Nothing is impossible ( Neymar's ff - Croatian )

7. Twenty-two

Jessica's POV

''I, kako je imati dvadeset i dvije godine?'' – upitala je Antonella nasmiješeno ulazeći u auto na vozačko mjesto do mene.

''Dobro je. Ne skreći s teme; zašto idemo u lunapark?'' – uzvratila sam namršteno.

''Jao, pa idemo se malo zabaviti.'' – zakolutala je očima.

''Ali zašto lunapark?'' – raširila sam ruke, ''Imamo kino, kafiće, restorane...'' – nabrajala sam na prste.

''Isuse, dobro, u kino ćemo.'' – puhnula je i promijenila smjer vožnje. Zadovoljno sam se nasmiješila i namjestila. ''Jedna vožnja pa kino?''

''Ne.'' – odgovorila sam hladno i prekrižila ruke.

Došli smo do velike zgrade popločene velikim sivim blokovima gdje je Antonella zaustavila auto. Izašli smo na ogromno parkiralište ispunjeno automobilima, a i ljudima. 

''No, damo, što ćemo gledati?'' - sarkastično se nasmijala Antonella ušavši u predvorje. Zamislila sam se i počela pregledavati plakate filmova po zidovima.

''Ovaj tu!'' – uperila sam prst u plakat sa ženom i crnoj haljini dok joj je u ruci bio krvavi nož. Naslov mi je bio nerazumljiv.

''Horor?'' – upitala je začuđeno, a ja sam ponosno kimnula glavom. ''Okej, kada počinje?'' – upitala je nakon čega sam pogledala na sat.

''Um, za pola sata.'' – odgovorila sam namrgođeno.

''Okej, kupimo kokice, sokove, karte i to sve pa nam bude taman.'' – nasmiješila se i krenula prema štandu s kokicama koji je bio podosta zatrpan ljudima. ''Um, mislim da ovako baš i nećemo stići.'' – govorila je naginjavši se malo desno - malo lijevo te ogledavala red ispred sebe. ''Ništa, ti odi po neke sokove, a ja ću ovo srediti.'' – strpala mi je novce u šaku, a zatim otkopčala jedan gumb košulje poviše grudi i namignula mi. Zakolutala sam očima i okrenula se. Zaputila sam se prema štandu preko puta na kojem su se nalazila pića kada sam se brojeći novce u ruci zabila u nekog.

''Um... ispričavam se.'' – nesigurno sam rekla te tek kada sam prošla osobu, podigla sam glavu. Poznat mi je taj miris. Okrenula sam se i ugledala vitkog dečka u crnim trapericama, uskoj bijeloj majici te traper košulju preko majice. Na glavi je imao kapu na kojoj je pisalo ''Barça''.

''Neymar?'' – upitala sam izbezumljeno.

''Oh, pa mi se poznajemo?'' – sarkastično je upitao i prekrižio ruke.

''Što ti radiš tu?'' – upitala sam.

''Ne, što ti radiš tu?'' – uzvratio je.

''Idem s Antonellom gledat neki film. Sad ti.'' – tapkala sam nogom o pod.

''Idem s Leom i Danijem gledati film.'' – odgovorio je.

''Leo?'' – izbezumila sam se sjetivši se Antonelle u redu. ''Gdje je Antonella, je li skopčala gumb?'' – počela sam navirivati iza njega pokušavajući uočiti Anto. Neymar me samo začuđeno pogledao, a zatim sam brzo uzela mobitel i poslala Anto poruku; ''Skopčaj gumb!''

Uzdahnula sam s olakšanjem i spustila mobitel.

''I, što idete gledati?'' – nakesila sam se.

''Hm, ''Život jednog Neymara'' na primjer?'' – raširio je ruke i podigao obrve. 

''Ti to mene jebeš?'' – upitala sam s podignutom obrvom. U redu, lik ide gledati vlastiti film? Ja s njim živim već skoro tri godine. I onda se ljudi čude što sam skrenula.