Ten Days With My Devil/h.s./

17.Dio

Trčim hodnikom.Ne mogu vjerovati da je to učinio,nakon svega.Ne želim se osvrtati,uopće ne želim vidjeti njegovu facu.Sada nakon ovoga želim propasti u zemlju.

"Lol,molim te stani!"viče dok užurbano trčim,a čujem kako on trči za mnom.Zar te uvijek moraju razočarati osobe koje najviše voliš.Spotaknula sam se od jednu od stepenicu i pala.Udarila sam glavom od pod.Ležala sam na njemu,a ljudi su trčali do mene,uključujući Harry-a.Sve mi je bilo mutno,baš kao i onaj put kod one glupe kućice.Samo sam zatvorila oči jer me previše boljelo.I dalje se sjećam trenutka kad sam ga vidjela s njom,srce mi se raspalo na tisuće komadića.Ne želim se više truditi.Volim ga,ali ovo,ovu bol ne mogu opisati!Zar sam to zaslužila,da me život neprestano gazi?Da u ničemu nisam dobra?Samo bi htjela da onaj prizor od maloprije nestane,da se probudim u njegovom zagrljaju.Znam da ne bi trebala,ali ja ga i dalje volim.

*

Sve mi se vrača,ona bol na onoj stolici,ali samo ovaj put više boli.

Otvaram oči i vidim da sam u našoj hotelskoj sobi na krevetu.Harry sjedi poprijeko mene na rubu.Okrećem glavu,na balkonu i dalje vidim onu prokletu večeru koja je sve sjebala.Suze mi se već nakupljaju u očima.Odjednom osjetim snažan zagrljaj.Bolno okrećem glavu i vidim da on plače.Zašto?Njega nikad nisam vidjela ovakvog.

"Zašto plačeš?"na rubu očaja moj glas napokon se čuo.

"Lol,ne želim te izgubiti!"govori glasom,koji je na mene kao i cijeli on djelovao kao droga.

Samo sam duboko udahnula.Trebala sam ovo.Već neko vrijeme sam i razmišljala o ovome trenutku.Ja i on napokon sami,ali naravno uvijek ima neki problem.Njih se nikada nećemo riješiti!

"Harry,sad to govoriš,ali ti i ja dobro znamo da to nije istina."jebiga,jednostavno mu ne mogu samo tako oprostiti.Nije o ovome prije razmišljao!Znam,takvi su muškarci,ne misle o ničemu.

"Ali,Lol to je istina!"podiže glavu prema mojoj.

"Harry,molim te.Nemoj mi pričati bajke koje nikada nečeš ostvariti!"spuštam pogled prema rukama.

"Mogu ti sve objasniti!"osjetim njegov vreli dah na čelu.

"Probaj!"govorim dok mi par kapljica suza padaju na prste.

"Oni ljudi...znaš kojima dugujem novac."zastaje,a ja podižem pogled.

"Da,što s njima?"

"Pa,rekli su mi,ako budem s njom dva mjeseca počevši od danas.....smanjiti će mi dug!"moje oči se raširuju.Kakvi bolesnici,i što da bude s njom dva mjeseca?Ostaviti će ju kao sve!Ništa im to ne vrijedi.

"Za koliko će ga smanjiti?"pitam,i gledam ga u oči.One oči u kojima bi se izgubila,oči koje su sada pune suza.

"Za 10 000 dollara!"barem će smanjiti.Ali ja ne mogu podnjeti vidjeti ga s drugom.Ne bi mi trebalo smetati,ali smeta mi i to jako!

"Dobro!"govorim i okrećem mu leđa.Ležim i plačem,ne želim da me on vidi,to najmanje.Moram glumiti da me nije briga,ali teško je.

Hladnoću sam dobila kad mi je najviše trebala,ali sada....Jednostavno ne želim gledati ga s drugom!Stavlja ruke na moje kukove,i približava mi se.Uvlačim suze.

"Lol,ne brini.Dva mjeseca će brzo proći."šapće mi u uho.

"Ti zbilja ne shvačaš?"mičem ruke s kukova i ustajem se.Zavrtilo mi se,ali je prošlo.

"Što ne shvačam L?"zbilja,zar on u ovih devet dana nije shvatio.

"Ja te ne želim dijeliti s drugom!"gledam na balkon i vidim plavo nebo kako postaje sve tamnije.Još sutra i mogu se pozdraviti od svega ovoga.A najviše se mogu pozdraviti od Harry-a.

"..."šuti kao i uvijek,oni ne razumiju.Ne razumiju koliko boli!

Snažno kucanje je prekinulo debelu tišinu.

"Harry,jesi tu.Rekao si da idemo na večeru!"u tom trenutku sam pukla.Naglo sam se ustala s kreveta i krenula prema vratima.Vrtim ključ i napokon otvaram vrata.Susrela sam se s njenim smeđim očima,crvenom kosom i prekratkom haljinicom.Udarila sam ju šakom u lice i za trenutak je pala na pod.Počela sam ju šutati nogama i udarati tu njenu 'lijepu' facu.Netko me uhvatio za stomak i povukao.Harry,čak joj je pomogao da se podigne.Od suza joj se razmazala maskara.Skočila mu je u zagrljaj.Uzvratio je.Kako je mogao?Zar je on zaboravio onaj razgovor od maloprije?

"Ugh...Gadite mi se oboje!"rekla sam i ušla u sobu.Zaključala sam se jer mi uopče ne trebaju njegove prodike.On je kriv!

"Lol,otvori!"naređuje dok snažno kuca na vrata.

"Sanjaj!"govorim i vadim kofer.Strpavam sve stvari koje su ostale.Zadnji put gledam na balkon i zatvaram mu vrata.

"Lola,ako ne otvoriš kunem ti se da ću razvaliti vrata!"

"A zašto umijesto razvaljivanja ne odeš na večeru s crvenokosom barbikom?"ovo 'barbikom' sam posebno naglasila.

"Lola,ja se ne šalim!"povisio je glas.

"Ni ja!"odgovaram dok tražim mobitel.Napokon našla sam ga.Tražim najglasniju glazbu i palim ju.Nešto priča,ali hvalim te Bože ne čujem ga.

Ma gotovo,od sada ću ja biti MUŠKO!