...... .......... ..........
___1O dana kasnije___
Napokon sam saprala i posljednje tragove zemlje koja se uvukla i u najmanje linijice na mojim sada već roskastim rukama, a pretpostavljam da je uzrok za takvu njihovu boju hladnoća vode ili udarac. Uzdahnula sam te ih obrisala sa papirom koji sam nakon toga bacila u malu kantu za smeće koja se nalazila pored vrata. Ne mogu da vjerujem da mi se to dogodilo...Posljednji put sam pala kad mi je bilo 1o godina...Ali eto nakon punih 7 sam se odlučila prisjetiti djetinjstva. Zamahala sam glavom te napustila toalet u kome je još ostala jedna djevojka popravljajući svoju uredno nanijetu šminku nanoseći nove slojeve tako da je izgledala još tamnije. To i ne bi bilo toliko čudno da se nismo nalazile u McDonald's-u. Kada sam kročila u glavnu prostoriju ispunjenu gostima počela sam da zagledam desni dlan iz koga mi je na par mjesta tekla krv. S obzirom da sam zaboravila uzeti toalet papir mogla bih...
U tom trenutku me je iz misli trgnuo sudar sa nekim veoma čvrstim i visokim dečkom koji je podsjećao na banderu, u svakom smislu, s obzirom da sam u trenutku našeg sudara ja gotovo pala na dupe a on je ostao ukipljen kao da se slučajno neka muha zaletjela u njega. Podigla sam glavu kako bih se susrela sa njegovim jako tamnim i ne baš velikim očima koje su bile pomalo nakošene kao kod kineza ali po ostatku lica i njegovoj visini sam mogla zaključiti da je ipak porijeklom odavde. Na trenutak mi se učinio poznatim ali sam se ubrzo riješila te mogućnosti jer ga nemam otkuda poznavati...
Ariel: Ovaj...Izvinjavam se.
Krenula sam da ga zaobiđem ali mi je on prepriječio put pomjerivši se ulijevo i istog trenutka sam osjetila neku vrstu jeze koja se spuštala niz moju kičmu. Da nisam bila u objektu sa tolikim brojem prisutnih vjerovatno bih počela da vrištim. Uputila sam mu zbunjeni pogled, a on je stavio ruku na moj struk polako pribijajući moje tijelo uz njegovo. Istog trenutka sam poskočila u mjestu te se pokušala odmaknuti ali nisam mogla. Pogledala sam oko sebe i shvatila da nas ne može vidjeti baš velik broj ljudi s obzirom da smo bili zaklonjeni nekim zidom.
Ariel: Š-šta radiš?
Stavila sam ruke na njegova prsa te ga još jedanput pokušala odgurnuti ali bezuspješno.
Xxx: Gdje si krenula?
Zagrizla sam unutrašnjost dojnje usne uplašeno gledajući oko sebe nesigurna oko toga da li bih možda trebala vrisnuti ili zvati upomoć. Ipak sam se suzdržala i odlučila da ću to napraviti u slučaju da me pokuša odvući u toalet. Zaista mi ne treba privlačenje pažnje sada kada se sve koliko toliko primirilo. Glas mu je bio dosta hrapav i moglo se zaključiti da puši, a njegova crna kožna jakna, pantale, tetovaža na vratu kao i lijeva obrva obrijana po sredini su mi govorile da nije baš neki bezazleni tip. Tek kada sam mu se malo bolje zagledala u lice i 'skenirala' njegov stil sjetila sam se da je to ista osoba koju sam vidjela prije dva dana u Starbucksu. On mene prati ili šta? Tek tada je prava panika počela da obuzima moje tijelo i samo sam se nadala da ću ga se večeras riješiti, a sutra ionako odlazim.
Ariel: Vidi, ako me istog trenutka ne pustiš zvaću upomoć, vrištaću šta god!
Samo je nakrivio desnu stranu usana pokazujući svoje ne tako savršene zube od kojih se jedan veoma isticao. Zlatni...
Xxx: Nemoj paničariti...Samo hoću da se malo zabavim.
U tom trenutku je iz toaleta izašla ona djevojka trljajući međusobno usne kako bi razmazala svoj tamno-rozi ruž i usput nam je uputila čudan pogled. Pomislila sam kako će se ovaj okrenuti za njom s obzirom da je izgledala zaista atraktivno ali se to nije dogodilo i ostala sam poprilično začuđena. Mislila sam da je jedan od onih kojima je bitno samo da u rukama imaju nešto što bi se moglo nazvati 'žensko', a ako nije tako šta onda hoće od mene?
Ariel: p-pa...Onda idi i zabavljaj se s nekim drugim...Ja sam već zauzeta.
Podigao je desnu obrvu i bilo je očito da razmišlja o mojoj posljednjoj rečenici.
Xxx: Zauzeta?
Uputio mi je jedan upitni pogled i tek tada mi nije bilo jasno šta se dešava. Dakle stalo mu je do toga da li sam vezi ili ne iako me je pokušao odvući u toalet. Zar izgledam kao djevojka koja bi učinila takvo nešto sa nepoznatim tipom u sred McDonald's-a? Zapravo otkud mi uopšte ideja da je takvo nešto planirao?
Ariel: Da, zauzeta.
Pokušavala sam zvučati samouvjereno ali je to zapravo bila sušta suprotnost onome što sam osjećala u sebi.
Xxx: Hm, zanimljivo...
Podigla sam obrve i zbunjeno ga pogledala osjećajući kako njegov stisak na mojim kukovaima polako postaje blaži. Napravila sam korak unazad i na moju zaprapaštenost, nije me pokušao spriječiti.
Ariel: Zanimljivo?
Počešao se po svojoj kratkoj crnoj kosi koja je sa strane bila ukrašena sa po dvije linije napravljene mašinom za brijanje. U trenutku kada je krenuo da mi nešto kaže, iza njegovih leđa se začuo mnogo blaži muški glas od njegovog i na moje veliko olakšanje izgovarao je moje ime. Ovaj meni nepozati crnokosi tip se okrenuo i susreo sa pomalo zabrinutim pogledom slatkog smeđokosog dečka koji je gledao čas u mene, a čas u njega.
Edward: Šta hoćeš od nje?
Ovaj je samo uzdahnuo i prevrnuo očima stavljajući ruke u džepove svojim tamnih kožnih pantala.
Xxx: Samo smo razgovarali.
Okrenuo se prema meni, namignuo mi, onako izvještačeno i zaista ljigavo se nasmiješio, a zatim je prošao pored Edwarda upućujući se ka izlaznim vratima. Napravila sam još nekoliko koraka kako bih ga mogla vidjeti i uvjeriti se da će izaći napolje i na svu sreću to je i učinioo usput vadeći mobilni iz džepa.
Edward: Je li ti nešto učinio? Šta je želio?
Pogledala sam prema Edwardu koji je izgledao zaista zabrinuto, a ja sam se samo nasmiješila i odmahnula glavom nastavljajući svoj put ka našem stolu na kome nas je čekala hrana.
Edward: Dugo si se zadržala pa sam se zabrinuo...
Sjela sam za sto i klimnula glavom bacajući pogled ka svojoj ruci iz koje je krv na svu sreću prestla teći. Nije ni prije tekla u mlazovima nego je samo na nekolika mjesta koža bila zaparana, ništa strašno ali je iskreno peklo.
Edward: Boli li te išta?
Odmahnula sam glavom otpijajući gutljaj hladne kole koja mi je zaista prijala.
Ariel: Ma nije ništa strašno samo što ni sada ne mogu da vjerujem da padam po ledu kao malo dijete.
Nasmijao se pokazujući svoje savršene bijele zube i usput sam se prisjetila činjenice da je sa 17 godina nosio aparatić s kojim je takođe izgledao zaista slatko iako ga je on mrzio.
Edward: To je simpatično.
Prevrnula sam očima i nasmijala se, a taj osmijeh je nestao istog trenutka kada sam se sjetila onog tipa. Mislim da je Edward primijetio moju naglu promjenu rapoloženja pa je ostavio hranu i značajno me pogledao skupljajući svoje široke i tamne obrve.
Edward: Da li te je uplašioo?
Uzdahnula sam i klimnula glavom stavljajući jedan krompirić u usta.
Ariel: Malo...Ne bi to mislim ništa bilo strašno da ga nisam vidjela i prije 2 dana...
Odjedanput je raširio oči i mogla sam zaključiti da je zaista šokiran ali i zabrinut. Iskreno, i ja sam bila.
Edward: To baš onda i nije bezazleno Ari...Mislim da bi ga trebala prijaviti policiji ili nešto.
Uzdahnula sam i prošla rukom kroz kosu spuštajući laktove na sto.
Ariel: Ne znam...Za sad neću, sutra ionako odlazim...Pa kad se vratim, ako budem imala još susreta sa njim ili ga barem vidim negdje daljini učiniću to.
Nije baš izgledao kao da se slaže sa mojom odlukom ali je na svu sreću samo klimnuo glavom ostavljajući me lišenu jedne bespotrebne rasprave...Dobro, možda baš i nije bespotrebna. Možda mi to prisjedne kad me nekad noćas onaj strpa u neki kombi i odvuče Bogu iza nogu...Onda će da me siluje i baci u neki jarak, ponovo ću se naći u svim novinama i nakon nekoliko mejseci, a možda i nikad će pronaći...
Edward: Ariel?!
Mislim da me njegov glas ne bi trgnuo iz misli da nisam osjetila kako me lagano drma po ruci koju sam držala među krompirićima. U jednu ruku sam mu bila zahvalna što me je odvojio od histerčne Ariel koja sve gleda sa najgore strane.
Edward: Mobilni ti je maloprije zavibrirao. Mislim, prije jedno minut.
Pogled mi je odlutao do mobilnog koji sam maloprije ostavila na sto kako bih stalno imala uvid u vrijeme. Moram kući stići do 22:ooh kako bih ranije legla i bila odmorna ujutru prije puta.
Ariel: Oh...Ma nije bitno...
Vjerovano je neko od djevojaka, žele da mi preko poruke požele srećan put ili slično. Tek nakon što sam drugi krompirić stavila u usta shvatila sam koliko sam zapravo gladna i uzrok tome je najvjerovatnije činjenica da sam posljednjih dana minimalno jela. Otpila sam gutljaj kole i preko čaše primijetila Edwardov pomalo zabrinuti pogled koji je prelazio čas na telefon, a čas na mene.
Ariel: šta je bilo?
Spustio je glavu i počešao se po tjemenu i po njegovom ponašanju sam mogla zaključiti da mu je pomalo neprijatno.
Ariel: Ed?
Malo se nasmiješio i očito mu je bilo drago što sam ga zovnula po nadimku, baš kao nekada.
Edward: Um...Mislim da sam vidjeo da piše...Harry...
Iako to nisam primijetila, izgleda da je ona kola bila malo prehladna ili prejaka s obzirom da me je odjedanput nešto počelo žuljati po prsima...Ili je ipak uzrok tome bio spomen njegovog imena? Mislim da je to jer mi je srce odjednom počelo ubrzano kucati, a mogla sam da osjetim ustrepereni živac u oku. Oduvijek sam mrzila kada mi se to dogodi i uvijek je uzrok tome bila nervoza... Nesigurno sam pogledala prema mobilnom...Otključala sam ga i uvjerila se u istinitost Edwardovih riječi. Harry...Ime za koje sam mislila da se više nikada neće naći na ekranu mog mobilnog...Koji mi je on kupio i koji sam ovih dana mislila promijeniti upravo iz tog razloga. 1o....Prošlo je punih 1o dana otkako mu nema ni traga ni glasa, što se tiče mog života...Posljednje što sam od njega čula bilo je ono 'Zbogom Ariel' i nakon te večeri se nismo više nijednom vidjeli. Sutri dan sam ja puštena iz bolnice i nisam ni pokušavala da svratim kod njega jer sam bila ljuta na njega kao i on na mene. Zapravo idalje sam ljuta i ne postoji ništa što bi moglo da izbriše sve one ružne stvari koje sam doživjela, čula i vidjela tih dana. Nakon toga nije pokušao da stupi u kontakt sa mnom...Nije dolazio ni pred školu, čak ni na sekciju na koju sam ja morala da idem s obzirom da su mama i tata inzistirali na tome. Iskreno, sve to me je boljelo jer sam tek tada shvatila da nije samo ljut nego je odustao od mene...To me je gotovo uništilo mada i ne bi trebalo da me pogađa u tolikoj mjeri s obzirom da sam bila svjesna da je izabrao Ashley...Samo se pitam da li je zaista ono veče došao u moju sobu s namjerom da mi sve kaže...Da li je ta istina možda bila ono na šta sumnjam cijelo vrijeme? To da je sa Ashley? Da mu je žao? Ili je možda zaista imao neko objašnjenje...koje bi vrlo lako mogla biti i laž potrebna samo za zamazivanje mojih očiju kako bi mogao da se nastavi igrati sa mojim srcem...Vjerovatno nikada neću ni saznati prvi odgovor na to pitanje...Ma koliko da me je povrijedio, jedino čemu sam se nadala od trenutka kada sam shvatila da za nas nema spasa bilo je to da će biti srećan...Sa njom i svakom sljedećom osim naravno ako nisu odlučili provesti ostatak života zajedno. Bio je čudan osjećaj imati takav način razmišljanja s obzirom da sam nakon što me je Edward povrijedio i napustio uvijek duboko u sebi gajila tu nadu da će i on jednog dana patiti kao i ja...Ipak, s Harryem nije takav slučaj i posljednje što bih poželjela bilo bi to da ga neko povrijedi. Želim mu sve najljepše u životu, ali zaista.
