From England with love 💚

102.

Osjecaj vlaznog pijeska pod nogama i svjezi povjetarac koji bi s vremena na vrijeme puhnuo, cinili su njen kraj vecerasnje noci.

Vecina drustva je otisla na spavanje a ona je zeljela malo prosetati plazom. Nadala se da ce joj to pomoci da razbistri glavu i slozi misli, ali nije bila te srece. Koliko god se trudila da pobjegne od svega, cinilo joj se da je problemi sve vise i vise guse. 

Sjela je na pijesak i glasno uzdahnula. Koliko god joj je bilo drago sto je Helena napokon sretna, toliko je za nju ovo bio vikend iz pakla. Provesti dane na ovom mjestu bez Edena, cinilo ju je depresivnijom nego sto je bila kad je dosla. Nedostajao joj je, to je bila nepogresiva istina. Ali, htjela ona to priznati ili ne, Dejanova blizina unosila joj je nemir. Dobro poznati leptirici pojavili bi se svaki put kada bi bila u njegovoj blizini i to ju je izludjivalo. Najvise zato sto protiv toga nije mogla uraditi nista. A nije bila osoba koja dobro podnosi situacije u kojima nema apsolutnu kontrolu.

Zastala je na trenutak, okrecuci se oko sebe. Mogla se zakleti da je cula neko suskanje u blizini, ali, obzirom da je bila na dijelu plaze gdje je bio mrak svuda oko nje, nije mogla nista vidjeti. Iako nije bila plasljiva osoba, u tom trenutku joj nije bilo nimalo ugodno sjediti tu, pa je odlucila vratiti se u apartman. Brzo je ustala i krenula nazad ka apartmanu, kad je nakon nekoliko koraka toliko jako udarila u nesto, da je pala na pijesak koliko je duga i siroka.

"Jaoj" - povikala je kad joj je tijelo svom tezinom udarilo od pod. 

"Jao oprosti" - cula je muski glas kako se izvinjava.

"Dejane?" - pitala je.

"Aleks?" - cula je ponovo njegov glas. Trenutak nakon, obasjala je bljestava svjetlost direktno u oci, nakon sto je Dejan upalio svjetiljku na mobitelu.

"Ugasi to covjece" - rekla mu je, pokrivajuci rukom oci. "Hoces da mi sprzis i ovo malo mozga sto mi je ostalo".

"Izvini" - rekao je Dejan, i okrenuo svjetiljku na stranu. "Sta radis ovdje?" - pitao je.

"Jebem radoznale" - odbrusila mu je, ustajuci s poda. Otresla je rukom pijesak sa haljine, pa se sagela i uzela sandale. "Sta se sunjas koji djavo u sred noci?" - pitala je ljutito.

"Ne sunjam se uopste" - rekao joj je. "Setao sam. Nisam ni vidio da ima jos neko ovdje".

"Umrla sam od straha zbog tebe" - rekla mu je. 

"Nisam imao namjeru da te uplasim" - rekao joj je. "Gdje ces?" - pitao je nakon sto je ona krenula nazad.

"Idem u apartman" - rekla mu je.

"Ne mozes sama ici" - dodao je Dejan.

"Zasto?" - pitala je.

"Zato sto je toliki mrak da ne vidis prst pred nosom" - objasnio je. "Kakva si smotana, opet ces se zabiti u nesto".

"Ja se ne bih ni u sta zabila, da ti pazis kuda hodas i da se ne sunjas" - rekla mu je drsko. 

"Rekao sam ti fino da…" - krenuo je da kaze pa odustao. Nije imao snage da se raspravlja s njom. "Otpratit cu te ja do apartmana" - dodao je.

"Nisam nesposobna, znam sama naci put do tamo" - rekla mu je. Dejan je gledao nekoliko trenutaka u nju, pokusavajuci razluciti sta da radi.

"Uredu" - rekao je na kraju. "Ali barem upali svjetiljku na telefonu".

"Helena mi je odnijela telefon u apartman" - rekla mu je. "Ispraznila se baterija".

"Onda ja idem s tobom" - rekao je pa nastavio prije nego je Aleksandra uspjela ista da kaze. "Neces ici sama po mraku" - dodao je pa joj se priblizio. "Znas kako ovo ide kod mene. Mozes ici na svojim nogama ili da te ja nosim. Izaberi". - rekao je a Aleksandra ne prevrnula ocima.