala bih da skačem od sreće zaboga...Sada će sve napokon biti uredu, zar ne? Mama i tata su se ionako promijenili...možda kad im objasnim sve i prihvate Harrya...Leo se ionako primirio, Edward i ja smo prijatelji... sve će da bude savršeno, zar ne? Da li je takvo nešto uopšte moguće za moj život? Nasmijala sam se prolazeći rukom kroz kosu i istog trenutka je iz dnevnog privirila još uvijek zabrinuta Hannah. Istog trenutka sam joj poletjela u zagrljaj jedva čekajući da joj kažem tu prelijepu vijest koja je uljepšala moj život.
..............
Harry's P.O.V. (Harryeva perspektiva)
Užasna bol u glavi me je sprječavala da je pomjerim i istog trenutka sam prokleo samog sebe što sam konzumirao glupi alkohol. Protrljao sam svoje toliko teške oči da ih nisam mogao ni otvoriti, a onda sam kao privremeno utočište za njim pronašao plafon koji mi je u tom trenutku bio najpogodniji za posmatranje. Kroz glavu mi se polako počeo premotavati cijeli dan...barem onaj dio koji sam proveo u trijeznom stanju, a to i nije baš tako mnogo vremena. Srce mi je počelo ubrzano kucati istog trenutka kada sam se sjetio onog telefonskog poziva i svih stvari nakon njega. Mislim da ipak ne bih trebao osuđivati sebe zbog uzimanja alkohola. Polako sam pomjerio glavu na desno i istog trenutka sam se susreo sa parom plavih očiju koje su pomalo stidljivo i zabrinuto zurile u mene. Pokušao sam da se uspravim ali mi se istog trenutka zamantalo te sam napravio čudnu grimasu izazivajući smijeh od strane te smeđokose djevojke koja je sjedila na ivici kreveta nedaleko od mene. Zašto je zaboga raspoložena nakon što sam se vratio kući u onakvom stanju? Pitam se da li je možda ponovo dobila ranije mjesečnicu jer mi to izgleda kao jdino objašnjenje za njene nagle promjene raspoloženja.
Harry: Koliko je sati?
Glas mi je bio gotovo nečujan ali me je ona izgleda čula jer je pogledala na mobilni koji je držala u krilu.
Ariel: Um...2o:ooh.
Raširio sam oči u čudu te se uhvatio za glavu u kojoj je bol sve više i više rasla. Polako sam se uspravio, a ona slatka djevojka je istog trenutka poskočila te mi počela namještati jastuk iza leđa. Šta se dešava? Očekivao sam da će mi u najblažem slučaju razbiti glavu sa lampom...
Ariel: Boli li te glava?
Mogao sam primijetiti blagu nervozu i zabrinutost u njenim nebesko plavim očima uokvirenim dugim i tamnim trepavicama. Nakon što sam par trenutaka zurio u njeno prelijepo lice trgnuo sam se i klimnuo glavom.
Ariel: Oh...
Okrenula se i prije nego što sam uspio shvatiti šta radi dodala mi je čašu vode i tabletu...Već mi je to pripremila? Imam li razloga da se plašim?
Harry: Uhm...Hvala.
Stavio sam tabletu u usta i otpio gutljaj hladne vode ni na trenutak ne skidajući pogled sa nje. I ona je cijelo vrijeme posmatrala mene i smo sam čekao trenutak kada će me pitati za objašnjenje...Pitaće me gdje sam bio cijeli dan i iskreno nemam pojma šta ću joj slagati...Nisam loš u laganju ali danas nisam imao priliku da razmislim o tome i alkohol je učinio svoje. Možda da jednostavno kažem da sam bio u razgledanju? I onda sam naišao na neki bar pa eto tako...želio sam da se ugrijem? Glupo, glupo, glupo...Najviše bih volio da joj mogu reći istinu...
Ariel: Da li ti je hladno ili nešto?
Izraz njenog lica me je tjerao da mrzim samog sebe što konstantno povrjeđujem tako prelijepu djevojku poput nje...Pored svih stvari koje su se izdešavale sinoć sam se posvađao sa njom i ne razmišljajući o njenim osjećajima i poziciji u svemu ovome. Samo mi je užasno nedostajala i u tom trenutku nisam ni razmišljao...kao i uvijek...
Odmahnuo sam glavom, a ona se nasmiješila i spustila pogled. Uspravio sam se u sjedeći položaj unatoč boli koja je izazivala pulsiranje u mojoj glavi te ispružio ruku tako da sam vrhovima prstiju mogao dodirivati mekanu kožu njenog lica. Osjetio sam trzaj s njene strane i plašio sam se da bi se mogla izmaći ali se na svu sreću to nije dogodilo. Umjesto toga je stavila ruku preko moje i ispustila maleni izdah.
