Partner u zločinu 《II sezona》- Završena

Ana mu je meta.

▪37.DIO▪
■ANA POV■
Pri ulasku u kuhinju, na stolicama sa zamišljenim pogledima su nas dočekali Sara i Roberto. O čemu se ovdje radi? Zašto su odlutali s mislima, o čemu razmišljaju? Šta se dogodilo? Sjednem na stolicu do Hareta, a s druge strane stola me dočeka Sarin pogled i to ne bilo kakav nego jedan od onih njezinih rijetkih, a tako upečatljivijih. Tuga. Razočaranost. Strah. Bijes. Sve je to bilo pomiješano samo u jednom pogledu.
R: Naspi si kavu.
Robertov hladan glas zapara moje uši. Nije inače ovakav. Podignem obrvu i pogledam u njega koji se obraćao Haretu dok je on već radio što mu je rekao. Znala sam da ne sluti na dobro čim mu govori da uzme kavu i drži isprepletene prste. Nervozan?
H: Šta se dešava?
Napokon razbije tišinu koja je sjekla zidove kao i mene. Prebacivala sam pogled sa Sare na Roberta i sve tako dok nije odlučio Roberto da progovori pa zadržim pogled na njemu kao i Hare koji ga je čitavo vrijeme gledao.
R: Slušaj. Nije nimalo dobro.
H: Nastavi?
Par trenutaka tišine i Robertov pogled prema stolu, a Sarina ruka na mojoj, čvrsto je držeći. Nije zar? Nije valjda?
R: Viktor.
Otpuhnem zrak s olakšanjem shvaćajući da se Leonu stanje nije pogoršalo, a tako sam se prepala. Pogled podignem s naših ruku na Roberta kada osjetim da me gleda. Nije valjda saznao da me je zvao? Ma nemoguće. Kako je mogao saznati? Elimineš tu sumnju. Što onda može da bude? Reći će nam Roberto.
R: Ana mu je meta.
Kao da je život stao na momente. Pogledi su bili uprti na mene, a moj je šarao po njima dok se buka odvijala u glavi.
H: Šta hoće?
S: Osvetu.
Stegne me jače za ruku pa joj uzvratim. Dobro poznati osjećaj je držanje za ruke, uvijek kada se nešto dešava, a da je mnogo loše. Jedna smo uz drugu i čuvamo se za ruke, osjećajući da nam je mnogo lakše dok se čuvamo.
H: Neće on ništa.
R: Brate, stvar je suviše ozbiljna da bi sjedili mirno.
H: Ana je moja. Ne smije joj ništa!
Riječi koje izađoše s Haretovih usana odletiše ravno do srca i naježiše kožu. Pripadati. Želim mu zauvijek pripadati, biti njegova.
R: Znam da te je zvao.
Sva pažnja je ponovo bila na meni. Kako on zna da me je zvao i je li baš morao da kaže? K vragu!
H: Zašto mi nisi rekla?
A: Zato što je nebitan.
Nasmijem se pokušavajući okrenuti situaciju na šalu no poprijek pogled od Hareta to nije dozvolio kao ni riječi koje je Roberto izgovorio.
R: Slušaj. Ana. Znam da misliš kako je nebitno, ali ovaj put nije za šaliti se.
S: On je upucao Leona.
Nisam ni vidjela kada je Hare ustao, ali jak zvuk stolice od pod me je doveo do toga da se stresem. Pogledam u njega koji je bijesno gledao u nas dvije. Roberto ustane i uhvati ga za ramena. Gledala sam kako ga drži da ništa ne pravi naprotiv trebao se smiriti, ali ono što je on uradio me je ostavilo bez daha.