Nothing is impossible ( Neymar's ff - Croatian )

6. Impossible

Jessica's POV

Bilo je jutro, probudila sam se oko 7 sati. Vani je i dalje neprestano pljuštala kiša, kao da se sve dešava namjerno.
Probudila sam se na ogromnom krevetu od bijele kože, prekrivenim bijelom plahtom i crvenim jastucima. Vrata sobe su se počela otvarati. Iza njih je stajao Neymar s tacnon u rukama, a na njoj šalica i tanjurić s kroasanom.

'' Dobro jutro! '' - rekao je veselo zatvorivši vrata nogom.

'' Jutro...'' - uzvratila sam pospano. Došao je do kreveta i stavio tacnu na njega pa sjeo kraj mene. Poljubio me u obraz. Nismo spavali zajedno, on je bio u gostinskoj sobi. To nema smisla, ali to je njegova logika.

Neymar's POV

Polako sam silazio niz stepenice dok nisam začuo zvono na mobitelu, Jessicinom. Naime, uzeo sam joj ga preko noći, dok je spavala jer je Bruna neprestano slala poruke, sada sam isključio zvuk da ne bi čula. Nadam se da se neće skoro sjetiti na mobitel. Vidio sam ju kako silazi niz stepenice. 'Skenirao' sam ju od glave do pete.

'' Idemo kod Oscara? '' - pitala je. Zagledao sam se u nju, nisam slušao što govori. " Neymar? " - dok me nije zbunjeno prozvala.

'' Molim? '' - pogledao sam ju.

'' Idemo li kod Oscara? '' - gledala me raširenih ruku.

'' Aham... da. '' - još uvijek sam bio zbunjen. Kimnula je i krenula prema hodniku. Lijeno sam se ustao s kauča na koji sam tek sjeo i krenuo za njom. Uzeli smo kišobrane i izašli van. Nije više bilo hladno, samo je padalo kao ludo. Sjeli smo u auto i stavili kišobrane na stražnja sjedala. Okrenuo sam ključ, ali se auto nije palio. Jessica nije ništa shvatila jer je gledala na prozor. Pokušao sam opet, a onda se na tren upalio i opet krepao.

'' Jebemti! '' - viknuo sam i udario nogom. Oslonio sam se na sjedalo i uzdahnuo. Jessica me pogledala, nije uopće bila zabrinuta. Okrenula se i uzela kišobran pa izašla van. Kada je zatvorila vrata, učinio sam isto. '' Hodat ćemo sto godina. '' - gunđao sam čim smo krenuli.

'' Lijenčino. '' - rekla je, a ja sam ju namrgođeno pogledao. Šutjeli smo ostatak puta.

Trebalo nam je punih 27 minuta do bolnice! Punih 27 minuta po kiši. Osjećao sam se kao da snimam emisiju o preživljavanju u džungli. Ispred bolnica nas je dočekala povelika svota novinara. Imali smo kapuljače, ali nije da su nam pomogle. Čuvari su bili na vratima pa nisu smjeli ući, logično. Zgurali smo se do vrata i ušli u predvorje. Zatvorili smo kišobrane i došli do recepcije. Likuša nas je uputila na staro mjesto. Opet smo išli liftom jer Jessica ne želi stepenicama. Nije se ni meni penjalo nakon 27 minuta preživljavanja u džungli.

Lift se otvorio, a Thiago je taman hodao prema nama. Tipkao je po mobitelu. Podigao je glavu kada je čuo da se lift otvorio.

'' Hej! '' - nasmiješeno je pozdravio.

'' Već si tu? '' - pitao sam.

'' Probudio se! '' - uzvratio je s još većim osmijehom. Jessica se odmah nasmijala i krenula prema Oscarovoj sobi ostavivši meni kišobran.

Oscar's POV

Probudio sam se umorniji nego što sam bio kada sam zaspao, nemam pojma kako sam zaspao. Kažu da sam spavao cijeli dan. Ničega se nisam sjećao, pa su mi objasnili. Ali nije sve tako crno. Osim što sam upucan skoro u srce, moja glavna medicinska sestra jer najzgodnija žena u Brazilu. Čak mi je rekla i kako se zove, Ivana.To cure ne rade! Rekao sam i ja njoj svoje ime, i sada si znamo imena!