Ten Days With My Devil/h.s./

54.Dio/Is this my therapy?/

Pjesme za ovaj nastavak:Katy Perry-Part Of Me

''Mrzim te!''-izderala sam se svog snagom na njega i izjurila iz prostorije.Svi,ali doslovno svi koji su bili u čekaonici buljili su u mene.Cijela ja sam ga tako zamrzila,svaki milimetar mene ga mrzi toliko da se to ne može opisati.

Uhvatila sam Bell za rukav majice i odvukla van.Imala je neki zadovoljni izraz lica,ali to mi sada uopće nije bilo bitno.

''Otključaj!''-naređujem i prstom pokazujem na auto.Moram se smiriti iako znam da je to ne moguće.Ona umjesto da otključa auto stoji na jednom mjestu i cereka se.

Vrti ključeve u ruci i igra se s njima.

Mahnula sam rukom i počela hodati.

''Što radiš?''-čujem Bellin glas iza leđa.Prigušen je pomalo mojim mislima.

''Ono što ti nećeš!''-ovaj put sam se izderala jer sam primijetila da sam već dosta daleko od nje.

Nešto je rekla,ali ju nisam čula,bilo je više kao neko gunđanje sebi u bradu.

Hladan vjetar šibao je meni u lice i pronašao sva otkrivena mjesta na meni.Ovo nije baš bilo pametno,ali ne volim kad se ljudi zajebavaju sa mnom.

Pametno pa nisam ponijela novce da sada lijepo mogu uzeti taksi.

Trenutno se borim sa svojim mislima i svom ovom situacijom.Zašto me on nikada neće pustiti?Da živim svoj i ovako sjebani život sa svojim odlukama!?

''Trebaš prijevoz?''-poznati glas pomiješan sa zvukom motora.Okrećem glavu i vidim Harry-a kako vozi pored mene.

Podižem srednji prst i gledam ga točno u oči.

''Popuši mi!''-govorim dok požurujem svoj korak.Snažno smijanje i crni auto koji me još uvijek prati.

''Pusti me na miru!''-naređujem dok se svoje tijelo stiskam i pokušavam se zagrijati.

Usne mi se tresu kao i cijela ja,ali pokušavam se ne obazirati na to.Kosa mi se zabija u lice i onemogućava da išta vidim.

''Ponašaš se kao dijete,ajde ulazi u auto!''-on me i dalje prati.

''Pa zahvaljujući tebi sada ću i dobiti jedno!''-toliko sam bijesna i samo čekam kada ću se iskaliti na prvog prolaznika.Treba mi nešto što će me malo udaljiti od ovoga,mojih misli..problema..

Smije se,ali ne onako bezobrazno,već nekako veselo.Pa da,neće se on morati brinuti za malo derište…

''Uđi u auto i razgovarati ćemo.''-sada ima onaj normalni glas koji me malo smiruje,ali ne želim da utječe na mene.

''Nemamo mi o ničemu razgovarati!''-hladnoća.Jedino što u ovom trenutku imam.I sretna sam zbog toga,činjenice da ga jedan dio mene uopće ne želi.

''Lol,kunem se ako ne uđeš sada u auto ja ću izaći iz  i unijeti te,a ja i ti  znamo da to neće dobro završiti.''-odvratno.Idem mi na živce jer ni u jednom trenutku ne može biti normalan.

''Aha…sretno s time!''-nakon mojih riječi čula sam polako otvaranje limenih vrata.Želio je izaći,ali u tom trenutku zaustavili su ga dva policajca na motorima.

Nešto su mu pričali,a ovo je bila odlična prilika za bijeg.

Izbeljila sam mu se i počela trčati.

*

*

 Lupam vratima od kuće i nalazim se u potpunom mraku.Ni ne trudim se upaliti svijetla,već onako mrtvo odlazim na kat.Ulazim u kupatilo i stajem točno ispod tuša.Puštam hladnu vodu da klizi niz moje tijelo.Želim se probuditi iz ovog prelošega sna.

Drhtim i previše,ali samo pokušavam se vratiti u stvarnost.Ovo nisam ja,cura koja sam ja bila nitko ne bi mogao utjecati na odluku.U prvom mjestu uopće se nebi spetljala sa Harry-em i zatrudnila s njim.

Zatvaram oči i pokušavam pobjeći.Daleko od svojih misli….Padam koljenima na hladne pločice dok se ledena voda cijedi iz mene i svake sekunde dolazi nova tura.

Odjeća mi je mokra i teška.Koliko god znala da je ova voda hladna i da se lako mogu prehladiti,meni se čini sasvim u redu.

…

Izmorena od svega što mi se dogodilo danas,spuštam se na krevet.Zavlačim ispod pokrivača i od mene je postao mokar cijeli madrac.Nisam skinula odjeću sa sebe,možda i želim da se razbolim.

Tako par minuta buljim u strop.Osjećam se kao da me je netko otrovao,opijena sam..ali s čime?

Okrećem glavu prema noćnom ormariću i otvaram prvu ladicu.U njoj je nožić.Razlog zašto sam ga držala tu,bio je strah…Uvijek je bilo nešto drugačije,kao mala zbog čudovišta ispod kreveta,a sada?Jednostavno zbog straha od života.

Vadim ga i igram se s njim.Klizim oštrim krajem po ruci,dok nisam stala.Ubola ga sebi u kožu i povukla dugačku crtu.Krv se miješala sa mokrinom na krevetu.Iako bi trebala osjetiti bol,ništa.Povukla sam još jednu istu,i još jednu.Sve dok mi lijeva ruka nije bila izrezana i puna krvi.Možda je ovo moja terapija?Moje bježanje?Zar mi je rezanje moglo pomoći i više nego što netko misli?