Harry: Da li je sve uredu ljubavi?
U zadnje vrijeme joj možda prečesto govorim to 'ljubavi' ali se nadam da će to možda postepenoo zagrijavati njenu ljubav prema meni...Nadam se da će mi ponovo vjerovati kao prije...iako ja činim sve suprotno onome što bih trebao da se to dogodi.
Klimnula je glavom i učinilo mi se da primijetim crvenilo u njenim obrazima.
Ariel: Um, trebali bismo razgovarati.
Kao što sam i očekivao....Šta sad? Misli Harry, misli...Možda bih nešto i smislio da mamurluk nije vladao većim dijelom mog tijela ali i mozga.
Klimnuo sam glavom iako sam prokleto znao da tako samoga sebe uvodim u još jednu svađu sa njom...Ona se nasmiješila i krenula da mi nešto kaže ali sam je ja prekinuo naglim ustajanjem sa kreveta.
Ariel: Harry?
Ponovo sam se susreo sa njenim zabrinutim pogledom i mrzio sam samoga sebe što je konstantno mučim i sekiram nečim...Ipak, morao sam pothitno otići u toalet kako bih nešto smislio i znam da to mora biti uvjerljivo jer mi najmanje treba to da je izgubim...Samim tim ću da izgubim i sebe jer je volim više i od svog života. Zašto mi je trebalo da se napijem? Sve bi bilo mnogo jednostavnije da sam došao kući trijezan...ili možda ne bi? Ali naravno pored toga je postojao još jedan veći problem za koji nisam imao rješenje...
Harry: Erm...Sada ću doći samo moram prvo do toaleta...
Klimnula je glavom i po izrazu njenog lica sam primijetio da se poprilično opustila. Ustao sam sa kreveta i nisam bio siguran da li bi bio pametan potez da se sagnem i poljubim je...Možda bi to bilo previše napadno ali ne mogu protiv sebe i svojih osjećaja...Možda će za 15-ak minuta biti toliko ljuta na mene da me neće htjeti ni pogledati, a kamoli poljubiti.
Mislim da je primijetila da zurim u nju pa se malo nakašljala na taj način me vraćajući iz transa u stvarnost.
Harry: Um, izvini, malo sam se zamislio...
Ona se nasmijala, a ja sam istog trenutku osjetio neki neobičan osjećaj u stomaku i taj osjećaj se pojavi svaki put kad čujem njen predivni smijeh. Ako bih mogao da biram zvuk koji ću da slušam do kraja života definitivno bih izabrao to. Uzvratio sam joj osmijeh iako sam se osjećao itekako nesigurno zbog njenog pretjerano dobrog raspoloženja i ophođenja prema meni. Polako sam napustio sobu žaleći što je ipak nisam poljubio i čim sam ušao u toalet uključio sam mobilni. Imao sam gomilu proouštenih poziva i poruka, a većina je bila sa Arielinog i Hannahinog (OMG ko da je kineskinja xd) broja. Istog trenutka se na mom licu pojavio vragolasti smiješak s spoznajom da joj je ipak stalo do mene...i sinoć mi je priznala da jooj nedostajem...to znači da me idalje voli, zar ne? Nisam mogao da se prestanem smiješkati i odjednom mi je za oko zapala poruka koja nije pripadala ni Ariel ni Hannah...Zapravo bilo je više njih označenih sa meni veoma poznatim imenom koje mi se u posljednje vrijeme i previše spominje u životu. Ashley. Prislonio sam se uz vrata kako slučajno unutra niko ne bi ušao iako sam znao da se to neće dogoditi. Uzdahnuo sam i nasumice izabrao jednu poruku. Ostale ću da pročitam kasnije jer nemam vremena, ne želim da Ariel nešto posumnja i dođe ovamo.
'Hej...znam da je prošlo par dana...zapravo dva...i unatoč svemu zaista mi nedostaješ...nedostaje mi naš stari način pričanja, smijanja, zajedničkog druženja...ne razumijem šta se to odjednom promijenilo ali znam da si vratio u mene staru nadu kada si mi prekosinoć rekao da me još uvijek voliš...nadam se da je to istina i iskreno mrzim samu sebe što ti se uvijek prva javljam iako si ti taj koji uvijek sve upropasti...Znam da smo o svemu mnogo puta razgovarali ali ti nikada ne održiš obećanje i to me boli...mnogo više od nekih drugih stvari. Možda je trenutno prisutno mnogo problema i možda ponekad misliš da ih je nemoguće preći...i ja to isto mislim ali zajedno to možemo, zar ne? Zaboravićemo sve osobe i bespotrebne stvari oko nas...samo ti i ja...kako god, javi mi se kad pročitaš ovu poruku jer ako je zaista istina ono što si mi rekao učinićeš to, zar ne? Volim te bez obzira na sve...tvoja Ash xx'