DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 124

  Ariel's P.O.V. (Arielina perspektiva)

Stajala sam na vratima od sobe pokušavajući da shvatam šta se dešava pošto je jedini zvuk koji sam mogla čuti bio Harryev glas...Tačnije Harryev povišeni glas.
Harry: Nema šanse da ćeš je odvesti u Ameriku!
Koga? Nesigurno sam napravila još nekolika koraka još se više primičući vratima od toaleta pazeći na to da me Harry ne čuje...Zapravo, ako već ne želi da čujem taj razgovor, a pretpostavljam da ne želi dok je otišao u toalet da ga obavi ne razumijem zašto se dere...Samo da mi ponovo nešto ne krije...Samo to ne...
Harry: Ti hoćeš reći da mi je isto ako živim u istom gradu s njom kao i na različitim kontinentima odvojenim ogromnim prokletim okeanom?!
O Bože...Sigurno priča s mojim tatom...ili mamom i sigurno mu ovaj, tj. ova govori za selidbu ali...Zar mi nisu rekli da je tata dobio ponudu za posao u Australiji? I zar onda ta selidba nije kršenje dogovora s njihove strane? Zar im je tako malo stalo do mene da su spremni da me izgube čim napunim 18? Samo da bi oni bili pobjednici? Obruč koji je stezao sve moje unutrašnje organe postajao je sve uži i to se nastavljalo unatoč činjenici da sam pokušavala uvjeriti sebe u to da već odavno znam kakvi su moji roditelji te da me ni ovakvo nešto ne bi trebalo iznenaditi.
Harry: Nema ali! Svi ste vi ludi i svi samo gledate kako ćete nas razdvojiti samo zašto što su vaši šugavi životi bezlični jadni i bez trunke ljubavi u njemu! Ostavio si trudnu djevojku i sad hoćeš da glumiš nekog savršenog oca tako što ćeš svoje djete koje susrećeš nakon 18 godina odvesti od njenog dečka?! Vi ste svi najobičnije psihopate i samo iskorištavate posljednjih nekoliko mjeseci njenog maloljetstva! E pa znaš šta! Je*i se i ti i oni, ubijte se međusobno, radite šta hoćete ali nas ostavite na miru jer nas nećete razdvojiti! Nećete je odvojiti od mene!
Usne su mi se odjedanput osušile, dah mi se presijekao zajedno sa nogama, rukama i svim ostalim dijelovima tijela dok mi se stomak počeo okretati poput veš mašine...Da li on uopšte priča o meni? Kao prvo moj otac nije ostavio nikakvu trudnu ženu i...ja imam polusestru ili šta? I otkud Harry zna za to, a ja ne? Vlastite misli su mi bile smiješne i duboko u sebi sam znala da u tome nema nikakve logike...Ali isto tako nema ni u ovom što čujem. Zvuk lomljavine koji je bio popraćen jednim još glasnijim 'Nećete je odvojiti od mene' natjerao me je da poskočim u mjestu i tek tada shvatim da mi se cijelo tijelo oduzelo. Prislonila sam se desnom stranom tijela uza zid i zatvorila oči uvjeravajući sebe da za ovo ima neko realno objašnjenje te da će mi ga Harry i dati...
' Ostavio si trudnu djevojku i sad hoćeš da glumiš nekog savršenog oca tako što ćeš svoje djete koje susrećeš nakon 18 godina odvesti od njenog dečka?!'
Harryeve riječi su mi neprestano odjekivale u glavi i ma koliko da sam pokušavala protumačiti ih nisam mogla...Ne znam da li bih se uopšte trebala brinuti možda...možda priča s Ashleyinim ocem? Naravno ne zbog sebe nego nje i Richarda...Ionako je ona u posljednje vrijeme objašnjenje za sve...inače mi to ide na živce ali ovoga puta bih zaista željela da jeste. Novonastalu tišinu remetio je isprekidani zvuk vode koji je dolazio iz toaleta i u trenutku kada sam povukla kvaku shvatila sam da su vrata zaključana.
Ariel: Harry...
S obzirom da sam prvi put njegovo ime izgovorila toliko tiho da sam jedva i samu sebe čula, ponovla sam ga mnogo glasnije i kao reakciju dobila iščezavanje i onog zvuka vode.
Harry: Uhm...Eto me...