Kada sam se napokon vratila u stvarnost i sjetila se da zapravo imam poruku od njega stotinu misli je počelo da mi prolijeće kroz glavu, a jedna koja se najviše isticala bila je pretpostavka da je vjerovatno pogriješio. Sada ću vjerovatno pročitati neku poruku vezanu za koncerte, fotošutinge, golf, kockanje, izlaske ili šta već. Uzdahnula sam i krenula da otvorim poruku ali je onda kroz mene prošao novi val panike i šoka. Šta ako je slučajno poslao poruku meni umjesto Ashley i šta ako sada u njoj bude pisalo nešto tipa 'Hej Ash, ljubavi šta radiš? Sam sam u stanu pa ako hoćeš dođi, užasno mi nedostaješ iako se nismo vidjeli samo dva sata, haha. Volim te xx' ili još gore...Šta ako na kraju piše 'Kovrdžavi Romeo'? I umjesto 'Ash' 'Julija'? O Bože...
Edward: Ne želiš je otvoriti?
Pogledala sam prema Edwardu koji je naslonio ruke na sto posmatrajući me nekim neobičnim pogledom. Nisam mu ništa odgovorila i misli su mi se ponovo vratile na onu glupavu mogućnost. Iako stalno pokušavam utuviti sebi u glavu da mi nije stalo...Bojim se da jeste i ako pročitam takvo nešto, ponovo ću da padnem u depresiju iz koje zapravo nisam ni izašla još uvijek...barem ne u potpunosti. Stavila sam prst iznad poruke i nakon što sam zatvorila oči, pritisnula sam ga na ekran pritom ulazeći u poruku. Nesigurno sam podigla, zbog nesanice i pospanosti pomalo teške kapke osjećajući kako mi srce pomalo slabi umorno od tolikog i naglog ubrzanja.
'Šta god da radiš u prokletom McDonald'su sa prokletim Edwardom, odmah idi kući bez njega da ne bih došao tamo i pred svima mu facu pretvorio u hamburger. Ozbiljan sam Ariel, imaš 1o minuta.'
Na trenutak sam se zapitala da li možda postoji mogućnost da on poznaje još neku Ariel koja se slučajno nalazi sa nekim Edwardom u nekom drugom McDonald'su u isto vrijeme kao i ja? Uh, bojim se da ne...U trenutku kada sam se uvjerila da je poruka zapravo namjenjena meni osjetila sam neku vrstu olakšanja i iskreno nisam imala pojma zašto. Zar bi me trebala opustiti činjenica da bi Harry svakog trenutka mogao uletjeti unutra i napasti Edwarda? Otkud on ustvari zna da smo mi ovdje i...Pa on je onda tu negdje dok bi mogao odmah doći.
Okrenula sam se oko sebe pogledom tražeći kovrdžavu kosu ali nisam uspjela vidjeti nijednu sličnu frizuru osim kod neke crvenokose starije žene koja kao da je sa svojom natapiranom kosom tek izašla iz frizerskog.
Edward: Šta je bilo?
Nakon što sam par trenutaka oklijevala, pružila sam mu mobilni kako bi mogao pročitati poruku i te nekolike sekunde sam pokušala iskoristiti za razmišljanje ali je ipak kao što sam i pretpostavljala to bilo premalo vremena. Njegove krupne zabrinute oči su se susrele sa mojima i mogla sam primijetiti kako su polako počele da poprimaju neku drugu vrstu emocija...Ljutnju?
Edward: Šta sad izvodi?
Boja njegovog glasa mi je dokazala da je zaista ljut i tek tada sam se uvjerila da neće poslušati Harrya i napustiti objekat. Zapravo, Harry zahtijeva da ja izađem.... Slegnula sam ramenima spuštajući pogled i pokušavajući da se saberem. Šta sad hoće? Nakon 1o dana ignorisanja i izbjegavanja mi se javi sa ovakvom porukom i to treba da predstavlja prve riječi upućene meni nakon što mi je rekao 'zbogom'? Kako ga samo nije sram?
Uzdahnula sam i krenula preći rukama preko očiju ali sam se onda sjetila da bih na taj način mogla samo razmazati maskaru pa sam se zaustavila i spustila ruke na obraze.
Ariel: možda je najbolje da...
Edward: Ostajemo ovdje.
Iznenađeno sam ga pogledala, a on je uzdahnuo i nageo se preko stola prema meni.
Edward: Vidi, ja ga se ne plašim. Rekao sam to njemu, evo sada govorim i tebi. On više nema pravo da se miješa u tvoj život i govori ti šta da radiš kada je već sam izašao iz njega...
Odjedanput se zaustavio i istog trenutka sam zaključila i zašto. Mislim da ga je ova posljednja rečenica podsjetila na njega samoga. Ponovo se namjestio u prijašnji položaj te je pogledao na stranu prelazeći palcem preko čela
Edward: Nećemo mu dopustiti da nam pokvari ovu večeru. Ako želi da dođe, može slobodno, a za mene se ne moraš brinuti. Nisam ni ja slabić ako ćemo iskreno.
Malo se isprsio usput ističući i svoje mišice za koje ne mogu reći da se u tih godinu ipo dana otkako smo se rastali nisu drastično povećale. Nasmijala sam se kao i on te odmah zatim ostala u čudu jer nisam očekivala takvo nešto s moje strane u tom trenutku. Pogledala sam na mobilni i shvatila da je prošlo tačno 1o min. otkako je Harry poslao poruku. Začula sam zvuk vrata iza sebe i istog trenutka sam se okrenula ali sam imala priliku vidjeti samo dvije male blizankinje obučene u istu odjeću kako se smiju i trče prema pultu vjerovatno se takmičeći u tome koja će biti brža.
Edward: Hajde jedi, nemoj mu dopustiti da ti pokvari veče. Siguran sam da neće ni doći.
Ipak, on nije dovoljno poznavao Harrya i ja sam znala da će doći...Dovoljno dobro ga po...Tek u tom trenutku sam se sjetila da mi je onaj Harry koji je ušetao u moj život nakon njegove rođendanske zabave učinio mnoge stvari za koje sam znala da onaj dotadašnji Harry nikada ne bi. Tako ni za ovo ne mogu biti sigurna. Otpila sam gutljaj kole te nastavila jesti dok mi se srce postepeno spajalo sa plućima stvarajući nekontrolisani ritam u mojim prsima.
......
Prošlo je 2o-ak minuta i Edward i ja smo još uvijek sjedili za stolom i s obzirom da smo završili sa jelom odlučili smo polako krenuti. Harry se nije pojavljivao niti mi je više slao poruke. Izgleda da je ipak Edward bio upravu i očito da bih ga od sada trebala slušati kada je riječ o 'novom' Harryu. Imala sam osjećaj da ponovo idem unazad, a taman sam počela da se polako oporavljam. Bol je ponovo neprestano provodila vrijeme u mom tijelu, a sve misli su mi ponovo bile svedene na njega. Možda je samo želio da se šali sa mnom...Možda nas je vidjeo dok smo ulazili ovdje pa mu je bilo krivo što sam krenula dalje i onda je želio da vrati moje misli na njega i natjera me da pomislim kako me nije zaboravio pa makar i na tih glupavih 1o minuta...Naravno, mora biti to... Obrisala sam suzu koja je potekla iz ugla mog oka nakon čega sam izašla na hladni vazduh koji je izazvao jezu kroz cijelo moje tijelo. Ili je ipak uzrok tome bio taj kovrdžavi dečko koji nije izlazio iz moje glave? Edward me je uhvatio za podlakticu dok smo prealzili preko mjesta na kojem sam prilikom ulaska pala. Zahvalila sam mu se te smo oboje krenuli prema njegovom autu koje je bilo parkirano nedaleko od McDonaldsa. Cijelo vrijeme sam se okretala s nadom da će se odneku pojaviti ON ili ću barem ugledati njegovo auto ili motor...ali kao što sam i pretpostavljala, ostala sam razočarana i jedino što mi je preostalo bilo je to da se pomirim s tim da sam sam pala na još jednu njegovu igricu i ako želim da se oporavim potrebno je da krenem od početka, baš kao i prije 1o dana...
........... .......... ........
___Dan kasnije___
Xxx: Jim!!!
Rastrčana crnokosa djevojka je proletjela pored mene mašući rukom i usput se sudarajući sa mnom. Ipak, to je nije natjeralo da se zaustavi i izvine mi se nego je samo nastavila da trči i doziva tog nekog Jima. Željela sam nastaviti dalje ali sam u tom trenutku osjetila vibraciju mobilnog u džepu. Ponadala sam se da je to tetka ali nažalost nije bila...To je bio neki nepoznati broj koji me stalno zove u zadnje vrijeme i kad god se javim taj neko samo ćuti. Odlučila sam da se neću ni pokušavati javiti, a kroz glavu mi je odmah proletjela mogućnost da je to možda onaj tip od sinoć...O Bože...Uzdahnula sam i nastavila vući kofer u potrazi za narandžastom kosom i nasmijanom ženom koja mi je rekla da će me čekati kod izlaza. Okrenula sam se par puta oko sebe i baš kada sam krenula da pogledam da li je tražim na pravom mjestu začula sam kako neko doziva moje ime. Okrenula sam se i ugledala nedaleko od sebe osobu koja mi je toliko nedostajala. Nasmijala sam se i potrčala joj u zagrljaj unatoč činjenici da sam nosila potežak i povelik kofer.
Ariel: tetka!
Ispustila sam kofer i čvrsto je zagrlila osjećajući vrlo poznati miris koji se uvukao u moje disajne organe. Osjećala sam neizmijernu sreću i kao da su odjednom svi glupi osjećaji u meni koji su me samo podsjećali na probleme i loše stvari nestali..
Hannah: Pa gdje si ti dušo?!
Ariel: Evo me...
Nisam željela da se izvučem iz njenog zagljaja koji je bio tako topao i prijatan. Mogla sam da čujem njen smijeh i naprosto sam se pitala kako sam izdržala svo ovo vrijeme bez nje... Napokon smo se odvojile i ona je uzela par trenutaka da me cijelu pogleda baš kao i prvi put kada smo se vidjele samo što je tada zaista mogla vidjeti veliku razliku.
Hannah: Pa dobrodošla u Irsku!
Nasmijala sam se i klimnula glavom.
Ariel: hvala, hvala.
Hannah: Voljela bih da si došla iz malo ljepšeg razloga ali šta je tu je...
I bila je upravu. Razlog mog dolaska je bježanje od stvarnosti,a to ni u jednom smislu ne predstavlja ništa dobro jer svi mi znamo da je to nešto od čega se ne može pobjeći. Ipak, mislim da će mi tih par dana provedenih u Irskoj daleko od svih koji bi me mogli povrijediti ili učiniti da se osjećam loše dobro doći iako znam da propuštanje škole baš i nije dobra ideja.
Uputile smo se prema jednom manjem crvenom autu koje nije bilo luksuzno ali je na neki način ličilu na Hannu. Iskreno, nikada je ne bih mogla zamisliti u nekom kabrioletu, a za jednu umjetnicu poput nje, ovo crveno u koje smo ušli i kojem iskreno ne znam marku je savršeno.
Hannah: Znaš, ima toliko toga što želim da ti pokažem.
Nasmijala sam se trljajući dlan od dlan.
Ariel: Jedva čekam.
Izašli smo na autoput, a ja sam počela da blago drmam nogu u ritmu klasične muzike koja je ispunjavala unutrašnjost auta.
Hannah: Inače...
Odjednom se zaustavila i po izrazu njenog lica sam mogla zaključiti da je zažalila što je započela tu rečenicu. Izdahnula sam te se počela igrati sa prstima.
Ariel: Pitaj slobodno.
Hannah: Ah...Ma...Samo...
Ariel: željela si da pitaš za njega, zar ne?
Pogledala sam prema njoj i znala sam da mu ne trebam ni izgovoriti ime. Obe smo znale ko će biti 'zvijezda' našeg nadolazećeg razgovora. Pomalo posramljeno je klimnula glavom, a ja sam pogledala prema prozoru kroz koji sam mogla vidjeti ulice tog prelijepog grada.
Ariel: S nama je gotovo...
Hannah: Oh...Pa...
Pogledala sam prema njoj osjećajući kako mi se suze skupljaju u očima.
Ariel: Tetka, došla sam ovdje da se odmorim i zaboravim na sve...
Klimnula je glavom i po izrazu lica sam mogla zaključiti da je veoma tužna...Ako čak nije bila i na ivici suza.
Hannah: Znam dušo, oprosti mi, ja samo...ja znam da te Harry nikada ne bi ostavio na takav način i sigurna sam da te još uvijek voli bez obzira na sve.
Srce mi je polako počelo igrati neki neobični ples ali sam ga brzo zaustavila svojim mislima koje su ponavljale kako to nije moguće. Samo sam ćutala nastavljajući svoje posmatranje kroz prozor mada me više ništa nije zanimalo i tetkine riječi su polako zavladale mojim umom...
...... ....... ......
Xxx: Uhm, Ariel?
