Nothing is impossible ( Neymar's ff - Croatian )

6. Birthday

Jessica's POV

Osjetila sam lagano micanje na drugoj strani kreveta i polako otvorila oči. Okrenula sam glavu i vidjela Neymara kako se polako ustaje. Nasmijala sam se i pomilovala ga po leđima. Začula sam njegov izdah, koji je bio na neki način i smijeh, a onda osjetila njegove duge prste kako se isprepleću s mojima. Osvrnuo je glavu i poljubio me u čelo.

''Jutro.'' – promrmljao je dok su mu usne i dalje bile priljubljene uz moje čelo. Samo sam se nasmijala i obgrlila ga oko struka te se privukla k njemu u zagrljaj.

''Mm... hajde, moram ići na trening. Zakasnit ću.'' – govorio je iako se uopće nije pokušavao izmaknuti.

''Nemoj.'' – rekla sam tiho. Nasmijao se i odmaknuo se od mene, a zatim nježno pomaknuo moje ruke sa sebe. Ustao se te izvadio robu iz ormara i onda izašao van ostavivši mi jedan pogled pri izlasku. Pripremila sam se povratku na spavanje, ali me u tom spriječilo zvono na vratima. To me Neymar garant zajebava. Samo sam podvukla ruke pod jastuk i sklopila oči. Začula sam brzo tapkanje po stepenicama, a zatim Neymarovu dernjavu.

''Jessica, Julia je došla!'' – izderao se.

''Što ona radi tu? Zašto se ne vraća u Pariz?'' – gunđala sam.

''Što ja znam, tvoja sestra, ti se za nju i brini.'' – uzvratio je, a zatim sam opet začula tapkanje po stepenicama, a nakon toga udarac zatvaranja vrata. Uzdahnula sam i ustala se. Polako sam se gegala do ormara i krenula ga otvoriti kada sam zastala. Sestra mi je, vidjela me u svim živim stanjima na ovome svijetu, što joj znači pidžama? Pa nisam gola. Imala sam na sebi usku sivu potkošulju na bretele, a dolje dugački bijeli donji dio pidžame sa smeđim medvjedićima. Krenula sam izaći iz sobe te začula dozivanje mog imena iz prizemlja. Zakolutala sam očima i spustila se niz stepenice.

''Jessica, Jessica, Jessica. Pa kako biste vi živjeli bez mene?'' – umišljeno sam se smijala i prošla kraj Julie.

''Ha-ha.'' - sarkastično se nasmijala s grimasom, a zatim nabacila veliki osmijeh. ''Sretan rođendan, Jess!'' – prišla mi je i zagrlila me. Sjetila se? Netko se – osim Neymara, naravno - sjetio mog rođendana?

''Hvala.'' – nesigurno sam rekla.

''Hajde, idemo.'' – rekla je i povukla me za ruku. Koji je njoj vrag, vidi li ona da sam ja u pidžami?

''Kamo idemo? Jesi ti slijepa, ženska glavo? U pidžami sam.'' – izbezumljeno sam govorila uperivši prst u glavu koji je trebao označavati pištolj.

''Pa u grad, proslaviti. Idi se presvući.'' – zakolutala je očima. Potvrdno sam kimnula glavom i brzo odmarširala na kat. Došla sam do ormara i sjela na pod. Život je težak. Puhnula sam i počela se na koljenima vući prema vješalicama s trapericama. Uzela sam jedne crne poderane na koljenima jer su mi bile prve nadohvat ruke. Stavila sam ih na pod iza sebe i došla do majica. Uzela sam čisto bijelu majicu na bretele, a na nju ću obući crvenu kariranu košulju. Pokupila sam svu robu i lijeno se ustala. Polako sam skidala pidžamu, pa obukla traperice. Nakon njih majicu, a na nju košulju i ostavila je otkopčanu. Nakon što sam se neko vrijeme izmučila pred ogledalom pokušavajući podvrgnuti rukave košulje, napokon sam izašla van. Spustila sam se niz stepenice gdje me Julia čekala na istome mjestu gdje sam je i ostavila.

''Bosa ćeš ići?'' – upitala je, a ja sam pogled spustila na svoja bosa stopala. Uzdahnula sam i vratila se u sobu. Baksuz, lijepo sam si započela dvadeset i drugu godinu života. Zgrabila sam čarape iz ladice i putem ih oblačila skačući po sobi na slobodnoj nozi, a onda pokupila i bijele starke. Brzo sam se spustila natrag u prizemlje i nabacila osmijeh Juliji.