Partner u zločinu 《II sezona》- Završena

Zbog straha izgubimo osobe s kojima bi bili sretni.

▪35.DIO▪
■HELENA POV■
Nisam oka sklopila cijelu noć. Misli su mi bile posvećene Leonu i samo Leonu. Kako je ovako brzo ušao u moj život i promijenio ga? Možda zato što sam ga dugo vremena gledala, ali nikada nisam imala priliku da pričam sa njim. Nikada mi se nije javio samo me je povremeno znao pogledati i ništa više od toga. Žudila sam za razgovorima sa njim, a sada kada sam i dobila taj jedan razgovor, sasvim slučajno, jasno mi je bilo zbog čega sam željela. Razmijenjivali smo riječi kao da se već dugo vremena znamo, a ne da po prvi put razgovaramo. Želim da se probudi, da mi pokloni onaj najljepši pogled zelenih očiju u kojima se izgubim. Želim da shvati da mi se sviđa i da bude uz mene, a isto tako da i ja budem uz njega. Želim njegove zagrljaje, poljupce i dodira. Sve želim, a jedino što imam je molitva Bogu da se što prije probudi. Obrišem suzu koja je već klizila niz obraz i zapitam se koliko ih to imam kada nikako da prestanu, duša mi se slomila kada sam ga vidjela u lokvi krvi na podu. Nijednu riječ nisam bila u stanju da izgovorim, sjedila sam nepomično na krevetu s kojeg je on prije nego što će se desiti zlo ustao, sjedila sam umjesto da sam mu prišla. Nek je proklet onaj koji mu je ovo napravio. Još uvijek držim duksericu zamišljajući da je on i da ga grlim. Miris dopire pravo do srca i na njemu se bilježi. Gdje god pogledam, u bilo koji kut sobe, vidim njega, zato što je njegova soba ili ipak zato što mi nedostaje? Obadvoje je, ali ovo drugo mnogo više. Kada bi barem bio ovdje, da ga držim za ruku i ležim na njegovim prsima, a on da prolazi prstima kroz moju kosu dok pričamo o nebitnim stvarima, gledajući u plafon. Zašto mi se ovo dešava, zašto je u komi, zaštl mora da leži u bolnici, a ne da je pored mene? Bože, molim te, probudi ga! Ne mora biti sa mnom, eto ne moramo se ni družiti samo neka je živ i s onima koji ga vole i naravno onima koje on voli. Voljeti ću ga iz daljine, vapiti ću od želje za njim, neka patim, neka se mučim, neka ne spavam noćima od tuge što nije moj, ali molim Te samo ga vrati. U ovoj kući ga čekaju predivni ljudi, moj Roberto, moja duša zaljubljena. Mnogo je tužan i razočaran, ali isto tako i ljut na osobu koja ti je ovo uradila. On i Sara se trude da utvrde ko je taj monstrum koji ti je ovo učinio. Dok Hare već ima osmišljen plan šta će da uradi toj osobi. Ana je posebna, ona te isto jedva čeka i trudi se biti uz mene bez obzira na svoje probleme. Sigurno si bio mnogo sretan sa njima, svi te neizmjerno vole, a i kako da te ne vole kada si poseban? Tu sam i ja, osoba za koju ne možeš ni da pretpostaviš koliko joj je stalo do tebe. Baš to sam ja. Hoće li biti drago kada čuješ sve što ti imam reći? Samo da sam bar prije rekla sve, otvorila dušu i priznala ti šta osjećam. Možda bi sada bilo sve drugačije. Nikada ne treba čekati, treba iskoristiti svaki trenutak, maksimalno. Jer ako se ne iskoristi, biti će ti žao što nije iskorišten? Ne znaš koji će ti trenutak donijeti sreću, a mi uporno nastavljamo da se pravimo hladni i nedodirljivi. Biramo distanicu umjesto zagrljaja. Žalimo kada dođe do toga da možemo izgubiti osobu i tek se onda sjetimo šta sve imamo za reći, a nismo. Kajemo se. Grizemo. Vrištimo unutra. Sve to radimo s nadom da ćemo dobiti još jednu priliku i obećavamo da više nećemo nikada šutiti naprotiv da ćemo iskoristiti svaku priliku, svaki trenutak, a hoćemo li? Sigurni smo da je ispravno, ali jedan dijelić nas se potajno boji odbijanja? Ipak je bolje znati šta može biti nego slutiti. Zbog straha izgubimo osobe s kojima bi bili sretni. Brišem suzu ne znam ni sama koju po redu, sigurna u to da ću se ponašati drugačije. Ljudima do kojih mi je stalo ću to više govoriti, a još više dokazivati. Raditi ću stvari koje će me učiniti sretnom bar u tom trenutku. Iskoristiti ću svaki minut ovog dragocijenog vremema jer nikada ne znam hoću li doživjeti sljedeći ili još gore, hoće li doživjeti osobe koje volim? Hoću li imati priliku da im kažem ili ću se vječno kajati što nisam?