From England with love 💚

50.

Hodala je hodnikom na spratu gdje je bila njegova soba, pokusavajuci se natjerati da mu pokuca na vrata. Iako su do promocije ostala jos dobra dva sata, ona je vec bila spremna, obucena i nasminkana.

Otkako je Dejan zurno otisao od nje kada su se sreli pred liftom, nisu se ni vidjeli ni culi cijeli dan. On je otisao na trening a ona je bila zaokupljena nadgledanjem ljudi koji su zavrsavali posljednje obaveze oko ukrasavanja sale. Tacnije, trudila se maksimalno da bude zaokupljena ali mislima jednostavno nije mogla narediti kuda da idu.

Sve vrijeme je razmisljala o onom parfemu koji je osjetila na Dejanu.  Hiljadu i jedan scenarij joj je prosao kroz glavu, svaki put pokusavajuci da nadje barem neko opravdanje za njega, ali jednostavno nije nalazila nijedno.

"Izgledas predivno" - cula je poznati muski glas iza sebe i osmijeh joj se sam od sebe formirao. Okrenula se ka njemu i ostala pozitivno iznenadjena.

"Meni je jasno zasto sam ja spremna dosta prije vremena, ali zasto si ti?" - pitala je Corluku koji je stajao ispred nje, obucen u sivo odijelo, bijelu kosulji i tamnu kravatu, koji su mu savrseno stajali.

"Ti znas da ja imama ludu zenu" - rekao je, prilazeci joj. "Morala je da vidi kako mi stoji novo odijelo, prije nego ode kuci i spremi se." - dodao je. Zagrlio je oko struka i podigao a ona mu je uzvratila zagrljaj.

"Smrsala si" - pogledao je ozbiljno kad je spustio. "Ne svidja mi se to. Moram reci Dejanu da se malo smiri, previse se trosite." - dodao je i siroko se osmijehnuo.

Aleksandra je pokusala da mu uzvrati osmijeh, ali jednostavno nije mogla. Protiv njene volje, jedna izdajnicka suza joj je skliznula niz obraz i ona je krenula da je skloni, prije nego Vedran primijeti, ali je bilo kasno.

"Hej" - rekao joj je tiho, brisuci joj obraz palcem. "Dodji ovamo" - uhvatio je za ruku i uveo u svoju sobu. Srecom, Mandzukic i Subasic nisu bili tu.

Zatvorio je vrata za njima i uhvatio je u snazan zagrljaj. I to je bilo to. Aleksandra nije mogla vise da izdrzi, samo je briznula u plac. Pred njim nikada nije morala da glumi. Znala je, i da pokusa, Vedran bi je odmah prokuzio. Nije bilo svrhe praviti se da je sve uredu, kad nista nije bilo.

"Polako" - rekao joj je, gladeci je po kosi. "Sve ce biti uredu." - dodao je. Pokusavala je smanjiti suze i jecaje, ali nije imala snage. Da ga nije srela, vjerovatno bi prosla bez ovolikih suza. Ali jednostavno, Vedran je bio njena osoba od povjerenja, pored Helene. Uvijek se uz njega osjecala sigurno i znala je da mu moze sve reci.

"Hajde" - rekao joj je kad je osjetio da se njeni jecaji smiruju. "Sjedi ovamo" - doveo je do kreveta i oboje su sjeli na rub.

"Sta se desava?" - pitao je a Aleksandra nije znala sta da mu kaze. Tacnije, znala je ona vrlo dobro. Ali, cinilo joj se, ako kaze bilo kome drugom sem Helene, to sve ce postati istina.

"Je li Dejan?" - pitao je, nakon sto je vidio da od nje nema odgovora. Aleksandra je podigla pogled ka njemu i klimnula glavom. Vedran je glasno uzdahnuo.

"Vidi, ja sam ti rekao da su povredne gadna...." - krenuo je da kaze ali ga je Aleksandra prekinula.

"Vara me." - rekla mu je prije nego je zavrsio recenicu. Naglo je zastao i ostao gledajuci u nju sirom otvorenih usta.

A onda se toliko glasno poceo smijati, da se na kraju prevrnuo s kreveta i pao na ledja.

"Ti...si....stvarno" - pokusavao je da formira recenicu dok se penjao ponovo na krevet, ali rijeci mu od smijeha nikako nisu zvucale smisleno.

Aleksandra je cekala da se prestane smijati jer joj je vec poceo ici na zivce. Zasto su svi ljudi imali istu reakciju kada im kaze da sumnja u Dejanovu vjernost? - pomislila je.