Ten Days With My Devil/h.s./

83.Dio/Announcement/

Laganim koracima koračam stanom i gasim svijetla, ostavljajući ga u tami. Uzimam crni kaput u moje ruke o pokušavam se snaći u mraku. Moje štikle odzvanjaju od pod i stvaraju iritirajući zvuk.

Drhtavim rukama guram ključ u ključanicu i napokon napuštam stan. Nakon dugo vremena taksi me čeka ispred zgrade. Jedini prijevoz koji sam prije imala. Ne žalim se. I da je Harry tu vjerojatno bi opet uzela taksi. Nema teorije da bi išao sa mnom. Slagala bi ga, i rekla da idem kod Bell ili tako nešto.

Njegov auto ne bi uzela, Spencer bi bila previše nametljiva i puna pitanja. Kao i uvijek. Samo se nadam da će ova večera proći bez ikakvih svađa i problema. Jer toga imam i previše sa Harry-em. Ne trebam mi još znatiželjnija sestra koja zabada nos u tuđe živote. Ne mogu reći da prije nije bila takva, ali ne baš toliko koliko je sada... Lift se polako otvara pred mnom i stvara nekakvi zvuk. Ulazim u njega i naslanjam se od zid. Nikada zapravo nisam imala priliku obići ovu zgradu. Jedino što sam vidjela je naš kat, i ništa više. Iako sumnjam da su drugi katovi drugačiji. Pritišćem predzadnji gumb pored mene i metalna vrata se počinju zatvarati. Dobro je da se nitko nije pojavio u 'zadnji' tren i ušao unutra. Tišina bi bila i više nego čudna. Liftove obično ne volim, ili su pretijesni ili preveliki. Stvaraju mi nekakvu nelagodu. Koju naravno nikada nisam pokazivala pred drugim ljudima. Išla bih stubama, ali u ovoj situaciji jedino što mi preostaje je lift.

Zaustavljam se na predzadnjem katu i dok se vrata još otvaraju čujem pomiješane glasove. Neki čovjek stoji na nekoj vrsti 'pozornice' i objašnjava nešto. Iza njega stoji prezentacija sa mnogo slova i pokojom slikom koja pokazuje ovu zgradu. Ljudi nešto raspravljaju između sebe. Pokoji se gas čuje malo glasnije dajući neki 'prijedlog'. Mikrofon ispred čovjeka na pozornici mu očito ne pomaže, jer je publika preglasna. Nisam shvatila da stojim u mjestu i 'proučavam' protekle događaje. Odlučila sam da ću ovo preskočiti i kasnije se ako me bude zanimalo raspitati. To je valjda sastajanje stanara ili tako nešto.

Hladan vjetar prošao je kroz mene čim sam otvorila izlazna vrata. New York je okićen svijetlima koji ovdje stoje još od Božića. Barem mi je Božić bio lijep... Zajedno sa Harry-em sam okitila božićno drvce, iako on nije bio toliko zainteresiran... Stan sam sama okitila sa naljepnicama Djeda Mraza, snjegovića i pahuljica. Prsti mi dodiruju ogrlicu na vratu koju sam dobila od Harry-a. Na njoj visi mali dragulj u obliku srca. Ja sam i više nego loša u kupovanju darova pa sam mu uzela zeleni šal sa smeđim uzorkom. Znam da mu se nije svidjelo, ali nije to htio pokazati pred mnom. Taksi mi je potrubnio i trgnuo me od mojih misli o Božiću.

Trčećim korakom dolazim do njega. Iako to nije bila jedna od mojih najboljih ideja... Srećom niša se nije dogodilo i mogla sam sa olakšanjem izdahnuti. Otvaram žuta vrata i ulaznim unutra. Toplina me ispunila dok sam se namještala na sjedalu. Vozaču sam rekla adresu i polako smo krenuli. Želim da ova vožnja traje što duže, da se ne moram suočiti sa neugodnosti. Sprencer i ja, same, bez nekakvih tema za razgovor... Valjda će ona nešto smisliti. Ulice New Yorka su kao i uvijek pretrpane ljudima, i licima koje želiš vidjeti i ne želiš. Dobro je što ne poznajem toliko ljudi da se sada moram bojati da ću sresti nekoga poznatoga. Crveno svijetlo nas zatiče na  prvom semaforu i auto staje u red sa drugima. Glavu naslanjam od prozor i promatram kako snijeg ponovo počinje padati.  

(...)

Kako se taksi približava mojoj kući tako i ja počinjem vidjeti sve više auta. Parkirani su pored mojih kuće. I to ne bilo kakvi auti, oni najskuplji. Ili bolje rečeno naj otmjeniji.

"Hvala,"- govorim vozaču i dajem mu novac. Sva svijetla su upaljena osim ona na drugom katu. Koji vrag se tu događa?

Izlazim iz auta i krećem se prema mojoj, zapravo Spencerinoj kući. Taksi je već na kraju ulice, a ja još stojim na pločniku. I nekako se bojim ući. Bojim se suočiti sa svime što sam tu doživjela.

Ipak baš to radim. Idem prema ulaznim vratima, i što sam bliže to moje srce počinje jače kucati. Disanje mi se poremetilo i strah s time sve više narastao.

Prije nego li sam prst oslonila o zvono kuće, mogla sam ćuti klasičnu glazbu koja ispunjava prostoriju. Sada nervoza u meni još više raste. Ne znam što se događa, i želim se naj radije vratiti kući. Zvono je toliko jako zazvonilo da sam ga i ja mogla ćuti naspram sve one silne glazbe. Za par trenutaka vrata mi otvara moja sestra. Na sebi ima dugu večernju haljinu upečatljive crvene boje. Njezina tamno smeđa kosa podignuta je u elegantnu punđu, a lice joj pokriva gomila šminke, a najviše puder. Čim me ugledala osmijeh joj je narastao na licu. Približava mi se i daje mi čvrsti zagrljaj.

"Tako mi je drago što si došla!"- govori i svoje ruke stavlja na moja ramena, polako me odmicala. Čujem ženske glasove pomiješane sa muškim. Sada se glazba još više čuje od kako sam ušla u prostoriju. Soba je ispunjena mojim i Spencerinim rođacima. Moje tete i sestrične koje su kao i Spencer obučene u večernje haljine, te ponajviše moji bratići koji na sebi nose odijela. Kakva je ovo vrsta večere? I zašto su svi tako obučeni? Jedino ja se ističem u svojim hlačama i džemperu.

" Zašto mi nisi rekla da je ovo nekakva otmjena zabava?"- iako sumnjam da bi obukla haljinu, svejedno bi bilo lijepo da mi je rekla. I imam osjećaj da se ne uklapam. Ali zar ikada i jesam?

"Oh, zaboravila sam."- daje mi lažni osmijeg dok u ruci vrti čašu vina.

"Bitno je samo da si tu, jer na kraju večeri imam jednu važnu obavijest da objavim!"- polako je  odšetala od mene sa ogromnim osmijehom.