Okrenula sam se i istog trenutka susrela sa jednim pomalo debeljuškastim čovjekom koji mi se simpatično nasmiješio i prošao rukom kroz svoju kovrdžavu kosu. Namrštila sam se i zbunjeno ga pogledala, a on se nasmijao i pružio mi ruku.
Xxx: Ja sam Clark.
Rukovala sam se s njim i krenula da mu kažem svoje ime ali sam se onda sjetila da ga on već zna...Kako?
Ariel: uhm...
Clark: vjerovatno se pitaš otkud znam tvoje ime.
Imala sam osjećaj da mi čita misli.
Clark: Hannah mi je mnogo pričala o tebi. Ja sam inače njen komšija (susjed). Živim tu prekoputa.
Pokazao mi je prstom prema kući koja se nalazila odmah naspram tetkine i izgledala je jednako kao i sve ostale u tom naselju. Samo se dvorište razlikovalo i bilo je onako više na muški način...Mogla sam čak da vidim i fudbalsku loptu mada nikada ne bih rekla da tako poveći čovjek poput njega može imati neke veze sa sportom dok su mi ležaljka prikačena za dva drveta kao i roštilj već dolazili u obzir.
Ariel: Oh...
Clark: na osnovu svih slika i opisa tebe sam uspio zaključiti da si to ti, a i nalaziš se pred njenom kućom pa...
Nasmijala sam se i klimnula glavom oslobođena još jednog vala nervoze jer mi zaista ne treba to da me i ovdje neko uhodi.
Clark: Rado bih se bolje upoznao s tobom ali sada žurim jer moram ići po sina u školu.
Ima sina? Onda mora da je njegova lopta...
Clark: Ali možda večeras navratim pa...Khm...
Imala sam osjećaj da mu je pomalo neprijatno pa sam se ponovo nasmiješila pokušavajući da situaciju učinim ugodnijom. Klimnula sam glavom i napravila par koraka unazad kretajući se prema ulaznim vratima od kuće.
Ariel:važi, prinijeću tetki.
Klimnuo je glavom i mahnuo mi dopuštajući mi da još jednom vidim njegov simpatični osmijeh napravljen od veoma tankih usana. Ušla sam u kuću osjećajući prijatan miris pečene piletine koji je ostao još od ručka koji smo imale maloprije.
Hannah: Vratila si se iz šetnje?!
Mogla sam da čujem njen glas koji je dopirao iz dnevnog boravka i čim sam se izula, skinula kaput i šal, krenula sam u tom pravcu.
Ariel: Da. Nisam se mnogo udaljavala da se ne bih izgubila. Zaista mi ne treba ta...
Odjednom kao da se u mom grlu stvorio neki poklopac koji je spriječio izlaženje glasa u moja usta i dalje, a malo je hvalilo i da padnem u trenutku kada sam ušla u dnevni i ugledala kovrdžavog dečka koji je opušteno sjedio na kauču sa rukom prebačenom preko naslonjača. Grickao je tetkine domaće keksiće i nonšalantno me pogledao kao da je poslije svih stvari koje su se izdešavale, vidjeti njega u dnevnom boravku u kući moje tetke u Irskoj taman kad sam odlučila pobjeći od svega jedna sasvim normalna stvar. Tetka je stajala pored stola i imala sam osjećaj da smišlja način kako da mi što prije pritrči u slučaju da padnem. Ipak, na svu sreću i na moje zaprepaštenje, vjerujem i tetkino, to se nije dogodilo i samo sam ostala riširenih očiju buljiti u osobu koja je u samo nekoliko dana uništila moj život. Iskreno, bio je zaista neobičan osjećaj vidjeti ga nakon toliko dana...Nedostajao mi je...I bio je savršen kao i uvijek...Ispod uske crne jakne se nazirala bijela majica koju sam obožavala vidjeti na njemu, a svoje za muškarca poprilično lijepe noge je isticao uskim farmerkama koje su bile primijepljene za njegovu kožu. Na nogama je kao i uvijek imao svoje čizme...Jednostavno, Harry...
Ariel: T-ti?
Pogledao je prema meni ubacujući posljednji komad keksa u usta i imala sam osjećaj da je zainteresovaniji za to nego za mene. Odjedanput sam dobila želju da uzmem cijelu onu zdjelicu i sve kekse utrpam u njegova usta, a onda ga izbacim kroz prozor Pogledala sam prema tetki, a ona se samo nervozno smješkala očito čekajući moju reakciju. Iskreno, nisam imala pojma kako da reagujem i mislim da trenutno stanje u mom organizmu nije moglo omogućiti ništa osim onoga što se dešavalo u tom trenutku. Tj. stajanje u mjestu i posmatranje njega.
Harry: Bilo bi lijepo da uđeš unutra i zatvoriš vrata...Rashlađuješ kuću.
Vilica mi je samo odjedanput pala i iskreno nemam pojma kako sam se suzdržala od vrištanja.
Ariel: molim?!
Ušla sam unutra te ga uhvatila za jaknu nakon čega sam ga svom snagom povukla u pokušaju da ga ustanem. Naravno, nisam uspjela i jedino što sam uspjela, bilo je pridobijanje njegove pažnju tako što me je pogledao svojim tamno-zelenim očima.
Ariel: Ustaj i gubi se odavde!
Govorila sam to kroz zube i nisam bila više sigurna da li se suzdržavam od vrištanja ili plakanja.
Harry: Hej, smiri se...
Nasmijala sam se i ponovo ga pokušala povući.
Ariel: Da se smirim?! Ti meni kažeš da se smirim?! Budalo jedna retardirana!
Počela sam ga udarati rukom po ramenu i vjerovatno bih skočila na njega da me tetka nije uhvatila za ruku i povukkla na stranu. On se nasmijao i ustao uzimajući usput još jedan keks...on i keks...Iskreno, nadala sam se da će otići jer je susret sa njim tako iznenada i nakon mnogo vremena zaista previše za mene. Pogledala sam prema tetki i krenula da je napadnem što ga je pustila unutra unatoč činjenici da je to njena kuća ali me je prekinuo njegov promukli glas.
Harry: Pa...Idem ja onda da se raspakujem.
Ne dopuštajući mi ni da se pripremim, nevidljivi mač se vratio u akciju i proboo me na nekoliko mjesta po cijelom tijelu. Molim?! Okrenula sam se prema njemu sa širom otvorenim očima za koje sam imala osjećaj da će izletjeti napolje.
Ariel: Raspakuješ!?
On je samo stavio keks u usta i izašao iz dnevnog, a ja sam se šokirano okrenula prema tetki moleći Boga da sam nešto pogrešno shvatila.
Ariel: T-tetka...
Ona je nervozno zagrizla dojnju usnu i blago se nasmiješila usput se igrajući sa malenom plavom menđušicom u uhu.
Hannah: uhm...
Ariel: o-on...On je ovdje? M-mislim...Boravi ovjde ili šta?!
Nakašljala se i uzdahnula te stavila ruku na moje rame nakon čega sam se ja odmah odmakla. Ne želim sada nikakve nježne trenutke kojima ljudi po običaju pokušavaju da mi pomute mozak.
Hannah: Ja...
Ariel: Ti? Ti si ga pozvala ovdje da me dokrajči ili šta?
Stisnula je oči i odmahnula glavom prolazeći rukom kroz kosu.
Hannah: Naravno da ne...
Ariel: nego šta?!
Raširila sam ruke i pogledala prema njoj sa očima punim suza. Ne mogu vjerovati da mi je ovo učinila osoba kojoj sam najviše vjerovala...čiju sam kuću smatrala jedinim trenutnim utočištem.
Hannah: Pa...Nas dvoje smo inače stalno u kontaktu i sinoć sam slučajno izletjela da ćeš doći kod mene na par dana...Preklinjao me da mu dam adresu kako bi mogao doći i mislila sam da će to biti samo jednodnevna posjeta ali...
Stavila sam ruke ispred sebe dajući joj znak da prestane pričati. Pa naravno, ne bi on bio on kada bi me pustio da barem na nekolika dana živim s mirom...
Ariel: uredu, okej...Nema veze, istrpiću jedan dan i sutra odlazim.
Raširila je oči i odmahnula glavom, a ja sam krenula prema vratima od dnevnog.
Hannah: Sutra?
Ariel: Da, sutra. Ne pada mi na pamet da budem više od jednog dana sa njim u istoj kući. Žao mi je ali ja to ne mogu. Onda vas dvoje ostanite i zabavljajte se...
Hannah: Ari...
Izašla sam iz dnevnog te krenula niz hodnji u potrazi za svojom sobom.
Hannah: gdje ideš?
Ariel: U svoju sobu...I neću odatle ni izlaziti prije večeras...
Hannah: Um...Ovaj Arii...
Prije nego što je mogla da završi rečenicu ja sam se uvjerila da sam pronašla vrata od svoje sobe te sam povukla šteku i ušla unutra ali sam istog trenutka ostala zamrznuta baš kao i prije 1o minuta ugledavši istog onog dečka samo što je ovoga puta bio bez majice. Pogledao je prema meni vadeći farmerke iz kofera, a ja sam istog trenutka okrenula glavu na stranu kao da mi je to bio prvi put da ga vidim polugolog. Zapravo vidjela sam ga i više od toga, mnogo puta.
Ariel: um, izvini mislim da sam pogriješila sobu.
Krenula sam da izađem ali mi je u tom trenutku za oko zapala moja maslino zelena dukserica prebačena preko stolice i tek tada sam se uvjerila da je to soba koju mi je Hannah pokazala prije nekih sat ipo vremena.
Harry: Pa vidiš, ja mislim da nisi.
Pogledala sam prema njemu u trenutku kada je oblizivao usne svojim dugim rozim jezikom i odmah sam spustila pogled jer je sve to bilo previše za mene.
Ariel: M-molim?
Harry: Šta moliš?
Prošla sam rukom kroz kosu nesigurna oko toga šta bih sljedeće trebala da uradim. U isto vrijeme sam ga mrzila, voljela ali sam bila i povrijeđena...Naprosto kada se sve to pomiješa čovjek nije sposoban ni za šta...Ni da pogleda u tu osobu, a kamoli joj se verbalno suprotstavlja.
Ariel: Šta onda ti radiš ovdje?
Harry: Hm, pokušavam se raspakovati?
Molim?! Pogledala sam ljutito prema njemu pokušavajući da se skoncentrišem samo na njegovo lice koje je samo po sebi bilo savršeno i dovoljno da budem jednako smetena.
Ariel: U mojoj sobi?
Nasmijao se i uzadhnuo prebacujući svu svoju pažnju na mene zbog čega sam mu u jednu ruku bila zahvalna, a u jednu ipak ne.
Harry: Ovo je i moja soba.
Zinula sam u čudu i tako stajala nekoliko trenutaka buljeći u njega dok se on onako zavodljivo smješkao očito uživajući u mom šokiranom stanju. Okej, ovo prelazi granice...Kao i njegov izgled, ljepota, mišići...Ariel prestani! Kako možeš o tome razmišljati u takvom trenuku? Zapravo, ne smiješ uopšte razmišljati o njemu. On je bezobrazni i bezosjećajni kreten, idiot, zavodnik, savrš...srcolomac, sve ono što tebi nije potrebno. Baš kao što si govorila i u samom početku pa si pala pod njegov uticaj i sad ne možeš da se oslobodiš toga...baš lijepo. Napokon sam se vratila u stvarnost, nasmijala i odmahnula glavom.
Ariel: Zapravo Harold, ovo je samo moja soba i zato bih te zamolila da izađeš zajedno sa svojim stvarima i pustiš me da se odmorim!
Pokazala sam prstom prema vratima, a on se ponovo samo nasmijao i povukao prema vrhu kreveta tako da se u sljedećem trenutku njegovo dugo i savršeno tijelo nalazilo ispruženo preko posteljine dok su mu ruke bile savijene pod glavom još više ističući ogromne mišiće. Skoncentriši se Ariel...
Harry: Već sam o tome razgovarao sa Hannah i rekla mi je da ima samo jednu gostinjsku sobu. Dakle...Prinuđeni smo da spavamo u istoj.
Odjednom se u mojoj glavi probudila ona zaljubljena i zaluđena Ariel koja mi je počela govoriti kako bi bilo prelijepo spavati u istom krevetu sa njim, uživati u njegovom dodiru, mirisu, jednostavno blizini...Mogla bih se samo na tu jednu noć prisjetiti svih onih starih trenutaka koje smo proživjeli u tih pola godine...U tom vjerovatno najljepšem razdoblju mog života. Možda bih mogla barem samo na tu jednu noć mirno spavati i pretvarati se da je sve uredu iako znam da će zajedno sa izlaskom sunca čarolija početi da nestaje kao čarobne, prelijepe i nedokučive zvijezde koje će za mene uvijek ostati nešto najljepše što svaki čovjek ima priliku vidjeti. Isto tako svaki čovjek može da mašta i zavarava samoga sebe ali istina i stvarnost će uvijek kad tad izaći na vidjelo...one su uvijek tu i nemoguće im je pobjeći...To je život i ne možemo protiv toga.
Iako me je gotovo na trenutak uspjela obmanuti samo sam ućutkala tu romantičnu Ariel pokušavajući da nastavim slušati onu drsku koja je imala sve manje ideja i snage za svađu.
Ariel: kako god...Ako želiš ostani tu ali onda ja idem.
Harry: Spavaćeš u dvorištu u sred februara?
