Ten Days With My Devil/h.s./

18.Dio

Za Božje čudo spavala sam odlično.Bez Harry-a kraj sebe,svi problemi su nestali.I dalje sam zaključana,a Harry je negdje vani.Briga me za njega i da je spavao kao neki beskućnik na ulici...nikada više neću brinuti o drugim ljudima.

*

Sjetila sam se da je danas zadnji dan,zadnji dan mojeg 'opuštanja' i 'rekreacije'.Pošto sam sinoć sve stvari spremila odlučila sam da ću ostati još malo u krevetu.Barem sam to mislila dok mi mobitel nije prekinuo 'odmor'.Harry,huh šta on misli da ću mu se javiti,kao

što sam već rekla Sanjaj!!!Odbila sam poziv...nisam ga ni odložila na ladicu već je opet zazvonio,odbila sam i tako već tri puta.Ne zaslužuje,ne zaslužuje čuti moj glas,oprost ili čak....Nisam ni misli izrekla do kraja,a dobila sam poruku.

*Lol,molim te,znam da se ljutiš...ali barem me poslušaj!-H"-isti tren sam na brzinu istipkala moj odgovor.

"Ti ne zaslužuje više ništa od mene!"još brže sam isključila mobitel.Nisu mi trebala njegova sranja o tome da će se promijeniti,da je ono bila pogreška.

Taj mi dečko u sekundi može pokvariti jutro.Sad sam bila iznervirana,šakom sam udarila ogledalo.Predivno,sedam godina nesreče.Čekaj Lola o čemu ti to pričaš,ma ti ne vjeruješ u ta sranja?!Nisam ni primijetila,a ruka mi je nenormalno krvarila.Super,pa u sobi nisam imala zavoja.Otključala sam vrata od sobe,i ugledala Harry-a kako sjedi naslonjen na zid nasuprot sobe.Pogled je prvo usmjerio u moje oči,a zatim u moju krvavu ruku.

"Što si radila?"-upitao me sa zbunjenim pogledom.Da sigurno ću mu reći da zbog njega ludila i razbila jebeno ogledalo.

"Ništa!"-uzvratila sam hladno.Hladnoća mi je prirodno dolazila.

"Jesi se povrijedila?"-'jadničak' zabrinut je.

"I da jesam,više nije tvoja briga"-pogledala sam ga s visoka.

"Dobro,Lol briga me,ima vani cura koja mole na koljenima da budu sa mnom!"-kao da ja ne znam da ima.Kao da nisam znala da iskorištavao svaku koja mu padne pod noge.

"Pa hvala Bogu,da si shvatio!"-ustajao se od poda.Kao i uvijek pokvario mi je sve,zadnji dan ovdje,vjeru u nešto..

Samo me pogledao ljutim pogledom i otišao je,ipak mu je to najbolje išlo.Duboko sam uzdahnula i vratila se traženju zavoja.

*

*

"I kako je tamo!"-uzbuđeni glas moje sestre,nekako mi je pomogao da zaboravim...

"Super,kako je mama?"-moja mama je bila u komi,odmah poslije očeve smrti.

"Doktori kažu da joj se stanje pogoršava,i da će pokušati sve da je spase!"-nervozno sam počela hodati po sobi i zavlačiti prste u moju kosu.

"Ali to će kao i sve koštati,zar ne"-zabrinutim glasom jedva sam izgovorila rečenicu.

"L,znaš da sve košta!"-naravno,ali kako dovraga kako da mi nabavimo taj novac!?Mislim nismo bili neka sad siromašna obitelj,ali nismo bili ni bogata,jednostavno smo bili prosjećni.

"Znam,ali..."-nisam mogla izgovoriti dokraja.

"Ali što?"

"Što,ako mi i platimo,a ne spase ju?"-očaj u mojem glasu se isticao.

"Vrijedi pokušati!"-moja sestra vječni optimist,u sve je vjerovala.Huh,da sam barem ja bila takva.

"Ne,ne vrijedi!Ne želim da nam majka živi kao biljka!"-izrekla sam ono o čemu razmišljam već mjesecima.

"Bolje tako,nego da uopće ne živi!"-imala je pravo,ali ovako neće moći hodati,micati se,pričati,ne ne mogu joj to napraviti.

"E pa ja na to ne pristajem!"-izderala sam se i poklopila.Bacila mobitel na pod i očajno se spustila na zid.Nisam bila tip djevojke koja je plakala,ali u ovih zadnjih dana nisam si mogla pomoći.Jebiga sve se nakupilo i sada izlazi na površinu.Mrzila sam to,jer sam izgledala kao prokleti slabić...Nakon malo dužeg plakanja izašla sam iz sobe.U mobitelu sam tipkala poruku.

*Danas u 18h u onom istom klubu!*

*

Ostatak dana nisam se ni trudila naći Harry-a,bilo me briga što radi.Bez njega imam jedan problem manje.

Onaj isti klub u kojemu sam bez veze dala mojih 2 000 dollara,upravo se otvarao.Sjela sam za stol i čekala...Čekala onog istog čovjeka koji me zavezao za onu glupu stolicu i kojemu sam rekla najveću laž.Laž zbog koje sad imam problema..Ulazio je sav u crnom i pričao na mobitel.Mahnula sam mu i počeo je dolaziti u mojem smjeru.

"Znači opet se susrećemo?"-sjedao je na stolicu i naručivao piće.

"Kako god"-Ispijala sam na svoju treću čašu nekog jakog pića.

"Sad slušaj pozorno!"-odmjeravala sam ga hladnim pogledom.

"Ostavi na miru Harry-a i mene, i najvažnije zaboravi onaj dug!"-naređujem i ciljam mu oči.

"Srce zar zbilja misliš da je to tako lako?!"-ispija zadnju kap piva.

"Da je!"-vadim pištolj iz torbice i usmjeravam ga njemu glavu.Odjednom je nastala buka,ljudi su vrištali i bježali van.

/Lola P.O.V(Flashbach)/

Nakon razgovora s Harry-em totalno sam izgubila kontrolu.Počela sam bacati namještaj na pod.Ladice i kofere.Kad sam bacila crni kofer on se naglo otvorio.Iz njega je ispao pištolj.Naravno bio je Harry-ev.Iz njega su također ispali metci.Pošto me otac kad sam bila mala sa sobom vodio na posao.Dok sam čekala da završi papirologiju,drugi policajci su me učili pucati.Bila je to savršena prilika da zaprijetim onom glupanu koji me vezao za stolicu,da ja nisam cura kojoj se prijeti.Ali prije svega morala sam se smiriti,a jedina osoba koja je u tom trenutku to mogla je moja sestra.