From England with love 💚

105.

Jos samo dva dana - pomislila je, ispijajuci svoju prvu kafu tog dana. A, obzirom koliko je imala posla i koliko ce joj danas trebati energije, znala je da ce popiti kafe mnogo vise nego inace. Ali, ova prva jutarnja kafa u Westinu, dok nikoga nije bilo da je uznemirava, nije se mogla mjeriti ni sa cim. Jos samo dva dana , i petnaestodnevno slavljenje Helene McGuire zvanicno ce zavrsiti i ona ce napokon otici na prijeko potrebni i itekako zasluzni odmor. Vec se vidjela u nekoj kolibi, daleko od civilizacije, sa iskljucenim telefonom, kako lezi na terasi, gleda u jednu tacku i jednostavno ne misli ni o cemu. Sanjala je taj dan vec duze vrijeme. Iako je cesto znala ukrasti 2-3 dana, pa otici u posjetu Ivani u Istanbul ili s Frankom do Vedrana u Moskvu, ili se jednostavno zatvoriti u kucu i ne raditi nista, znala je da joj nista od toga nije bio pravi odmor. Bez 15 dana u komadu, nije zeljela razgovarati.

Zatvorila je oci i duboko udahnula. Znala je da ce uskoro poceti dolaziti razni dostavljaci sa stvarima potrebnim za svadbu i da ce ludnica krenuti cim prvi dostavljac stigne, zato je zeljela uzivati u ovih nekoliko minuta mira koje su joj preostale. Ali, naravno, tacno bi se zabrinula da joj mir i tisinu u vecini slucajeva ne prekine zvonjava telefona.

"Vec sam krenula da spustim slusalicu" - cula je Frankin glas kada se javila. "Dugo zvoni pa sam mislila da mozda jos spavas" - dodala je a Aleksandra se glasno nasmijala.

"Drugarice moja" - rekla joj je. "Ja sam budna od 5 jutros".

"Trema?" - pitala je Franka.

"Nope" - rekla je. "Obaveze. Trema ce sutra da dodje, ne brinem se ja za to. Dokle ste vi?" - pitala je.

"Nismo jos krenuli" - rekla je Franka. "Let nam je pomjeren za kasno navece, tako da prije 12 ne vjerujem da cemo stici".

"Franka" - rekla joj je Aleksandra ozbiljnim tonom. "Nemoj da se zajebavate pa da zakasnite na taj let i na kraju nikako ne dodjete".

"Dobro, mama" - rekla je smijuci se. "Ne brini se, mama".

"Oprostite" - obratio joj se konobar prije nego je uspjela Franki ista da odgovori. "Dostavljaci su poceli dolaziti. Hocemo li kutije usmjeriti u salu ili negdje drugo?" - pitao je.

"U salu, molim te" - zahvalno mu se nasmijesila. "Eto mene tamo odmah". Konobar je klimnuo glavom pa se zaputio ka recepciji.

"Spasio te dostavljac" - rekla je Franki. "Odlazim sad. Vidimo se sutra" - dodala je i zavrsila razgovor. Ispila je kafu do kraja i zaputila se ka sali. Konobar joj je rekao da su stigle kutije, sto je znacilo samo jedno - pokloni za goste. Jedva je cekala da ih vidi.

"Dobro jutro" - zacvrkutala je Katarina kad je Aleksandra usla u salu. Toliko je zracila pozitivnom energijom kako se blizila svadba, da je tacno mogla popraviti i najtmurniji dan nekome.

"Kad ste vi dosle?" - pitala je Aleksandra kad je vidjela i Jelenu na drugoj strani sale kako razgovara sa konobarom. 

"Maloprije" - rekla joj je. "Nesto nam je stiglo?" - pitala je, pokazujuci na kutije koje su stajale na ulazu.

"Pokloni za goste" - rekla je Aleksandra nasmijano. "Jedva cekam da ih vidim".

Razrezala je jednu veliku kutiju i iz nje izvadila jedan od paketa. Odvezala je masnu i entuzijasticno pogledala unutra. Sve je bilo poslozeno onako kako je zeljela i osjetila je blago olaksanje. Nije ni bila svjesna da je strepila oko poklona dok nisu stigli. Uzela je plisanu njezno rozu kutijui otvorila je. Pretpostavljala je da se unutra nalazila zahvalnica za goste. Aleksandra je zamislila da, umjesto obicnih zahvalnica, izradi Heleninu i Mateovu sliku sa prvog vjencanja, stavi u staklni okvir i od toga napravi zahvalnice.

Izvadila je stakleni okvir i presla rukom preko njega. Helena u bijeloj vjencanici, u Mateovom narucju, na plazi ispred cvjetnog luka. Zadovoljno se nasmijala prelazeci pogledom preko slike, a onda joj se osmijeh zaledio na licu kada je pocela citati tekst.