Ten Days With My Devil/h.s./

70.Dio/ 'Gemma' /

Pjesme za ovaj nastavak: Elizabeth Gillies-You Don't Know Me

Taj dan,dan kada sam se probudila iz svoje 'kome' bila sam i puštena kući.Zapravo to od mojeg dolaska nije mogla biti moja kuća ili dom.Jer u svojoj kući imaš uspomene,neke osjećaje i sjećanja koja te povezuju s njoj.A ja u onom stanu nemam ništa osim loših iskustava.I baš zato ga ne mogu nazvati svojim domom.

Bilo je oko 7 sati ujutro,kada sam uzela svoje stvari i izašla kroz izlazna vrata bolnice s Harry-em.Iako nisam imala nešto puno za uzeti,osim odjeće od preksinoć.

Tona papira koja je čekala da se potpiše dok uistinu ne budem puštena čekala me.I nije trajalo toliko dugo jer sam samo trebala ostaviti svoj potpis i zaokružiti nekoliko od ponuđenih simptoma.Brzo zaokruživanje i neuredan potpis bili su skoro na svakome od tih papira.

Bila je dobra stvar što sam puštena odmah taj dan,jer sam mislila da će me zadržati na pretragama.Ništa.Samo su mi izvadili krv i odmah sam dobila nalaze.Kao što sam se bojala i igle od infuzije tako sam se bojala i ovoga.Sama pomisao da mi polako igla ulazi pod kožu,i za par trenutaka se u njoj nađe moja krv..Je jednostavno,barem za mene odvratna.Ali nekako sam se ohrabrila pomisli da ću nakon ovoga biti puštena.To me nekako držalo podalje od straha.

Naravno sa puštanjem iz bolničke sobe i ustanove došli su,lijekovi i Papirnata Zabrana Alkohola.Da tako je,mogu se oprostiti od noćnog života kakvog bi imala.Mislim ako se neću ja pobrinuti za to Harry će.Prevladati će ona njegova 'brižna' strana kao ovog jutra kada je umjesto svađe izabrao leći pored mene i dati mi nekakvu sigurnost.Lijepo je,ali nikada nisam bila osoba za koju bi se netko nekada brinuo.Barem nakon razdoblja kad su nas i mama i tata napustili.Nisu nas doslovno napustili,i ostavili mene i Spencer bez ičega..ali ipak onaj važniji dio moga života nisu bili uz mene.A trebala mi je roditeljska pomoć i potpora,ali kao i mnogo stvari koje sam željela nisam dobila.

Bilo je još rano kada sam nogom kročila kroz izlazna vrata i na sebi osjetila hladni vjetar koji je probio i ne baš debeli sloj moje haljine.One haljine u koju sam jedva stala zbog trbuha.

Uzdahnula sam prije nego što sam li se sjetila svega što me čeka poslije ovoga.A jedna i jako važna stvar je fakultet.Baš se poklopilo da sam se danas probudila i da baš danas imam ispit iz filozofije.

Iako sam već zakasnila na prva dva sata,i dalje stignem na četvrti sad kada imam i ispit o kojemu mi ovisi ocjena.Kao i da sam nešto učila…Jedino se sjećam možda teorije dva ili tri pojma..Možda.

Treba mi samo dvojka da prođem,iako bi mi i trojka dobro došla.Ali nećemo sada očekivati čudo!Dobro znam da ne znam ni za dva,a kamoli za tri.

Harry u ruci drži vrećicu punu lijekova.Sve,ali sve moram piti jednom dnevno.Znači pet-šest tableta na dan..Kao da će mi to pomoći.

Tresem se,ali pokušavam to zadržati neprimjetnim.Ove jebene štikle me svakim korakom ubijaju,i ubijaju moje znanje u hodanje.Sigurno ne izgledam nikako.Kosa raščupana,a lice sa velikim podočnjacima ispod očiju,i najbolji dio blijeda boja koja me prekriva.Cijela izgledam bolesna,pa i jesam.Psihički uopće nisam uništena zbog bolesti ni ništa,ali ipak na fizički način…sve se vidi.Svaka riječ koju sam ubila u alkoholu sada je izašla na površinu u najgorim oblicima.

Nije se parkirao daleko,mislim čak nekih pet-šest metara od bolnice.Gledajući kako uopće nema mjesta ni na parkiralištu ni na cesti.

Nakon par trenutaka moje zamišljenosti i udubljenog unutarnjeg razgovora same sa sobom,nisam primijetila koliko se moja hladnoća na tijelu počela isticati.Cijela sam se u potpunosti tresla.Ja nisam primijetila,ali zato Harry je.Već je počeo skidati svoj crni kaput,isti onaj u kojem je bio naslonjen na svoj autu u mom snu.Iskreno taj san mislim da nikada neću moći zaboraviti.Na neki čudan način je utjecao na mene,na onaj negativni način.