Pogledala sam značajno prema njemu uzimajući onu duksericu sa stolice.
Ariel: Ha-ha, jako duhovito i samo da znaš radije bih tamo spavala nego sa tobom.
Izvukla sam kofer koji se nalazio ispod kreveta, a Harryev tamno zeleni pogled me je cijelo vrijeme pratio i naprosto nisam znala kako da se ponašam...Baš poput onih malih djevojčica iz trećeg razreda kojim bi u tom trenutku jedino palo napamet da se okolo počnu izvijati i zabacivati kosu. Dobro, ne može se reći da takvu taktiku nemaju i djevojke mojih godina samo što one to rade na mnogo drugačiji način. O čemu ja to zaboga razmišljam u sred ovakve situacije?
Harry: ne voliš spavati sa mnom?
Nisam bila sigurna na šta tačno misli pod tim pa sam odlučila ostaviti tu njegovu izjavu lišenu odgovora. Mogla sam da čujem njegov smijeh dok sam iz ormara vadila nekolike stvarčice kako bi' ih vratila u kofer i napokon napustila sobu.
Harry: Šta radiš?
Prevrnula sam očima i pogledala prema njemu stavljajući kosu iza uha.
Ariel: Uzimam svoje stvari!
Uzdahnuo je i zatim se dogodilo no za šta sam se nadala da ću izbjeći. Ustao je sa kreveta i krenuo prema meni, a ja sam istog trenutka poskočila u mjestu i sasvim se okrenula prema njemu stavljajući ruke ispred sebe.
Ariel: Ostani tu gdje jesi!
Otvorio je usta i podigao ruke u znak predaje i taman kada sam pomislila da je ozbiljan, usne su mu se izvile u neki vragolasti smiješak. Gospode šta je s njim? Da li je to onaj isti dečko koji je prije 11 dana napustio moju bolničku sobu kipeći od bijesa i govoreći mi zbogom?
Harry: Woah, da nas neko vidi pomislio bi da si ti neka policajka, a ja kriminalac sa oružjem. Možda si ovih 11 dana provela previše ispred tv-a gledajući kriminalističke serije?
Dakle, zna da je prošlo 11 dana? Nisam mislila da mu je toliko stalo do toga kada je već on bio taj koji je odlučio završiti sa nama...Počela sam osjećati kako se ona ljutnja u meni budi i naprosto je jedan dio nje bio upućen meni samoj jer sam joj dopustila da utone u san.
Ariel: Prestani! Kako se samo usuđuješ ismijavati s tim?!
Namrštio se i značajno me pogledao.
Harry: Sa serijama?
Osjetila sam kako mi se suze polagano penju u oči i samo sam se nadala da ću uspjeti uravnotežiti svoje osjećaje prije nego što izađu na vidjelo...Prije nego što ih Harry dobije priliku vidjeti.
Ariel: Zaista postaješ sve gori i gori! Sve bezobrazniji i bezobrazniji! Nemaš pojma kako mi je i nemaš pojma koliko sam patila tih prokletih 11 dana i na kraju se pojaviš u Irskoj u kući moje tetke kako bi me nastavio mučiti i po vrh svega se ismijavati to vrijeme koje sam provela u bolu! Ali znaš šta?! Baš me briga! Neću više uopšte da se uzbuđujem zbog tvojih glupih i bezosjećajnih izjava i krenuću dalje htjeo ti to ili ne! Ustvari već sam polako počela i to što si došao ovdje ne mijenja ništa! Ujutru se svakako vraćam nazad, a ti radi šta hoćeš! Baš me briga! Samo znam da više ne želim čuti za tebe i koliko se sjećam ti si taj koji mi je rekao zbogom! I ne znam za tebe Harold ali za mene 'zbogom' predstavlja pozdrav koji dvije osobe kažu jedna drugoj pred konačni rastanak! Rastanak za zauvijek! Onda šta radiš ovdje?! Sjetio si se da nisi uspio iskoristiti neki bolesni plan kako bi me još više slomio?! Ha?! Fuj! I da, zašto si mi sinoć poslao onu poruku?! Kako si uopšte znao gdje sam?! Prijetio si da ćeš doći i na kraju šta?! Ništa! Samo si želio da mi upropastiš veče i možda si i uspio ali kunem ti se to je bio posljednji put! Ne mogu više Harry...Harold dovraga i neću ni pokušavati! Idi kod Ashley ili gdje već, a mene ostavi na miru!
Njegov osmijeh je nestao već na samom početku mog govora, a u očima mu se pojavila neka neobična emocija koja me je samo dodatno zbunjivala. Svejedno, sve ono što sam rekla sam i mislila i nisam ni za čim žalila...osim za suzama koje su kao lude tekle niz moje obraze. Zašto se uvijek moram slomiti pred njim? Obrisala sam ih i uhvatila ručku od kofera s namjerom da ga podignem ali se u tom trrenutku on otvorio i sve stvari su se prosule. Ma bravo Ariel...Toliko si mu dopustila da te smanta da si zaboravila i kofer zakopčati. Proizvela sam neki iznervirani zvuk i udarila nogom kofer koji je malo odletjeo na stranu pri čemu su se još nekolike stvari prosule. Nije me bilo briga i samo sam željela napustiti tu prostoriju iz koje je zrak sve više i više nestajao. Krenula sam prema vratima ali se ispred mene istog trenutka stvorio visoki dečko koji je zurio u mene svojim svijetlo-zelenim očima koje su sada za razliku od maloprije bile tužne.
Ariel: Makni se!
Vrisnula sam i pokazala mu rukom negdje na stranu iako sam znala da me neće poslušati.
Harry: A daj Arii...
Ariel: Šta Ari?! Šta?! Mislio si da ću se smijati na tvoju neslanu šalu?! Mislio si da ću ismijavati vlastitu bol koju si ti prouzrokovao?!
Spustio je pogled i odmahnuo glavom, a ja sam uzdahnula i prošla rukom kroz kosu shvatajući da se sprema još jedna zamarajuća rasprava kojom će me pokušati natjerati da pomislim kako je predamnom onaj stari i osjećajni Harry.
Harry: To sam rekao jer sam mislio da ti nije stalo...
Raširila sam oči, a zatim se nasmijala ne znajući šta da mislim. Da li se ovo on šali ili je zaista ozbiljan? Ne može biti...
Ariel: Ma naravno...
Harry: Ozbiljan sam...
Napravio je korak unaprijed ali ja nisam čekala ni sekunde pa sam odmah napravila jedan unazad. Ne smijem mu dopustiti da mi se približi.
Ariel: Vidim Harry da si ozbiljan ali isto tako znam da ćeš se nasmijati čim okrenem leđa.
Uzdahnuo je i ponovo odmahnuo glavom prolazeći rukom kroz svoju razbarušenu i kovrdžavu tamnu kosu.
Harry: Nikada to ne bih učinio...
Ariel: Znaš, mislila sam i to da nikada ne bi odustao od mene ali si svejedno to učinio.
Njegove svijetle zelene oči su se odjednom raširile i po izrazu njegovog lica nisam mogla definisati emocije koje su se krile iza njegovog pogleda.
Harry: Zaboga Ariel nisam odustao od tebe.
Odjednom me je nešto jako steglo oko srca i iako sam pokušavala da se riješim toga nije mi uspijevalo.
Ariel: nego šta si?! Rekao si mi zbogom Harry i nakon toga se nisi više pojavljivao! Šta bi to drugo trebalo da znači?! Šta, možda sam mogla da čekam i nekolike godine i onda bi se ti pojavio i rekao mi da nisi odustao od mene nego si samo odlučio da napraviš pauzu! Kao da sam ja karijera, pjevanje! Kakvom me ti smatraš Harry?! Misliš da sam tvoja igračka?! E pa možda sam do sad bila ali više ne! Neću više ni tebi ni bilo kome dopustiti da se igra mojim osjećajima!
Glas mi je bio nekontrolisano povišen i iskreno, zvučao je neprirodno ali me nije bilo briga jer sam samo željela da s tim završim jednom zauvijek. Stisnuo je oči nakon čega je blago prešao preko njih sa svojim dugim palcem i kažiprstom.
Harry: A njemu si dopustila?
To je bilo pitanje koje uopšte nisam očekivala i iskreno, mislila sam da sam nešto pogrešno čula.
Ariel: O čemu pričaš?
Otvorio je oči i pogledao me pomalo ljutito.
Harry: Bolje me pitaj o kome pričam. O Edwardu Ariel.
Prekrstila sam ruke i nagela glavu na stranu upućujući mu značajan pogled.
Ariel: na sve ono što sam ti rekla tebi ne pada na pamet bilo šta drugo da mi odgovoriš osim da spomeneš Edwarda?
Boli u mojim prsima je bilo i previše tako da za novu nije bilo mjesta...Pitam se samo da li bih uopšte i preživjela kada bi se sve to zajedno skupilo.Oblizao je usne i nisam mogla da shvatim da li je više ljut ili razočaran ili tužan...Zašto bi bio ijedno od toga? Ionako mu više nije stalo do mene...samo se igra ili šta već...
Harry: Imam i previše toga da ti kažem ali ne volim kada pričaš kako se ja igram sa tvojim osjećajima, a njemu si oprostila! I ja zaslužujem drugu priliku Ariel!
Napravia sam još jedan korak unaprijed i iskreno nisam imala pojma zašto to radim.
Ariel: Ne, ne zaslužuješ drugu šansu Harry jer je ono što si mi ti učinio neoprostivo!
Nervozno je uzdahnuo te mi se skoro sasvim približio, a njegov opojni miris koji je najviše dolazio od njegovih izloženih prsa me je na trenutak opčinio.
Harry: Zaboga Ariel nisam ti ništa učinio!
Jedan dio mene je želio da se veseli zbog toga što je upravo rekao ali sam onda shvatila da bi to bilo glupo jer je najvjerovatnije laž.
Ariel: Sad kažeš da mi nisi ništa učinio, a maloprije kažeš da zaslužuješ još jednu šansu! Kako to?!
Sklonio je kosu na stranu i zajedno s njom je odlutao i njegov zabrinuti zeleni pogled.
Harry: Ne znam više šta pričam ali ono što zasigurno znam jeste da mi nedostaješ...
Srce je počelo da preskače svak drugi otkucaj i samo sam se nadala da neću dobiti infrakt. Da li je istina to što kaže? Bol u njegovim očima zajednoo sa onom romantičnom Ariel me je pokušavala uvjeriti u to. Krenuo je da napravi još jedan korak unaprijed i istog trenutka sam položila ruku na njegova prsa u pokušaju da ga zaustavim nakon čega sam se povukla unzad. Imala sam osjećaj kao da sam dodirnula nešto čarobno i osjećaj njegove mekane kože pod mojom rukom je i nakon gubitka kontakta ostao prikovan za moje čulo dodira. Spustio je pogled na svoja prsa i imala sam osjećaj da i on razmišlja o mom dodiru.
Harry: Nikada se nisam osjećao tako loše...Kao posljednjih 11 dana...Kunem ti se da nisam.
Prevrnula sam očima iako nisam osjetila potrebu da učinim takvo nešto i samo sam pogledala na stranu prelazeći prstima jedne ruke preko one druge.
Ariel: Ma sigurno...Ne očekuj da ti vjerujem Harry.
Mogla sam čuti kako lagano izdiše i to je zvučalo tako bolno....Bože, ljutnja počinje da me popušta i ne smijem dopustiti da se to dogodi.
Harry: Znam da mi ne vjeruješ i bojim se i da me ne voliš više i...ako to još potraje onda je gotovo sa mnom...onda ja više nemam razloga živjeti Ariel.
Pogledala sam šokirano prema njemu i istog trenutka sam po njegovim suznim očima zaključila da se ne šali. Osjetila sam ogromnu potrebu da ga zagrlim i kažem mu da ga još uvijek volim i da nikada nisam ni prestala ali me je ponos sprječavao i bila sam mu zahvalna na tome.
Harry: Ti si jedini razlog zbog kog ne spavam po noći i ujutru se budim rano nakon nekih satak spavanja samo kako bih mogao da smislim način na koji ću da ti priđem...da te pokušam ponovo osvojiti kao što sam prije nekoliko mjeseci...Ali sada je mnogo teže, svjestan sam toga i ne želim da ustanem ali....počinjem da gubim nadu Ariel...Bojim se da me više nikada nećeš gledati na način na koji si prije...Bojim se da više nikada neću vidjeti one varnice u tvojim očima u trenutcima kada ti govorim nešto slatko....Bojim sa više nikada neću vidjeti te iste prelijepe plave oči kako se zatvaraju u trenutku spajanja naših usana...Plašim se da više nikada neću čuti onaj iskreni osmijeh iz tvojih usta i zatim se osjećati ponosno jer znam da sam ga ja prouzrokovao. Plašim se da više nikada neću osjetiti tvoje nježne ruke kako se obamotavaju oko mene i ujedno me čine najsrećnijim muškarcem na svijetu....Plašim se da te više nikada neću ponovo imati Ariel i to me ubija...Ne mogu to podnijeti...Želim te nazad...Želim svoju Juliju...Juliju koju mogu zvati kad hoću, zagrliti je kad hoću, poljubiti je kad hoću, zezati ali i nasmijavati kad hoću...Natjerati je da kaže kovrdžavi Romeo u trenutku kada silno priželjkujem da čujem takvo nešto. Vidiš li me Ariel?