Njegov glas u kom sam mogla osjetiti strah i nesigurnost još više su me pogurali ka ivici od koje sam uporno pokušavala pobjeći i koje sam se strašno bojala. Iza nje se nalazi jedna ogromna provalija puna boli i razočaranja, a od jedine osobe koja me može gurnuti u nju dijeli me samo jedan zid.
Uzela sam jedan dubok uzdah pomolivši se Bogu da je sve uredu i mislim da sam još uvijek bila toliko zbunjena da nisam ni bila zabirnuta koliko bih trebala biti. Mislim da mu previše vjerujem...čak me ni one poruke nisu uzbudile koliko bi trebale i ma koliko da mi ona prva djeluje neobjašnjivo vjerujem da postoji neki razlog zbog kog mu je baš ono poslala i koji je razumljiv što se tiče naše veze. I ako sada ispadne da mi je ponovo nešto lagao...ne znam šta će biti...
Napokon se začuo i zvuk okretanja ključa u bravi i imala sam osjećaj kao da se to dešava negdje u mom grlu jer me je nešto jako presijecalo i stiskalo. U sljedećoj sekundi sam mogla vidjeti mokro i pomalo namršteno lice dečka koji je u obrazima bio pomalo rumen, a u rukama je držao krhotine svog mobilnog. Željela sam ga pitati zašto ga je slomio ali mislim da je u tom trenutku to pitanje bilo na samom dnu liste koja se viorila u mojoj glavi. Trebali bismo krenuti od onog prvog.
Ariel: S kim si razgovarao?
Mogla sam vidjeti istaknuto pomijeranje njegove adamove jabučice koja mi je dala do znanja da guta poveću knedlu koja me je pomjerila za još jedan korak ka onoj ivici...Harry nemoj me iznevjeriti.
Harry: Ovaj, zar nisi u sobi?
Ma divno...Mislio je da ga neću čuti ili šta? Odmakla sam se od zida, stala ispred njega, prekrstila ruke i pogledala ga, barem sam pokušala pogledati ga ravno u oči ali mi je to on istog trenutka onemogućio tako što je spustio svoj tamno-zeleni pogled.
Ariel: S kim si razgovarao?
Samo sam ponovila pitanje očekujući da ću ovoga puta dobiti i odgovor. Pogledom je počeo prelaziti preko svojih velikih ruka koje su i više nego odavale njegovu nervozu.
Harry: Uhm...
Ariel: Harry, vrlo dobro znam da smišljaš neku laž ali ti je kasno! Već sam čula cijeli razgovor i samo hoću da znam ko je to bio?! I o kome si zapravo pričao?!
Glas mi je već bio drhtav i mislim da sam polako počela postajati svjesna činjenice da se na prvo pitanje i plašim dobiti odgovor, a što se tiče drugog...mislim da duboko u sebi već znam da sam u pitanju ja... Ovlažio je svoje usne koje su mu se čini mi se sušile jednako brzo kao i moje, a vazduh kao da je nekuda odlazio ostavljajući nas sa sve manje i manje kiseonika koji bi nam mogao omogućiti disanje.
Harry: Šta si tačno čula?
Nisam mogla da se suzdržim i u sljedećem trenutku moja ruka je završila na njegovim prsima i iako to nisam očekivala uspjela sam ga natjerati da se pomjeri korak unazad. Pretpostavljam da nije očekivao napad.
Ariel: Harry prestani se zezati sa mnom! Kažem ti da sam čula sve od trenutka kada si počeo da se dereš, a sad mi lijepo odgovori na pitanja!
Glas mi je sada bio mnogo glasniji nego maloprije i znala sam da postoji velika mogućnost da me čuju i oni iz susjednog stana ali me iskreno nije bilo briga. U ovom stanu se kao i uvijek mora dogoditi osim nečeg lijepog i loše i od toga mi je iskreno više muka.
Harryeve ruke su otišle do njegove kose koju je nervozno stisnuo uporedo saspuštanjem kapaka preko njegovih, kako ih ja volim nažalost zvati, lažljivih zelenih očiju.
Harry: Okej, okej...
Njegov pristanak je blago rečeno udvostručio nervozu u meni i samo sam se nadala da mi sada neće reći nešto što će sve ono što smo izgradili posljednjih dana ponovo srušiti...
Harry: Ovako...Dođi prvo.
