Nothing is impossible ( Neymar's ff - Croatian )

8. She's back

Jessica's POV

''Trudna si?!'' – kriknuo je, a zatim se osmjehnuo. 

''Ne... to... to je samo jedan test, ništa ne mora biti točno.'' – klimala sam glavom. 

''Pa da, ali veća je mogućnost da jesi. Zar ne?'' – govorio je ushićeno. Ne, nije veća mogućnost. Ne može biti. 

''Moram ići, doći ću za koji sat.'' – ispalila sam kako bih ušutkala iduća moguća pitanja ili izjave. Prolazeći kroz hodnik zgrabila sam jednu torbicu s vješalice i stavila mobitel u nju (test sam ostavila na kauču, da mu se Neymar divi). Izašla sam na ulicu i napravila par koraka, a onda zastala. Bilo je sparno, nije pržilo sunce (kao inače u lipnju). Oblačno, ali nije se spremala kiša. Svako-malo bi zapuhao lagani, topli povjetarac koji bi mi bacio pramen na lice, a ja bih ga maknula nakon par sekundi. Moram se nekome ispovijedati, inače ću pasti u depresiju. Polako sam otvorila svoju bijelu torbicu sa zlatnim lancima gledajući u praznu ulicu ispred sebe, a onda izvadila mobitel iz prvog i najmanjeg džepa. Listala sam imenik tražeći nekog normalnog. Zastala sam kod Antonelle, bila je prva u imeniku tako da nije ni bilo potrebe zastajati, i stavila je na ''popis mogućih za ispovijedanje''. Nakon nje je došla iduća normalna osoba u mom životu – Daniela. Malo je predaleko za moje potrebe. Dok dođem do Londona, zaboravit ću zašto sam je uopće i trebala. Listajući do samog kraja, shvatila sam da je Antonella jedina pametna osoba u mome životu, ženska i blizu mene. Leo je okej, ali je previše muško.

''Dolazi odmah ili ću se baciti sa krova Camp Nou-a.''

Poslala sam joj poruku dajući joj do znanja da nema ni vremena odgovoriti nego mi mora spasiti život.

''Koliko ja znam, Camp Nou nema krov, i pretpostavljam da nisi tamo?'' ubrzo je stigao odgovor.

Ne volim je. Gora je od one vidovite ciganke kod koje me lani Neymar natjerao da idem.

(Flashback )

''Jessica!'' – viknuo je Neymar dok smo mirno prolazili kroz gužvu lunaparka. 

''Što je?'' – upitala sam nezainteresirano jer mi uopće nije bio dan i nisam željela slušati njegove fiks–ideje koje po običaju započinju s jednim glasnim Jessica. 

''Pogledaj!'' – kratko je odgovorio i uperio prst u nisku, široku, stariju ženu, duge prosjede kose sa zavezanom crvenom maramom oko glave. Imala je dugu smeđu haljinu i ogromne zlatne naušnice s nimalo boljim lančićem. 

''Ne.'' – hladno sam odgovorila i povukla ga za ruku na suprotnu stranu, ipak je bio jači od mene i povukao na svoje. ''Ne želim.'' – nastavila sam. ''Silit ću se.'' – govorila sam iako je on bio uživljen u ženu koja je hodala prema, pretpostavljam, svojem šatoru i uopće nije doživljavala maloumnog čovjeka koji je prati. ''Neymar, ne želim!'' – izderala sam se nakon čega je zastao. Hvala ti! 

''Okej, idem sam. Ali nemoj da ti kasnije bude krivo ako ne izađem živ jer ti nisi išla sa mnom da me spasiš.'' – nasmijao se i povukao zastore kroz koje je maloprije ušla ona baba. Zakolutala sam očima i ušla unutra, ponovno primivši njegovu ruku. 

(Kraj flashbacka)