Nothing is impossible ( Neymar's ff - Croatian )

1. Memories

Dvije godine kasnije...

Neymar's POV

''Valja?'' – upitao sam kada sam napokon svezao kravatu odmaknuvši se od ogledala, a zatim se okrenuo prema dečkima i mami kojoj sam vidio suze u očima.

''Eh, da sam peder – jebo' bih te!'' – oglasio se Thiago koji je sjedio na kožnom bijelom kauču kraj mame i zadobio njezin prilično začuđeni pogled. Nasmiješio sam se i okrenuo prema Leu i Daniju koji su stajali na drugoj strani prostorije i nasmiješeno kimali glavama.

''Nego, gdje je Oscar?'' – pitao je Dani prekriženih ruku gledajući oko sebe pokušavajući uočiti Oscara koji kao da je propao u zemlju. 

''Ne znam. Mislim da ga je Daniela zvala da pričuva Antoniju pošto je išla pomoći Jessici.'' – rekao je Leo približavajući se prozoru. 

''Okej, mogu sad kod Jessice?'' 

''Ne!'' – zaderali su se Dani, Thiago i mama u isto vrijeme i ustali se okupivši se oko mene. 

''Zašto!? Tko još vjeruje u ta vaša praznovjerja?'' 

''To donosi nesreću, dokazano je! Ako vidiš mladu u vjenčanici prije oltara to je nesreća!'' – govorio je Thiago iritantno mašući prstom ravno meni ispred nosa tako da mi je skoro gurnuo prst u oko. 

''Je, u kojoj bajci?'' – zakolutao sam očima i krenuo prema vratima.

''Mladiću, stani!'' – kriknula je mama.

''Pa zar i ti, majko? Uostalom, ne idem kod Jessice'' – sarkastično sam se nakesio. ''Idem naći Oscara, trebam popričati s njim.'' – rekao sam izlazivši iz sobe. Prolazio sam kroz hodnik, bio je kratak, ali dovoljan da mi kroz misli prođe cijeli život. Točnije, ove dvije godine čekanja. Od one sekunde kada sam je zaprosio i onda par stotinki čekanja da pristane. Nešto najljepše što mi se moglo desiti u životu... zasad. Kandidati za kumove su se odmah nagomilali, iako mislim da su svi već znali moj odabir, mada on čak ni nije bio među tim kandidatima. 

Oscar i Daniela su dobili kćer Antoniju. Već ima godinu dana. Thiago će uskoro napuniti 4 godine. Marcova Melissa je trudna. Samo Jessica i ja valjda još čekamo. Nije više da nismo spremni, Jessici su skoro 22, meni 24 godine, samo imam osjećaj da ona još nije preboljela ni ono. Istina da su prošle dvije i pol godine od tada, ali njoj to nije bilo lako. Ne znam činili se ovo bezosjećajno, ali ja sam to brzo prebolio i na neki način izbacio iz svog života.

Kada smo kod toga, Oscar i Daniela... i dijete. Oscar se promijenio. Drastično. On je... sasvim druga osoba, nekad ga čak ni ne prepoznajem. Ne kažem da mu to nije trebalo s obzirom na njegovu dob i sve to stoji, koliko smo mi samo željeli da on odraste, a zapravo smo samo naglašavali koliko volimo to dijete. Fali mi, jednostavno mi fali taj klinac. Ostavio je nekakvu prazninu među nama, ponekad, kao da je nestao, kao da ga nema. Nema više onoga s kim bi radio gluposti, koji bi naljutio trenera toliko da ode na godišnji. Nema više onoga s kim bi ostajao budan do ujutro u kasne sate tražeći prsten po dvorištu da bi nakon tri sata shvatili da mu je cijelo vrijeme u džepu. Netko tko te nasmije čim kaže jednu riječ jer znaš da će od nje nastati provala zbog koje ćeš biti nasmijan cijeli dan. Znali smo svi da će se to jednom morati desiti, ali prebrzo se to sve odvilo. Jessici je najgore, nikako ne može prihvatiti tog novog Oscara. Bojim se da nikada ni neće. Normalno da i dalje ništa ne može uništiti onu njihovu bliskost i povezanost, a kako i bi dok se Oscar toliko trudi oko nje shvaćajući da je gubi, da gubi njih svakoga dana sve više, ali on to ne da. Razumjet će jednoga dana oboje da sada nisu više djeca, da svatko sada ima svoju obitelj i svoje brige. Oscarov svaki gol je sada posvećen samo za jednu osobu na ovom svijetu. Moglo bi se reći da je Jessica ljubomorna na Antoniju, zapravo, sigurno da je. Sve je to okej, sve u svoje vrijeme, ali boli. Sve to jednostavno boli jer znaš koliko si toga izgubio, shvatiš koliko ti je to zapravo značilo i koliko to nekada zaista nisi znao cijeniti jer nisi razumio i razmišljao kako će biti kada to sve nestane, kada to izgubiš. Ovo je kao... kao onda kada je za nas Oscar bio skoro mrtav, kada smo mislili da je zaista gotovo, da ga više nema i da ga nikada neće biti. Tako je i sada, samo još i gore. Gore je jer znaš da je on zapravo još uvijek tu, ali to nije on... nije on kao što je nekada bio.