Izvukao je ruku iz svoje rasčupane kose te mi je pružio napokon otvarajući oči koje su se istog trenutka susrele s mojim. S obzirom da nisam imala izbora spustila sam ruku na njegovu i odmah osjetila leptiriće koji su raznijeli obruč u mom stomaku dopuštajući mi da barem na trenutak ponovo dišem normalno. Nježno me je povukao za ruku i poveo ka sobi nakon čega mi je pokazao rukom da sjednem na krevet. Ovakve scene u kojima prije saopštavanja neke vijesti tjeraju ljude da sjednu sam gledala samo u glupim španskim serijama i jedino što znam jeste da je uvijek u pitanju bilo nešto šokantno.
'Ostavio si trudnu djevojku i sad hoćeš da glumiš nekog savršenog oca tako što ćeš svoje djete koje susrećeš nakon 18 godina odvesti od njenog dečka?!'
Da li postoji mogućnost da je zaista razgovarao sa mojim ocem? Prvi dio rečenice bi mi u tom trenutku i nekako imao smisla ali drugi...drugi već nagovještava na to da sam ja to dijete što je nemoguće. Cijelog života sam imala oca tako da...tako da je to nemoguće...
Slegnula sam ramenima uživljena u razgovor sa samom sobom dok se pored mene na dušeku osjećala težina pod pritiskom Harryevog tijela. Ruka mu se u sljedećem trenutku našla na mom koljenu koje je lagano počeo češkati vrhom svog kažiprsta. Pogled mu je bio zaključan za to mjesto dok je par kovrdžica padalo preko njegovog čela i jednog dijela lica.
Harry: Već neko vrijeme...tačnije od našeg susreta u Irskoj...
Zatvorio je oči i bilo je očito da je nervozan zbog izgovaranja sljedećih riječi.
Harry: Kriijem ti nešto...
Ja sam takođe zatvorila oči i spustila glavu beznadno odmahujući njome. Mora on nešto upropastiti...naravno da mora...
Ariel: Fino...
Harry: Ali Ari...
Mogla sam osjetiti njegov nježni dodir na mom obrazu ali sam odmah odmakla glavu i okrenula je na drugu stranu.
Ariel: Samo pričaj...
Mogla sam čuti kako duboko i pomalo treperavo uzdiše i polako ponovo vraća ruku na moje koljeno.
Harry: Pa...znaš...Mislim, sjećaš se Martina?
Klimnula sam glavom razmišljajući o tome kakvog vraga Martin ima sa svim ovim?
Harry: Eh, pa...Isto tako znaš da ga nisam baš volio? Tačnije, ne volim ga ni sada ali...kada me onaj jedan dan nije bilo kući, tačnije kod tvoje tetke i kad sam se vratio pijan bio sam sa njim.
Pa naravno...i tada mi je sve petljao...sada ponovo...zapravo, ako je tada počela ta njegova nova laž nikada mi nije ni prestajao lagati, a ja sam mislila da je...ma ne vrijedi ni razmišljati o tome.
Harry: Rekao mi je nešto...važno.
Pokušavala sam da povežem njegove riječi sa onim koje sam čula kada je bio u toaletu ali mi baš nije išlo.
Ariel: Šta?
Napokon sam okrenula glavu prema njemu pokušavajući da po izrazu njegovog lica shvatim da li će mi ponovo nešto slagati. Ne mogu, tačnije ne smijem mu dopustiti da to ponovo učini...Još više se okrenuo prema meni i obuhvatio moje bedra tjerajći me da učinim isto.
Harry: Obećaj mi da ćeš se...potruditi da ostaneš smirena.
Je li on svjestan šta radi?
Ariel: Harry sad mi je još gore!
Nervozno sam počela prelaziti pogledom preko njegovog lica koje je iz trenutka u trenutak postajalo sve ozbiljnije i ozbiljnije.
Harry: Dobro, izvini...Ali mi onda barem dopusti da te zagrlim.
Okej, a da njemu nešto nije malo udarilo u glavu ili šta? Zašto uvijek mora glumiti čudaka?
Ariel: Šta? Što bi me sad pobogu grlio?
Harry: Molim te.
Pogledao me je najozbiljnije što je mogao nakon čega mi se još više primakao te položio dlanove na moje obraze gledajući me ravno u oči, a ja se nisam odmicala. Poslušaću ga, u prevodu vjerovaću mu iako definitivno ne bih trebala.
