Ten Days With My Devil/h.s./

88.Dio/Trip/

''Ispred ulaza smo, čekamo te!''- mogu čuti uzbuđenost u Skyline-inom glasu. Obučena i spremna sam već pola sata, i samo sam čekala njen poziv.

Napokon ću se maknuti od ovoga grada, koji mi se već gadi. Svaki dan je isti.. isti ljudi prolaze ulicom, isto vrijeme se ponavlja već nekoliko mjeseci..

Da bar mogu ostati više od samo jednog vikenda. Meni treba cijeli mjesec, možda i više.

Ovisi o mojem raspoloženju, koje se jedino od svih stvari neprestano mijenja.

Ne samo da nerviram ljude oko mene, već polako počinjem nervirati i samu sebe.

''Dolazim.''- tihim glasom govorim kako ne bi probudila Harry-a. Prekidam poziv i okrečem se prema vratima sobe u kojima Harry spava.

Želim se pozdraviti s njim, ali isto tako i ne želim. 

Samo ću mu ostavit jedan nježni poljubac. To ga sigurno ne može probuditi.

Prilazim sobi, i što tiše mogu otvaram vrata.

Pokriven je do struka, i to mi omogućava da vidim njegovu golu kožu sa tragovima tinte.

Uzdišem i stojim na mjestu. Mogla bi ga ovako promatrati cijeli dan, ali pošto mi je ovo jedina prilika da pobjegnem iz ovog grada, barem na kratko vrijeme, moram se požuriti.

Na prstima i što tiše prilazim krevetu. Nekakvo mumljanje mu pobjegne iz usta i ja se istog trena zaledim na mjestu. Ali čim sam shvatila da se on neće još dulje vrijeme probuditi, nastavila sam.

Nagnula sam se da se mogu približiti njegovom licu, usnicama. I sasvim nježno i pažljivo, pritisnula sam svoje usne od njegove. Držala sam ih tako koliko god sam mogla.

Ali nije dugo trajalo.. Iako sam željela da je.

Izašla sam iz mračne sobe, u kojoj svijetlost jedva dopire kroz zastore.. Uzela kofer i krenula izaći.

''Sranje, moram uzeti rezervni ključ!''- promrmljala sam si u bradu. Pored izlaznih vrata je bila malena ladica u kojoj sam par puta primijetila rezervni ključ.

Otvaram prvu ladicu, u kojoj su posve razbacane svakakve stvari. Kako može biti tako neuredan?

I kako bi ja sad tu trebala naći ključeve?

Prevrćem svakakve papire, dokumente i  olovke  po ladici, ali ključevima ni traga.

Pokušavam do kraja ju otvoriti, jer bi mogli biti negdje na kraju zametnuti.

Sa svojim premetanjem stvari sam još više napravila nered nego kakav je bio.

Napokon srebrni ključić je zasjao, kao što sam i mislila, zametnut na mjesto koje je nedokučivo.

Pored njega je bila nekakva crna kutijica, rekla bi za nakit. Ali zašto bi to Harry-u trebalo?

Sa ključem iz znatiželje sam izvukla i kutijicu.

Zanima me što je unutra, jer jedino tako mogu saznati što će mu kutijica za nakit.

Otvaram ju i onaj osmijeh što sam imala na licu od uzbuđenja je iščeznuo.

To je… to je… prsten.

Onaj isti prsten s kojim me zaprosio u Vegasu.

Uzdišem dok polako vadim prsten iz njegove kutijice i spremam ga u džep svoga kaputa.

Previše loših i dobrih uspona od jednom.

Brent i Skyline su me već predugo čekali, vrijeme je da se maknem od ovoga mjesta!

*

Izlazim iz zgrade i lagani povjetarac projuri kroz mene.

Oni me čekaju baš kako sam i mislila, točno ispred zgrade. Smiješim im se i lagano mašem.

Brent, muškarac u ranim četrdesetima sa tamno smeđom kosom izlazi iz auta.

''Lola!''- govori moje ime i privlači me u zagrljaj. Snažna kolonjska se osjeti na njemu.

''Daj mi taj kofer, ja ću ga staviti u prtljažnik!''- smiješi mi se dok govori.

''Hvala.''- zahvaljujem i ulazim u auto. Dosta je velik, vjerojatno su ga zato i kupili. I obiteljski je, to se odmah može vidjeti.

Brent i Skyline svaku moguću priliku iskorištavaju za provođenje vremena u prirodi, i na odmaralištima.. zavidim im.

''Lol, kako si? Jesi li uzbuđena?''- Skyline mi odmah postavlja pitanja.

''Dobro sam, i da, uzbuđena sam zbog vikenda!''- poklanjam joj osmijeh koji odmah uzvraća.

Iza mene sjede Tori i Leo, oboje u svojem svijetu ne mareći za ljude oko njih. Dosta su slični, i imaju neke zajedničke osobine. Jedina je razlika u godinama. Leo ima 16, dok je Tori nedavno napunila 18.

''Hej, vas dvoje! Što sam rekla o slušalicama i glazbi dok smo u autu!''- Skyline maše rukom pokušavajući pridobiti njihovu pozornost.

Oboje u isto vrijeme prevrću očima i vade slušalice iz ušiju. Glazba i dalje svira, i čuje se preglasno.

''Ugh..''- mali zvuk pobjegao je Tori iz usta.

''Bok Lola!''- rekli su u isto vrijeme. Nasmiješila sam se i pozdravila ih.

Nije im trebalo dugo da se vrate u prijašnji položaj ignoriranja svijeta slušajući Green Day.

''Oprosti zbog njih..''- vidi se da se Skyline baš i ne sviđa ponašanje njene djece.

''Ništa, i ja sam bila takva.. zapravo i dalje sam.''- oboje smo se nasmijale.

''Umm.. imam pitanje?''- izgovorila je nesigurno, mičući svoj pogled od mog.

''Reci.''- ohrabrujem ju.

''Umm, neće ti smetati ako Tori-in dečko bude tamo?''- pita.

''Ne, ne, naravno da ne.''- govorim joj.

''Mislim meni se baš i ne sviđa.. stariji je od nje, i buntovan. Iskreno ne znam što ona vidi u njemu.. Ali potruditi ću se barem ga upoznati.''- uzdiše.

Ništa ne govorim na to.

Ne znam kako će biti ako on bude tamo. Zapravo uopće ni ne znam tko je on.

Možda bude stvarao nekakve probleme ili tako nešto?

Brent je ubrzo nakon razgovora mene i Skyline  ušao u auto i pokrenuo ga.

Nije bitno tko će biti tamo! Bitno je samo da ću se napokon udaljiti od ovoga grada, i možda se pokušati odmoriti od svega što se izdogađalo.