Partner u zločinu 《II sezona》- Završena

Otišla je.

▪40.DIO▪
■ROBERTO POV■
Nakon što vidim avion kako uzlijeće, suze mi se spuste niz obraze. Čitav dan sam ih suzdržavao, nisam želio da vidi kako plačem. Moram joj biti podrška, znam da nije sretna što ide, ali tako mora biti. Osjetim stisak na ramenu pa se okrenem i nađem lice u lice sa Haretom. Zagrlimo se bratski i polako napetost počinje da iščezava. Potpaše me po ramenu i uhvati za ramena.
H: Znam da ti nije lako, ali spasio si je mnogo loših stvari.
R: Svjestan sam svega.
Slegnem ramenima i pogledom mu pokažem da krenemo. Nije oklijevao, koračali smo ka izlazu.
R: Jesi li se čuo s Anom?
Ona i Sara su trebale otići vidjeti Leona kada smo mi krenuli ispratiti Helenu. Nisam želio da Sara ide pa da gleda kako se proklinjem što je moram poslati daleko od sebe kako bi je spasio. Čak se nismo ni čuli nikako, vjerovatno nije željela da me ometa. Puna je razumijevanja i suosjećanja, možda je to jedan od razloga što sam ju zavolio.
H: Nisam. Ne javlja mi se.
Dignem pogled s tla na njega koji je zamišljeno gledao ispred sebe.
R: Jesi li je zvao?
H: Jesam.
Jeza me obuzme pa se uhvatim za džep gdje mi je bio telefon i izvadim telefon s nadom da ću vidjeti bar poruku od Sare, ali ni nje nije bilo. Okrenem dobro poznati broj čim sjednemo u automobil. Hare je gledao u mene, pomalo već bijesan. Slegnem ramenima kada vidim da se ne javlja.
H: Igraju se životom.
R: Možda ne čuju.
H: Znaju koliko je opasna situacija i ovako se ponašaju. Djeca im nisu ravna!
Frkne i ljutito udari šakom od volan poslije čega upali automobil i doda gas. Gledao sam kroz prozor, razmišljajući o svemu što se dešava i što se može desiti pa da se ne javljaju. Hare je zvao Anu već par puta sve dok nije frknuo telefon na zadnje sjedište.
R: Brate, moraš se smiriti da ne poginemo.
Nije gledao ni na crveno na semaforu, prolazio je i išao prema bolnici. Čuvao sam se za sjedište jer sam svaki sekund mogao da izletim iz automobila. Koji vrag?
R: PROKLETSTVO!
H: Poluditi ću zbog nje. Poluditi!
Za par minuta je parkirao ispred bolnice i kroz par koraka smo bili u istoj, odlazeći do Leonove sobe. Brzina mu je drugo ime, neumoran je. Kada smo došli do sobe, nije se obazirao ni na šta, otvorio je vrata i tamo smo zatekli Leona na krevetu kako leži bespomoćan i Saru pored njega na stolici.
S: Napokon da si došla. Koliko sam te čekala, gdje si bila? Prepala si me!
Okrene se prema nama i tek tada shvati da nije Ana nego smo mi. Problijedi, a ja zanijemim. Dođe do mene i zagrli me jače nego ikada.
H: Gdje je Ana?
Trese se. U rukama mi se trese dok pokušavam da zadržim njeno iscrpljeno tijelo u što mirnijem položaju kako bi došli do informacije o Ani.
R: Saro?
Spustim joj ruku na obraz, a njezin uplašen pogled mi ne obećava ništa lijepo.
S: Otišla je. Do apoteke.
H: Kada?
S: Prije možda sat vremena, mislila sam da je ona kada ste ušli. Poslala ju je ona medicinska sestra.