Harry: Prije mnogo godina, tačnije 2o-ak je upoznao jednu djevojku...kada je prisustvovao jednoj predstavi kao počasni gost s obzirom da je već tad bio poznat...u toj predstavi su glumili sam amateri i među njima i ona...
O čemu on priča? Mogla sam osjetiti kako me oči već peku usljed suza koje se čak još uvijek nisu ni pojavile i ne znam ni zašto bi trebale...Ovo je neka ljubavna priča ili šta?
Harry: Zaljubili su se...tačnije, ona se zaljubila u njega, a za njega je bila samo još jedna avantura...bili su zajedno par mjeseci ali javnost o tome nije znala ništa jer on to nije želio...njoj se činilo da su srećni ali onda se dogodilo nešto što je sve to upropastilo...Zatrudnila je.
Srce mi je počelo sve više divljati i mislim da je to bio znak da bih trebala početi paničiti....Istinski paničiti. Kada sam ovu izjavu povezala sa ' Ostavio si trudnu djevojku i sad hoćeš da glumiš nekog savršenog oca tako što ćeš svoje djete koje susrećeš nakon 18 godina odvesti od njenog dečka?!' počela sam da naslućujem na nešto što nikako ne može biti istina...ne može...ne može...
Počela sam da odmahujem glavom sa još uvijek Harryevim dlanovima na mom licu. On me je gledao tako nježno i tužno da sam na trenutak pomislila da plačem zbog toga.
Harry: Ona je mislila da bi to njega moglo obradovati te napokon natjerati na to da javnosti kaže za njih...kao i njihovo još uvijek nerođeno dijete ali...ali on je bio kreten...i ostavio je rekavši joj da nije spreman za dijete. Za nešto tako ozbiljno.
Nakon što mi je usna par trenutaka samo drhtala smogla sam snage da progovorim, a instikt me je sve više i više plašio.
Ariel: T-to dijete...
Još više mi se primakao, naslonio čelo na moje nježno prelazeći palčevima preko moje naježene kože na obrazima. Mogla sam jasno da vidim svaku nijansu zelene boje u njegovim pomalo suzim očima. Stojim na vici...samoj ivici...
Harry: ..Si ti..
Maleni kamenčić pod mojom petom se odrubio i samo sam počela da padam unazad kroz hladni i oštri vazduh čekajući trenutak kada ću dotaći dno i raspasti se na stotine komadića dok sam iznad sebe mogla vidjeti kovrdžavog dečka koji me je samo posmatrao govoreći kako mu je žao što mi je ponovo lagao...ovoga puta gore ngo ikada prije...
Počela sam da odmahujem glavom i pokušam se odmaknuti od njega.
Ariel: Ne-nemoguće! Nema šanse!
Pokušala sam da se odmaknem unazad ali su se njegove velike i snažne ruke našle oko mog tijela ne dopuštajući mi da se pomaknem ni milimetra.
Harry: Stani..
Ariel Ti hoćeš da mi kažeš da...Harry!
Svaki milimetar tijela mi je pulsirao i borila sam se za zrak kog je bilo sve manje. Imala sam osjećaj da ću se unesvijestiti, umrijeti, da ću povratiti bilo šta ali sam još uvijek sjedila zarobljena Harryevim rukama koje mi nisu uspijevale pomoći. Nemoguće da sam ja to dijete...Nemoguće.
Ariel: Harry pusti me!
Stavila sam ruke na njegove mišice pokušavajući da se na takav način odmaknem ili barem njega odgurnem ali mi nije uspijevalo. Naravno bio je snažniji od mene i inzistirao je na tome da me zagrli.
Harry: Ari molim te...Znam da ti je teško i žao mi je što sam lagao...
Spustio je glavu na moje rame dok su me njegove mokre kovrdže kvasile po vratu i jednom dijelu obraza. Ne mogu reći da mi nije prijala njegova blizina ali u tom trenutku sam bila u prevelikom šoku....Ja...Ne mogu tačno ni da povežem stvari ali...ono što zaključujem nikako ne može da bude istina.
Ariel: Šta se dešava?
Zatvorila sam oči, ispustila jecaj i još gomilu suza u potpunosti prepuštajući svoje tijelo njemu usput priznajući da mi ništa nije jasno. Počeo je da me nježno mazi po leđima i ljubi po dijelu vrata na kom se nalazila njegova glava ali ja kao da ništa od toga nisam osjećala.
