Ten Days With My Devil/h.s./

69.Dio/In Time Our Feeling Will Show/

Pjesme za ovaj nastavak: Ariana Grande-Almost Is Never Enough

Još jednom pogledom prelazim preko prostorije i zastajem na Harry-u koji je rukom naslonjen na stolici,sklopljenih očiju.

Uopće ne znam kako sam došla ovdje…Zadnje sjećanje mi je čekanje u redu ispred kluba sa Bell.Disanje mi je usporeno do krajnjih granica,iako mi srce udara o prsa svake sekunde sve jače i jače.Pokušavam pomaknuti tijelo barem za centimetar.Trenutno se borim sa sobom i svojim mislima.Moram se sjetiti!Barem jednog detalja!...Ništa.Samo crnilo i mrak.Želim barem znati kako sam došla ovdje,ili zašto sam ovdje!Koji je razlog?Što me dovelo do ovoga kreveta,i situacije?!Trebam odgovore koje ću teško dobiti.

Bol u  predjelu mog stomaka je za sada blaga.Za sad..Što sam uopće sinoć  pila?

Uzdišem i opet pokušavam pomaknuti tijelo,koje je doslovno paralizirano.Kvragu,kako da se pomaknem kada ne osjećam ni dio moga tijela!?

Ne želim biti u bolnici!Od djetinjstva imam traume od ovoga mjesta i uopće mi nije ugodno još pogotovo kada ležim u bolničkom krevetu spojena na milijun aparata.

Postajem nervozna.Još mi samo treba da doživim neki napad tjeskobe.Što postaje sve mogućnije,sada kada polako počinjem osjećati svoje tijelo.S tim osjećajem dolazi i bol koja teče kroz cijelo tijelo.Nije samo u pitanju bio trbuh nego i cijela ja…

Pomalo me i preuzima strah..Moram se malo sabrati!Ipak Lol to je samo bolnica!

Nekako se pokušavam ohrabriti.Ali kada vidim ovu iglu zabodenu u moju ruku,i neke stvarčice priljepljne za moja prsa..Samo želim da me maknu za ovih aparata i stave u neku kućnu njegu.Ma koga ja zavaram,i kod kuće mi ne bi bilo ugodno kada bi me posjećivali kojekakvi liječnici i medicinske sestre.I opet bi morala piti neka sranja od tableta.

Čujem neko šuškanje sa Harry-eve strane.Okrećem glavu uopće ne mareći za bol u cijelom tijelu i raspravljanje u mojoj glavi.Naslonjena u veliki jastuk,sa kosom koja mi dotiče dio lica,promatram ga kako se rasteže i trlja oči.Mišići i tetovaže mu se proziru kroz bijelu majicu.Oko vrata ima ogrlicu križa i na prstima nekoliko prstenja.

Ne želim da me primijeti,ne želim da sam ovdje.Jedino što sada želim je gledati njega,to njegovo savršeno tijelo,lice i kosu.Samo mu još fali osmijeh koji bi uvijek nosio sa sobom.

Ubrzo primjećuje moj pogled na njemu.Vjerojatno mi je boja u očima izbijeljela.Osjetim kako ga umorno promatram.

Polako se ustao sa sive stolice na kojoj je sjedio.Samo je par centimetara udaljen od mene.I jedan pokret mu fali da me ne dodirne i po tisući put učini njegovim.Upravo to i radi.Približava se do ruba kreveta i pogledom me probada.Oči su mu tamnije nego inače.Samo sam jednom imala priliku vidjeti kada ima takve oči,i već na početku znam da neće biti dobro..U zraku već mogu osjetiti svađu,prepirke i vikanje.

Jednom rukom miče mi kosu sa lica i opet roj onih insekata pojavljuje se u mojem trbuhu.

Za mene je vrijeme u tom trenutku jednostavno stalo.Nikada nisam tako doživljivala njegove dodire,ali znam da je sada nešto drugačije.Vidim po njemu da se nekako 'kontrolira'.Ne želi se svađati,za sada.

''Jesi dobro?''-čak mu i po glasu mogu osjetiti kontrolu.Ne mora se kontrolirati,barem ne sada.Dobro znam i sama da se želi izderati na mene.Svađa su nam postala svakodnevnica.Možda smo izdržali par dana bez svađe,ali nakon toga jednostavno eksplodiramo.Počeli bismo se svađati oko svake gluposti.

Ali na neki način volim te naše svađe…Znam što završi poslije njih i zbog toga ih baš i volim.

