Nothing is impossible ( Neymar's ff - Croatian )

22. Don't leave me

Jessica's POV

Od sinoć nisam niti riječi progovorila s Neymarom. Iako se on sa mnom napričao. Pokušala sam ga izbjeći, a htjela sam razgovarati. Pokušala sam, ali nisam mogla. I ne, ne pretjerujem. Antonella je skroz na mojoj strani, Julia je ''posumnjala''. Nisam joj ništa rekla, a i da ne raspravljamo o tome koliko je mogla posumnjati preko telefona.

Nemam pojma što da radim. Ne znam kako se osjećam, kako se trebam osjećati. Sve mi je toliko zbrkano da mi se više ne da ni disati. Zašto se meni to dešava? Što sam napravila? Što sam skrivila da mi se ljudi stalno upleću u život? Stalno ga uništavaju, a sve što ja mogu jest šutjeti i gledati jer osoba koja to može zaustaviti ne radi ništa. A svejedno ga volim.

Nisam spavala, sjedim na ovom jebenom kauču i buljim u zid od tri ujutro, a sada je devet. Još uvijek svi spavaju. Ili se barem prave da se ne moraju ustati i suočiti sa mnom. Neymar se vrti cijelu noć. Kreveti su toliko kvalitetni da do ovdje čujem kako škripe svakim pomakom ruke.

''Jessica.'' – začula sam Neymarov promukli glas. Dovraga, zašto? Krenuo je prema meni s lijeve strane, a ja sam okrenula glavu udesno. ''Jessica, molim te. Zašto to radiš?'' – sjeo je kraj mene. Osjetila sam kako mi prstima nježno dodiruje vrat. Htjela sam se ustati i otići van, ali nisam mogla. ''Hoćeš li molim te razgovarati sa mnom?!'' – povisio je ton.

''Ne deri se na mene.'' - uzvratila sam bahato. Ustao se i polako otišao par koraka pa stao do zida ispred mene okrenut leđima. Oslonio je ruke i glavu na zid.

''Oprosti.'' – rekao je tiho. Naslonila sam se na naslon kauča i gledala u njega. ''Što ćeš sada? Ljutiti se zauvijek? Rastati se?'' – okrenuo se i gledao u mene. Pognula sam glavu. ''U redu. Samo izvoli. Ako ćeš biti ljubomorna kada samo pogledam drugu, izvoli, ne mogu živjeti s takvom ženom.'' 

E sad ga je pretjerao. Suze su mi se nakupile u očima, a ja sam što brže izašla iz kuće, prije nego što se rasplačem. Poletjela sam do ograde i izašla van. Stavila sam mobitel u džep i obrisala suze. Sada će se posvađati i s Leom, znam kako ovo ide. Ili će on ostati ovdje sam, ili ćemo nas četvero istjerati njega. Zajedno nećemo moći. Pribrala sam se i krenula prema plaži. Sviđa mi se onaj slamnati bar. Neću piti alkohol, obećajem si, trudna sam. Isuse, trudna sam. Ponovno su krenule suze kada sam se toga sjetila. Kužim da sam emocionalno poremećena trenutno, ali ovo mi je previše.

Došla sam do plaže i odmah ugledala onaj kafić. Baš mi se svidio, mogla bih se preseliti ondje. Sjela sam za šank koji mi je isto bio predobar jer je bio od bambusa i okrugao. Ne znam zašto mi je to predobro. Konobarica mi se svidjela, bila je simpatična. Mogle bismo biti BFF ako se doselim. Naručila sam kapučino od vanilije. Ne od kokosa. Pogledala sam prema moru. Prošla je jedna tamnoputa žena tamne, valovite kose. Učinilo mi se da je Bruna, ali nisam valjda toliki baksuz. Čvrsto sam stisnula oči i okrenula se naprijed vidjevši da mi je konobarica stavila kapučino na pult. Izvadila sam novce iz džepa i platila. Ponovno sam se okrenula i ugledala muškarca kako sjedi pokraj mene. Pogledao me i nasmiješio se. Imao je neke očaravajuće sivo–plave oči, ne mogu ih opisati. Nisam mogla prestati buljiti u njih.

''Hej.'' – nesigurno je pozdravio. Zažmirila sam i nasmiješila se.

''Hej.'' – uzvratila sam.

''Čekaj.'' – pogledao me i uperio prst u mene. Škiljio je. ''Jessica De Oliveira?'' – rekao je, a ja sam se ponovno nasmiješila. Super, još me i zadivi na prvi pogled.

''Aha.'' – nasmijala sam se (pokazala sam zube, to rijetko radim, ovo nije dobro).

''Znaš, da sam zamišljao da ću te sresti u kafiću na plaži, vjerojatno bih te napao ili tako nešto. Uglavnom, autogram i slika.'' – govorio je. Bože, kako je bio sladak.