From England with love 💚

6.

Stajala je pred vratima i jos uvijek se dvoumila da li da ih otvori ili ne. Nadala se iskreno da je Dejan nije slagao i da je Mateo zaista ne ceka tamo. Bila je iskrena kada je rekla da bi zeljela da ga vidi ali da nece to sebi dozvoliti.
Udahnula je duboko i polako otvorila vrata. Dah joj je zastao cim je ugledala ono sto je docekalo na krovu.

Cijeli krov je bio prekriven buketima crvenih ruza. Preko rubova krova nalazile su se bijele baldahine a na podu je sijalo stotine bijelih svijeca.
Helena nije mogla vjerovati. Nakon svega, u ovom trenutku je toliko zeljela da je on tu pored nje. Osjecala je da bi mu oprostila sve i trazila da krenu ispocetka.
Na sredini svega toga, stajalo je malo postolje i na njemu crvena koverta.

Polako je prisla, pazeci da nesto ne obori. Toliko je bilo cvijeca i svijeca da se jedva kretala.
Uzela je kovertu u ruke i drhtavim pokretima je otvorila.
Unutra su bila dva presavijena papira, jedan manji i jedan veci.
Otvorila je onaj manji i odmah prepoznala njegov rukopis.

"Najdraza moja, jedina moja.
Dani provedeni bez tebe cine se kao vjecnost. Nedostajes mi svakim danom sve vise i vise. Kada sam ti rekao da necu odustati od tebe, od nas, zaista sam to i mislio. Ne zanima me jesam li ti dosadan, smeta li ti sve ovo. Ali, sve dok budem imao snage i ideja, necu se tako lako predati.
Rekao sam ti sto puta do sada, ponovicu i sto prvi: nista se nije desilo od onoga sto ti mislis da jeste, a ponajmanje da ja stojim iza njenog dolaska.
Nadam se da ce ti ovo sto se nalazi u koverti dokazati da nisam imao i da nemam ni dan danas nikakvu namjeru da se vratim svom starom zivotu.
Volim te vise od icega.
Tvoj Mateo."

Helena je osjetila kako joj suze nekontrolisano padaju. Vid joj je bio zamagljen, jedva je uspjevala da razazna rijeci koje je citala.
Uzela je drugi papir koji se nalazio u koverti i otvorila ga.
Jecaj koji je izasao iz njenog grla, bio je skup bola i ocaja koje je danima skupljala u sebi.
U rukama je drzala Mateov konacni razvod. Potpisan i sa jedne i sa druge strane.

Pala je na koljena i nastavila da place. Pustila je da sve ono sto je osjecala izadje iz nje kroz te suze. Nije vise znala sta treba da osjeca, kako treba da se ponasa. Nije zeljela vise da se ponasa onako kako je javnost ocekivala, nije zeljela da glumi. Nije zeljela da krije svoje osjecaje, ma kakvi oni bili.
Zeljela je samo da ostane ovdje i isplace sve emocije koje su je ocigledno savladale.

                         * * * * * *

"Ustaj lijencino jedna, proslo je 12." - povikala je Aleksandra sklanjajuci nocne zavjese sa prozora.
Zrake sunca su pogodile Helenu direktno u oci i ona je prebacila drugi jastuk preko glave.
"Pusti me da spavam." - mumlala je ispod jastuka. Aleksandra joj je prisla i otela jastuk.
"Nema vise spavanja, ustaj" - rekla joj je. "Ja sam budna od 6 jutros, dosadno mi je."

"Pa si nasla mene da maltretiras jer je tebi dosadno?" - pitala je Helena pokusavajuci da se pridigne u krevetu. "Sto Dejana ne moris?"
"Morila sam ga sve do maloprije ali je onda dosao Matija pa sam ih pustila da idu voziti skutere." - rekla joj je.
"O boze, jebenu Matija je tu?" - povikala je Helena gledajuci upitno u Aleksandru. "Moj zivot je mrak."

Bacila se ponovo na krevet i pokrila jorganom po glavi. Helena je bila jedina osoba koju je Aleksandra poznavala a da joj je bilo hladno u sred ljeta, pa se pokrivala jorganom. Dobro, jedna od dvije osobe. Pretpostavljala je da se negdje ispod zadarskog neba i Mateo probudio pod nekim debelim jorganom.
"Cuj to." - Aleksandra ss nasmijala. "A ja sam mislila da ti je od sinoc zivot bas lijep."

"Zasto od sinoc?" - Helena je gledala u nju kao da nema pojma o cemu prica. Aleksandra je samo prevrnula ocima. Nekad se pitala koliko Helena misli da se njih dvije poznaju, pet dana?
"Onaj Dejan bi na guzicu progovorio" - rekla je Helena dureci se.
"Nije Dejan." - kratko joj je rekla Aleksandra idalje se smjeskajuci.
"Mateo?" - pitala je Helena polako. Iako nije vjerovala u to da je Mateo bio taj koji je rekao Aleksandri, niko treci joj nije padao na pamet.