Ten Days With My Devil/h.s./

68.Dio/Hospital.../

Pjesme za ovaj nastavak: 5sos-Amnesia

Naglo sam se trznula i otvorila oči.Ležim u krevetu,prekrivena laganim slojem posteljine.Okružuje me čisti mrak,ali ono malo svijetlosti što dobivam kroz prozor daje mi neku sigurnost.Sigurnost jer sam u svojoj sobi i okružuju me moje stvari..Moja sigurnost…

Rukom opipavam noćni ormarić pored mojeg kreveta.Pronalazim mobitel i palim ga.

Dva sata ujutro.

Naslanjam glavu na moj veliki ljubičasti jastuk i pogled usmjeravam prema stropu.

Moj parfem osjeti se u zraku.Uzdišem nekoliko puta i uživam u mirisu koji nisam dosta dugo vremena imala priliku osjetiti.Na sebi imam sivu kratku majicu,koja mi je dovoljna taman toliko da sakrije moje crvene gaćice.Udobnost mog kreveta,i ja prekrivena do grudi stiskajući se na madracu da bi se zagrijala.

Polako zatvaram oči i prepuštam se polaganom snu.Toliko stvari za koje trenutno ne marim prolaze mi glavom.

Taman da zaspim i odem na neko vrijeme daleko od problema,moj mobitel je zasvirao.

Iznervirano okrećem glavu u njegovom smjeru i podižem se na laktove.Uzimam mobitel u ruke i prstima prelazim preko ekrana.

Poruka od jedine osobe koju sam trenutno zaboravila,i stavila u neki nedokučivi dio misli.

Harry.

*Koji je tvoj prozor od ovih svih?-Hxx*,zašto on uopće meni u ovo doba šalje poruke?I kako on to misli 'koji je tvoj prozor'?Zar on?Ma nee!Nije valjda toliko lud!...Ili možda je!?

Lijeno se ustajem u sjedeći položaj i mičem posteljinu sa sebe.

Prebacujem težinu na prste.Pod je hladan,a ja sam bosa.Savršena kombinacija!

Polako hodam i pod škripi nad mojoj težinom.Ne želim probuditi Spencer,jer će ući u moju sobu i postaviti mi milijun pitanja.

Ne treba mi ona,ne za ovaj 'problem'.Da Problem jer kako da drugačije to nazovem!?

Dobro da ne ima ključ od moje kuće,jer bi sigurno ušao unutra i onda u moju sobu…

Još mi samo treba da ga nađem ujutro u krevetu sa mnom!Mislim da bi letio kroz prozor!..

Provirujem kroz prozor i tražim ga pogledom.Napokon nailazim na njega koji stoji naslonjen na svoj crni Range Rover.Znala sam,točno sam znala…Luđak!

*Koji vrag radiš?*-šaljem mu poruku sa zbunjenim izrazom na svojim lice.Izvadio je mobitel iz svog dugačkog crnog kaputa.Lice mu je osvijetlilo svijetlo ekrana.Pojavljuje mu se osmijeh preko lica.

Podiže glavu i pogledi nam se susreću.To je trajalo samo sekundu jer je spustio glavu prema mobitelu i brzo istipkao nešto.U ruci mi je zazvonio mobitel isti trenutak kada je on svoj strpao u džep i krenuo prema mojoj kući.

Podižem mobitel i čitam poruku.

*Vidim te,za sekund dođem.-Hxx*,molim??!!Kako će on uopće ući?Neće mi valjda provaliti u kuću!?Otvaram prozor i saginjem se prema dolje.

Harry se penje po zidu,i pomalo nespretno se hvata za dio gdje su ljestvice sa cvijećem.Oči su mi širom otvorene i dalje ne mogu vjerovati što radi?Odakle mu uopće ideja da se penje?

Rukama se uhvatio za dio mog prozora i prebacio noge preko njega.

''Dobro,jesi ti normalan?!''-želim se izderati na njega,ali ne mogu jer Spencer spava samo jednu sobu dalje.Kada je cijeli bio u mojoj sobi,nasmiješio se umjesto da mi je dao odgovor.Polagano je zatvorio prozor i okrenuo se prema meni.

Počeo mi se približavati,polako.Stojim ukopana u mjestu i nekako se pokušavam vratiti u stvarnost..Ali to je jednostavno nemoguće,jer ja i dalje ne vjerujem da je on u mojoj sobi,da se upravo popeo na moju kući i da sada stoji ispred mene.Pogled mu bježi po mojim otkrivenim nogama.Sada je samo jedan centimetar udaljen od mene i promatra me,duboko.

Par trenutaka tišina vlada između nas.Ona prodorna tišina,koja me dira duboko u dušu.

Napokon neki kontakt između nas,dodirnuo je moje lice i prstima prelazio preko mog obraza.Milijun onih insekata u mom trbuhu i elektricitet koji prolazi sve do dijela mojih nožnih prsiju.

''Zašto si to radiš?''-pita me svojim hrapavim glasom koji me prodire.Skupila sam obrve,o čemu on to priča?Što si ja to radim?

''Što to radiš nama?''-sada je po glasu postao ozbiljniji.Ne razumijem ga što želi reći?Kakva je svrha riječi koje govori.

Želim nešto reći,ali riječi jednostavno ne izlaze iz mojih usta.Teško dišem  i jednostavno sam ostala zatečena od njegovih sljedećih riječi.

''Uništavaš nas!''-rekao je tiho i polako.

*

Pištanje u pozadini,glasovi ljudi,telefoni koji zvone.Jedva otvaram oči koje su i više nego preteške.Ležim na krevetu nepomično,lijeva ruka mi je totalno utrnila.Ne mogu pomaknut glavu pa nekako očima prelazim preko lijeve ruke.Infuzija i igla plave boje  su u njoj.Odmah pokušavam shvatiti gdje sam,iako je preočito.Gledam na lijevu stranu ka prozoru kroz kojeg dopire snažna svjetlost.Harry sjedi na stolici pokraj kreveta i spava.

Slabost koju osjećam kroz cijelo tijelo je neopisiva.

Ono je bio samo san,dok se ja nisam tko zna koliko dana budila iz  ovog stanja…

___________________________________________________________________________

Znam da je nastavak kratak:$Ali bit ce u subotu ili nedjelju 69...

Vote/komentirajte:))

Ly<33 xx