Raširio je ruke pokazujući na svoje tijelo ali i uopšteno sebe.
Harry: Da li ti izgledam kao onaj Harry kojeg poznaješ tako dugo?
Iskreno, izgledao je drugačije...Izgledao je nekako umorno i iscrpljeno baš kao i ja...Oni podočnjaci su i dalje bili prisutni i pitala sam se da li su zaista prouzrokovani plačem i nesanicom...Kosa mu nije bila isfenirala kao i obično i kovrdže su slobodno padale kuda im je bilo volja. Ne kažem da nije izgledao prelijepo ali kao što je upravo rekao to nije bio on.
Svaka njegova riječ mi se iznova i iznova ponavljala u mislima i požalila sam što nisam sve on snimila kako bih kasnije u trenutcima usamljenosti i tuge prouzrokovane našom razdvojenošću mogla to slušati i plakati nad vlastitim životom. Bojim se da se naša veza ne može popraviti i voljela bih da sam te riječi čula mnogo ranije...Bol u meni je dostizala svoj maksimum.
Harry: Žao mi je zbog svega...Zaista jeste ali kunem ti se da nemam ništa sa Ash...Mislim Ashley.
Ma divno, baš u trenutku kada sam se sva raznježila i počela da plačem još više nego prije, on kaže njen nadimak?! Neki neobični zvuk je izašao iz mojih usta, a po njemu sam mogla primijetiti da je ljut na samoga sebe što je rekao onakvo nešto. Pogledala sam na stranu, a on je iskoristio taj trenutak te mi se približio i stavio ruku na moj obraz. Poskočila sam u mjestu po drugi put u tako kratkom vremenu, a on je oblizao svoje usne te me pogledao ravno u oči. Kroz cijelo tijelo mi je prošao stampedo trnaca zajedno sa milionima drugih osjećaja i iskreno bilo je teško nositi se s time. Zašto se nisam izmicala?
Harry: Ona mi ne znači Ariel...Nikada mi nije značila kao ti i nikada ni neće. Zar misliš da bih pogledao ijednu djevojku pored tebe? Pa gadio bih se samome sebi kada bih se samo okrenuo za jednom zato što mi ne treba niko pored tebe. Ti si nešto najljepše što mi je Bog podario i ne planiram te izgubiti. Ne smijem te izguubiti jer je zajedno sa tobom i moj smisao za život.
Bilo je jako teško gledati ga u oči i samo sam čekala trenutak kada ću mu se baciti u zagrljaj i oprostiti mu sve...Šta sam to upravo rekla?! Ne, ne i ne! Ariel saberi se! Napravila sam korak unazad, a njegova ruka je pala i kontakt između nas se izgubio. U njegovim prelijepim svijetlim očima se mogla vidjeti razočaranost ali se uskoro izgubila ostavljajući onu bol samu.
Harry: Znam da sam mnogo puta u posljednje vrijeme ispao kreten ali nisam želio Ariel i sve se dešavalo nekako brzo...Nisam mogao da se snađem i znam da je sve ispalo naopako.
Uzdahnuo je i imala sam osjećaj kao da želi da kaže mnogo toga ali mu ne ide. Mislim da nisam prava osoba koja bi ga trebala kritikovati zbog toga s obzirom da šutim već 1o-ak minuta, a toliko noći sam provela razmišljajući o tome šta bih mu mogla reći kada se sretnemo...Kako bih ga mogla povrijediti riječima kao što je on mene postupcima? Kako bih mu mogla sve sasuti u lice, a da ne ispadnem previše patetična...Toliko toga sam smišljala, toliko verzija ali nijedna nije odgovarala onome što se dešavalo u tom trenutku. Govori toliko stvari koje sam priželjkivala da čujem ali me opet nijedna ne može natjerati da mu oprostim. Valjda je vrijeme puno boli učinilo svoje.
Pogledala sam prema njemu u istom trenutku kada i on prema meni i tako smo stajali nekoliko trenutaka kao dvije izgubljene osobe kakve i jesmo...Nisam znala da li da mu nešto kažem i baš kad sam krenula začuo se njegov promukli glas koji je izazivao valove jeze kroz moje tijelo.
Harry: Pretjerao sam kad sam rekao ono zbogom...Žao mi je ali bio sam ljut...Zapravo svih 7 dana nakon toga sam bio ljut i pokušavao sam uvjeriti sebe da mogu nastaviti dalje bez tebe ali nisam uspio...I to sam znao od samog početka. Previše te volim Ariel i zauzela si prevelik dio mog života ,iako se znamo samo nekoliko mjeseci, da bih te sada pustio da samo tako odeš. Ne mogu i neću to dopustiti.
Napravio je nekolika poveća koraka i skoro u sekundi zatvorio prostor između nas. Prije nego što sam mogla da reagujem i pobjegnem obuhvatio je moje prste i lagano se počeo igrati sa njima dok mu se dah rasipao duž mog lica. Bilo je sve teže disati i imala sam osjećaj da ću se ugušiti.
Harrry: Molim te reci nešto.
Podigla sam glavu i istog trenutka primijetila jednu suzu koja je potekla niz njegov bijeli i nježni obraz. Nisam znala šta da mu kažem i sve što sam tom trenutku željela bilo je da mu obrišem suze i poljubim ga. Glupo, znam ali ne mogu protiv sebe. Nisam mogla vjerovati da je predamnom isti onaj Harry koji je do prije 1o-ak minuta izigravao mangupa i ismijavao vrijeme za koje smo bili razdvojeni...Spustila sam pogled i izvukla ruke iz njegovih shvatajući da je bio glup potez prepustiti se njegovim obmanjujućim postupcima dodirima. Nakon toga sam sjela na onu svoju prosutu odjeću osjećajući svježi i cvjetni miris deterdženta (možda koristi Ariel deterdžent, haha xd).
Ariel: ne znam šta da kažem.
Sjeo je pored mene oslanjajući ruke na svoja presavijena koljena. Željela sam mu reći da mi da objašnjenje ali sam se plašila da mi se ono možda ne bi dopalo...Sve mi je rekao, izložio osjećanja u koja nisam sigurna da li bih trebala da vjerujem i uz sve to nije spomenuoo ni o od objašnjenja. Ako već želi da mu oprostim to bi bila prva stvar koju bi mi rekao i odmah u startu bi riješio pola ako ne i više problema. Dakle, dogodilo se nešto što se boji reći mi i vjerovatno zna da nema šanse da mu ikada oprostim ako mi to prizna? Panika koju nisam osjetila možda punih pola sata je ponovo počela da me u popunosti obuzima i nekoliko puta sam pokušala da mu kažem da želim čuti objašnjenje ali usta me naprosto nisu slušala.
Ariel: V-voljela...Voljela bih da ti mogu vjerovati Harry ali nažalost prokockao si moje povjerenej...Previše toga se dogodilo da bih ti oprostila i mislim da ovaj naš razgovor nema smisla...Ne znam uopšte da li da vjerujem i u jednu jedinu riječ koju si mi izgovorio.
Pogledala sam prema njemu i sada je skoro cijelo područje oko njegovih očiju bilo crveno kao i njegove usne, a iz očiju mu je teklo sve više i više suza. Mislim da ga nikada nisam vidjela takvog i srce mi se istog trenutka razbilo na milion komadića. I suze iz mojih očiju su počele da teku u još većoj mjeri, a Harry kog sam imala priliku vidjeti u tom trenutku se prije nije pojavljivao. Istina je da sam ga nekoliko puta do sada vidjela kako plače ali nikada u tolikoj mjeri...Nikada sa toliko emocija i suza...Zagrizao je dojnju usnu izbjegavajući da me pogleda u oči...Nisam znala šta da radim...Zažalila sam zbog vlasitih glupih riječi ali isto tako nisam mogla vjerovati da ga nakon svega sažaljevam...I sada kada i dalje izbjegava reći objašnjenje mogu biti sigurna da je nešto loše. Jako loše...Prevario me je? Planirao se vratiti Ashley? Ponovo su u vezi ali nije siguran koju od nas dvije voli? Želio je pokuššat s njom ali nije išlo pa je držao mene u rezervi i sada pokušava da popravi stvari? Uzdahnuo je i okrenuo glavu na suprotnu stranu od mene...Mislim da bi većina muškaraca u slučaju da se rasplaču pred ženom istog trenutka skočili pod prvi kamion ali ne i Harry. On se ne srami toga i to je nešto što volim kod njega...Mislim da se nijedan muškarac ne bi trebao plašiti pokazivanja svojih osjećaja. Krenula sam da mu kažem da prestane plakati...da normalno porazgovaramo i da mi kaže objašnjenje za sve iako nisam sigurna da želim to i čuti ali se u tom trenutku začuo fiksni telefon koji se inače nalazi u dnevnom odmah pored sobe u kojoj smo bili Harry i ja. Uzdahnula sam i krenula da se vratim razgovoru ali je telefon nastavio da zvoni i tetka se nije javljala. Nakon što sam par trenutaka oklijevala, polako sam ustala i krenula prema vratima. Prije izlaska sam pogledala prema Harryu čiji je uplakani pogled bio zaključan za mene. Odlučila sam mu ne govoriti ništa i samo sam izašla u hodnjik nakon čega sam još jedanput provirila unutra kroz malo odškrinuta vrata i mogla sam vidjeti njegove oči kako se čvrsto sklapaju ispuštajući još veći broj suza dok mu glava pada prema dole zajedno sa nestašnim loknicama.
(U tom trenutku sam ga zamišljala ovako:
samo što je bez majice)
Na trenutak sam se zaustavila i naslonila uza zid kako bih došla sebi i zaustavila silne suze koje su cijelo vrijeme tekle niz moje obraze. Nakon svih onih njegovih riječi i nakon onoga što sam upravo vidjela gotovo da nisam osjećala ni trunku ljutnje ma koliko da me je onaj dosadni glasić pokušavao podsjetiti na sve ono što se izdešavalo kao i na činjenicu da vjerovatno postoji ogroman problem dok mi ne daje objašnjenje. Duboko sam uzdahnula i krenula u dnevni, a telefon je ponovo počeo da zvoni. Iskreno, nisam ni primijetila kad je prvi put prestao. Pogledala sam okolo i shvatila da tetki nema ni traga...Sigurno je dio njenog plana i to da ostavi Harrya i mene nasamo. Sva sreća pa je prestao sa onim svojim provokacijskim izjavama jer bismo se u suprotnom možda i poubijali. Prišla sam telefonu te se koliko toliko pribrala prije javljanja.
: Molim?
: Um...Izvinjavam se, mislim da sam pogriješio.
#Ariel: Ne, ne, ovaj...Da li možda tražite Hannah?
#Xxx: Oh, da...Vi ste?
#Ariel: um...Ja sam Ariel, njena nećakinja.
Odjednom je nastala tišina i pomislila sam da se veza možda prekinula ili je došlo do nekog zastoja. Nakašljala sam se i na trenutak odmakla slušalicu od uha.
#Ariel: Heej?
Mogla sam čuti šuštanje prije nego što se taj duboki muški i meni nepoznati muški glas ponovo začuo.
#Xxx: Khm, A-Ariel?
#Ariel: Da...
#Xxx: Oh...
#Ariel: Vi ste?
Nisam imala pojma šta se dešava i iskreno priželjkivala sam da se tetka što prije pojavi. Zaista mi je dosta razgovora sa čudacima...Naravno pod tim ne mislim na Harrya ma koliko on ponekad bio čudan...Da li sam ja to upravio njega branila?
#Xxx: J-ja sam...Ja sam njen prijatelj.
#Ariel: oh, lijepo.
#Xxx: Martin Simpson.
Krenula sam da kažem još jedno 'oh' jer po običaju to govorim kad ne znam šta bih drugo ali sam tek onda shvatila da su mi njegovo ime i prezime veoma poznati.
#Ariel: Um...Čekajte...Vi ste onaj glumac zar ne?! Martin Simpson?! Ili je to neka slučajnost?! Ili me neko zeza?!
Mogla sam da čujem smijeh sa njegove strane, a u sebi sam osjećala neku vrstu uzbuđenja. Iako uglavnom glumi u akcijskim filmovima koje ja ne volim, zaista ga obožavam kao glumca i zaista nije svejedno pričati sa njim preko telefona. Zašto mi zaboga Hannah nikada nije rekla da ga poznaje?
: Da, to sam ja...
#Ariel: O moj Bože. Okej, znam da zvučim kao histerična tinejdžerica ali vas zaista obožavam kao glumca!
Ponovo se nasmijao i mogla sam zaključiti da je to bilo onako od srca.
#Martin: Ma ne zvučiš tako. Zvučiš zapravo kao veoma zabavna djevojka.
Osjetila sam vrućinu u obrazima i iskreno nisam znala šta da mu kažem. Da li da mu se zahvalim? Zašto se uopšte toliko gubim kada mi je dečko sto puta popularniji od njega? Jesam li ja to upravo Harrya nazvala dečkom?
#Ariel: Hah, pa hvala...Inače, trebali ste moju tetku?
#Martin: O-ovaj, da...Ako nije tu nema veze, reci joj da me nazove. Inače...khm, otkud ti u Irskoj?
