Ten Days With My Devil/h.s./

87.Dio/Pain/

4 dana kasnije...

Petak je, a Harry-a još nema.. Više se ne trudim nazvati ga, ni poslati mu poruku. Toliko se na neki način, udaljio od mene. I to me boli, jako.

Prošlo je 12 sati, i shvaćam da sutra idem na onaj "izlet" sa Skyline i Brent-om, i njihovom djecom.

Stvarno nemam volje za to, ali obečala sam to Skyline, i ne mogu ju sad nazvati i reći da me nešto spriječilo na odlasku.

Neću ponijeti puno stvari, samo one osnovne.

Vjerojatno ću se cijelo vrijeme motati po kući, tako da ću ponijeti trenerke, i jedne plave hlače.

Stavila sam po nešto donjeg rublja, četkicu za zube, češalj, i još malo stvari za higijenu.

Kako sam se sagnula da stavim odabrane stvari u kofer, istog trenutka me nešto presjeklo u trbuhu. Iz usta mi je pobjegao mali, tihi vrisak.

Ostala sam u istom položaju nadajući se da će bol prestati.. A i zbog straha jer nisam znala što će se dogoditi ako se uspravim.

Pokušala sam barem staviti odjeću iz ruke na krevet, ali samo mali pomak bio je dovoljan da me zaboli još više.

Nikada u životu nisam osjetila ovakvu bol, čak ni onaj put kada sam sa 18 završila u bolnici...

Stiskam šake i zabijam nokte u dlanove, praveći novu bol kako bi se ova ublažila.

Ne znam što da radim... Jednostavno sam izgubljena u ovom trenutku. Nitko mi nije pokazao kako da reagiram ako se ovo dogodi.

Ali što se događa?

Radi li ove bolove beba u meni ili nešto drugo.

Dok sam bila odnesena svojim mislima i strahovima, nisam čula da su se vrata u hodniku otvorila i zatvorila.

Sve dok koraci iz vana nisu postajali sve glasniji, moje tijelo mi nije dalo da se pomaknem. Svakakve misli jurcaju mi glavom... Neke su toliko strasne da istog trenutka pomislim da ću umrijeti.

Netko je pokucao na zatvorena vrata sobe u kojoj sam bila, i to me natjeralo da se barem probam ponašati normalno.

Ne znam koliko će to potrajati, jer bol svake minute postaje sve jača i ne podnošljivija.

Prstima prođem ispod očiju i obrišem suze, udahnem misleći da će se tako bol smanjiti.

Koju sekundu kasnije vrata se otvaraju i u sobu ulazi osoba za koju sam mislila da ju neću vidjeti još nekoliko dana, možda i tjedana....

Harry.

Ispravila sam se i pokušala ponašati normalno.

Iako imam osjećaj da ću umrijeti.. Takve su mi i misli.

Nisam se trudila okrenuti se i pogledati njegovo lice koje nisam vidjela dosta dugo.

Ne mogu opisati prezir koji osjećam duboko u sebi.

Prezir zbog svega što je napravio. Ne znam kako sam i dalje tu di jesam... U ovom jebenom stanu, kojeg ne mogu nazvati domom. Zašto i dalje jebeno čekam da se On pojavi?!

Stiskam šake, zabijajući nokte u kožu.

Par sekundi kasnije osjećam čvrste ruke na struku, i mekane usnice na mojem vratu.

Na trenutak zaboravim bol, i oni što radim.

Ali sam na trenutak...

Na brzinu sam se odmakla, bolje rečeno odgrnula iz njegovog zagrljaja.

I čim su se moje oči srele s njegovim, mogla sam vidjeti zbunjenost.

"Jebi se!"- rekla sam nekako smireno. Ova bol u stomaku iscrpila je svu snagu iz mene.

"Gdje ideš?!"- nije se obazirao na moje riječi, već je odmah primijetio kofer i moju odjeću u njemu.

"A zašto bi ti rekla?!"- pitam. Očekujem da šuti, kao što bi trebao.

"Zato jer ako ne kažeš ne ideš!"-počela sam se smijati, onoliko koliko sam mogla.

"Ti... ti... Ma idi u k*urac!"- bacila sam jedan komad odjeće na njega.

Htjela sam ga udariti, jako.. Ali trenutno ne mogu jer imam osjećaj da će mi se zacrniti pred očima.

Šutio je. Trebao je to učiniti maloprije.

Išla sam složiti još jednu majicu, ali je njegova ruka uhvatila moju i povukla me prema njemu.

Nisam se mogla opirati, iako sa željela jako.

"Reci mi zašto se pakiraš?"- naređuje.

"Neću!"-uzvraćam.

Po njegovom licu vidim kao da uživa u ovome.

"Reci mi!"

"Pusti me!"- obadvoje ne popuštamo. Samo još više iritiramo jedno drugo.

Na sekundu je ostavio poljubac na mojim usnama. Namrštila sam se, a on se nasmijao. Onako savršeno

"A sada mi reci!"

"Povuci to!"- zahtijevam

"Što to?"- pita zbunjeno.

Uzdišem. "Taj poljubac! Nisam ga željela!"-ponašam se kao malo dijete.

"Neću!"- opet mi je dao brzinski poljubac.

"Prestani!"

"Trebali bi se svađati, a ne ljubiti!"- opet se namrštim i gledam njegovo lice.

"Ja se ne želim svađati."

"Samo želim znati gdje ideš?"- kako je moguće da te netko u istom trenutku toliko naljuti, i u istom trenutku opusti?

"Zar ne bi trebala kupovati haljinu za vjenčanje sutra?"- sranje! Mislila sam da je zaboravio.

"Ja... ustvari... ja ne idem na.. vjenčanje."- oklijevam.

"Što?! Zašto?!"- ima iznenađeni pogled, i u istom trenutku ljut.

"Zato jer imam druge planove! Uostalom ja nikada zapravo nisam ni htjela ići!"- branim se.

Udarci za udarcem u meni. Moram se maknuti od njega, moram sjesti.. Kvragu boli! Boli previše!

Koljena mi polako klecaju, ali izgleda da on to ne primjećuje.

"Kakve planove?"- upita.

"Idem na vikendicu sa Skyline i Brentom."- nisam mu imala ovo namjeru reči.

"A oni su...?"

"Nitko za koga se trebaš brinuti."- poljubim ga u obraz, i on se malo smiri.

Prije nego li sam shvatila spustio se na koljena i glavu prislonio o moj trbuh.

"Što to radiš?"- pitam totalno zbunjena njegovom radnjom.

"Ništa, samo ga želim ćuti."- ima osmijeh preko lica.

"O, sada je i muško!?"- pravim neki "ljuti" izraz lica.

"Ne, nikada to nisam rekao!"-oboje se nasmijemo.

I dalje ne mogu zanemariti ovu bol. Što se događa? Izbezumljena sam i bojim se. Bojim se toga što bi ova bol mogla donijeti.