Ten Days With My Devil/h.s./

81.Dio/Business/

Dva dana kasnije…

Ležim u krevetu zatvorenih očiju i uživam u tišini koja mi je pružena. Mrak je u sobi i jedino što se čuje je moje disanje. Ruku sam ispružila na drugu stranu kreveta, kako bi se približila Harry-u. Ali jedino što sam osjetila pod rukom je bio zrak. Namrštim se na par sekundi, sve dok se ponovo ne prepustim snu. Na samoj granici, tankoj crti između sna i stvarnosti. Upravo sam tu, i samo čekam dok ne pređem taj kraj. . To nije trajalo dugo jer samo odjednom vrata su se naglo otvorila. U samo jednoj sekundi doživjela sam iznenadni šok. Oči su mi bile širom otvorena dok sam pokušavala shvatiti što se dogodilo. Trebalo je zapravo dugo dok nisam shvatila gdje sam, i što se dogodilo. Ogromna svijetlost udarila me i moje ruke natjerala da idu ispred očiju ne bi li ih 'zaštitile'. Snažni koraci u kojima je velika žurba, pretpostavljam. Teško disanje pomiješano sa mojim. Škripa ormara ubrzo je prevladala. U tom trenutku sam još uvijek bila nekako 'slijepa'. Ali polako ponovo su mi se vračale boje, i okruženje.

''Što radiš?''- tihim promuklim glasom upitam Harry-a koji ima kofer u rukama. U njemu se sve brže i brže počinje nalaziti odjeća, ali samo njegova. Još ne razumijem što se događa. Ovo je previše iznenadno za mene.

''Neće me biti par dana.''- odgovara. Koji k*urac se događa? Zašto odjednom odlazi? Nije mi ništa rekao. Naravno da nije, nikada ti ništa ne govori. Moja savjest me podsjetila. Naravno, što sam trebala očekivati? Da će mi samo odjednom početi govoriti sve?

''Zašto?''- naslanjam se od krevet. Prekrižila sam ruke i čekala odgovori. Iako negdje u sebi znam da ga neću dobiti cijelog. Zašto i bi? Možda od ovoga vremena provedenoga sa njim još nisam 'zaslužila' da mi vjeruje. Kvragu i on i njegove tajne. Zar se nismo dogovorili da ćemo sa tim prestati!?

''Imam nekog posla.''- spuštam glavu. ''Oh.''- to je jedino što sada kažem. Iako sam već u glavi isplanirala što ću reći, kada. Zar mi je jutro moralo početi ovako? Zašto barem jednom ne bi mogla imati jutro kao u filmovima? Možda zato što ništa ne poduzimaš u svom životu. Moja jebena savjest me podsjeća. I najviše mrzim to što ima pravo. ''Gdje ideš?''- u koferu skoro pa više ni nema mjesta, ali on i dalje nastavlja stavljati stvari u njega. Kao da ne vidi manjak prostora od viška majica koje su zgužvane i samo bačene unutra. To me na neki čudan način nervira…

 ''Izvan grada.''- preokrećem očima na njegovu rečenicu. Jeli moguće da te neka osoba u određeno vrijeme iznervira samo njegovim pojavljivanjem? Uzdišem i pokušavam ostati smirena. ''Smijem li znati razlog?'' – naginjem glavu iz nepoznatog razloga. U zadnje vrijeme to radim često… Očekujem njegov sarkastični odgovor. Onog prvog i najgorem Harry-a, koji se prema meni ponaša kao da sam nitko i ništa.  Jednostavno mrzim takvo njegovo raspoloženje. Dosada najgore.

''Već sam ti rekao, imam posla.''- i dalje stavlja odjeću u onaj jebeni kofer. I najviše bez nekakvog reda ili rasporeda. Uopće ne gleda što stavlja, već jednostavno što mu se nađe u ruci to se nađe i u koferu… Iznervirano ustajem sa krevetu i približavam mu se. Sjedi koljenima na podu i pregledava ormar ne bi li još nešto našao. Po ovom se čini kao da negdje ide na mjesec dana a ne… Čekaj ja ne znam ni koliko će on biti citiram 'Izvan grada.'

Sjedam u sličan položaj njegovom. Počinjem vaditi sada već zgužvanu odjeću, i mogu osjetiti koliko je iznerviran i nervozan u tom trenutku postao.

''Što radiš?''- pita i počinje vračati odjeću unutra, ali ne dozvoljavam mu to i svaki put kada ju on vrati ja izvadim.

''Lol prestani!''- naređuje, ali ja ga ne slušam. Uzimam par majica i stavljam ih pored sebe. Jednu po jednu slažem ih i uredno stavljam u kofer. Harry ništa ne govori već samo prati moje pokrete. Sa olakšanjem gledam uredno posloženu odjeću. Uzdahnem i zadovoljno se nasmiješim.

Sada sve ima svoje mjesto i mogu reći da sam u malom omjeru vremena obavila dobar posao.

Pogledam ga sa smiješkom i sa nekom glupom idejom da će mi ga uzvratiti. Ali on to ne uradi. Samo zatvori kofer i podigne se sa poda. ''Nema na čemu.''- sarkastično odgovorim. Uhvatila sam se ta dršku ormara kako bi se podigla. I kada se napokon dignem na noge, pratim Harry-a koji oblači svoj crni kaput. ''Hoćeš li razgovarati sa mnom?''- pitam i prekrižim ruke. Kreten, pomislim u sebi. Želim da me zagrli, svojim usnama okrzni moje i kaže mi nešto slatko, nešto što obično ne bi rekao. Sanjaj. Moja savjest me podsjeća. Da to sada mogu samo sanjati, zar ne. Pa možda i bi da me nije onako naglo probudio!

''Nemam vremena.''- govori i nespretno se hvata za zid, dok pokušava obuti patike. Iznervirana sam cijelom ovom situacijom. Možda je ovo samo jedan od mojih uvrnutih snova? Pa ako je bolje bi mi bilo da se što prije probudim!

Želim prekinuti ovu napetost između nas. Zato mu se približim i zagrlim ga. Naslanjam glavu na njegova prsa i pokušavam ovo jutro učiniti barem malo boljim, za mene. Mislim da je dosada  i sam shvatio da ga neću pustiti. Osjetila sam njegovu ruku na mojim leđima kako me možda pokušava 'smiriti'.? Ali ubrzo njegove ruke su se spustile na moj struk i odvojile nas. Nasmiješio se, ali onako kao da mu je netko rekao da to napravi. Čisto da se zna to napravio.

Nisam ni shvatila ovo čitavo jutro, a on je već izašao van. Stojim na istom mjestu i pokušavam sve ovo nekako shvatiti. Ali i dalje ne razumijem…

Harry P.O.V

Moji koraci odzvanjaju hodniku dok mi u glavi igraju svi mogući scenariji. Trebao sam Lol smjestiti na neko sigurnije mjesto. Kvragu glup sam. Trebao sam ju odvesti negdje izvan granice, naći neki smještaj i tamo ju ostaviti sve dok ne riješim stvari sa Zayn-om. Ako se što i dogodi nadam se da će naći pištolj koji sam ostavio ispod kreveta. Jedan je kod nje, a jedan kod mene. Nadam se da ga neću morati upotrijebiti, iako bi uživao gledati kako Zayn pati u zadnjim trenutcima  njegovog života. Želim mu prisloniti taj pištolj o glavu i povući okidač. I tako bi ga se riješio. Ali ne mogu, ne mogu zbog Lol. I još važnije ne mogu zbog Jasona ili Jane…