Otkud on zna da ja ne živim u Irskoj? A vjerovatno mu je tetka pričala o meni...Kao i Clarku...Mislim da moja tetka ima i više muških prijatelja nego što sam mislila. Među njima je čak i Harry s kojim je eto kako kaže stalno u kontaktu...Možda ona zna nešto o istini?? A opet nema logike da je Harry rekao njoj, a meni ne..A možda...Uh, uh prestani na trenutak misliti Ariel molim te.
Nakon kratke prepirke sa samom sobom sjetila sam se da moram odgovoriti Martinu.
#Ariel: uhm pa...Došla sam da se malo odmorim, da.
#Martin: hah, koja slučajnost da se u isto vrijeme nađemo u Irskoj.
#Ariel: Vi ste tu?!
#Martin: Da, stigao sam juče.
#Ariel: Oh, pa baš lijepo...Doćićete kod nas?
Nakon par trenutaka tišine napokon je progovorio.
#Martin: Pa...Uhm...Ne znam, možda?
Nasmijala sam se njegovoj zbunjenosti i na trenutak sam imala osjećaj kao da smo zamijenili uloge.
#Ariel: Zaista bih vas volejla upoznati!
#Martin: I-i ja tebe i da, ne moraš me persirati.
Nasmijala sam se i klimnula glavom iako sam znala da me ne može vidjeti.
#Martin: P-pa eto...Drago mi je što smo razgovarali...
Na trenutak mi se učinilo da mu glas drhti ali je onda malo hvalilo da se nasmijem samoj sebi jer sam počela da umišljam gluposti.
#Ariel: I meni, još više.
#Martin: hm...
#Ariel:Idem sada pronaći tetku, nazvaće vas u najkraćem mogućem roku.
#Martin: Važi, čujemo se Ari.
Ari?
#Ariel: Čujemo se...
Izgovorila sam to sasvim tiho i odmah zatim spustila slušalicu kretajući se prema prozoru. Još uvijek ne razumijem otkud se njih dvoje poznaju i zašto mi tetka to nije nikad prije spominjala? Pogledala sam kroz prozor i ugledala crvenokosu ženu koja je razgovarala sa istim onim kovrdžavim čovjekom kog' sam imala priliku upoznati pri ulasku u kuću. Oboje su se cijelo vrijeme smijali i bilo ih je zaista prelijepo vidjeti. Bila sam ljuta na tetku ali je isto tako bilo teško održavati takav osjećaj jer je ona posljednja osoba koja bi bilo kome poželjela učiniti nešto loše. Znam da su sve ovo njeni djetinjasti pokušaji da pomiri Harrya i mene ali mislim da u tome niko ne može uspjeti osim nas...
Pozdravili su se i ona su uputila prema kući. Sjela sam na ručni naslonjač od kauča i odlučila je sačekati tu. Zašto mi nije rekla da poznaje Martina Simpsona? I zašto mene ot toliko zanima? Nakon minut-dva je ušla u kuću i po izrazu njenog lica se dalo zaključiti da je promrzla. Pogledala je uplašeno prema meni i pretpostavljala sam da me nije očekivala tu.
Hannah: nije valjda da si odlučila sada otići?
Prevrnula sam očima i polako ustala pokazujući rukom prema telefonu.
Ariel: Ne, odlazim sutra kao što sam i rekla,a sada ti samo želim prenijeti da je zvao Martin.
Oči su joj se odjednom raširile usljed šoka i na trenutak sam počela premotavati vlastite riječi kako bih se uvjerila da nisam rekla nešto pogrenšo. Koliko znam nisam...Uputila sam joj zbunjeni pogled, a njene zelene oči su počele da lutaju svuda osim blizu mojih.
Hannah: Uhm, um....Aha, aha...I-i šta je rekao?
Iskreno, bila sami više nego iznenađena njenom reakcijom.
Ariel: Pa...Ništa, rekao je da ga nazoveš.
Klimnula je glavom i na trenutak mi se učinilo da joj se ruke tresu. Da li je to samo usljed hladnoće ili još nečega? Panike? Šta se dešava?
Ariel: Otkud ga ti poznaješ?
Prošla je pored mene puštajući kosu koja je sve do tada bila svezana u uredni konjski rep. Počela je da sklanja kekse i čaše sa stola i imala sam osjećaj da mi pokušava odvući pažnju sa vlastitog pitanja.
Ariel: Hannah?
Krenula je prema kuhinji i ja sam je odlučila pratiti u stopu.
Hannah: Pa...Um....Upoznali smo se kad sam jednom davno išla u USA.
Klimnula sam glavom ne baš uvjerena u njen odgovor. Odložila je sve na kuhinjski radni sto na koji se odmah nakon toga naslonila uzimajući duboki uzdah.
Ariel: Rekao je da je u Irskoj.
Oči su joj se odnedanput ponovo širom otvorile i iskreno nisam bila sigurna šta bih smjela reći, a šta ne.
Hannah: Stvarno?!
Klimnula sam glavom, a ona je stavila ruke na prsa i brzim koracima krenula prema telefonu.
Ariel: Zaštoo tebe to toliko sve pogađa?
Okrenula se na trenutak prema meni i kiselo nasmijala....znala sam da bilo kakav osmijeh s njene strane osim onog iskrenog ne može donositi ništa dobro.
Hannah: Mene? Hah, ne pogađa me s-samo, hah...Ovaj, nismo se dugo vidjeli i malo sam uzbuđena, to je sve, hah.
Iskreno, nisam bila baš uvjerena njenim odgovorom i prevelik broj riječi 'oh' za jednu tako kratku izjavu je izdavao njenu nervozu. Nisam bila sigurna da li da jednostavno odustanem ili je nastavim ispitivati...Ipak sam odlučila odabrati ovu prvu opciju jer nakon onoga sa Harryem nisam imala snage ni za stajanje.
Ariel: Kako god...
Odmahnula sam rukom i ispustila izdah, apo njenoj neobičnoj reakciji sam mogla zaključiti da je odahnula.
Hannah: Ovaj...
Pogledala sam prema njoj očekujući ostatakk rečenice ali se to nije događalo i jedino što sam dobila s njene strane bilo je spuštanje glave i odmahivanje rukom baš kao što sam i ja učinila prije par trenutaka. Imala sam osjećaj da je željela pitati nešto u vezi Harrya pa sam iz tog razloga odlučila ne inzistirati na ostatku.
Ariel: Nemoj zaboraviti nazvati.
Ponovo se kiselo nasmiješila stojeći nekako neprirodno pored telefona i tamno-plavog imenika na malom stočiću. Nisam znala gdje da idem ni šta da radim, a po njenom stavu sam mogla zaključiti da baš nisam poželjna u okolini dok se vodi taj tako bitni razgovor sa Martinom...Ništa mi nije bilo jasno i radoznalost u meni je počela da dostiže svoje maksimume. Zašto ljudi uvijek nešto kriju od mene i zašto to ja uvijek saznam nakon mnoogo vremena ili uopšte ne saznam iako od samog početka sumnjam? Mislim da nisam dovoljno uporna i to je iskreno jako loša mana.
Ariel: Sigurna si da je sve uredu?
Podigla sam obrve i značajno je pogledala, a ona se nasmijala onako, moglo bi se reći od muke nakon čega je počela da namješta kosu i gleda prema zidnom satu koji je pokazivao 17:ooh.
Hannah: Ma naravno Ari, šta ne bi bilo uredu?
Možda sam postala malo previše uspaničena osoba? Možda jednostavno tražim probleme i misterije tamo gdje ih i nema...Trebala bih se što prije opustiti ali kako? U uslovima u kakvim jesam, to je nemoguće. Slegnula sam ramenima odlučna da napustim prostoriju jer i sa i bez tajni, ot je njena kuća i ima pravo voditi telefonske kao i sve ostale razgovore nasamo.
Ariel: biću tu negdje.
Napustila sam prostoriju prije nego što je mogla bilo šta reći i iskreno nisam znala gdje ću. Kuća nije mnogo velika i sastoji se od samo jednog sprata. Iskreno, sviđa mi se jer se u takvim kućama osjećaš nekako komotnije i znaš da je to neki voj vlastiti svijet u kome možeš uživati, radovati se ali i patiti sam. A s obzirom da je tetka sama, ništa veće joj i ne treba. Nisam željela da se vratim u sobu jer se plašim da bi me ponovni susret sa Harryevim uplakanim zelenim očima mogao dokrajčiti....Uzdahnula sam, obamotala ruke oko sebe i krenula niz hodnjik s namjerom da malo pogledam i ostatak kuće iako sam većinu vidjela, čisto da iskoristim to malo vremena dok sam još tu. Iskreno, ne ide mi se ali provoditi vrijeme koje sam mislila upotrijebiti za izolovanje od svega sa Harryem je zaista loša ideja. U trenutku kada sam prolazila pored...hjmo reći 'naše' sobe začula sam Harryev promukli glas koji je zbog plača dobio još dublji ton. Nisam izdržala, a da se ne zaustavim i prislonim uho uz vrata i iskreno uhvatila me je panika jer sam se plašila šta bih mogla čuti.
#Harry: Jeste...Iskreno, više ne znam...Da...Naravno da neću...Hoću...Znam ali eto molim te još jednom i razmisli o tome, hoćeš li?...Hvala Ash...Naravno, nazvaću te čim stignem...
Bukvalno, vrištala sam u sebi i došlo mi je da prvo razbijem vrata pa uđem unutra, uzmem taj prokleti telefon, kažem joj sve ružne riječi koje mi se u tom trenutku nađu na jeziku, dodam i to da ću je ubiti i očerupati kao kokoš i onda to čudo tehnike razbijem od tu prelijepu kovrdžavu i glupu glavu! Još je nešto rekao ali ništa od toga nisam mogla da razumijem osim jedne riječi, a to je bilo 'volim'. Bol kao da je počela procitati mojim venama pažljivo se brineći o tome da dospije u svaki dio moga tijela...Rekao joj je da je voli? Nije, zar ne? Ne može biti...Ne, ne i ne! Ne može biti....Nastavila sam da odmahujem glavom, a onaj zlobni glasić se slatko nasmijao i rekao mi kako ne može biti ništa drugo...Stavila sam ruku na glavu, a zatim najjače moguće potegla vlastitu kosu kako bih barem na neki način suzbila bol i bijes koje sam osjećala u sebi. Ovo ne može biti stvarnost...Zaista ne može...Toliko stvari se dešava i što je najgore ništa od toga nije dobro nego baš naprotiv. Sve gore od goreg i plašim se sljedeće i zamisliti. Da li joj je zaista rekao da je voli? Ako je tako šta radi ovdje? Zašto je maloprije plakao? Zašto mi dovraga ništa nije jasno? Željela sam da uđem unutra i napadnem ga ali sam se suzdržala jer nisam bila spremna za takvo nešto i samo sam nastavila ići niz hodnjik dok nisam došla do vrata na kojima je pisalo pomalo dječijim šarenim slovima 'Moj kutak'. Inače, da nisam bila tako potištena i slomljena vjerovatno bih se nasmiješila zbog tetknog pomalo dječijeg duha. Ušla sam unutra i susrela se sa ogromnim šarenilom koje me je na trenutak gotovo zaslijepilo. Svi zidovi su bili prekriveni mnoštvom boja i osim običnih šara tu je bilo i pravih umjetničkih radova kao i na mnoštvu papira koji su se nalazili na podu ali i svojim postoljima. Zatvorila sam vrata sa sobom osjećajući se pomalo ponosno što imam priliku biti u tetkinom ateljeu koji izgleda zaista prelijepo i na neki način ubija tu zimsku monotoniju koju sam imala priliku vidjeti kroz jedan ogromni prozor nasuprot vrata. Počela sam da prelazim pogledom preko mnoštva kistova, paleta i boja i po prvi put u životu sam osjetila ogromnu želju da i sama posjedujem takvo nešto...taj svoj kutak u kom mogu uživati i raditi šta hoću...ali sam isto tako bila sigurna da bi prva stvar koju bih nacrtala na zidu bilo Harryevo lice ili barem samo njegove oči koje bi me proganjale svaki put kada bih kročila u tu prostoriju...na kraju bih vjerovatno bila prinuđena da zauvijek zaključam taj atelje jer ne bih imala srca da prefarbam zid...Sjela sam na vrećastu fotelju gledajući u plafon koji je takođe bio išaran jarkim bojama...na trenutak sam pomislila da me one peku za oči ali sam tek onda shvatila da su to zapravo suze koje nikada nisu ni napustile moje lice. Nisam mgola da ga izbijem iz glave kao ni sve one riječi koje je maloprije izgovorio, a pod tim milim i na razgovor sa Ashley kao i onaj sa mnom...Ništa mi nije jasno i dala bih sve samo da izbrišem sve trenutke od njegove rođendanske zabave...Zašto je sve moralo da krene nizbrdo? Zašto? Prešla sam rukama preko lica polako sklapajući umorne i natečene oči. Moram tražiti od njega objašnjenje jer drugog rješenja za sve ovo nema. Nisam sigurna da li ću to uraditi danas ali kad tad moram ma koliko se plašila i ma koliko ta istina možda bila bolna...a vjerovatno će biti...
Nakon nekih desetak minuta pokušavanja da se skoncentrišem na sve osim na njega i onu riječ 'volim'osjetila sam kako mi disanje postaje malo normalnije, a otkucaji srca sporiji...utonula sam u san...
..............
