Ten Days With My Devil/h.s./

82.Dio/Don't know what to do/

I dalje u glavi pokušavam posložiti prethodne događaje. Prerano je za nešto onakvo. Samo je bez objašnjenja izletio iz stana i ostavio me samu. Zar je tako teško sa mnom razgovarati? Sve što je želim je popričati s njim o nekim stvarima! Stvarima o kojima ljudi u vezama mogu normalno razgovarati. Ako je ovo što mi imamo uopće veza… Glava me lagano počinje boljeti. Nadam se da će popustiti jer se zbilja ne želim još i time baviti. Iznervirana sam i nervozna. I sve to samo zbog jedne Harry-eve gluposti. Ili bolje da kažem bezbroj njih.

Uzimam čašu vode i hladnoća ispuni cijelo moje tijelo tjerajući da kroz njega prođe milijun trnaca. Nekada se stvarno pitam kako bi bilo da između Harry-a i mene nema toliko malih stvari koje nas odvajaju jedno od drugoga. Leđima se naslonim od kauč i umorno uzdišem. Nisam jutarnja osoba! Oči mi s polagano zatvaraju, ali sada znam da više neću moći spavati. Možda bi i mogla da je Harry pored mene i da glavu držim naslonjenu na njegova prsa. Sada se samo mogu mučiti, i biti živčana cijeli dan…

Glazba sa moga mobitela me donekle razbudila. Ruku sam ispružila do malog stolića i  nespretno po njemu tapkala sve dok nisam osjetila mobitel pod rukom. Podižem ga i prvo što vidim je slova koja su ispisala 'Spencer'. Preokrećem očima na samo spominjanje njenog imena. I dalje mi se gadi neopisivo, ali naučila sam nositi se sa time. Pritisnula sam zelenu tipku na ekranu i mobitel prislonila uhu.

''Halo?''- upitam hrapavim glasom. Nije mi do razgovora, pogotovo ne s njom. Premišljala sam se oko toga da se javim ili ne. Ali ne znam zbog čega sam odabrala da.. Možda jer mi treba netko s kim bi pričala? Ali opet zašto bi to bila Spencer? Ona mrzi Harry-a, a i već sam joj rekla da ne živim s njim i da ga više ne viđam. Što je veliki problem. To se događa kada ti je jezik brži od pameti. Savjest me podsjeća. Ali Spencer ionako misli da Harry nije za mene, i znam da joj se mišljenje nije promijenilo.

''Hej.''- govori i njezin glas mi donosi puno uspomena. Voljela bi da se slažemo na isti način kao i prije dvije godine. Sada je to samo lijepo sjećanje, ništa drugo.

''Oprosti što te zovem ovako rano.''- iako ju ne vidim znam da se sa druge linije lagano smiješi. Ima lagani i 'umirujući' glas, što je čudno za nju.

''Nema veze, ionako sam odavno budna.''- prisjećam se događaja od maloprije. Kako me Harry samo tako napustio. Zanima me gdje je to 'Izvan grada'. Zašto mene nije poveo? Zašto i bi. Ti si mu samo smetnja. Jesam li? Zar mu smetam? Jesam li naporna? Jesam li neka prepreka u njegovom životu? I hoće li ovo dijete biti prepreka?Želi li on uopće ovo dijete? Počinjem paničariti, sve dok opet ne čujem sestrin glas.

''Oh.. Dobro, htjela sam te pitati.. bili možda…?''- zastaje. Znatiželja se budi u meni, ali što ako je možda neka loša stvar? Ili me možda pita da se vratim živjeti s njom?

''Bili što?''- pitam. Zagrizla sam donju usnicu i pripremala se za pitanje koje će mi postaviti.

''Pa možda večeras došla na večeru.. U našu to jest moju kuću?''- ispravila se. Ne znam da li bi više mogla nazvati to mjesto domom... Toliko loših uspomena u razdoblju kada je Harry otišao. Jebenih godinu dana provedenih u zatvorenoj sobi. Histerično plakanje noću i hrpa loših misli. Nikada si više to neću dozvoliti. Da ostanem u depresiji zbog jednog muškarca? Nikada više! Bilo je to dugo mračno razdoblje koje ne želim da se ikada više ponovi. Nadam se da mi nitko neće dati povod za to.

''Umm, naravno.''- lažno sam se nasmiješila iako znam da me ne može vidjeti. Barem to mogu učiniti da probam popraviti odnos sa sestrom…Da, trebala bi to učiniti i svoj život popraviti na bolje. Trebaju mi normalno obiteljski odnosi koje sam prije imala.

''Budi tu u sedam.''- poklonila mi je brižljivi i uzbuđeni glas prije nego što je poklopila.

Večera. Biti će jednostavno. Popričati ćemo što nam se događalo u proteklim mjesecima.I morati ću ju pitati za Niall-a. Kako su se oni uopće upoznali? I gdje? Zar je Niall došao sada živjeti u New York-u. Pa sigurno je bolje od onoga prije. Biti će tako neugodno ako on bude tamo. Ali biti ćemo samo Spencer i ja. Zar ne?

(…)

Šest sati je i Harry se još nije vratio. Glupa sam! Zašto i bi? Zar nisi vidjela onaj kofer u njegovim rukama? Stojim u jednom mjestu, nepomično. Obučena sam i spremna da krenem, ali nešto me sprječava. Neka misao, zbilja glupa misao da će me nazvati ili čak poslati poruku… Na sebi imam obične hlače i sivo-crni džemper. Nisam se nešto posebno dotjerala, ni ne želim. Imam samo malo šminke, a džemper nosim zbog trbuha. Možda Harry i ima pravo, to da se 'sramotim' ovoga. Ne želim da mi sestra zna da sam trudna. Imam osjećaj da će me osuđivati. Najviše zbog toga jer je Harry-evo. Ona ga očito prezire. Oblačim crne štikle. Nisam ih dugo nosila i nisam sigurna mogu li više. Mobitel mi se oglasio. Prilazim krevetu i dobivam poruku od Harry-a. Otvaram ju. 'Volim te.''- tiho izgovaram napisana slova. Ne znam kako da reagiram. Da li da budem ljuta na njega. Da li da samo zaboravim na ovo jutros? Jeli to uopće moguće? Odlučila sam da mu neću odgovoriti. Mobitel sam ostavila na polici pored kreveta, ugasila svijetla i izašla iz sobe.