Harry: Pa..Martin je tvoj biološki otac.
Opcija u koju sam najmanje željela vjerovati upravo je izašla iz Harryevih usta i ja jednostavno ne znam kako da vjerujem...Ne znam šta da mislim...ne znam šta da kažem. U sljedećem trenutku sam glato skliznula sa ivice kreveta na pod unatoč Harryevom zagrljaju izazivajući uplašenu reakciju s njegove strane.
Harry: A-Ariel?
Sjeo je odmah pored mene skupljajući noge ispod sebe te mi sklanjajući pramenove kose na stranu svojim dugim prstima. Sve u meni kao da je bilo začepljeno...kao da ni kroz vene nije prolazila krv, kao ni da kroz pluća nije prolazio vazduh, kao da mi je mozak u potpunosti odumro. Sve je izgledalo tako bezživotno u meni....sve osim suza koje su se trudile da ne daju ni trenutak predaha mom licu.
Harry: Znam da ti je teško i baš zbog ovoga nisam želio prije da ti kažem..Znao sam da ćeš burno reagovati i da će te to pogoditi...svakoga bi i želim da znaš da sam tu uz tebe...i uvijek ću biti...i nikome neću dopustiti da te nasilu odvede.
Počela sam da se prisjećam i prvog dijela Harryevog razgovora sa...Martinom i osjetila još veću bol sa spoznajom da ponovo trebam biti preuzeta u ruke aždaje. Prislonila sam glavu i ruke na Harryeva prsa dopuštajući mu da me preklopi svojim rukama, svojom glavom...On je jedina osoba u kojoj uvijek mogu naći utjehu pa čak i onda kada je on taj zbog kog mi je potrebna ta utjeha.
Ariel: Ne želim da idem od tebe...
Neprestano sam odmahivala glavom dok mi se cijela ona njegova priča od maloprije premotavala u glavi...iako sam pokušavala nisam uspijevala da sve to povežem sa sobom i mislim da u tom trenutku još uvijek nisam ni bila svjesna svega.
Harry: Ni nećeš...Zauvijek ćeš biti sa mnom...
Poljubio me je u kosu te još čvršće zagrlio...
..........
Malo sam se podigla kako bih još više podvukla jaknu ispod sebe, a odmah zatim sam ponovo sjela na hladan beton kojim su bile izgrađene stepenice ispred ustanove čiji naziv nisam ni pogledala. Najvažnije je bilo to da je imala nastrešnjicu koja me je štitila od sumorne kiše koja je padala i koja kao da se solidarisala sa mojim unutrašnjim osjećajima. U ušima sam imala slušalice koje su me ispunjavale pjesmom 'Towers' i unatoč činjenici da sam se zbog toga osjećala još tužnije nisam željela da je prestanem slušati. Ionako mi ne može biti gore nego što već jeste...Pogledala sam na sat i shvatila da je tek 7h, a ja sam napolju u šetnji sve dok nije počela kiša provela prethodna 2h s tim da noćas nisam uopšte spavala. Osjećala sam se umorno i iscrpljeno i željela sam da ti osjećaji nastave jačati s nadom da će možda uspjeti da zaustavi bolne misli koje mi nisu željele napustiti glavu. I naravno nije mi uspijevalo. Stalno sam se prisjećala trenutaka iz djetinjstva...svih tih trenutaka provedenih u laži. Prisjećala sam se svog oca s kojim sam se družila, koji mi je značio, tačnije znači mi još uvijek unatoč svemu...pod tim svim ne mislim naravno na ono što sam sinoć saznala nego na loše stvari koje je učinio zajedno sa mamom...prisjećala sam se svih rođendanskih sastanaka, svih rođendanskih zabava, svih odlazaka u park...i svih ostalih trenutaka kada sam ga predstavljala kao svoga oca...a evo danas sjedim ovdje sa pravom istinom pred očima. On mi nije otac. To sam toliko puta u sebi ponovoila da više i ne osjećam jednaku bol kao na samom početku. To je kao da samo sebe udaram i na kraju toliko zamantam da i ne osjećam bol. Sinoć nisam ni upola bila svjesna cijele situcije kao što sam sada i na neki način je tako i bolje jer mislim da bi mi u suprotnom reakcija bila još gora. Ne kažem da je sjedenje ovako u depresivnom stanju bolja opcija ali ne mogu ni očekivati od sebe da ću skakutati po Londonu govoreći svima kako je moj otac poznati gumac Martin Simpson kog ja i ne poznajem...kako treba...I uostalom...ja sam Simpson? Odmahnula sam glavom odlučna u tome da ja zauvijek ostajem Jones i za mene će moji roditelji uvijek biti Jack i Jade ma koliko morala bježati od njih. Oni su ti uz koje sam odrasla i koje sam zavoljela kao svoje roditelje i bez obzira na sve ne mogu reći da mi je tamo neki Martin važniji...