Taman kada sam se pronašla u nekom vrtlogu koji je želio da me povuče negdje na dno mora, riječ 'ljubavi' je počela da me odvlači na drugu stranu i polako me izvodi iz usnulog stanja kao i tog apsurdnog sna nazad u stvarnost.
'Ljubavi'
Nakon drugog puta sam uspjela da prepoznam taj promukli glas koji je istog trenutka vratio nemir u moje tijelo budeći zajedno sa mnom hiljade trnaca, jezu, emocije...ma jednostavno, sve moguće kao i uvijek.
Harry: ljubavi, probudi se...
Tek tada sam shvatila da se njegova ruka nalazi na mom obrazu i pomalo nesigurno sam otvorila oči istog trenutka se susrećući sa dva prelijepa tamno-zelena bisera koja su zurila u mene. Srcce mi je počelo drhtati kao i cijelo tijelo i sve i da nisam još uvijek bila pospana, plašim se da ne bih pobjegla od njegovog dodira ili ga odgurnula. Njegove punačke sada svijetlo roze usnice su se razvukle u mali slatki smiješak, ucrtavajući plitke rupice na njegovim obrazima.
Harry: Hej...
Prešao je rukom preko mog čela nakon čega je na isto to mjesto spustio svoje usne ostavljajući jedan mekani i vlažni poljubac. Prstima sam čvrsto stisnula glatki materijal vreće pokušavajući da kontrolišem samu sebe i spriječim ruke koje su uporno željele da se obamotaju oko njegovog vrata kako bih mogla da privučem njegovu glavu još bliže mojoj i pritisnem usne na njegove.
Ariel: H-hej...
Tek kada mi je mozak polako počeo funkcionisati, prisjetila sam se svih riječi koje sam čula iz njegovih usana u posljednjih....ne znam zapravo koliko sati je prošlo ali od njegovog dolaska. Sve je izgledalo tako lijepo i gotovo mi je izmamilo osmijeh na lice sve dok se nisam prisjetila razgovora sa Ashley. Dovraga!
Odjednom sam sklonila njegovu ruku sa mog obraza naslanjajući drugu na njegova sada na svu sreću prekrivena prsa kako bih ga odgurnula. Raširio je svoje prelijepe zelene oči u čudu ostajući čvrsto na mjestu na kom je bio, to jeste odmah iznad mene. Nije želio da se odmakne i iskreno nisam ni ja željela ali sam morala da pobjegnem od njega prije nego što učinim nešto pogrešno. Ne mogu više ponižavati samu sebe, a to uporno radim popuštajući mu.
Harry: Smiri se Ari, neću ništa uraditi, samo sam želio da te probudim...
Glas mu je bio tako tih i miran i nakon još nekoliko neuspjelih pokušaja, naslonila sam leđa nazad na udobnu vreću ispuštajući jedan izdah. Par trenutaka smo gledali jedno u drugo i iako tišina ponekad zna biti neprijatna, ja sam u tom trenuku na neki način uživala. Uživala sam u njegovom prelijepom licu, pogledu...Uživala sam u njemu. Harryu.
Ariel: koliko je sati?
Harry: 7 i nešto?
Ariel: Naveče?
Okrenula sam se prema prozoru kako bih vidjela da li je napolju mrak ili blještavilo snijega pomiješano sa slabim sunčevim zrakama. Na svu sreću bilo je ovo prvo i usput sam mogla da čujem Harryev slatki smijeh koji me je oraspoložio i više nego što bi trebao.
Harry: Ne bih te ostavio da spavaš u takvom položaju cijelu noć...
Osjetila sam olakšanje jer bih u slučaju da je jutro propustila odlazak na aerodrom i biijeg u UK. Zaista nisam spremna na još jedno putovanje ali šta je tu je. Ovdje ne mogu ostati. Uzdahnula sam i polako se uspravila s obzirom da se Harry sada već sklonio na stranu. Protegnula sam se praveći pomalo neobičnu grimasu s obzirom da su me leđa boljela i mogla sam osjetiti kako 'pucaju' na nekolika mjesta. Protrljala sam oči izbjegavajući da pogledam prema Harryu koji je cijelo vrijeme čučao pored mene posmatrajući me svojim tamno-zelenim pogledom.
Nisam znala da li bih trebala nešto reći ili jednostavno napustiti prostoriju što bi bilo pomalo grubo ali je Harry na svu sreću razbio tišinu.
Harry: Ostavio bih te da još spavaš ali mi je Hannah rekla da te probudim jer će uskoro večera...I biće još prisutnih...
Čim je izgovorio posljednju rečenicu, srce mi je iznenada poskočilo i naglo sam okrenula glavu prema njemu osjećajući kako me nešto počinje daviti u grlu. Šta ako dolazi Ashley? Istog trenutka kada sam to pomislila, skoro sam se se nasmijala, a taj smijeh je dijelom iskreno bio i od muke. Otkud mi samo takve ideje? Pa nije zaboga toliko bolestan i lud...valjda...
Ariel: K-ko?
Oblizao je svoje predivne i punačke usne nakon čega se počeo vrhovima prstiju igrati sa njima. Oduvijek sam obožavala način na koji je to radio i mogla sam ga tako posmatrati satima...zapravo uvijek bih ga mogla posmatrati satima, danima...jednostavno, mislim da se nikada neću dovoljno 'zasititi' njime.
Harry: Nemam pojma...
Namrštio se gledajući negdje u pod i imala sam osjećaj da se pokušava prisjetiti nečega.
Harry: mislim da se jedan zove Cirk, Clark...nešto tako, a drugi je Martin. I to je ja mislim onaj glumac...
Ariel: Oh...
Osjetila sam ogromno olakšanje ali isto tako nisam bila baš ni previše srećna što će oni biti prisutni večeri...Došla sam ovdje u potrazi za mirom, a već prvi dan sam se uvjerila da od toga nema ništa. Lijeno sam se ustala sa fotelje i još jednom protegnula te zjevnula. Harryeve oči me ni na trenutak nisu napuštale i osjećala sam se pomalo neprijatno. Pogledala sam prema njemu i susrela se sa njegovim prodornim pogledom nakon čega se i on takođe ustao zaustavljajući se nedaleko od mene. Bilo je očito da nijedno od nas nije znalo šta da uradi pa je on na kraju prišao vratima i otvorio ih pomičući se na stranu vjerovatno kako bih ja prva izašla. Prevrnula sam očima pokušavajući da prikrijem smiješak koji je prouzrokovan njegovim na neki način simpatičnim ponašanjem i džentlmenskim gestovima. Čim sam prošla pored njega, zapuhnuo me je predivni muški parfem koji iz meni nepoznatog razloga do tada nisam primijetila. Odmah sam krenula prema kuhinji, a miris Harryevog parfema je sada zamijenio opojan miris hrane koji je bio dovoljan da se dođe do zaključka kako se priprema nešto ukusno. Ušla sam unutra i dobila priliku da vidim uzžurbanu crvenokosu ženu koja je prelijetala preko kuhinje očito veoma nervozna i uspaničena. Stalno je gledala čas u neki papir na kome se kako sam pretpstavila nalazio recept, a čas je miješala različite umake i provjeravala meso koje se nalazilo u pekari. Nakon što sam se uvjerila da Harry nije došao za mnom, jedan dio mene je osjetio razočaranost i na svu sreću bila sam prviše pospana da bih probudila ostatak onih glasića koji bi počeli da mi govore kako sam glupa i slično. U trenutku kada me je primijetila, tetka je poskočila u šoku i malo je hvalilo da slomije čitav toranj bijelih porculanskih tanjira.
Hannah: o Bože, uplašila si me.
Nasmijala sam se i popravila konjski rep koji mi je skoro sasvim bio razvezao.
Ariel: Izvini...
Odmahnula je rukom upućujući mi jedanod onih svojih iskrenih osmijeha. Odmah nakon toga je nastavila da kuva i namiješta sto, a ja sam pokušavala da se uklopim sa njenom brzinom i pokušam na neki način pomoći.
Hannah: Jesi li se naspavala?
Klimnula sam glavom nakon čega sam počela da postavljam escajg.
Ariel: U koliko dolaze?
Hannah: n-ne znam...Za možda nekih pola sata, uh, a možda i 2o-15 minuta.
Počela je da maše rukama i imala sam osjećaj da sam pominjanjem vremena unijela još veću dozu panike i nervoze u nju. Oh...
Ariel: Ako mogu nekako pomoći...
Hannah: Ništa, ništa. Idi se ti obuci.
Na trenutak sam se zamislila oko stvari koje sam ponijela i nisam bila sigurna da li imam išta što bih mogla obući na večeru na kojoj će da bude jedan poznati glumac. Nisam očekivala takvo nešto...Nakon što sam napustila kuhinju, ušla sam u sobu susrećući se sa visokim kovrdžavim dečkom koji je zamišljeno sjedio na krevetu i gledao u pod sve dok me nije primijetio. Počešala sam se po kosi nakon čega sam počela pogledom tražiti kofer kog nigdje nije bilo kao ni onih prosutih stvari.
Ariel: Ovaj...Stvari...
Harry: U ormaru su.
Pogledala sam iznenađeno prema njemu, a on je zagrizao dojnju usnu i sklonio kosu na stranu.
Harry: Složio sam sve tamo...Kofer je pod krevetom, noćas ću spavati na kauču, a ujutru ja odlazim tako da se ne trebaš oko toga brinuti.
Iznenađenost u meni je sada prešla sva označena mjesta na skali i bilo ju je nemoguće izmjeriti. Otkud sad ovo? Upravo se susrećem sa trećim Harryem u samo nekoliko sati i mislim da je to previše za mene. Otvorila sam usta u čudu i pokušala sam nešto reći kako bih to prikrila ali mi nije baš najbolje išlo. Polako je ustao ispuštajući jedan izdah, a nakon toga je prišao stolici preko koje je bila prebačena bijelo-plava haljina koja je pripadala meni i za koju sam i zaboravila da sam ponijela.
Harry: Uhm, pretpostavljam da ćeš se ljutiti ali dok sam slagao naišao sam na ovo i znao sam da ćeš se vjerovatno htjeti...srediti...pa sam mislio da ti olaškam i mislim da će ti ovo predivno stajati.
Pomalo nesigurno je pogledao prema meni ne sklanjajući ruku sa svoje kovrdžave kose, a ja sam se svom snagom trudila da nešto kažem...opet bezuspješno...jednostavno me uvijek šookira nekim svojim postupcima, bili oni dori ili loši i ne uspijevam da se na vrijeme uklopim na sve to.
Ariel: o-ovaj...hvala.
Skupio je obrve i zagrizao dojnju usnu upućujući mi značajan pogled.
Harry: ne ljutiš se?
Odmahnula sam glavom, a on je klimnuo glavom boreći se protiv malog smiješka na svojim usnama. Uzdahnuo je i prišao mi i taman kada me je počela hvatati panika samo se nasmijašio i prošao pored mene.
Harry: ostaviću te da se presvučeš.
Dovraga! Dovraga i dovraga! Šta je sad ovo bilo?! Pa trebala sam da se svađam sa njim...Mislim nije mi to bilo u planu baš u tom trenutku ali sam mislila da bi poslije večere bilo dobro da mu spomenem da sm slučajno ččula njegov razgovor sa Ashley. Sada mi je po hiljaditi put danas pomutio mozak i ne znam gdje se nalazim. Uzdahnula sam i prišla haljini primjećujući da je svježe ispeglana. On je to uradio? Nasmijala sam se na samu pomisao ali svejedno iz nekog razloga nisam posumnjala u to...
...........
Zaiista prelijepa ali i očito potištena žena je spustila slušalicu od fiksnog telefona nakon čega se okrenula prema meni ispuštajući jedan tužni izdah.
Hannah: Clark ipak neće doći jer mu je sin dobio temperaturu...
Ariel: Ajoj...
Ona je još jednom uzdahnula ali je taj uzdah gotovo prešao u vrisak u trenutku kada se na vanjskim vratima začullo zvono. Počela je da paničati, a ja sam joj samo uputila par zbunjenih pogleda jer mi iskreno nije jasno zašto je toliko uzbuđena zbog Martinovog dolaska...Da nema možda nešto između njih dvoje? Polako sam se ustala sa kuhinjske stolice i krenula za njom ali je bilo nemoguće stići jer je skakutala poput crvenkapice i ne, to nisu bila skakutanja od sreće nego panike. Čim sam izaša u hodnjik sudarila sam se sa čvrstim muškim trupom, a miris koji je ispunio sve moje disajne organe mi je odmah dao do znanja ko je u pitanju. Polako sam podigla pogled susrećući se sa smaragdnim očima jednog veoma lijepog dečka obučenog u uske crne pantalone kao i uvijek i usku crnu košulju koja je za čudo bila sasvim zakopčana.. Mislim da je želio izgledati malo pristojnije neogo inače...Par trenutaka smo samo tako gledali jedno drugo oči sve dok njegove nisu počele da lutaju niz moje tijelo. Ne, ne, ne, neee....Počela sam histerišem u sebi i istog trenutka sma pogledala na stranu jer nisam bila u stanju da ga gledam dok me odmjerava, ma koliko to glupo zvučallo...Moram ostati pri svome i to je to.
Hannah: Heej!