Ovaj put ja ću početi svađu i završiti ju,sa malim 'poklonom'.Ali to je za sada tajna.

''Znaš,ne moraš se pretvarati!''-govorim kroz promukli glas.Uopće ne zvučim kao ja.Pa kako i bi?Dajem mu neki hladni pogled,želim da izgubi kontrolu.Tu,baš u ovoj sobi pored mene!Neka se dere na mene zbog bilo čega što sam napravila!

Počeo je stiskati šake i nekako potisnuti svoju ljutnju.Uzdahnuo je nekoliko puta i neprimjetno zagrizao svoju donju usnicu.Suzdržava se,ali to neće trajati još dugo.

''Neću se svađati s tobom,ako si to planirala!''-preokrenula sam očima na njegove riječi.Hoćeš!Zar si zaboravio da sam ja živući Problem i da svađu mogu započeti kada god hoću!?

Jedan dio mene govori da ga kako god mogu natjeram da izgubi kontrolu,a ovaj drugi mi kaže da prestanem i malo 'uživam' u trenutcima bez naših svađa.Ne znam što da odaberem,istina je da se rijetko ne svađamo i da bi zapravo trebala cijeniti ovakve trenutke među nama.

Ipak sam izabrala dio u kojemu se nećemo svađati…Možda mi to i treba,dan bez svađa.

Dok sam bila zamišljena i cijela u svojim mislima,nisam osjetila težinu na desnoj strani krevet.Okrenula sam glavu i vidjela da Harry leži pored mene,glava mu je naslonjena na jastuk  i svojim sada svjetlo zelenim očima me promatra.Nježno i umirujuće.

Ne mogu osjetiti njegov miris jer imam onu stvarčicu u nosu koja mi pomaže da dišem.Pomalo i škaklja,ali ne obazirem se na to.Nasmiješio se kada sam par puta namrštila nos.Okrenula sam se prema njemu ne primjećujući da se mogu micati i da napokon osjećam svoje tijelo.

''I koliko sam ležala tu?''-krijem mali osmijeh na licu.Sretna sam jer je om tu pored mene i osjećam se sigurno.Onaj strah od bolnice ispario je u zraku kao i tjeskoba koju sam osjećala.

Pogledom je prešao preko mojeg lica i zastao na usnicama.

''Dva dana.''-napokon nešto progovara.Dva dana?!Mislila sam da je prošlo više..I on je cijelo vrijeme bio tu pored mene i čekao da se probudim?!Nitko nešto takvo nije učinio za mene.Iskreno on je najbrižnija osoba koju znam.Uvijek pazi da me ne povrijedi.Iako jednom je,jako…

Ništa nisam rekla na to,samo sam sklonila pogled na njegovo tijelo.

''Moram ti nešto reći…''-tiho je rekao.Ne znam što da očekujem od toga.Neki problem ili nešto suprotno toga?Vračam pogled na njegove oči koje promatraju moje.

Srce mi je opet počelo nenormalno udarati od prsa.

''Tu večer kada sam saznao da si u bolnici…''-zastaje pa nakon par trenutaka nastavlja''Pričao sam sa doktorom i…''-opet je zastao.U meni se znatiželjnost sve više ističe.Zanima me što je saznao.Sada je on spustio pogled i uhvatio moju desnu ruku.Igrao se sa njom i ispreplitao moje prste s njegovima.''Rekao je da si skoro izgubila bebu…''-kada je to izgovorio srce mi je istoga trenutka stalo.Nije kao da sam ikada marila za tu bebu,ali sada se jedan dio mene uplašio.Uplašio toga da sam skoro izgubila bebu.

S nekom tugom u očima sam ga pogledala,i on je izgledao nekako zaprepašteno.

''Ali u redu je,nisi..''-približio se mojoj glavi i ostavio jedan dugačak poljubac na čelu.''Ali što da jesam?''-pitam dok mi suze već naviru na oči.Ne znam odakle ovakvi osjećaji za nešto što zapravo nikada nisam ni željela.Harry je prstom obrisao suzu koja je pobjegla i nasmiješio mi se.''Nisi,to je najbitnije!''-govori i nekako me tješi.Isti trenutak sam našla neku snagu u sebi i zagrlila.Stavila sam glavu u njegov vrat i par suza je kapnulo na njegovu majicu.Prelazio je rukom preko mojih leđa umirivajući me. 

________________________________________________________

Evo nastavka kao što sam obećala:)U ovom sam odlučila malo više opisivati nego inače...

Nadam se da vam se sviđa vote/komentar:DNastavak preko tjedna ili vikenda

Ly<33 xx