Partner u zločinu 《II sezona》- Završena

Neću nikome dozvoliti da me pravi budalom.

▪21.DIO▪
■HARE POV■
Tek kada su ušle u kuću, dobio sam mogućnost da pričam s njim kako dolikuje. Nema smisla da stojimo ovdje, trebamo sjesti negdje. Vrijeme je da se opusti i da kaže sve što misli i osjeća.
H: Idemo.
R: Gdje?
H: Samo kreni.
Počeo sam praviti korake prema jednoj od prostorija koje je Ana koristila. Na sam pomisao na njezino ime. Osmijeh se razvuče preko usana. Šutili smo sve dok nismo ušli unutra, a potom zaključam i obratim se njemu koji je već zauzeo mjesto na jednoj od stolica. Primaknem i drugu stolicu pa sjednem okrenut prema njemu potom stavim ruke na naslon stolice koji sam okrenuo tako da bude ispred mene.
H: Slušam brate.
Šutio je par trenutaka, a zatim podignuo pogled prema meni i kratko odgovorio.
R: Nemam šta da kažem.
H: Jedan drugom smo uvijek sve govorili, a šta je sada?
Oči su mu odavale razočaranost, ali bilo je tu i pomiješanog bijesa.
R: Šta da ti kažem? Kako mi je rekla da joj ne značim? Da joj ne trebam?
Govorio je ljutito dok mu se ljutnja oslikavala i u očima i na licu. Razočaran je. I ja sam razočaran u Saru nakon što sam saznao da želi njegov odlazak, a zakleli smo se da nećemo dozvoliti da ostanemo bez jednog od članova. Što joj je to trebalo? S njom ću posebno razgovarati, poslije.
R: Ne može mi poslije svega doći i reći kako me ne želi više. Pazi, ne želi me, ne trebam joj, a sutradan me želi nazad.
Ironično se nasmije i spusti pogled na trenutak.
H: Brate..
Nije mi dozvolio da završim rečenicu. Pogleda me i jasno izgovori pa s tim mi potvrdi da je uvijek isti.
R: Neću nikome dozvoliti da me pravi budalom.
Klimnem glavom, potvrdno. Slažem se s njim i ne treba dozvoliti, ali mislim da Sara nije ipak to željela.
H: Trebate razgovarati.
R: Ne želim, brate.
H: Želiš, brate, itekako želiš.
Suprostavim mu se siguran u svoje riječi. Na njemu se vidi da mu je stalo do nje. Jasno su prikazani osjećaji ma koliko ih demantovao. Ima ih i to je jedino bitno. Odmahne glavom i krene rukom prema džepu gdje mu je vibrirao i svijetlio telefon. Kada vidi čiji je poziv, samo odbije. Sara, vjerovatno. Zaustavi se gledajući još uvijek u telefon, čita zatim odjednom izgovori.
R: Budi moj rođendanski poklon.
Nasmije se i ostavi telefon.
H: Stalo joj je, brate.
R: Ne tjeraš osobu koju voliš od sebe.
Tjeraš, o da, itekako tjeraš. Koliko sam puta odbio Anu, a uvijek mi je značila? Nekada misliš da je bolje ako se skloniš od osobe koja ti znači jer ne želiš da je povrijediš. U mom slučaju je bilo prikrivanje emocija. Tvrdio sam da ih nemam i u tu izjavu uvijeravao sve dok sam u sebi znao da je totalno suprotno.
H: Zar se treba dogoditi nešto ogromno da bi shvatili koliko vam je stalo jedno do drugog?
Šutio je, nije ništa odgovorio, možda i nije imao šta da kaže, a moje misli su bile na aerodromu. Uvijek ću biti zahvalan na tome što sam stigao na vrijeme i zaustavio je da ne ode. Kako bih živio da nisam uspio? Život mi ne bi bio što je sada, u to sam siguran. Okrenuo bi se u suprotnom smijeru. Ne želim da mislim o tome. Sada je tu, sretan sam i zadovoljan, a nastojati ću da i ona bude sretna pored mene. Želim da trajemo. Želim da radimo zajedno, a poslije toga da se odmaramo zajedno. Ne želim nijedan trenutak života da provedem bez nje. Odlijepio sam za tom malom. Pogledam u njega koji je klimao glavom i mrsio prste tako da su pucketali. Nervozan je.