Tetkin glas nas je oboje trgnuo i istog trenutka smo pogledali prema vratima na kojima smo još uvijek mogli vidjeti samo tetku. Tek kada se zagrlila sa njim, odmakla se na stranu i uskoro je unutra ušetao smeđokosi čovjek kog sam do sada imala priliku vidjeti samo preko malih ekrana. Osjetila sam blagu dozu uzbuđenja kao i onda kada sam razgovarala s njim preko telefona ali sam isto tako par puta posumnjala da je ta uzbuđenost ipak više prisutna zbog Harrya. Martin je pogledao prema meni i istog trenutka se ukupio zaustavljajući svoj korak na pola. Osjećala sam se pomalo neprijatno, a ta neprijatnost je postala još veća u trenutku kada je počeo da me zagleda na pomalo čudan način. Još veći šok je uslijedio u trenutku kada se Harryeva ruka obamotala oko mog struka i da Martin nije bio prisutan vjerovatno bih se izmaknula. Ovako nisam željela da pravim scene i ne mogu reći da mi opet nije prijalo.
Martin: H-hej...
Podigao je svoju pomalo drhtavu ruku i pretpostavila sam da je uzrok tome hladnoća. Ponovo sam se nasmiješila te mu uzvratila pozdrav nesigurna okos ljedećeg koraka. U tom trenutku se začuo Harryev kašalj čije sam vibracije mogla osjetiti s obzirom da me je sasvim pribio uz svoje tijelo. Mislim da je uzrok takvog njegovog ponašanja bio Martin ali je to isto tako s jedne strane bilo glupo s obzirom da je on bio stariji čovjek...Oko 5o godina...
Iza njegovih leđa sam mogla da vidim tetku koja je gledala u pod sa veoma namrštenim izrazom lica i nisam bila sigurna zašto se ponašaju tako čudno. Ponovo mi se u misli vraća ona ideja da možda među njima ima nečega i sada ne znaju kako da se ponašaju. U svakom slučaju drago mi je zbog tetke ako je tako. Zaslužila je da nakon toliko godina pronađe nekoga.
Martin je uzdahnuo i prešao rukom preko očiju nakon čega je duboko uzdahnuo. U sljedećem trenutku smam mogla primijetiti crvenilo oko njegovih očiju i gotovo sam pomislila da plače ali sam se onda sjetila da je uzrok tome vjerovatno hladnoća i oštar vjetar.
Harry: Dobro veče.
Mogla sam da osjetim neku oštrinu u Harryevom glasu i istog trenutka sam ga gurnula laktom što Martin, iskreno se nadam nije primijetio.
Martin: Dobro veče...
Izgledalo je kao da se Martin vratio iz nekog transa i na svu sreću atmosfera je postala malo opuštenija. Tetka mu je prišla i stavila ruku na njegova leđa gurajući ga prema nama. Tek tada sam se sjetila da se nisam ni predstavila.
Ariel: Uhm, ovaj..Ja sam Ariel, Ariel Jones. Danas smo razgova...
Martin: znam, znam.
Nasmijao se i neočekivano mi prišao te me zagrlio odvajajući moje tijelo od Harryevog. Ipak, Harryeva ruka se nije ni na trenutak odvajala od mog tijela i malo je hvalilo da ga udarim u nogu zato što nisam mogla da zagrlim čovjeka kako treba..
Martin: Zaista mi je drago što smo se upoznali.
Pretpostavljala sam da mu je tetka zaista mnogo pričala o meni doks e ovako ponaša. Ponovo se začulo Harryevo kašljanje,ovoga puta mnogo glasnije ngo maloprije i Martin se odvojio od mene koristeći to vrijeme da se zagleda u moje lice. Odjednom se između nas stvorila velika muška ruka na kojoj se najviše isticao jedan posebni i meni veoma značajni prsten.
Harry: Ja sam Harry Styles.
Martin mu se nasmijašio i rukovao se s njim, a Harry je sikoristio taj trenutak te stao iza mene ovoga puta stavljajući obe ruke oko mog struka i spuštajući vilicu na moju glavu. Uzdahnula sam osjećajući se zaista liijepo ali i neobično.
Martin: uhm, Martin Simpson. Do sada nismo imali prilike da se upoznamo ali znam mnogo o tebi. Ipak si član najpopularnijeg boy benda na svijetu.
Iskreno nadala sam se da se Harry smiješi pa makar i preko volje.
Hannah: Pa, sada bismo napokon mogli ući unutra.
Tetka nam se nasmiješila ali sam imala osjećaj da je u nekom grču. Zašto sve uvijek mora biti nekako komplikovano? Svi smo se složili i za par trenutaka smo se našli u kuhinji. Nakon što sam se oslobodila Harryevih ruku sjela sam na stolicu i on nije čekao ni trenutka i odmah je zauzeo mjesto pored mene. Uputila sam mu ljutiti pogled koji je on primijetio ali i ignorisao. Hannah i Martin su sjeli preko puta nas i bilo ih je zaista lijepo vidjeti zajedno.
Hannah: Huh, trebali smo imati jooš dvije osobe...Mog komšiju i njegovog sina ali oni nažalost ne mogu doći.
Martin je klimnuo glavom cijelo vrijeme gledajući u mene. Iskreno, osjećala sam se još neprijatnije nego maloprije. Harry se po treći put u 1o minuta nakašljao i uskomešao u mjestu nakon čega je njegova ruka završila na mom koljenu, a stolica još bližže mojoj. Udarila sam ga nogom ispod stola ali je on to vješto ignorisao održavajući svoj veoma ozbiljni i pomalo nervozni izraz lica.
Martin: Zaista mi je drago što sam vas upoznao...Hannah mi je mnogo pričala o tebi Ariel, a imao sam priliku i da vidim dosta toga...
Odjednoms e zaustavio i znala sam da je želio spomenuti novine. Zapravo svi smo to znali ali on svejedno nije završio rečenicu i bila sam mu zahvalna na tome jer bih se osjećala još neprijatnije nego sada.
Martin: I drago mi je što sam upoznao tvog dečka.
Pogledala sam kraičkom oka prema Harryu kojem je očito bilo drago zbog toga što je Martin rekao kao i činjenice da to nisam demantovala. Zar sam imala izbora? Ja sam se samo nasmiješila, a tetka je počela da poslužuje predjelo. Imala sam čudan osjećaj da će i ostatak večere biti ovako neugodan, a sve je to dodatno otežavala Harryeva prevelika blizina...
Ipak, kako je vrijeme odmicalo i nije bilo tako loše iako sam ja najviše pričala i to nije bilo baš jednostavno. Zapravo, bila sam prinuđena jer mi je Martin stalno postavljao gomilu pitanja, a na većinu se nije mogao dati jednostavan odgovor. Par puta sam se osjećala kao neki osuđenik kog ispituju zbog krvoločnog ubistva, a s vremena na vrijeme sam i dobijala potrebu da uradim takvo nešto s obzirom da je taj prelijepi kovrdžavko pored mene stalno davao glupe komentare kojima je pokušavao da ušutka Martina. Svaki put bih ga udarila nogom ispod stola ali sam na kraju odustala jer nije bilo koristi, a moja vlastita me je počela boljeti.
Nakon više od sat ipo sjedenja za istim kuhinjskim stolom tetka je napokon predložila da pređemo u dnevni kako bismo neko jače popili piće. Tačnije, Martin ona i možda Harry jer sam ja odlučila da ništa slično neću konzumirati. Pamet mi je već dovoljno pomućena i bez alkohola.
Hannah: ugh!
Prilikom izgovaranja toga se namrštila i napravila zaista smiješnu grimasu s obzirom da je popila veliki gutljaj nekog jakog pića i primijetila sam da je večeras zaista mnogo pila. Mislim da je čak bila i pomalo pripita ali je to vješto prikrivala. Martin je kao i uvijek gledao u mene svojim krupnim plavim očima za koje imam osjećaj da će me proganjati cijelu noć kroz san. Harry je popio nekolika pića na eks nakon čega se ustao i pogledao prema meni.
Harry:Ari ljubavi, možeš li na trenutak doći?
Uputila sam mu ljutiti pogled pazeći da me Martin ne primijeti, prije nego što sam pomalo neugodno pogledala prema dvoje starijih ljudi koji su sjedili pored mene.
Ariel: uhm...
U tom trenutku se Martin ustao i baš kada su svakakve misli prouzrokovane panikom počele da prolijeću kroz moju ludu glavu on se nasmiješio i pogledao na svoj ručni sat.
Martin: ja bih zapravo trebao sada krenuti nazad u hotel.
Harry je svatio ruke iza leđa oslanjajući jednu nogu samo na petu svojih smeđih čizama, a po izrazu njegovog lica se moglo zaključiti da je i više nego zadovoljan Martinovom odlukom. Hannah se takođe ustala govoreći mu kako bi trebao još malo ostati. Nakon što je odbio, svo četvoro smo izašli u hodnjik i prije izlaska Martin se okrenuo prema meni i ponovo me čvrsto zagrlio. Zatvorila sam oči kako ne bih morala da posmatram Harryevu reakciju u tom trenutku.
Martin: Nadam se da ćemo se ponovo vidjeti.
Nasmiješila sam se i odmakla od njega.
Ariel: naravno.
Nasmiješio mi se onako zaista simpatično nakon čega je prošao kroz svoju ne baš dugu smeđu kosu i stavio preko nje kapu. Otvorio je vanjska vrata sve nas je zapuhnuo ne baš prijatni zimski vazduh koji je odmah izazvao jezu u mom tijelu.
Martin: Vidimo se.
Sve troje smo ga pozdravili, barem se nadam da je ono što je Harry promrmljao bio pozdrav i nakon toga je Hannah izašla napolje za Martinom.
Hannah: Brzo se vraćam.
Nasmiješila se izašla vani,a meni je kroz glavu odmah prošla mogućnost da će se sada vjerovatno pozdraviti prisnije. Ijao, sigurno si zajedno.
Baš kada sam počela da se radujem, muška ruka je obuhvatila moj ručni zglob i prije nego što sam uspjela i da se snađem našla sam se u 'našoj' sobi. Taj ljutiti kovrdžavi dečko je zatvorio vrata i izuo svoje čizme nakon čega ih je samo bacio na stranu. Uputila sam mu zbunjeni pogled ali me je on po običaju ignorisao i samo je sjeo na krevet posmatrajući me onako...ljutito?
Ariel: Šta je s tobom?
Harry: Sa mnom?! Bolje reci šta je s njim!
Prevrnula sam očima naslanjajući se uza zid i prolazeći rukom kroz kosu.
Ariel: Harry, on je sta...
Harry: Stari perverznjak!
Otvorila sam usta u šoku nakon čega sam se nasmijala i duboko uzdahnula.
Ariel: zaista nisi normalan...
Prošao je rukom kroz kosu lupkajući nogom od pod i duboko uzdišući.
Harry: Pa da li si ti vidjela kako te je posmatrao cijelo veče?!
Zapravo jesam ali to uopšte ne shvatam na isti način kao i on. Samo sam zamahala glavom nakon čega sam prišla ormaru u kom su sve stvari bile uredno složene.
Ariel: Zaista si se mogao ljepše ponašati...
Počela sam da tražim pidžamu izbjegavajući da pogledam prema Harryu.
Harry: Izvini ali je ono bilo najljepše što sam mogao i da sam se odlučio biti samo trunku gori, onaj stari debil bi završio na podu.
Uzdahnula sam i ponovo prevrnula očima pokušavajući da se ne nasmijem jer zaista ne želim da jedna ovakva tema bude jedini način da se Harryev i moj odnos poboljša. Na svu sreću nastala je tišina ako zanemarimo Harryeve uzdisaje, lupkanje nogom od pod i škripanje kreveta prilikom njegovog komešanja. Napokon sam izvukla pidžamu te se okrenula prema njemu primjećujući da se njegov pogled nalazi na mom tijelu. Nakašljala sam se te brže bolje sjela na drugu stranu kako bih prekinulataj meni neprijatni trenutak. Pogledao je prema meni i na svu sreću izgledao je smirenije.
Harry: Nisi se bunila kada je rekao da sam ti dečko.
Zamahala sam glavom i prešla rukom preko čela ispuštajući duboki izdah.
Ariel: Zar sam zaista imala izbora nakon što si me ščepao ko neki manijak?
Mogla sam da čujem njegov smijeh, a odmah zatim je svoj trup polegao preko kreveta tako da više nismo bili toliko udaljeni.
Harry: Pa morao sam mu dati do znanja da si moja.
Mislim da je tek nakon što je dovršio rečenicu shvatio šta je zapravo rekao i po njegovom izrazu lica sam shvatila da samo čeka trenutak kada ću se zaderati i reći mu da nisam njegova. Ipak, to se nije dogodilo jer sam bila prviše umorna za još jednu svađu. Stalno sam ponavljala sebi kako ćemo sutra sve rasčistiti, a do tada ću uživati u toj minimalnoj i bezazlenoj boli nadajući se da to njegovo objašnjenje nije ono najgore...prevara...a po svemu sudeći, bojim se da jeste...Odjednom se namjestio tako da je bio naslonjen na lakat, a licem okrenut prema meni.
Harry: Lagala si sinoć zar ne?
Zbunjeno sam ga pogledala i iskreno nisam imala pojma o čemu priča...
YOU ARE READING
DNA by:LoRa Styles
FanfictionPrica 'DNA' koju je napisala LoRa Styles.Ja je ovde samo prepisujem.Pricu mozete pronaci na stranici '' Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction". "Love is heavy and light, bright and dark, hot and cold, sick and healthy...
