Partner u zločinu 《II sezona》- Završena

Da. Želim kraj.

▪10.DIO▪
■ROBERTO POV■
Već sam joj dosadio, a tek smo krenuli s vezom. Šta će biti poslije? Hoće li biti poslije, uopće? Kako sam se mogao opustiti i vjerovati da me neće povrijediti kao Viktora? Zašto me ovoliko boli njezin postupak? Možda je nisam trebao pustiti da ode, ali. Željela je da bude sama, da odmori od mene. Uzmem odjeću iz ormara i odem da se istuširam. Siguran sam da će mi hladna voda pomoći. Kapljice vode su kvasile moje tijelo dok su misli bile samo na par metara odavdje, a opet tako daleko. Boli li je mnogo? Zašto me ne želi pored sebe? Dok sam prao kosu i prstima prolazio kroz nju, sjetio sam se njezinih dodira, mršljenja kose i uživanja u tome, a sada. Već sam joj dosadan, teret. Želi mir od mene. Saperem se i obučem ono što sam donio pa pogledam u ogledalo.
R: Trebam li ići kod nje ako mi je rekla da se želi odmoriti od mene?
Nagnem se prema ogledalu da budem što bliži oslanjajući se rukama na umivaonik. Njegova hladnoća me je podsjetila na Saru. Tako je hladna prema meni, a do skoro je gorila za mnom. Kako se mogu emocije tako brzo mijenjati? "Zato što nisu iskrene" dobaci mi unutrašnji glas na koji se odmah naljutim. Ne želim prihvatiti da mi je sve glumila kao Viktoru. Nisam kao on niti želim da njoj budem igračka kao Viktor. Ispravim se i još jednom operem ruke i zaputim se prema njezinoj sobi. Pokucam par puta na vrata, ali mi ne otvori. Zaspala je? "Odmara od tebe" nikada nismo bili na ratnoj nozi, unutrašnji glasiću, nemoj ni sada. Ponovno se moja ruka nađe na vratima nadajući se da će mi otvoriti. Kuc, kuc, kuc. Ništa. Udahnem duboko pa krenem prema svojoj sobi kada začujem otključavanje vrata. Okrenem se prema njima i ugledam nju kako stoji i gleda u mene.
R: Mislio sam da...
Prekine me rečenicom koja me ostavi bez daha. Šta sam uradio da je ovakva prema meni?
S: Šta hoćeš, Roberto?
Hladnoća njezinog glasa je ježila moju kožu. Nisam uradio ništa zbog čega bi pogoršao naš odnos jedino što sam morao otići pomoći Leonu, ali ona je znala da moram. Vratio sam se što sam brže mogao. Da sam mogao da ne idem, ostao bih s njom.
R: Htio sam pitati kako si?
Produžim korak do nje i krenem je uzeti za ruku koju vješto izmakne. Gledao sam u ruke, njezinu koju mi ne dozvoljava ni da dotaknem.
R: Zbog čega si takva prema meni?
S: Kakva?
Odgovori potpuno hladno dok se u meni ispreplitalo bezbroj različitih pitanja i osjećaja.
R: Hladna. Nezainteresovana.
S: Zato što se tako osjećam.
U korijenu me sasjeku njezine riječi. Par trenutaka provedem gledajući je dok sam pokušavao pročistiti grlo kako bi rečenica zvučala ne toliko napaćeno.
R: Želiš me ostaviti?
Klimne glavom pozitivno. Želi! Lampice su mi se palile u glavi s nadom da nađu odgovarajući problem koji je prouzrokovao sve ovo. Nije ga bilo. Za mene ga nije bilo.
S: Da. Želim kraj.