Njegovi i tetkini pogledi...tajni razgovori...Protrljala sam svoje od plača i nespavanja nateklo lice rukama te spustila glavu razmišljajući o tome koliko sam samo bila glupa..Mislila sam da mđu njima možda ima nečega, a zapravo...zapravo je tetka znala istinu....baš kao i Harry. Baš kao i moji roditelji. Baš kao i svi osim mene. Moram priznati da mi je sinoć u jednom trenutku u mojoj smušenoj glavi preovladavala ideja da mi je Hannah prava majka i ma koliko to sutovo bilo poželjea sam da je to istina...Ovakve situacije sam samo viđala u serijama i filmovima i nikada nisam ni sanjala da bi se takvo nešto moglo meni dogoditi...Ne znam uopšte kako bih se trebala osjećati, na koga bih trebala biti ljuta i ono što me najviše iznenađuje jeste što nisam nastavila sinošnje histerisanje. Pokušavam svim snagama da se kontrolišem ali osjećaj neke praznoće je neizbiježan i nesavladiv. Imam osjećaj kao da sam ostala bez ikoga...osim bez Harrya. Harrya, čije je srednje ime Čupavi lažljivac...Čak je i on saznao pravu istinu prije mene i mislim da bih trebala biti itekako ljuta na njega što mi to prije nije rekao ali opet, s druge strane ne mogu reći da bi mi i samoj bilo lako nekome saopštiti da cijeli život živi uz lažnog oca. Barem mi je sinoć sve rekao iako sam cijelo vrijeme prilikom slušanja bila u nekoj vrsti tampazije tako da nisam sigurna da li sam uspjela pokupiti baš sve detalje. Ono što znam jeste pravi dogovor između njega i mojih...Jacka i Jade i sada kada znam pravu istinu nemam pojma kako će se stvari dalje odvijati. Osjećam se kao slijepac koji je nakon dugo vremena napokon progledao i susreo se sa surovim svietom koji ga okružuje. Sada sam zarobljena između dvije vatre i što je najgore moram jednu odabrati, a to nikako ne želim....
Tu je moj tzv. Lažni otac koji me maltretira unatoč činjenici da nemamo ni glupu zajedničku krv i onda je tu moja mama koja je eto cijeli moj život bila prava ali koja me svim snagama pokušava odvojiti od Harrya unatoč činjenici da izgleda itekako zna kako ljubav može biti teška i komplikovana. Možda je njena averzija prema Harryu baš plod njenog vlastitog iskustva? Opet, bez obzira na to ona nema pravo misliti kako su svi kao Martin... Hah, Martin...Čovjek koji me je ostavio kada još nisam ni bila rođena..Važnija mu je bila karijera nego ja...Kako on uopšte može i pomisliti na to da bih željela više ikada i razgovarati s njim, a kamoli ići u Ameriku? To što su moji u jednu ruku ludi ne znači da ću pasti u zagrljaj nekome još luđem. Iskreno, imam osjećaj da bi mi bilo lakše da sam siroče nego ovako okružena sa dva oca i majkom, a da mogu što je najgore nikoga ne bih izabrala. Sada se ni sama ne slažem sa vlastitim mislima od maloprije i smatram da ni tata...tj. Jack ne zaslužuje kao ni mama ništa više od Martina. Lagali su mi cijeli žvot i još me terorisali...Zar ja zaista nikome ne značim? Zar me niko ne želi? Prislonila sam oči na dlanove koji su bili laktovima oslonjeni na moja koljena nakon čega sam svim silama pokušala poput oblaka dima otjerati misli koje su me opsijedale ali mi naravno nije uspjelo...